Dok dani odišu proljećem
Dok dani odišu proljećem
Proljeće stiže u moju domovinu.
I dok najhladniji vjetrovi šibaju nam lica,
sa sobom nose vjesnike proljeća.
Zebemo sve više, ali u nama postaje sve toplije.
Zulum raste, ali sa njim i naša nadanja.
I dok se pokušava sakriti svjetlost sunca,
naše oči svijetle sve jače.
Jer mi znamo da proljeće dolazi, ne samo našoj domovini,
Već cijelom svijetu...
I kao što kaže Sultan govora, mi znamo
da svako proljeće sazrijeva u naručju jedne zime.
Cvijeće se razvija boreći se s mećavama i olujama.
A sjemenje... Sjemenje izbija na površinu kroz zemlju i kamenje.
Blizu je proljeće koje očekujemo.
Ali mi ne čekamo dolazak proljeća,
mi očekujemo kraj zimi koja traje.
Jer mi ne tražimo proljeće,
Zima je ono za čime tragamo.
Nama je stalo da se žrtvujemo,
Kao sjeme koje puca ili cvijeće koje blijedi.
Zato nam lice ukrasi osmjeh,
Čak i kada puhnu najjače mećave.
Zato izgaramo poput drveća,
I kada zima navali svom žestinom.
Gorit ćemo, da bi se snjegovi otopili.
Venut ćemo, da bi cvijeće raslo u svim dijelovima svijeta.
Neka ne misle da ne vjerujemo u bolje sutra.
Jer mi smo djeca nadanja...
I mi znamo da kada pritisne najveća tama,
ostalo je samo malo do rađanja sunca...
Ako su bolovi postali češći,
vrijeme porođaja je pokucalo na vrata.
Ako je sve više prepreka pred nama,
vrijeme je da trčimo, a nikako da hodimo.
Nasmij se lijepi narodu moj!
Jer zima je samo vjesnik proljeća.
Nasmij se, jer proći će i ovi dani.
I doći će proljeće,
Ne samo u našu domovinu, već u cijeli svijet.
- Napravljeno na .