Turska se udaljava od demokratskih, socijalnih i pravnih vrijednosti!

U intervjuu za poznati njemački list “Süddeutsche Zeitung” Fethullah Gülen govori o različitim temama kakve su policijski službenici smijenjeni nakon korupcijske istrage od 17. decembra, nova predsjednička palača čija je vrijednost izazvala polemike u javnosti, turske škole u inozemstvu koje vlada AK-partije želi zatvoriti te trenutna situacija u kojoj se našla Turska.

U jednom dijelu intervjua Gülen navodi “da se Turska udaljava od demokratskih, socijalnih i pravnih vrijednosti, te da u posljednje vrijeme sve više podsjeća na jednopartijsku zemlju, štaviše – na zemlju jednog čovjeka”. U nastavku vam donosimo intervju koji je Fethullah Gülen dao za njemački list “Süddeutsche Zeitung”.

SZ: Turska vlada zahtijeva od Baracka Obame da Vas izruči Turskoj. Osjećate li se sigurnim u SAD-u?

Sjedinjene Američke Države su pravna i demokratska zemlja. Ovdje se niko ne kažnjava bez uporišta u pravnim normama. U ovoj zemlji nema mjesta proizvoljnim odlukama. Što se tiče zahtjeva našeg Predsjednika da budem izručen, moram reći da ne postoji nikakav zločin ili prekršaj koji bi predstavljao osnov za izručenje. Na ovaj način krši se međunarodno pravo i narušava ugled Turske u svijetu.

SZ: U jednom periodu ste podržavali konzervativnu islamističku stranku Tajjipa Erdogana. Šta se promijenilo?

U vrijeme osnivanja AK-partije, čelnici ove stranke su obećavali dobra poput demokratije, ljudskih prava, članstva u Evropskoj uniji, borbe protiv korupcije i odbacivanja onih koji različito misle, te snažnog ekonomskog razvoja. Prvih nekoliko godina stranka je radila u pravcu svojih obećanja i, sukladno tome, imala podršku pojedinaca iz naše zajednice. Međutim, nakon trećeg reizbora 2011. godine stranka je u potpunosti promijenila smjer djelovanja. Kao primjer možemo navesti pritisak na medije, davanje superovlasti nacionalnoj obavještajnoj službi (MIT), primjenu političkih metoda kakve smo mogli vidjeti kod Stasija, sigurnosno-obavještajne službe bivše Istočne Njemačke, nepoštivanje sudskih odluka, odnos prema novinarima koji u demokratskim okvirima izražavaju protivljenje, i još mnogo sličnih pojava. Pogledamo li sve ovo, jasno je do koje mjere smo unazađeni u kontekstu demokratskih vrijednosti. I na kraju, imamo situaciju u kojoj vlada mene proglašava državnim neprijateljem, a sve s ciljem prikrivanja korupcijskih skandala i uspostavljanja autoritativne vlasti. Međutim, kod nas postoji izreka koja kaže “ničija nije do zore sjala”.

SZ: U prošlosti ste, zajedno s Erdoganom, ograničili politički utjecaj vojske. Je li to sada samo dio prošlosti?

Vojne hunte su u prošlosti u Turskoj četiri puta izvršile vojni udar i kao rezultat toga svrgnule demokratski izabrane vlasti. Deseci hiljada ljudi su privedeni od sigurnosnih snaga, velik broj njih je zatvoren, a mnogi su prošli razne torture. U periodu naše kandidature za članstvo u Evropskoj uniji, u Turskoj su se dešavale nezamislive stvari. Godine 2010. u Turskoj je raspisan referendum na kojem se glasalo za ustavne promjene koje bi civilnim sudovima omogućile procesuiranje vojnih službenika koji su aktivno učestvovali u organizaciji i provođenju vojnih udara, a 58 posto birača je podržalo ove ustavne promjene. Vjerovatno bi ovaj procent bio oko 70 posto da kojim slučajem pitanje ustavnih promjena nije maksimalno ispolitizirano. Tad sam, prvi put u životu, prije referenduma javno izrazio mišljenje i rekao: “Čak bi i mrtvi, da je to moguće, trebali ustati iz mezarja i glasati na ovom referendumu.” Nakon što je eliminirana opasnost od vojne hegemonije, AK-partija je ograničila rad nadzornih organa i potpunu kontrolu stavila u ruke izvršne vlasti. Uslijedilo je ukidanje nezavisnosti sudskih organa nakon čega je uspostavljena nova hegemonija jedne političke stranke. Onako kako smo u prošlosti bili protiv vojne hegemonije, danas se protivimo i hegemoniji jedne političke stranke. Iz tog razloga mi smo proglašeni izdajicama.

SZ: U kojem pravcu se kreće Turska?

U posljednje vrijeme Turska se udaljava od demokratskih, socijalnih i pravnih vrijednosti, te sve više podsjeća na jednopartijsku zemlju, štaviše na zemlju jednog čovjeka. Ako izuzmemo samo jedan dio visokih sudskih instanci, koje još pružaju otpor, možemo slobodno reći da princip “diobe vlasti” više ne postoji. Danas se odnosi unutar Turske maksimalno polarizuju, a Turska istovremeno gubi ugled u svijetu i sebe tjera u neku vrstu izolacije. Žao mi je zbog situacije u kojoj se nalazi moja zemlja.

SZ: Erdogan tvrdi da želi odgajati novu generaciju vjernika. Zar vi ne želite isto?

Dužnost države nije da nametanjem odgaja novu generacije vjernika, jer na taj način vi dolazite u situaciju da određeno mišljenje namećete onima koji misle drukčije. Sloboda ispovijedanja vjere jedna je od osnovnih ljudskih sloboda. Država je dužna svojim građanima osigurati ambijent u kojem oni mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru i njoj podučavati, koja god to vjera bila. Od Erdogana se očekivalo da u periodu od 12 godina, koliko je bio na čelu izvršne vlasti, posredstvom zakonskih rješenja stane u zaštitu ovih prava i kod zajednica koje predstavljaju vjerske manjine. Sad se može diskutirati o tome koliko se uspjelo u toj namjeri. Čovjek koji se osjeća vjernikom ne smije odstupati od prava i pravednosti. Ako sve posmatramo iz tog ugla, onda i ja priželjkujem neku novu generaciju vjernika. Međutim, ako se misli na generaciju ljudi koji skoro da ne poznaju osnove svoje vjere, koji dijele društvo i koji s lahkoćom šire mržnju među ljudima, onda je moj odgovor jasan. Ja ne želim takve ljude!

SZ: Nedavno je pet američkih listova objavilo tekst u kojem osuđujete Islamsku državu Iraka i Šama. Koliko je IDIŠ zaista opasan?

Tokom historije, u islamskim je društvima bilo radikalnih grupa koje su vršile pritisak na druge zajednice, ubijale ljude i na taj način izdale osnovne vrijednosti svoje vjere. Prije nekoliko godina smo imali El-Kaidu, a sada imamo IDIŠ. Samo su nam još oni falili! IDIŠ nanosi štetu islamu. To što oni čine je barbarizam. Ko god ima neke predrasude prema islamu, naći će uporište u tome što oni čine. Takve stvari ostavljaju iskrene vjernike bez sna.

SZ: Jeste li očekivali veće proteste?

Nažalost, nije bilo većih protesta. Usto, postoje navodi da se IDIŠ naoružava izvana i da mu se tako pruža logistička pomoć. Ako je to tačno, onda su u opasnosti i svjetski mir i budućnost islama.

SZ: Jesu li borci IDIŠ-a muslimani?

Oni su zarobljenici jedne masovne psihoze. U Evropi je ta pojava dobro poznata. Mnogi ljudi su krenuli za tom grupom koja sve oko sebe pretvara u lokve krvi. Pripadnici IDIŠ-a su neuki ljudi. Oni ni najmanje ne poznaju svoju vjeru. Izmislili su neki sveti rat, a ustvari se radi o jednom sistemu ludila.

SZ: Kako od tog ludila zaštiti mlade ljude u Evropi?

Ovo što ću reći se ne uklapa u zapadna shvatanja ljudskih sloboda, međutim, mladi ljudi se ne smiju prepustiti sebi. Potrebno je da se bolje upute uz pomoć seminara i konferencija. Zemlje iz kojih ti mladi ljudi dolaze također moraju preuzeti dio odgovornost za njih.

SZ: Kakve savjete možete dati turskim političarima?

Nemam nikakav savjet. Oni mene neće poslušati. To su ljudi širokih shvatanja. Ionako oni sami sve znaju.

SZ: Šta mislite o najnovijoj rezidenciji Erdogana?

Svakoj državi su potrebne zgrade koje će služiti u svrhu prezentacije. Međutim, umjesto gradnje nove rezidencije koja ima 1.000 prostorija, moglo se pristupiti proširivanju neke od postojećih rezidencija. Da nije reagirao Premijer, sud bi zaustavio gradnju tog kompleksa. Ovakva praksa čini da građani osjećaju nepovjerenje prema pravednosti i pravnom sistemu. Najraskošnije rezidencije Osmanskog carstva sagrađene su u vrijeme njegovog propadanja. Mnogi svjetski predsjednici danas rade u mnogo skromnijim zgradama. U tom smislu, smatram da je ova diskusija oko nove rezidencije narušila ugled Turske. Oko 60 posto turskog naroda vjeruje da je utrošeno previše novca na njenu izgradnju. Priđemo li ovom pitanju iz pozicije vjere, možemo reći da je ta zgrada odraz rasipništva, a rasipništvo je zabranjeno.

SZ: Erdogan tvrdi da su se pristalice Vašeg pokreta infiltrirale u sudstvo i policiju.

Građani jedne zemlje se ne infiltriraju u institucije svoje zemlje. Oni ulaze u njih i tako služe svojoj zemlji. Svaki građanin koji posjeduje potrebne kvalifikacije ima pravo ući u državnu službu. Da li njima smeta to što se radi o ljudima koji nisu potkupljivi? Trenutna politička klima u Turskoj je takva da se svi oni koji stoje na distanci od aktuelne vlade, pa i oni koji ne žele imati nikakav odnos s njom, a ne samo simpatizeri Hizmeta, proglašavaju opasnim i nepoželjnim elementima. Takvo stanje se može opisati kao lov na vještice.

SZ: Hiljade državnih službenika ostalo je bez posla ili su oni postavljeni na neko drugo mjesto. Koliko njih su simpatizeri Hizmeta?

Ja ne poznajem nijedan posto ljudi koji simpatiziraju ovaj pokret. Vrijeme će pokazati da dobar dio tih tužilaca, policajaca ili nastavnika nema nikakve veze s nama. Smatram da postoje dva osnovna razloga koji se kriju iza te prakse. Prvo, etiketirajući sve te ljude kao pripadnike Hizmeta, ovaj pokret se želi prikazati kao velika opasnost. A drugo, ovom praksom se žele ukloniti svi oni koji ne razmišljaju poput njih. Nedavno je jedan od visokih zvaničnika AK-partije priznao ovu tvrdnju.

SZ: Služebnici o kojima govorimo su sakupljali dokaze u istrazi protiv djece ministara u Vladi, kao i protiv nekih privrednika bliskih vlastima. Šta mislite o tvrdnjama koje se tiču umiješanosti u korupciju?

S obzirom na to da nije pokrenuta potrebna pravna procedura, istinu o tim dešavanjima nismo uspjeli saznati. Da se slična stvar desila na Zapadu, drukčije bi se stvari odvijale. Međutim, poput prakse koju možemo vidjeti u bilo kojoj autoritarnoj državi, Ankara je ovu istragu opisala međunarodnom zavjerom protiv turske vlade.

SZ: Je li Hizmet izgubio na snazi?

Ne može se poreći da je percepcija pokreta na nivou društva općenito narušena zbog konstantne propagande koju Vlada plasira posredstvom provladinih medija. Oni plaše narod kako više ne bi slali svoju djecu u naše škole i kako bi prestali donirati sredstva potrebna za rad naših institucija. Utjecaj koji ova propaganda ima na nivou društva sasvim sigurno će se sutra, kad na vidjelo izađu sve njihove laži, okrenuti u suprotnom smjeru.

SZ: Vlada namjerava zatvoriti sve škole u vlasništvu Hizmeta u Turskoj.

Naše škole su do danas primile velik broj pohvala i nagrada. Ako je Turska pravna država, onda smatramo da se takvo što neće desiti. U suprotnom, Turska će biti najveći gubitnik u tom procesu.

SZ: Bilo je slučajeva da su zatvorene neke hizmetske škole u Srednjoj Aziji. Je li za to odgovorna produžena ruka Ankare?

Turska vlada poseže za objašnjenjima koja na određenim područjima imaju najveću šansu da se prihvate. Poseže se za klevetama koje su i međusobno kontradiktorne, pa se na području bivšeg Sovjetskog Saveza tvrdi da smo agenti u službi SAD-a, u SAD-u se navodi da smo radikalni islamisti, dok se u muslimanskim zemljama tvrdi da mi djecu podučavamo bezbožništvu. Očito da se koriste pragmatičnim mjerama. Međutim, rezultat takvog djelovanja je rušenje prijateljskih veza koje Turska gradi prema svijetu i narušavanje međunarodnog ugleda naše zemlje. Na ovaj način se paranoja iz Turske prenosi i na međunarodnu scenu.

SZ: Jedan od bivših američkih ambasadora okarakterizirao Vas je drugim najvažnijim čovjekom u Turskoj. Kako Vi sebe vidite?

Bože sačuvaj! Svi koji me bar malo poznaju znaju da nikad u životu nisam želio da budem poznat ili popularan. Nikad ni na koji način svoj ugled nisam koristio kako bi sebi pribavio materijalnu ili duhovnu korist. Mojih 76 godina života najbolji su svjedok ovome što govorim. Ako je ovaj pokret postigao nešto što je vrijedno hvale, onda se zasluge za to trebaju prepisati velikom broju simpatizera i aktivista.

SZ: Hoće li Hizmet moći opstati i nakon Fethullaha Gülena?

Nama su pružili podršku čak i oni koji ne dijele nijedan posto naših pogleda na život. Naša zajednička ideja oduvijek je bila formulirana “ljudskom vrijednošću”. Ljudi s područja Afrike koje nikada nisam upoznao materijalno su podržali naše škole i bolnice na tom kontinentu. Sve su to bogati pojedinci od kojih mi ne očekujemo ništa. Svaku večer nakon što legnem u krevet razmišljam o tome da možda neću dočekati novi dan. Međutim, kad je riječ o budućnosti ovog pokreta, ja ne nosim ni najmanju sumnju u sebi.

SZ: Razmišljate li o povratku u Tursku?

Moja zemlja mi mnogo nedostaje. Ja sam emotivan čovjek. U Turskoj imam rodbine i prijatelja. Nisam ni ja drvo bez korijena. Moj brat je nedavno preselio, a ja mu nisam mogao otići na dženazu. Prije toga mi je preselio još jedan blizak rođak, ja opet nisam mogao otići. Šezdeset godina života sam proveo u Turskoj. Kao vrlo emotivan čovjek, lahko se vežem za mjesta i stvari oko mene. Selo Korudžuk, mezarje u kojem su ukopani moj otac, djed i nana, zatim Bozyaka i Yamanlar, mjesta u kojima sam godinama boravio, moje knjige koje su ostale tamo, sve je to nešto što ne mogu zaboraviti i što me vrlo često natjera na plač. Bojim se da bi neki visoki državni zvaničnici moj povratak u Tursku mogli iskoristiti za svoje zle aspiracije.

SZ: Razmišljate li o eventualnom pomirenju s Erdoganom?

Mi nismo započeli ovaj sukob. Iz tog razloga je potrebno da oni učine prvi korak na putu pomirenja. Ako bi Erdogan jednog dana rekao: “Sve ono što sam izrekao na sastancima i mitinzima je laž i kleveta”, pristao bih na pomirenje s njim.

SZ: Postoji li nešto čemu se, uprkos svemu, veselite u ovom periodu?

Ja nikada nisam mogao da budem sretan tokom dužeg perioda. Bio sam proganjan nakon svakog vojnog udara u Turskoj. Međutim, ono šta prolazim danas gore je od svega što sam tad proživio. Ono što je pozitivno u cijeloj ovoj priči jeste da se drago kamenje polahko ali sigurno odvaja od uglja. Sad cio svijet može vidjeti smisao ovog pokreta.

SZ: Erdogan tvrdi da su muslimani prije Kristofora Kolumba otkrili Ameriku. Ove riječi su nasmijale velik broj Amerikanaca. Šta mislite o toj izjavi?

Na ljudima od nauke je da ustvrde ko je i kad otkrio nešto ili neko geografsko područje. Evidentno je da (među muslimanima) postoje ljudi koji će reći: “Ko je taj Ajnšatajn?”, ili: “Šta je taj Edison uopće učinio?” Jer, kao, mi muslimani smo sve to otkrili već u petom stoljeću (po hidžretskom kalendaru). Smatram da nije korektno tvrditi kako smo samo mi bili sposobni da uspijemo u određenim stvarima.

Tweet

Whatsapp