Fethullah Gülenov intervju za BBC

BBC: Iz redova Vlade koju danas čini AK Partija može se čuti da je u toku proces odstranjivanja policijskih dužnosnika i tužioca koji su povezani sa Hizmetom. Da li vas to brine? U kojoj mjeri takvo odstranjivanje u državnim organima može utjecati na vaš pokret?

Sve što je pogrešno i nama može zasmetati. Međutim netačno je ukoliko se kaže da su svi odstranjeni službenici, ili oni kojima je promijenjeno mjesto službe ustvari članovi džemata. Među njima se nalaze, koliko znam, i socijaldemokrate i nacionalisti. S druge strane mi ne možemo utjecati na to. Mi nismo obavezni da zbog toga objavljujemo oglas u kome će stojati: „Nipošto nas nemojte simpatisati i nemojte ostavljati dojam kao da se nalazite u hizmetu!“

Oni imaju pravo da osjećaju simpatije. Već sam ranije rekao da među ljudima koje odstranjuju ili šalju lijevo-desno, ja ne poznajem ni hiljaditi dio njih. Ne pretjerujem dok ovo govorim jer će me Allah,dž.š., pitati za moje riječi. Ove stvari mogu naknadno izaći na vidjelo. Jednog dana kada se ti ljudi, ti tužioci, sudije ili policijski službenici budu željeli vratiti na svoje pozicije, sigurno će objasniti i kome pripadaju. Reći će tada: „Ja samo vjerujem u to i to, i moje ideje su sljedeće...“ Tog dana se mi nećemo crveniti, možda se budu crvenili neki drugi ljudi. Riječ je o tome da i nevini ljudi stradaju u ovom procesu. Zato vjerujem da će se svi oni obračunati sami sa sobom čim dođu u situaciju da se suoče sa svojom savješću...

BBC: Da li se slažete sa konstatacijom da je ovo najteže vrijeme za pokret Hizmeta koji ima prošlost dugu 50 godina? Da li u današnjim dešavanjima pronalazite neku sličnost sa stvarima koje su se dešavale Saidu Nursiju za vrijeme jednopartijskog sistema?

Za njih je zločin ne ponašati se u skladu sa njihovim nahođenjima i njihovim idejama. Možda smo i mi krivi zbog toga. Meni to moja vjera nalaže; i ja sve ovo kroz šta prolazimo doživljavam kao kaznu Uzvišenog Gospodara. Spomenuli Saida Nursija; on na jednom mjestu kaže sljedeće: „Tek sada shvatam mudrost koja se nalazi iza onih koji su mi do dana današnjeg nanosili zlo. Kriv sam jer sam dozvolio da služba u ime Kur'ana postane povod mog materijalnog i duhovnog napretka.“ To govorim je sve što se čini mora biti učinjeno iskreno i u cilju stjecanja Allahovog zadovoljstva. I to što se čini mora donijeti neku korist ljudima. Ljudi moraju imati nešto od toga. Ukoliko se čovjek posveti vjeri i religiji samo da bi mogao letjeti u zraku ili gaziti vodom a da ne potone, onda je to riječ o ponašanju koje se kosi sa ihlasom (iskrenošću) i Allah će kazniti zbog toga. U jednom ajetu stoji: „Sreća koja ti se dogodi od Allaha je, a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio.“ Iako tvrdimo da smo na ispravnom putu, iako ističemo da koračamo putevima kojima su koračali predani ljudi prije nas, možda ipak ne djelujemo onako kako priliči tim predanim dušama i možda nam Allah,dž.š., šalje šamare opomene zbog toga. Međutim, takvo što ne znači da su oni upravu u onome što čine. Allah, dž.š., će i njih pitati za ono što rade.

BBC: Kako ocjenjujete korupcijske istrage u Turskoj i stvari koje se dešavaju oko tih istraga?

Ne znam odakle bih počeo. Očito je da korupcija postoji. To već sada svi priznaju. Od običnog čovjeka pa sve do intelektualaca i članova visokog društva, gotovo svi ljudi vide i znaju suštinu stvari. I niko nije dovoljno snažan da tu sliku promijeni. Međutim, vjerovatno je postojala neka netrpeljivost prema džematu, pa je sve ovo iskorišteno za povod. U osnovi, odstranjene su sudije i tužioci koji su učestvovali u tim istragama.

Ipak, jednom kada se vrate na svoja mjesta svi ti ljudi će ukazati na svoje korijene. Vidjet će se tada da među njima ima nacionalista, npr. pripadnika Stranke Nacionalnog Pokreta koji rade na pozicijama sudija, tužioca, policijskih službenika... Međutim da bi se cijela stvar prikazala u mnogo većem omjeru, da bi se na te ljude stavio epitet onih koji su se infiltrirali, koji su ušli u sve pore, koji su, prema njihovim riječima, formirali alternativnu ili paralelnu državu, iznijeli su tvrdnju u kojoj kažu da svi ti ljudi koje su odstranili pripadaju istoj ideološkoj pozadini.

Dakle cilj je bio stvari prikazati većim nego što jesu, obračunati se možda na neki način sa svojim simpatizerima i u konačnici svoju netrpeljivost prema Hizmetu materijalizovati u trenutku kada se pojavila prilika... Možda će se i oni jednog dana kajati i liti suze zbog toga. Možda će izraziti svoje žaljenje. I u prošlosti, kada sam prolazio kroz razne neugodnosti, na stotine ljudi mi je nakon svega poslalo email u kojima je stajalo: „Molimo vas da nam oprostitite jer smo vam nanijeli nepravdu.“ Dešavalo se to i u vrijeme vojne diktature, kao i u vrijeme kada su pojedinci namjeravali da sve ostale drže pod svojom kontrolom. Takve stvari su se oduvijek dešavale u okvirima historijskih dešavanja koja se na neki način stalno ponavljaju, a posebno u novije vrijeme. Tako da će biti onih koji će se kajati i koji će željeti da isprave svoje riječi, međutim u ovom trenutku se stvari odvijaju tako kako se odvijaju. S druge strane tu su i pristrasni mediji koji stvaraju iskrivljenu sliku realnosti.

Sjetimo se samo 1999. godine i tzv. „junske oluje“. Ja sam bio ovdje. Mediji su činili istu stvar. Sudski proces je pokrenut i trajao je 7-8 godina, da bih ja nakon svega bio oslobođen optužbi. Čak je i apelacioni sud potvrdio takvu odluku. Jedan akademski radnik je napisao i knjigu koja govori o tim događajima. U tom djelu je vrlo slikovito opisao neke događaje koje sam čak i ja zaboravio. Hoću reći, takve stvari se oduvijek dešavaju. I ova je jedna od njih. Vjerovatno će i u budućnosti biti toga. Međutim, zbog svega što se dešava čini mi se da Turska gubi. Ovo su stvari koje će negativno utjecati na stav SAD-a i Parlamenta EU, jer posrijedi su stvari koje predstavljaju nedemokratsku praksu i koje se kose sa pravnim sistemom. Gotovo da se svi slažu po tom pitanju. E sad, da li se čitava stvar može brzo riješiti? Da li stvari mogu ponovo doći na pravi kolosjek? Zavisi od ljudskosti koja se pokaže. Zbog zdravstvenih problema koje imam nisam iznosio nikakve odbrane u svoje lično ime. Odlučan sam da i dalje ne govorim ništa po tom pitanju. Možda neke kolege, govoreći pravnim jezikom, posežu sa saopćenjima, ispravkama ili demantima. Oni koji se dovode u vezu sa trenutnim dešavanjima to čine ali ja nisam iznosio lična mišljenja, niti sam komentarisao dešavanja u svoje ime.

S tim stavom ću i dalje da nastavim. Neću govoriti o tome.

BBC: Među onima koji vas okrivljuju da ste formirali „paralelnu vlast“ nije samo premijer Erdogan, tu su još neke grupe koje iznose ove tvrdnje i koji su mišljenja da bez vaše instrukcije korupcijske istrage nikada ne bi bile pokrenute.

Postoji jedna stvar koja je došla i do medija, i oni to znaju. Prije nekih 8-10 mjeseci Nacionalna obavještajna služba je dojavila. Riječ je o službi koja djeluje u okviru Premijerovih instrukcija i koja je iznijela određene informacije. Sprovedene su određene istrage i ustanovljene određene stvari. Riječ je o jednoj operaciji koja je sprovedena kao i sve druge. Međutim, dozvolite mi jedno pojašnjenje na ovom mjestu. Neki dan mi je ispričao jedan od kolega: „Vozio sam se autom jednom ulicom i kada se uključilo crveno svjetlo ja sam stao. U tom trenutku udarilo me policijsko auto koje je išlo iza mene. Policajac koji je izašao iz auta napao me na licu mjesta. Bio je ljut što sam stao i što je morao da me udari. Ja sam mu na to odgovorio: Izvinite pogriješio sam. Nisam čuo da je izašao zakon kojim se ukida obaveza zaustavljanja na crvenom svjetlu.“ Mito, malverzacija, pronevjera, zaštita umiješanih lica, koruptivne radnje u okviru tendera... Sve su to radnje koje su do sada bile zabranjene. Dakle, licima koje smo već spomenuli je u tom kontekstu data sloboda da se bore protiv ovih stvari. Budući da je riječ o određenim neovisnim strukturama, oni su, dakle sudski i sigurnosni organi, krenuli u borbu. Jednostavno nisu znali da prethodno pobrojane radnje više nisu u grupi kriminalnih radnji, zato su i učinili to što su učinili. Budući da im je to zasmetalo, oni su se fokusirali samo na pitanju „paralelne vlasti“. S druge strane svo to zlo koje se čini, mito, korupcija, tenderske manipulacije, o njima se uopće ne govori. Čak se pokušavaju prikazati kao uobičajene stvari.

Nemoguće je da su od mene primali naredbe. Gdje god da su se pojavile slične stvari, u kojem god gradu širom Turske, oni su krenuli na policijske organe, na sudije i tužioce. Digli su ih sa svojih fotelja i odbacili u stranu. Sličnu stvar su već jednom uradili. Ovi su ljudi koje su oni postavili. Ako bi novopostavljeni funkcioneri uradili nešto slično i njih bi smijenili i doveli neke druge. U tom smislu trenutno vlada jedan ambijent haosa. Ovo nema nikakve veze sa mnom. Kao što sam već rekao ja ne poznajem ni hiljaditi dio ljudi koji su učestvovali u tim istragama. Mirna srca to mogu reći...

BBC: Vrlo često govorite o želji da svoj pokret držite podalje od politike. Budući da je pokret u poslednje vrijeme ušao u centar političkih zbivanja, postoji li neka situacija ili neki potez zbog kojeg se kajete?

Ne kajem se niti kritikujem sudbinu. Kada se prisjetim stvari koje mi liče na kritiku sudbine onda se priklonim ispod kišobrana traženja oprosta. Nadovezat ću se opet na ono što sam maloprije rekao. Dakle, smatram da nas Allah preko drugih ljudi kažnjava jer svoj odnos prema Njemu nismo držali dovoljno čvrstim. Postoji jedna rečenica koja se prenosi u formi hadisa, gdje se kaže: „Zalim je Allahova sablja, Allah njime kažnjava, a onda kažnjava i tog zalima.“ Ne mislim sada na pokajanje, ali je pitanje da li se suočavamo sami sa sobom. Postoji još jedna rečenica koja se veže za Omera, r.a., a koja glasi: „Obračunajte se sami sa sobom prije nego što dođe vrijeme računa.“ Ja na taj način posmatram ovo pitanje. To ne znači da je svaki potez mojih kolega bio do najsitnijeg detalja ispravan.

BBC: Veći dio vremena kojeg je AK Partija provela u vlasti vi ste uspijevali pronaći zajednički jezik i u određenoj mjeri pružiti joj podršku. Međutim, smatra se da je do raskola došlo prvo kod rješavanja „kurdskog pitanja“, a onda i u kontekstu odnosa sa Izraelom koji su eskalirali u slučaju humanitarnog broda Mavi Marmara.

Mi nikada niti sa jednom strankom nismo bili upotpunosti na istom putu. Nije važno koja je to stranka. Može to biti i MHP, i DŽHP, i AK Partija, i DJP, i ANAP... Doduše zadnje dvije danas skoro i da ne postoje. Pružiti podršku dobrim stvarima i ispravnim potezima za nas je oduvijek bila ljudska dužnost. Tako sam i na prethodnom referendumu rekao ono što nikada ranije nisam. Riječ je o pokušaju demokratizacije. Referendum je korak na putu demokratizacije i zato svi trebaju dati svoj glas „ZA“

Tako je i sa Visokim sudskim i tužilačkim vijećem. Predstojeće reforme moraju ostati u okvirima demokratskih načela. Slične stvari nisam govorio samo danas. Kada sam prije 20 godina rekao da je proces demokratizacije nepovratan proces, oni koji danas pišu protiv mene i tada su dizali buku i govorili: „Kako to? Kakve veze ima islam sa demokratijom?“ Kasnije su otišli i dalje. Rekli su još mnogo toga. Rekli su da je svašta moguće. U tom smislu, ovdje se ne radi o nekoj zajedničkoj politici. Međutim ukoliko se poduzimaju neki pozitvni koraci, ukoliko se čine pozitivne stvari u ime pravičnosti, ukoliko se čine pozitivne stvari u ime demokratičnosti, ukoliko se čine pozitivne stvari u ime služenja narodu, ukoliko se čine dobre stvari u ime unapređenja vanjskih odnosa, u tim slučajevima može djelovati kao da smo zajedno.

Osim davanja podrške na izborima, mi nismo imali veze ni sa jednom političkom strankom. Međutim, vrlo je moguće da je nekolicina naših simpatizera izrazilo želju i da su se priključili toj stranci. U suprotnom, mnogi su mogli biti instruirani u tom pravcu. Možda bi danas činili kičmu te stranke. Danas bi u njoj bilo drugačijih glasova. Međutim, mi to nikada nismo željeli.

Što se tiče „kurdskog pitanja“, mi smo još prije njih podržali taj proces. Ono što ovaj Siromah radi jeste samo davanje podsticaja i to je sve. Čak sam i neke pisane materijale o svemu tome dostavio njima. To je područje koje se mora uzeti pod zaštitu. Treba ga zaštiti obrazovanjem, zdravstvom, pa i teološkim pristupom. Treba ga zaštititi preko džamijskih imama i mujezina. Treba ga zaštiti i policijskim strukturama. Jer ako ih vi ne zaštitite... Riječ je o ljudima koji su mnogo puta do danas bili ostavljeni na cjedilu. Ne zaštitite li ih, oni će svoje probleme u još većem obimu prenijeti na buduće naraštaje. Međutim, nije se naišlo na razumijevanje. Biće da smo tokom deset godina nudili rješenje za ovo pitanje, dakle puno prije njih. Nakon što nisu ništa učinili po tom pitanju; Prosjak je... Ja zaista ne znam šta su učinili moji prijatelji, kolege ili simpatizeri, ali na tom području su otvorene škole i biblioteke. Uz pomoć obrazovanja pokušao se spriječiti odlazak ljudi u planine. To su aktivnosti koje su poduzete, međutim iz nekog razloga da bi se bacila mrlja na sve to, predstavljeni smo kao protivnici tog procesa. Ni slučajno! S tim što je pristup ovom pitanju bio drugačiji. Mi smo željeli da se ovo pitanje riješi kroz obrazovanje i da se na taj način obezbijedi mir i jedinstvo. Namjera je bila da se u isto vrijeme kroz ulaganja i borbu sa siromaštvom doprinese rješavanju ovog pitanja, i to se zaista i desilo. Ne samo u Turskoj, određeni rezultati su postignuti i u sjevernom Iraku. Oni su to uradili. Nisam bio na licu mjesta da sve to vidim ali ono što je učinjeno zaista zavređuje najveću pažnju. Sada imamo situaciju u kojoj se kleveti jedna zajednica na tom području koju neko naziva pokretom. Riječ je o neopravdanim napadima na tuđe pravo. Mi smo jednostavno vjerovali da je to ispravan pristup i tako smo i postupili. U svom odnosu prema svijetu ponašamo se poput hz. Mevlane. Jedna noga nam je u centru dešavanja, u vlastitom svijetu ideja, u vlastitim idealima i višim ciljevima. S druge strane, s ljubavlju se okrećemo i prema ostatku svijeta. To je naša opća filozofija. Oni koji poznaju ovog Prosjaka to najbolje znaju... Doduše i država je kasnije krenula tim putem. Mi smo se bezbroj puta sastajali sa pravoslavcima i Armenima koji su ranije bili odbačeni i rasuti na sve strane. Sjedili smo za istim stolom i iz istih posuda se hranili. Davanjem Uzvišenog Gospodara, ta vrata su po prvi putu otvorena svestranim zalaganjem naših prijatelja, kolega i poznanika.

Dalje, spominje se i tamo neki blisko-istočni projekat koji se sprovodi zajedno sa Izraelom. Moguće je da smo se sreli sa tamošnjim rabinom. Predsjednik fondacije 500 Godina (jevrejska fondacija) je nekad ranije bio Pinto. I s njim smo razgovarali. Ranije je tu bio i Ishak Alaton, iskren čovjek... Sve su to ljudi koji su cijenili ono što je Hizmet uradio izvan zemlje i koji su vrlo često i sami bili uključeni u rješavanje lokalnih problema. To što su oni činili ima veze sa nekim osnovnim ljudskim vrijednostima. Toliko o tim odnosima. Vjerujem da niko nema pravo da diže glas protiv toga. Međutim, prikazivanje nas kao da smo na strani Izraela, kao da su nam oni draži od našeg naroda, su tvrdnje bez utemeljenja. Ipak, ukoliko govorimo o prihvatanju njih kao ljudskih bića, onako kako ih je prihvatao i Najbolji među ljudima (poslanik Muhammed,s.a.v.s.,) to je onda sasvim druga stvar.

Dalje, ovo pitanje vežu i za slučaj Mavi Marmare. Prilikom jednog intervjua postavili su mi nekoliko pitanja. Između ostalog, tražili su i da prokomentarišem taj slučaj. Ja sam rekao: „Kamo sreće da su diplomatska rješenja iskorištena do kraja i da se nije išlo sirovom silom. To su potezi koji uzrokuju različite društvene probleme i komplikacije.“ Ne znam na koji su način te riječi upotrijebljene na naslovnici novina. Međutim, moje riječi su u Turskoj drugačije shvaćene. Stekao se dojam kao da sam sa drugima na uštrb svog naroda. Ja sam, pak, iznio ovo mišljenje u kontekstu sprječavanja potencijalnih problema. I danas bih isto to ponovio. Smatram da se diplomatija mora iscrpiti do kraja. Pogrešno je slati ljudi da liju krv, da odlaze na front i da gube život. To sam želio reći. Vjerovatno me zbog tih riječi dovode u pomenutu vezu...

BBC: Da bi do kraja bili jasni u vašim izjavama oko „kurdskog pitanja“ želim vam postaviti još jedno pitanje. Vec ste spomenuli da ste ranije djelovali po ovom pitanju i da ste otvorili škole. Zatim ste dodali i da se niko nije obazirao na vaše prijedloge. Međutim, u periodu koji je slijedio, posebno u toku zadnjih 4-5 godina, prvo se pojavio slučaj istrage KDŽK (političko krilo PKK), zatim iznošenje podataka sa pregovora u Oslui na kraju istraga od 7. februara usmjerena prema MIT-u (Obavještajnoj službi)... Riječ je o događajima koji su dovedeni u vezu sa vama. U jednoj vašoj reportaži spomenuli ste da se ne treba voditi diskusija oko kurdskog kao maternjeg jezika. Da li su ustvari pregovori sa (terorističkom) organizacijom ono čemu se vi posebno protivite?

Moguće je pregovarati sa organizacijom, ja ne vidim ništa sporno u tome. Međutim, to se mora raditi pazeći pri tome da se ne dovede u pitanje ugled države. Jer ukoliko to ne učinite, onda će vas historija sutra etiketirati kao „paralelnu državu“. Dakle, u tom slučaju će vas prikazati kao „paralelnu državu“. Ja tu ne mogu ništa reći. Rekli su da je „ubica djece“, da je „terorista“(Abdullah Odžalan)... Kada je uhapšen, uhapšen je u svojstvu teroriste i doveden u Tursku. Tadašnji sud je donio odluku da se privede. Nije to bilo u vrijeme današnje vlade. Zatvorili su ga oni iz prethodne vlade. Mi se nismo protivili tome, međutim oni danas zauzimaju negativan stav po tom pitanju. Trenutna vlast u Turskoj ima namjeru da produbi i ojača odnose sa ljudima tog područja, da obezbijedi i njihovu podršku, i dok to čini kao da pokušava da stvori animozitet prema pokretu, džematu ili zajednici, kako oni to vole reći.

Ja nisam javno govorio o tome. Međutim, riječ je o čovjeku koji je proglašen teroristom, koji je zatvoren zbog toga i za kojeg je tražena smrtna kazna. Međutim, od toga se odustalo vjerovatno zbog stroge pozicije koju je zauzela EU. Takav je bio čak i stav MHP-a. Čini mi se da je i AKP bio na istoj poziciji nakon dolaska na vlast. Međutim, ne znam zbog čega, možda da bi se dodvorili narodu s tog područja... Bojim se da ne bude predrasuda, ali možda zbog izbornih rezultata (došlo je do promjene u politici). Ustvari Republika Turska je sačinjena od jedne nacije koju čine i Kurdi, i Turci, i Čerkezi, i Abhazi... Mi ih posmatramo kao „anadolskog čovjeka“. Vrlo često koristimo taj pojam. Insistiranje na ovom terminu je vrlo važno u kontekstu ostvarivanja jedinstva i zajedništva. Bilo da je riječ o pregovorima u Oslu, o razgovorima sa njihovim pritvorenim liderom ili pregovorima sa onima koji su izašli na planine, mi nismo bili protiv toga. U jednom nedavnom intervjuu, istu stvar sam još jednom podcrtao. „Mir i dogovor su polazna tačka svega.“ Vjerovatno 80% ljudi iz tog naroda je istog mišljenja. Oni koji to ne žele su ljudi koji se nalaze na planinama, ljudi koji su pod utjecajem Irana ili Sirije. Njima to smeta. Vjerovatno smeta Džemilu Bajiku (jedan od osnivača PKK), Fehmanu Husejinu (jedan od vojnih vođa PKK). Ista stvar vjerovatno smeta i čelnicima PJAK-a (Partija za slobodni život Kurdistana). Svi ponavljaju istu stvar, tvrdeći da je u pitanju namjera da se asimiliraju Kurdi. S druge strane ja sam uvijek ponavljao i savjetovao ljudima s kojima sam bio u kontaktu da se trebaju otvoriti škole kurdskog jezika i da je potrebno osnovati kanal koji bi emitovao program na kurdskom. Također sam savjetovao da se kurdski ponudi kao fakultativni jezik i da se uvede na univerzitete. Hoću reći, sve ove pozitivne stvari smo jasno izrazili. Ako bi ih skupili na jednom mjestu, dobili bi čitavu knjigu. Međutim, da bi se Hizmet pokazao u negativnom svjetlu pred tim ljudima, iz nekog razloga je predstavljen kao protivnik ovog procesa i na taj način prikazan u određenim medijima. S druge strane samom Odžalanu su smetale naše aktivnosti na tom području koje su bile usmjerene prema kurdskom stanovništvu. Smetale su mu biblioteke i kulturni centri koje smo osnovali da bi se približili tim nesretnim ljudima i da bi spriječili njihov odlazak u planine. Smetalo je to onima na planini, kao što je smetalo i čelnicima PYD-a (Stranka demokratske unije) u Siriji, ili PJAK-a u Iraku. Nisu željeli da se prekinu putevi koji vode u planine, niti da se dešavaju stvari koje će obezbijediti zajedništvo između turske i kurdske zajednice. Više im je odgovaralo da se fabrikuje mržnja prema turskom narodu i da se ne dozvole aktivnosti koje će biti usmjerene prema procesu pomirenja.

BBC: Kada bi se u vrijeme izbora našli u Turskoj, da li bi glasali za AK Partiju, i da li bi glasali za Erdogana ukoliko bi se kandidovao za predsjednika države?

Ja sam do današnjeg dana samo jednom imao priliku da glasam. Ili sam bio zatvoren, ili su me gonili, ili mi se to nije dozvoljavalo. Sve u svemu, glasao sam samo jednom. Bilo je to vrijeme kada se pokojni Turgut Ozal u Izmiru kandidovao za parlament. Tada je bio kandidovan ispred Erbakanove stranke. U isto vrijeme u Izmiru se kandidovao i Jašar Tungur, jedna iznimna ličnost i čovjek koji je obavljao funkciju Muftije u periodu dok sam ja boravio u Edreni. Obojica su te godine bili na listi. Samo sam te godine glasao za njih dvojicu. Poslije toga više nije bilo prilike. Nikada se nisam protivio glasanju, niti sam namjerno izbjegavao da glasam. Riječ je o demokratskom pravu i lično smatram da ga svako treba iskoristiti. Za razliku od referenduma, ja trenutno nemam namjeru da bilo šta govorim. To je bilo nešto drugačije. Ako bih trebao nešto reći onda bi to bilo: „Neka to bude onaj ko se drži prava, ko je čvrst u svojim odlukama, ko poštuje demokratičnost i ko ima dobre odnose sa svojom okolinom.“ Međutim, kada dođe vrijeme razmislit ću da li i toliko da kažem. Ja svakako imam mogućnost da ljudima predložim za koga da glasaju, međutim takvo što bih smatrao vrijeđanjem inteligencije i nepoštivanjem zaključaka drugih ljudi. Svako je u poziciji da stvari vidi jasno i glasno. Ja nikada neću dati sebi za pravo da ljude nagovaram u kojem pravcu da iskoriste svoje pravo izbora.

BBC: Iako govorite o vjerskom dijalogu na međunarodnom nivou, u Turskoj postoje još uvijek ogromni ponori između Sunita i Alevija. Ako se ne varam vi ste još 1995. godine prvi put spomenuli ideju o sjedinjavanju džamija i džemhana. Međutim kada je došlo vrijeme da se ta ideja pretvori u djelo uslijedila je snažna reakcija određenih krugova iz alevijske zajednice iz bojazni zbog potencijalne asimilacije. Na koji način bi odgovorili na tu vrstu zabrinutosti?

Vjerujem da nisu svi istog mišljenja. Postoje i oni koji cijene ovu inicijativu. Među njima su i istaknute ličnosti alevijske zajednice u Turskoj, poput prof. Izzetina Dogana. Naše poznanstvo datira još iz vremena kada smo mi išli njima u posjetu, a oni posjećivali nas. Još u to doba smo razgovarali o tome i spominjali tu stvar kao potencijalni kamen spoticanja. Vjerovali smo da je riječ o jednoj inicijativi koja je krajnje važna da bi se ostvarilo jedinstvo sa našom braćom Alevijama. Možda smo i pogriješili. Čovjek u svemu može pogriješiti. Ipak, mnogi su sa odobrenjem dočekali ovu inicijativu. Doduše, bilo je i onih koji su iznijeli zabrinutost oko asimilacije. Među onima koji su iznijeli ovu zabrinutost su bili i oni koji ne poznaju hz. Aliju i oni se vrlo često nazivaju „Alevije bez Alije“. Najveći dio onih koji su bili protiv te ideju su ljudi koji znaju reći: „Alija je jedan simbolični junak. Usprotivio se nekim stvarima i zato ga treba cijeniti. Međutim da li je bio musliman i kakvo je bilo njegovo shvatanje vjere, to su stvari koje nas se previše ne tiču.“ Smatram da će se i oni u budućnosti kajati zbog toga. Pitanje džamija i džemhana ni u kom slučaju nije aktuelizirano sa ciljem da neko asimilira nekoga. Međutim, treba imati u vidu da su se godinama Sunnitima nametale neke stvari. Govorili su im da će ih, Bože sačuvaj, Alevije pojesti poput kanibala. Iste stvari su sugerirane i Alevijama. Plašili su ih Sunnitima i njihovim prljavim namjerama. Tridesetih godina prošlog stoljeća, nakon slučaja Dersim, i država je zauzela takav stav prema njima. Iz tog razloga i zbog trauma koje su doživjeli, ti ljudi su prihvatili ove neutemeljene prijetnje. U tom smislu želja je bila da džamije i džemhane budu jedna pored druge, da oni koji klanjaju u džamijama ili oni koje se mole u džemhanama, nakon svoje molitve izađu vani i da se u zajedničkom prostoru druže, da zajedno jedu i piju. Tada bi na licu mjesta vidjeli da niko nikoga neće pojesti. Riječ je o stvarima koje su ušle u podsvijest ljudi i za koje je potrebno određeno vrijeme da bi se eliminisale.

S druge strane, slučaj sa džamijama i džemhanama se još prije 15-20 godina odigrao u Turskoj. Čitava stvar je bila popraćena i u medijima. Dakle ne radi se o nekoj novoj inicijativi. Mediji su bili vrlo aktivno uključeni, što u neku ruku ima i svoje prednosti. Sa sličnim stvarima se trebalo nastaviti. Ako je bilo moguće u Ankari, onda se trebalo nastaviti i u Izmiru, i u Istanbulu. Posebno u mjestima gdje alevijsko stanovništvo živi u velikom broju. Namjera je bila da se i njima pruže mogućnosti koje su na raspolaganju Islamskoj zajednici. Njihovi vjerski poglavari su se trebali priključiti i dobiti državnu platu. Na tim mjestima bi imali priliku da žive svoju vjeru i poštuju vlastite vrijednosti. Naravno, sunniti bi živjeli svoju vjeru. Dakle, cilj te inicijative je bilo uspostavljanje bratskih odnosa. Niko nije želio bilo kakvu asimilaciju. Međutim, budući da se radi o Alevijama, dakle ljudima koji osjećaju posebne simpatije prema hz. Aliji, Iran se, odnosno Perzijci, su se miješali u čitavu stvar. Ljudi iz Turske su odvođeni u grad Kum. Među onima koji su se vratili u Tursku, bilo je i onih koji su počeli osjećati neprijateljstvo prema turskom narodu. Anadolijske Alevije su drugačije. I oni su Šije, ali turske Alevije su pripadnici zajednice koja već stoljećima poštuje naše običaje. Oni imaju svoje molitve, svoje ceremonije... Imaju Semah koji je sličan Mevlaninoj Semi (okretanju)... Sve su to stvari koje ne smiju biti uzrok razilaženja i koje se trebaju poštovati. Što se tiče strahova i paranoje koja se uvukla u ljude, vrijeme će pokazati da nije bilo namjere da se bilo ko asimilira na ovaj način.

BBC: Kada je riječ o ciljevima Hizmeta, postoje određene tvrdnje u smislu netransparentnosti djelovanja. Da bi razjasnili ovo pitanje, možete li sa nama podijeliti vašu viziju Turske? Koji su po vama prioritetni problemi u Turskoj i kakva rješenja predlažete?

Možda je najprioritetnije pitanje upravo ono što nam se danas dešava, dakle pitanje nesuglasica i raskola. Još u vrijeme Mešrutijeta, naš velikan (Said Nursi) je potencirao ovo pitanje. Tri su osnovna problema koja nas guše. Na prvom mjestu su neutemeljene, i nelogične ideje koje nemaju nikakvog oslonca i koje nas kao takve dijele. Riječ je o jednoj bolesti koja se mora liječiti. Ako je rješenje u zajednici džamija-džemhana, učinimo to. Ako je rješenje u obrazovnim aktivnostima koje će omogućiti da u kurdsko-turskom dijalogu objasnite vlastitu poziciju i te ljude spasite od utjecaja onih koji žele podijeliti Tursku, onda je to ono što treba učiniti. Zatim je tu i pitanje siromaštva. Još u vrijemeMešrutijeta siromaštvo je podcrtano kao problem koji se mora rješavati. I na kraju imamo pitanje neobrazovanosti. Taj veliki čovjek je još u to vrijeme definisao probleme i naglasio potrebu objave rata protiv njih. Smatram da ni danas situacija nije ništa drugačija. I dalje su tu raskoli, i dalje imamo neobrazovanost, i dalje je prisutno siromaštvo. Određeni ljudi se guše zbog toga, dok neki drugi koriste tu situaciju. Kada govorimo o borbi protiv tih problema, današnji uvjeti i konjukturni ciklusi zahtijevaju da se predložene metode koriguju u određenoj mjeri. U to vrijeme se možda nije predlagalo otvaranje biblioteka, kulturnih centara i škola... Međutim, danas smo u situaciji da činimo sve ono što nam nameću današnji uslovi. Što se mene tiče, moja uloga je bila samo u podsticanju ljudi. Evo recimo slučaj raspada Sovjetskog Saveza; na tom području mi imamo veliki broj naših sunarodnjaka. Naši korijeni su na tom prostoru. Neki od nas su došli iz Uzbekistana, neki iz Turkmenistana... Naša je namjera bila da pružimo podršku tim ljudima. Desetak osoba je u početku otišlo na to područje. Bio je to jedan proces u kome je kasnije sve više ljudi odlazilo na to područje. Odmah nakon toga, određeni broj ljudi, sa bakljom ljubavi koju su nosili u rukama, krenulo je na sve četiri strane svijeta. Sve se to dešavalo uz Božiju dozvolu i pomoć, i na neki način pod svjetlom Mevlanine filozofije. On kaže: „Svijeća neće izgubiti ništa od svog svjetla ako zapali drugu svijeću.“ Naše je da ljudima oko sebe dostavimo svoje vrijednosti, ukoliko ih imamo, i da od njih preuzmemo vrijednosti koje oni posjeduju. Spremni smo i da dajemo i da uzimamo. Ljudi različitih shvatanja su prihvatili ovu ideju. Zaista, oni od kojih nikada ne bi očekivali, ponudili su vrlo lijepe stvari. Neki su poželjeli da izgrade univerzitet, neki opet školu... Do toga je došlo...

BBC: Kako pojedine ličnosti iz Hizmeta, tako i pojedine ličnosti sa suprotne strane, dali su izjave da se situacija u Turskoj neće smiriti i da neće zavladati mir sve do predsjedničkih izbora. Kako vi vidite budućnost Turske i budućnost Hizmeta?

Duh pobune, duh mržnje i bijesa, koji je izbio u posljednje vrijeme ne može tek tako nestati. Bilo je onih kojima je povrijeđen ponos. Takve stvari se ne mogu zaliječiti odjednom. Nije moguće tek tako povratiti izgubljeni balans. Međutim ja nikada nisam izgubio nadu i vjerujem da će se to desiti. I posljednje pismo je jedan od koraka u tom pravcu. Riječ je o pismu koje sam ja poslao preko Predsjednikovog izaslanika koji mi je došao u posjetu. Bio je to g. Fehmi, ja ga znam još iz studentskih dana. Znate ga vjerovatno i vi. Pismo je primljeno sa odobravanjem od strane Predsjednika. Međutim ne znam tačan razlog, da li zbog toga što je pismo upućeno Predsjedniku ili što je upućen poziv različitim grupama i medijima da prestanu sa međusobnim pljuvanjem i napadima, pismo je zasmetalo uvaženom Premijeru. On je to jasno rekao u svojim istupima. Vjerovatno oko sebe ima jednu svitu savjetnika. Ljudi koji savjetuju, kao oni koji su nekada savjetovali sultana. Pretpostavljam da mu oni stvari prenose u malo drugačijem svjetlu. Ja ni u kom slučaju ne želim reći da je riječ o nekoj neuravnoteženosti ili nekoj vrsti paranoje. Takvu konstataciju ne bi prihvatilo ni moje srce, ni moja savjest, niti bi je moj jezik mogao izgovoriti. Međutim, očigledno je da ga ljudi koji se nalaze oko njega navode na takve reakcije.

Ipak, ja nikada nisam izgubio nadu i vjerujem da će se, uz Božiju pomoć i dozvolu, smiriti trenutna oluja. Ako to podrazumijeva našu šutnju, spremni smo i na to.

Čak smo spremni i na sljedeće: Neko je još prošle godine spomenuo cifru od 140 zemalja u kojima su otvorene škole. Ostvarene su prijateljske veze, izgrađeni mostovi prijateljstva. Sve to se najbolje vidi na veličanstvenim takmičenjima iz turskog jezika. Niko se tome ne protivi, jer je riječ o jednom divnom poduhvatu. Ukoliko to žele, oni mogu zatvoriti ove škole, država ih može zatvoriti. Neka ih zatvori! Međutim, ja sam uvijek ponavljao da trebaju pružiti podršku tim školama i da mogu, ako žele, povući sve naše profesore iz tih škola. Istu stvar sam prenio i Čevik Biru (penzionisani armijski general), te nekoliko puta slao ovu poruku. Poručivao sam da postave svoje direktore i profesore. Ovdje se radi o jednom poduhvatu Turske, poput onih poduhvata koje smo na polju ljudskih vrijednosti, imali i ranije tokom historije. I ovo je jedan od njih. Riječ je o poduhvatu koji prevazilazi i granice onoga što je učinilo Osmansko carstvo kada je pod svojom upravom imalo 200 miliona stanovnika. Trenutno imamo situaciju gdje su u skoro 160 zemalja odškolovani današnji konzuli ili šefovi misija. Riječ je o ljudima koji su došli na važne pozicije. Sve ovo ukazuje na jednu važnu činjenicu. Ukoliko se ne nalazite u svakom dijelu svijeta, nikada nećete doći na poziciju koju želite. Sve su to važne stvari u konetkstu današnjeg svijeta koji se ubrzano globalizira. Jasno sam poručio da se ove škole ne trebaju zatvarati jer se dovode u vezi sa nekim i da im se treba pružiti podrška.

„Neka budu vaše, vi postavljajte svoje profesore. Postavite i direktora. Neka se to nastavi.“ Baš kao što od vojske i Čevika Bira, prije 16-17 godina nisam dobio nikakav odgovor na tu ponudi, ni danas nema nikakvog odgovora. Dakle, mi smo otvoreni i za to. Ako je riječ o humanim djelima, neka ih čini bilo ko. Oni koji su posijali prvo sjeme na ovom putu su bili naši prijatelji i simpatizeri. Svakako naša filozofija glas: „Ti posij sjeme i idi dalje, neka neko drugi ubire plodove.“ To je naš osnovni stav. Naša jedina misija ili ideja, jeste, učiniti neke stvari da bi se ojačali odnosi naših ljudi sa ostatkom svijeta. Mi u tome nećemo stati. Uvijek ćemo se truditi u tom pravcu. U ime cijelog čovječanstva i u ime našeg naroda...

Tweet

Whatsapp