Predmet idžtihada (razumno rješenja bazirano na vjerskim izvorima)
Riječ idžtihad, nezavisno rezonovanje, doslovno znači "koristiti sve svoje snage i trud da bi se napravila neka velika djela i donijele velike odluke." U islamskoj terminologiji, ova riječ znači "koristiti sve svoje snage da bi se došlo do nekih hipotetičkih sudova i odluka na temelju izvora (edille-i tafsilijje) islamskog zakona." Osoba koja obavlja ovu zadaću zove se mudžtehid. Pitanje na koje se ti napori odnose zovu se mudžtehid fihi.
U principu, postoje dva uvjeta za idžtihad. Prvo, moraju se poznavati izvori islamskog prava koji se odnose na pravne presude (ahkam). Drugo, idžtihad mogu prakticirati samo oni koji su u stanju svojom inteligencijom i logikom vjerskih zakona prodrijeti u bit tih izvora. Validan je samo onaj idžtihad koji dolazi od kompetentne osobe i koji se obavlja na odgovarajući način.
Štaviše, idžtihad nije ograničen samo na analogiju (kijas). To može biti učinjeno kroz analogiju, ali i kroz indikacije, navođenja te savjete pravnih tekstova. Također, moguće je donijeti pravne presude sa jezičnih aspekata Kur'ana i sunneta, uključujući arapsku retoriku koja se odnosi na metaforičke i književne figure.
Islam, kao posljednja i univerzalna religija, vrhunac je rješenja za ljudske probleme za sva vremena i za sve prostore. Ova rješenja se temelje na određenim tekstovima Kur'ana i sunneta, koji su adresirani na neograničen broj ljudskih problema. Ovaj časni posao je započet u doba Poslanika, a razvio se u trećem i četvrtom stoljeću pod nazivima idžtihada ili re'j (subjektivno pravno mišljenje), istidlal (zaključak), kijas (analogija), te istinbat (izvođenje zaključaka). Ostao je da živi u praksi dinamičkih sistema islama gdje se pokazao veoma plodonosnim i korisnim.
Ova bogata i originalna pravna kultura, specifična za islamski svijet, počela je da blijedi zbog isključivanja aktivnog islamskog sistema življenja iz javne sfere, kroz nepostojanje aktivnih mislilaca sličnih onima u ranom razdoblju islama, kroz nedostatak osoba nadahnutog duha i kroz nedostatak vrhunskog intelekta koji istinski poznaje Kur'an i sunnet. Postoje pojedinci koji nemaju moć inteligentnog rasuđivanja, a ne poznaju u dovoljnoj mjeri ni Kur'an niti sunnet te bivaju uskraćeni za inspiraciju. Budući da su se mnogi od ovih dokopali vlasti u vjerskim krugovima, plodonosna institucija idžtihada je bezuvjetno zamijenjena slijepim praćenjem i prihvaćanjem (taklidom), suhoparnim memorisanjem i pukim kopiranjem.
Postoji nekoliko razloga zašto je duh idžtihada izgubljen i zašto su se njegova vrata zatvorila. Ovo su samo neki: politička opresija, unutarnje borbe, zloupotreba institucije idžtihada i ekstremno povjerenje u postojeći pravni sistem, nijekanje reforme te sljepoća uzrokovana monotonijom dominantnog sistema. Sve su to razlozi njegova gubitka i nestanka. Osim toga, vjernici koji su bili kompetentni za obavljanje idžtihada na temelju svoje inteligencije i sposobnosti, ponekad su pogrešno miješani sa otpadnicima koji su zloupotrebljavali idžtihad. Vrata idžtihada, u stvari, nikada niko nije zatvorio. Međutim, neka ulema je imala težnje ka zatvaranju vrata idžtihada zbog onih koji su htjeli nametati svoje prohtjeve i tumačenja kao uputu. Vrata su bila automatski zatvorena za one osobe koje nisu bile kompetentne baviti se njime. Sve dok društvo ne bude imalo kvalitetne znanstvenike koji mogu obavljati idžtihad, nije moguće zanemariti argumente onih koji su protiv idžtihada.
Danas ljudi obično razmišljaju o svjetovnom životu. Ideje i srca današnjih ljudi su uveliko odvojena, tako da su im umovi uskraćeni za nematerijalna dobra. Religija i religioznost nisu važni za ljude kao što je to bio slučaj u vrijeme prvih muslimana. Naprotiv, ljudi su neutralni u vezi religioznosti ili religije, to jest, biti ili ne biti religiozan je ista stvar. Mnogi su vrlo nezainteresirani za pitanja vjere, a mnoga osnovna načela religije se ignoriraju. Čak se propituju i sami stubovi islama i temeljna načela vjere. Religija za mnoge muslimane je propala. Mnogi ne čine nikakav napor da žive svoje živote u okviru islama. U takvim okolnostima je teško povjerovati da će jedan tako važan i dinamičan aspekt islama, idžtihad, biti ispravno korišten.
Uprkos gore pomenutom, danas se javlja veliki preporod religije i religioznosti u islamskom svijetu. Nadam se, ako Bog da, da će taj razvoj događaja proizvesti individue koje će biti u stanju da se kompetentno bave idžtihadom u bliskoj budućnosti.
Moje je duboko uvjerenje da će se, kada vrijeme sazrije, pojaviti takav intelekt i takvo nadahnuće koje će oformiti skupine stručnjaka u svojim oblastima, koji će imati punu kompetentnost i mandat da se bave idžtihadom. Nadam se da će ove skupine kroz konsultacije uspjeti premostiti jaz koji je napravljen gubitkom duha idžtihada. Ali, nastavimo mijesiti ovo tijesto pa da vidimo šta će Svemogući učiniti.
Muslimanski svijet, poseban broj, juli 2005. – 95. stranica, broj 3, 325-471.
- Napravljeno na .