Poštivanje saobraćajnih pravila je vadžib
Veliki broj nesreća koje se zbivaju svake godine odnose mnoge živote u našoj zemlji. Mnogo je i materijalnih, ali i duhovnih uzročnika koji stoje iza ovolikog broja nesreća. Nedovoljan nivo obrazovanja, manjkavost kaznenog sistema, problemi na nivou infrastrukture, prekomjerna brzina, neodgovornost, nedostatak svijesti o grijehu i greškama i želja za avanturom, samo su neki od uzročnika ove pojave.
Poštivanje saobraćajnih znakova predstavlja našu građansku dužnost, ali, prije svega, to je naša vjerska dužnost. Štaviše, priđemo li ovom pitanju s aspekta fikha, mogli bismo reći da je poštivanje saobraćajnih pravila vadžib[1]. To je tako jer su ova pravila ustanovljena kroz jedan dugačak proces istraživanja i testiranja. Iako ne predstavljaju kategoričnost kao što je “2+2=4”, ipak možemo reći da posjeduju dovoljnu dozu sigurnosti. Primjera radi, prekomjerna brzina predstavlja jedan od uzročnika postavljanja saobraćajnih pravila, tako da poštivanje ograničenja brzine u i izvan grada se može smatrati vadžibom. Iz tog razloga, ukoliko je došlo do saobraćajne nesreće sa smrtnim posljedicama, gdje je prekoračena dozvoljena brzina, taj udes se može tretirati i kao ubistvo. U islamskom fikhu to se zove šibh-i amd ili ubistvo slično onome sa predumišljajem.
Iako postoje i različita tumačenja, prema učenjacima fikha šibh-i amd predstavlja ubistvo u kome nije postojala namjera da se ono izvrši. Ebu-Hanifa ističe da je šibh-i amd ubistvo nevinog čovjeka predmetom koji ne služi kao oružje. U istu kategoriju spada i ubistvo nekim teškim predmetom. Sprave koje uzrokuju smrt učenjaci su podijelili na oštre, one koji nisu oštre i na teške sprave. Ebu-Hanifa je stajališta da ubistvo učinjeno željeznim predmetom ili nečim što svojom težinom spada u takvu kategoriju predstavlja šibh-i amd. U prijevodu, ukoliko teška sprava kojom je izvršeno ubistvo nema karakteristike oružja, onda je to šibh-i amd.
Sve ovo su odredbe koje su nastale kao rezultat testiranja i tumačenja od strane različitih učenjaka u okviru vremena u kome su živjeli. Iz tog razloga, ukoliko se oslonimo na ove ustanovljene principe, onda saobraćajne nesreće možemo okarakterisati kao amd (sa predumišljajem), šibh-i amd ili kao greške, s tim da u svakoj kategoriji za posljedicu imamo gubitak života.
S druge strane, postoji još jedan princip koji se nalazi u samoj suštini fikha, a to je: „Ukoliko čovjek u situaciji kada je bio u prilici da izbjegne radnju koja bi išla na štetu drugog čovjeka to nije učinio, te ako je bio nemaran i nije preduzeo potrebne mjere predostrožnosti, onda je on odgovoran za učinjeno djelo.“ Dakle, ako i saobraćajnim nesrećama pristupimo sa ove tačke gledišta, onda dolazimo do zaključka da i oni koji su izazvali nesreću snose odgovornost zbog nje.
A zatim i činjenica da su kazne za saobraćajne prekršaje niske u odnosu na prosjek razvijenih zemalja predstavlja još jedan od uzročnika koji se krije ispod ovako velikog broja saobraćajnih nesreća. Iz tog razloga kazneni sistem bi se trebao još jednom revidirati i oblikovati na način da kazne budu takve da će odvraćati ljude od kaznenih djela.
Ono što bi također moglo biti od pomoći kada je riječ o smanjivanju broja saobraćajnih nesreća jeste promoviranje sistema „prijava“. Ljudi u razvijenim zemljama su jednostavno naviknuti da prijave osobu koja počini prekršaj kada god svjedoče tome.
Ovaj problem, pored očitog materijalnog aspekta, ima i svoju duhovnu dimenziju. Čak i kada polazite na put sa ciljem da učinite neko dobro djelo, ukoliko se šepurite dok vozite, ukoliko se razmećete na sjedištu i kršite ograničenja brzine, onda se upuštate u praksu koju Allah ne voli i koja ne priliči jednom vjerniku.
Makar i pošli sa namjerom da osvojite svijet, ne činite to raskošno i razigrano, već sjetno i daleko od licemjerstva, ponosa i sebičnosti, i stalno postavljajte pitanje: „Da li je ovo što činim u skladu sa Allahovim zadovoljstvom?“ Vjernik je čovjek od opreza i pažnje. Put robovanja ne trpi stanje nezainteresovanosti, šepurenja i raskoša. No, kada vidimo ovoliki broj nesreća koje se dešavaju oko nas, čini se kao da nema previše koristi od onoga što se govori u ime istine i prava, i da se riječ šejtana u tom kontekstu mnogo više čuje.
[1] Vjerska obaveza koja ima manji stepen strogoće od farza (opa. prev.)
- Napravljeno na .