Pokretačke sile koje društvo održavaju na nogama
Činjenica da je svaki društveni sistem koji se nije napajao s izvora akide (vjerovanja) i koji nije bio podržan odgovarajućom praksom propao, čak i bio uništen, najbolji je pokazatelj da takvi sistemi ni u budućnosti neće opstati.
Ne treba zavarati prividna stabilnost nekih od današnjih nacija, jer sve su to gomile sačinjene od ovosvjetskih interesa, bolesne ambicije i kolonijalnog duha, osuđene da se prije ili kasnije raspadnu. Principi koji ih spajaju su u isto vrijeme i snage koje će dovesti do njihove disolucije. Jer, da bi jedno društvo opstalo, neizbježno je da se temelji na čvrstim normama. U tom smislu, interes i korist nisu vrijednosti na kojima se mogu graditi temelji i norme.
Ljudi koji žive u skladu s idealom “vječne države” moraju biti dobro potkovani u duhovnom smislu. Nemoguće je očekivati da će društvo sastavljeno od pojedinaca koji su okrenuti ovom svijetu biti dugovječno. Ukoliko se želi postići dugovječnost jednog društva, neizbježno je postojanje jakog veziva među njegovim pojedincima, koje će se prenijeti i na vječni svijet. I bit će da je jedino moguće vezivo koje se uklapa u ovaj opis – islam. Njegovi pripadnici su upravo takvom vezom međusobno spojeni.
Vjera prirodnosti
Ukoliko je zajednica okupljena oko tako snažnog zajedničkog imenioca koji se prožima i ovim i onim svijetom, šteta koju nanose neki sitni interesi neće biti dovoljna da njene pripadnike zavadi i učini slabim.
Za islam se slobodno može reći da je vjera prirodnosti. U islamu ne postoji ništa što se kosi s prirodom stvari. To je vjera koja se naslanja na Allaha i njene odredbe je postavio lično Uzvišeni Gospodar. Iz tog razloga, svaki sistem na ovom svijetu koji ne crpi snagu i svjetlo iz Njegove vječite Riječi, budući da nije prirodan, osuđen je na postepeno nagrizanje od strane vremena i prirode. Gledajući iz te perspektive, možemo reći da su takvi sistemi već sada osuđeni na propast. Međutim, da bi došlo do smjene, potrebni su srčani ljudi od duha i ideje. Dakle, jedna ozbiljna smjena na globalnom nivou moguća je isključivo uz model novog čovjeka.
Model novog čovjeka
Novi čovjek je pojedinac s karakterom, oslobođen vanjskog utjecaja i odlučan da stoji na svojim nogama. On posjeduje tako jak duh da ga ni Istok ni Zapad ne mogu okovati lancima, kao što ga ni razni “-izmi”, suprotni njegovom duhovnom korijenu, neće odvesti u stranputicu i pokolebati ga na zacrtanom putu.
Novi čovjek je slobodan u idejama, slobodan u djelovanju, slobodan u namjerama, a njegova je sloboda široka u mjeri u kojoj uspijeva robovati Allahu, dž.š. On nije zaokupljen idejom da liči na druge, već mu je stalo da liči na sebe i da se okiti vrijednostima koje crpi iz svoje historije.
Novi čovjek je mislilac, istraživač i vjernik. On je čovjek od duha i materije, čije je biće otvoreno naspram duhovnosti i ispunjeno duhovnim užicima. Na putu uspostavljanja vlastitog svijeta on maksimalno koristi mogućnosti modernog doba, ali je sposoban i da sačuva svoje nacionalne i duhovne vrijednosti.
On vjeruje onako kako su tokom slavne historije vjerovali njegovi preci. Razmišlja poput njih, djeluje poput njih i, s bakljom u ruci, poput njih korača u središte tame. Sa svjetlom druguje. Sjaj je to što ga krasi i zato liči na prijatelje Istine.
Osjećaj zahvalnosti
I dok čini sve to, duboko u sebi nosi osjećaj zahvalnosti i u svakom trenutku se čvrsto drži Istine. Ko zna koliko puta dnevno stenje u bolima podnoseći sve poteškoće s kojima se susreće na putu uzdizanja Istine. Spreman je, ako treba, da se odrekne svega, pa i domovine i porodice. Njegovo biće ne poznaje brigu za imetkom ili životom, kao ni želju za bogatstvom i izobiljem. Spreman je da, u ime bliže i dalje budućnosti svog naroda, sve što je stekao do danas razaspe po obroncima Allahove pomoći, ne dozvoljavajući da bilo šta bude protraćeno, baš kao kada se sjeme baca na svježe uzoranu zemlju. A onda, poput kokoši, koja tijelom čuva svoja jaja i pilad, on prelazi u fazu čekanja i strepnje. Stenje od bola, drhti i moli za spas.
Za njega je jedini životni cilj put Istine i čvrsto koračanje na tom putu, a odustajanje od tog cilja doživljava kao najveći lični gubitak, koji nikada neće biti nadoknađen. Da bi dospio do razuma, srca, duše i emocija drugih ljudi, novi čovjek koristi mogućnosti modernog doba, kao što su knjige, novine, časopisi, radio i televizijske stanice, i na taj način nastoji objasniti sebe.
Novi čovjek je duboko ukorijenjen u vlastitoj duhovnosti, ali je isto tako i vrlo angažiran u svijetu u kojem živi. Njegova riječ ima težinu na svim poljima, od nauke do umjetnosti, od tehnologije do metafizike. Uključen je u sve društvene tokove koji spadaju u sferu njegovog interesovanja.
Velika ljubav
S velikom ljubavlju prema nauci i žudnjom prema spoznaji ilmi ledunna (znanje o božanskim tajnama, koje se spoznaje srcem i koje se tiče gajba i spoznaje), on ide rame uz rame s prosvijećenim ljudima svijetlog perioda i jaše zajedno s duhovnjacima, u svojstvu konjanika koji svakodnevno traga za vlastitim miradžom (uzdizanjem).
Novi čovjek je ispunjen ljubavlju prema svim stvorenjima i zaštitnik je svih ljudskih vrijednosti. Uz pomoć ahlaka i vrlina, osobina koje čovjeka čine čovjekom, on pronalazi sebe i svoje mjesto. U isto vrijeme, on je srčani junak i altruist koji širi ruke svim bićima, nudeći im svoju ljubav.
Društvo zasnovano na vjeri i praksi
Kada se posmatra društvena struktura koju promovira islam, jedna od najvažnijih činjenica koju treba uzeti u obzir jeste da se islamsko društvo bazira na temeljima čvrstog vjerovanja i prakse. Zapostavi li se ova polazna činjenica, vjerujemo da će svaka analiza biti polovična i nepotpuna.
Nepotrebno je objašnjavati kolika je razlika u shvatanju, poimanju i življenju zajednice koja vjeruje u Allaha, poslanike, meleke, Knjige, Sudnji dan i sudbinu, i one u kojoj takva vjera nije usađena. Tako je jasna i razlika između društava koja su okićena vrijednostima poput namaza, zekata, hadža i drugim praktičnim ibadetima i onih zajednica koje žive daleko od toga. Zato ponavljam: društvena struktura islama oslanja se na vjerovanje i praksu i svaka analiza se mora temeljiti na tom principu. Pokušajmo to objasniti u kontekstu sljedećeg ajeta:
“...i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno...” (El-Hašr, 9)
Kao rezultat truda i velikog zalaganja Mus'aba bin Umejra, Medina je za kratko vrijeme postala pogodno tlo za uspostavljanje islamskog grada-države. I dok su Ensarije (stanovnici Medine), s jedne strane, u Medini nastojale osigurati uvjete za boravak svoje braće muhadžira (doseljenici iz Meke), s druge su strane ulagali maksimalne napore da se uzdignu na stepenicama vjerovanja. Doduše, taj teret, težak kao planina, nije se ni mogao podnijeti drugačije. I tako su oni bili spremni da za svoju braću-doseljenike potroše sve što su imali. A, kada je došlo vrijeme, svoju spremnost su pokazali na djelu, tako što su dali sve što su imali, da bi nakon toga u potpunosti zaboravili na to i pokazali da se radi o istinskim ensarijama (zaštitnicima).
To su bile Ensarije, ljudi koji su se uspjeli uzdići do takvog nivoa. Bili su odlučni da se ne prisjećaju nijednog dobrog djela koje su učinili i zato su odbijali sve što im se nudilo u znak zahvalnosti za njihovo dobročinstvo. Ako pitate šta je zaslužno za takvo držanje, onda ćemo reći da je to njihova vjera i ništa drugo. To je ta prefinjena i tajanstvena veza koja postoji između vjere i društvene strukture.
- Napravljeno na .