Kurban: Povod za približavanje Gospodaru i ljudima

Ukoliko čovjek svoj kurban kao čin ibadeta začini ispravnim jakim nijetom, utoliko će se sva njegova djela koja imaju veze s kurbanom ubrajati u ibadet. Sve što učini na putu do izvršavanja ibadeta vratit će mu se sevabom kao da je riječ o samom ibadetu.

Tako je inače... Velike djela uvijek počinju malim poduhvatima. A onda, oni koji dođu poslije, nasljeđuju djelo svojih prethodnika, daju svoj doprinos i razvijaju nove načine, metode i alternative. Tako je i s kurbanom. Nekad ranije kurban je predstavljao klanje životinje koje je obavljao pojedinac, a podjela mesa vršila se isključivo u krugu rodbine i komšija. No, vremenom je to postalo povodom zbližavanja među ljudima, kako u zemlji tako i u inozemstvu.

Kurban i osobina nesebičnosti (isar)

Na samom početku druge po redu Časne sure Uzvišeni Gospodar kaže: “...i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali...” (El-Bekare, 3)

Na ovaj način Allah, dž.š., nam daje do znanja da je On vlasnik imovine, a da smo mi samo nosioci emaneta. Dakle, ono što dajemo jeste zapravo ono što nam je podario Uzvišeni Gospodar. Zato Uzvišeni Allah kaže: “...Mi i vas i njih hranimo...” (El-Enʼam, 151), čime nas podsjeća da ne trebamo brinuti o tome hoće li nam nestati ono što posjedujemo. U narednom ajetu ovaj se aspekt mnogo jasnije uočava: “...opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki!” (Ez-Zarijat, 58)

Ustvari, bilo da čovjek daje zekat, sadekatul-fitr ili da dijeli kurban i na taj način se odriče dijela svoje imovine, sve to predstavlja minimum u kontekstu obaveza prema Allahu. Dakle, to bi značilo: ako ne možete ni toliko odvojiti, onda je vrijeme da se zabrinete za svoj svršetak.

Ako govorimo o maksimumu, onda se on nalazi u sljedećem ajetu: “...i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno...” (El-Hašr, 9)

Čovjek koji se nalazi u takvom stanju duha svoje vrijeme, mogućnosti, znanje, nauku, bogatstvo, ideje, ukratko, sve što mu je Allah podario, do posljednje granice će staviti na raspolaganje ljudima, današnjim jezikom kazano, ono što ima podijelit će s drugima.

Tako će i muslimani u vrijeme kurbana, s mesom koje dijele, u najmanju ruku pokazati svoju velikodušnost, osvojiti srca drugih ljudi i omogućiti ljudima slabih materijalnih mogućnosti da dođu do hrane.

Naš časni Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisi-šerifu kaže: “Neka se onaj ko ima mogućnost da zakolje kurban a to ne učini ne približava mjestu na kojem klanjamo!” (Ibn-Madže) Ovim riječima je izrazio želju da svi ljudi kolju kurban. S obzirom na to da se u ovom hadisu izbjegavanje klanja kurbana veže za jednu vrlo tešku prijetnju, fakihi (ljudi koji se bave islamskim pravom) iz hanefijskog reda izrazili su mišljenje da ove riječi ukazuju na činjenicu da se kurban, u najmanju ruku, mora prihvatiti kao vadžib.

Dakle, kao što je zekat farz svim ljudima koji imaju dovoljno imovine, tako je i kurban vadžib svim ljudima koji imaju mogućnost da ga zakolju. Iz tog razloga, s obzirom na to da je riječ o ibadetu koji predstavlja vadžib, svako ko ima mogućnost trebalo bi da zakolje kurban. Jer, sasvim sigurno, niko ne želi biti od onih kojima je Božiji Poslanik zaprijetio riječima: “Neka se ne približavaju mjestu na kojem klanjamo!” Kad je riječ o dijelu hadisa u kojem se kaže: “...ko ima mogućnost...”, može se izvući zaključak da u svakoj zajednici osim onih koji imaju mogućnost da zakolju kurban, postoje i oni koji je nemaju. U toj situaciji vlasnici imovine koju im je podario Uzvišeni Gospodar ne smiju zaboraviti da i sirotinja ima svoj hak (pravo na udio) u toj imovini te da trebaju paziti na njihovo pravo. Dakle, ljudi koji kolju kurban obavezni su dio mesa dati onima koji su u slabijoj materijalnoj poziciji. U jednom ajetu se kaže: “Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže...” (Ali Imran, 92)

Ovim riječima se podstiče na davanje od imovine koja nam je najdraža. Iz tog razloga čovjek bi za kurban, koji će ga na ahiretu nositi na leđima, trebao birati zdrave životinje koje nemaju nedostataka. Doduše, da bi određena životinja zadovoljila uvjet da bude kurban, ne smije biti slijepa, povrijeđena, šepava i sl. I sve što učinimo vratit će nam se na onom svijetu. S obzirom na to da ne poznajemo svijet ahireta i nemamo mogućnost da tamošnje bivanje i postojanje smjestimo u određeni kaluf, ne možemo ni znati na koji način će nam se neka djela vratiti na drugom svijetu. No, ako na ovu dilemu pogledamo iz ugla beskrajne milosti Uzvišenog Gospodara i istinitosti Njegovih obećanja, onda je sasvim sigurno da će nam se spomenuta djela vratiti u nekom obliku.

Prema jednom hadisu koji prenosi naša majka hz. Aiša, jednom prilikom je Poslanik, s.a.v.s., zaklao kurban, nakon čega je dvije trećine podijelio drugima, da bi jednu trećinu podijelio ukućanima kako im ne bi uskratio da okuse meso. To je mjera za čovjeka koji meso kurbana želi iskoristiti u skladu s tradicijom sunneta. No, ako se u određenoj porodici kurban kolje za svakog od članova domaćinstva, onda su moguća i neka druga rješenja. U tom slučaju jedan od kurbana, ili, prema nekim mišljenjima islamskih učenjaka, njegova polovina, ili pak njegova trećina se može ostaviti za potrebe domaćinstva, dok će se ostatak podijeliti izvan kuće. Na taj način čovjek će svojim bližnjima pružiti mogućnost da jedu meso kurbana i ispoštovati njihov hak oka (pravo koje proizlazi iz činjenice da je oko vidjelo određeni nimet), ali će u isto vrijeme pružiti ruku ljudima koji žive u neimaštini, zadovoljiti njihove osnovne potrebe i uspostaviti mostove ljubavi i solidarnosti među različitim društvenim zajednicama.

Kad plemenitost postane dio ljudske prirode

Kao što smo rekli na početku, jedan period ljudi u našoj zemlji (autor ovdje govori o praksi koja već neko vrijeme postoji u Turskoj) su klali kurbane da bi dio mesa ostavljali kući, a drugi dio dijelili rodbini i komšijama. No, došao je i dan kad se kurban više nije dijelio samo u naselju u kojem živimo, već se pretvorio u povod da se pomogne siromašnim ljudima koji žive veoma daleko. Mnogi koji su imali takvu mogućnost sebe su obavezali da to i učine. Desilo se da su mnogi odlučili da umjesto jednog kurbana zakolju dva, tri, pet ili deset i da podijele sve meso. Ova praksa je pokazala da se osobina plemenitosti razvija i da osjećaj za davanjem postaje dio ljudske prirode. Sama činjenica da se sve činilo javno djelovala je kao podstrek i na ljude koji su svjedočili tome. Na taj način meso kurbana počelo je pronalaziti siromašne ljude koji su nastanjeni u različitim dijelovima njihove zemlje.

Svi koji su vidjeli da ova vrsta solidarnosti djeluje u bližem okruženju, odlučili su podjelu kurbana, uz Allahovu dozvolu i pomoć, proširiti na šire područje. Dakle, ono što je počelo kao mali poduhvat, danas je dobilo veoma široke razmjere i pretvorilo se u ogroman poduhvat. Štaviše, sve te požrtvovane duše gotovo da nisu ostavile nijednu zemlju s područja Afrike koja nije posjećena. A poznato je da se problem siromaštva najjače pokazuje upravo u tom području svijeta. Moguće je da dobar dio ljudi koji žive na tom području čak nijednom godišnje nema priliku jesti meso. Zbog toga su se nesebični ljudi, svjesni takvog stanja, obavezali da im osiguraju kurbane, tako da sada u ova udaljena mjesta dostavljaju njihovo meso.

Naravno, ovo nije slučaj samo s Afrikom. Naši požrtvovani ljudi, u kojoj god zemlji da se nalaze, kolju kurbane i meso dijele ljudima oko sebe. Ova vrsta brige o drugima djelovala je veoma pozitivno na ljude iz drugih kultura koji baštine različita shvatanja. Sirovo ili pečeno meso koje bi im odnijeli na vrata za njih je predstavljalo dar kakav do tada nisu vidjeli. Njihov svijet jednostavno ne poznaje takvu praksu. Tamo gdje vam ljudi neće ponuditi ni običan čaj ako nisu sigurni da će zauzvrat osigurati barem dva, ovakav čin je predstavljao novu pojavu. Na taj način su dobili priliku da upoznaju vrijednosti koje krase jednog muslimana. Upoznali su plemenitost islama i velikodušnost muslimana. Shvatili su šta je to duh nesebičnosti i želja da se drugima osigura hrana, pa makar je nemali dovoljno za sebe. I kao rezultat tog odnosa, osjetili su istinsku zainteresiranost i ljubav prema svim osobinama koje krase čovjeka. Vjerujemo da su u današnjem globaliziranom svijetu ovakva djela veoma važno sredstvo za izgradnju mostova ljubavi i dijaloga među različitim kulturama. Aktivnosti koje se provode u to ime dostigle su visok nivo. No, ako se zadovoljimo trenutnim stanjem, podbacit ćemo u svojim namjerama, i zato je potrebno konstantno postavljati više ciljeve.

Još jedna dimenzija ovog pitanja ogleda se u sljedećem aspektu... Naime, igrajući se formom i dodajući nove boje i šare onome što činimo, potrebno je da svoje aktivnosti stalno održavamo na liniji privlačnosti. Osim podjele kurbana, mogli bismo izgraditi prostorije u kojima će se skladištiti odjeća ili neke druge stvari koje ljudi ne koriste da bi to kasnije dijelili siromašnom stanovništvu. I zaista, u mnogim zemljama ćete naići na ljude koji nemaju čak ni komad odjeće koju bi obukli na sebe. Pogledate li na jednu stranu, vidjet ćete ogromne nebodere, a čim skrenete pogled u drugom smjeru, primijetit ćete ljude koji žive u teškim uvjetima. Africi su neke zemlje siromašne u tolikoj mjeri da će i kapljice pomoći mnogo značiti ljudima koji tamo žive. Zato je važno da naše aktivnosti postanu što raznovrsnije kako bi svaki put iznova ljude obradovali i vratili im osmijeh na lica... Njihov osmijeh će biti povod da i naša lica zasjaju osmijehom.

Na koji način će nam Uzvišeni Gospodar pružiti pomoć zbog truda koji ulažemo i koja će nam vrata dobrote otvoriti, to ne možemo znati. Iz tog razloga naše aktivnosti treba svaki put uljepšati i unijeti neke originalne izmjene, kako bismo dali doprinos buđenju i popravljanju ljudskih srca. Šta će Uzvišeni Gospodar nakon toga učiniti, to samo On zna. Riječima Bediuzzamana, naše je da izvršimo svoju dužnost i da se ne miješamo u Božija posla.

Iznenađenja koja dolaze s kurbanom

Svaki ibadet bi za cilj trebao imati približavanje Allahu. Zato treba reći: “Allahu moj, ovaj ibadet činim zbog Tebe”, i taj unutarnji zov doživjeti na iskren način. Čovjek bi svoj život trebao čvrsto vezati za tu ideju. Iz tog razloga, i kad koljemo i dijelimo kurban, nijet koji definiramo kao namjeru srca mora biti veoma čvrst. Iskrenost mora biti takva da slobodno možemo reći: “Allahu, Ti si mi naredio da zakoljem životinju i ja izvršavam Tvoju naredbu. Da si mi naredio da sebe žrtvujem, i to bih uradio draga srca. Ako treba da stanem i u odbranu svoje vjere, časti, imovine ili domovine, spreman sam i voljan da i to uradim.” Dakle, kad se čovjek odriče imovine, on mora biti svjestan i svega što može dati i pokazati da je spreman na to.

Kad se govori o hz. Ibrahimu i hz. Ismailu, u Kur’anu se kaže: “I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi...” (Es-Saffat, 103)

Ovim riječima se pojašnjava da su oni shvatili tajnu robovanja, dokučili prefinjenost koja leži u pokoravanju naredbama i u skladu s tim zauzeli stav. Ukoliko čovjek svoj kurban-ibadet začini ovako jakim nijetom, utoliko će se sva njegova djela koja imaju veze s kurbanom računati kao ibadet. Sve što učini na putu do izvršavanja ibadeta vratit će mu se sevabom kao da je riječ o samom ibadetu. Kupovina životinje na stočnoj pijaci, njezino vezivanje i prebacivanje do konačne lokacije, hranjenje i čuvanje životinje, zatim klanje i podjela mesa... Dakle, svi poslovi koji nas se na neki način tiču bit će ubilježeni kao sevab u naše ime. Usto, sam čin klanja životinje, njeni posljednji trzaji i krv koja teče, iako predstavljaju scene koje mogu biti neugodne i kositi se s našim emocijama prefinjenosti i milosti, zbog poslušnosti koju iskazujemo prema naredbi, bit će posebno nagrađene i zabilježene u knjizi dobrih djela.

Može vam se učiniti da je ono što činite u to ime sitno i beznačajno, ali jednom kad na onoj strani vidite u kojem obliku će vam se vratiti, sa čuđenjem i divljenjem ćete reći: “Allahu, koliko si samo bogat! Sitnice koje sam Ti ponudio Ti si primio, umnožio, uvećao, proširio, obogatio, učinio vječnim i sad nam ih vraćaš natrag.” Iz tog razloga, čovjek bi dužnost klanja kurbana trebao obavljati u znaku unutarnje ispunjenosti i emocija povjerenja.

“Ni njihovo meso, ni njihova krv zbilja ne stižu do Allaha, ali stiže do Njega bogobojaznost vaša...” (El-Hadždž, 37)

U ovom ajetu se ističe upravo prethodno spomenuta činjenica. Dakle, ako čovjek određeni ibadet obavlja s namjerom da uspostavi vezu s Allahom, vjerujući da će mu taj ibadet donijeti Njegovu naklonost, na drugom svijetu će pronaći ogromna bogatstva i velika iznenađenja.

Tweet

Whatsapp