Vjerodostojni hadisi koji se proglašavaju apokrifnim

I dok ne vidimo nikoga ko govori protiv ovih raširenih predaja za koje se misli da su hadisi, štaviše, ponekad bivaju teme za hutbe i članke, vidimo, s druge strane, one koji za mnoge vjerodostojne hadise koji se nalaze kod El-Buharija, Muslima i u drugim temeljnim hadiskim zbirkama kažu da su apokrifni.

Radosne najave Tevrata

Jedan od takvih hadisa jeste i onaj koji se nalazi u El-Buharijevom Sahihu u kojem se kaže: “U Tevratu stoji: ‘O, Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka, kao donosioca radosne vijesti i kao opominjača,[1]

te kao zaštitnika ljudima koji se nisu služili pismom. Ti si Moj rob i poslanik. Dao sam ti ime Mutevekkil (Onaj koji se oslanja na Allaha), koji nema grubosti, ni osorosti i koji ne galami po trgovima, koji na zlo ne uzvraća zlim, nego je tolerantan i oprašta. Allah ga neće usmrtiti sve dok ne ispravi iskrivljenu vjeru pa se bude govorilo: La ilahe illallah (‘Nema boga osim Allaha’), riječi kojima će otvoriti slijepe oči, gluhe uši i zapečaćena srca.’”[2]

Neki orijentalisti i autori iz islamskog svijeta koji ih slijede kritikuju ovaj hadis i smatraju ga apokrifnim. Razlog je sasvim jednostavan, a to je što se među prenosiocima: Abdullahom ibn Amrom ibn el-Asom, Ibn Abbasom, Enesom i Ebu Hurejreom, ovdje pojavljuje Kab el-Ahbar.

Prije svega, u ovom hadisu nema ništa što je proturječno osobinama Poslanika, s.a.v.s., bilo kojem historijskom događaju ili bilo kojem kur’anskom opisu Poslanika, s.a.v.s. Također, možemo reći da su Tevrat i Indžil još uvijek puni najava i naznaka u vezi s našim Poslanikom, s.a.v.s., bez obzira na njihova iskrivljavanja. Kur’an govori o onima koji vjeruju u Poslanika, s.a.v.s., među sljedbenicima Knjige: ...onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze... (El-E’raf, 157)

Također na kraju sure El-Feth Allah, dž.š., kaže: ...Tako su opisani u Tevratu i u Indžilu... (El-Feth, 29)

Prema tome, zar nas Kur’an, a.š., ne obavještava o tome da Tevrat i Indžil govore o Božijem Poslaniku, s.a.v.s., i njegovim ashabima?! Čak je poznati učenjak Husein el-Džisr potvrdio u sadašnjim primjercima Tevrata i Indžila postojanje 114 naznaka koje se odnose na našeg Poslanika, s.a.v.s. Čovjek može biti samo zapanjen brojem ovih najava bez obzira na sva iskrivljavanja i izmjene. Doći će, ako Bog da, vrijeme kada će istraživanja potvrditi autentičnost Evanđelja po Barnabi, gdje se jasno spominje ime našeg Poslanika, s.a.v.s. Dakako, radosna najava imena Poslanika, s.a.v.s., koji će doći poslije njega bila je jedna od glavnih zadaća Isaa, a.s.

Zatim, većina onih koji su ušli u islam bili su prije toga mnogobošci, kršćani ili jevreji. Kab el-Ahbar je musliman, porijeklom jevrej. O njemu savremeni mislilac kaže: “I njegova znanja su postala islamska kada je objavio svoje prihvatanje islama!”[3]

Prenosio je neke israilijate koji se nisu sukobljavali s Kur’anom i sunnetom o temama koje su prešutili Kur’an i sunnet. Ni u kom slučaju nije bio, kao što to neki tvrde, zagriženi protivnik islama. Optužba o postojanju veze između njega i ubistva Omera ibn el-Hattaba je izmišljena nakon nekoliko stoljeća. Uvaženi ashabi poput Ibn Abbasa, Ebu Hurejrea, Enesa ibn Malika i Abdullaha ibn Amra slušali bi ga dok bi im prenosio neke vijesti iz Tevrata. Međutim, on nikada nije lagao, ni on, ni bilo ko od ovih uvaženih ashaba. Laž im se nije mogla približiti, čak ni u snu. Prema tome, nastojanje sumnjičenja vjerodostojnih hadisa da su apokrifni i optužbe na račun uvaženih ashaba, bez ikakvog opravdanja, površnim primjedbama i improvizacijama, iako su događaji i historijske činjenice o ovome sasvim jasne, ima za cilj diskreditiranje Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., sunneta, koji je drugi temelj islama, i to predstavlja pokušaj njegovog rušenja.

Posredništvo (tevessul)

Drugi vjerodostojni hadis kojem su se usprotivili jeste predaja od Enesa, r.a., u kojoj se kaže da je Omer ibn el-Hattab, r.a., uzeo za ruku El-Abbasa, r.a., u godini suše i preko njega se obraćao Allahu, dž.š., moleći za kišu: “Bože moj, obraćali smo Ti se preko našeg Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa si nam davao kišu, a sada ti se obraćamo preko amidže našeg Vjerovjesnika pa nam daj kišu”, i kiša im je data.[4]

Protivljenje ovom hadisu iskazali su Ibn Ebud-Dun’ja u svom djelu, i El-Džahiz u djelu El-Bejanu vet-tebjin. El-Džahiz jeste učenik En-Nazzama, vođe mu’tezila koji je poznat po negiranju velikog broja vjerodostojnih hadisa, kao i po svojim materijalističkim pogledima. Tako El-Džahiz u svome djelu ističe da u Omerovom, r.a., slučaju traženja kiše postoji velika kontradikcija, jer se u jednom trenutku spominje da je on upućivao dovu dok je bio na minberu, a u drugom da je dovu činio nakon namaza.

Prvo: El-Džahiz nije hadiski učenjak. Njegova veza s hadisom je kao i veza svakog običnog čovjeka, a što se tiče Ibn Ebud-Dun’jaa, iako je pobožna osoba, veliki broj hadiskih učenjaka se slaže s tim da njegovo djelo sadrži puno laži i grešaka. Otuda, kako je moguće dati sud o bilo kom hadisu oslanjajući se na nešto ovakvo?! Kada bi neko od njih rekao da predaju nekog prenosioca bilježi imam El-Gazali, oni bi mu se nasmijali, jer, iako se radi o izvanrednom i uvaženom islamskom misliocu, ipak on nije bio hadiski učenjak. Zejnuddin el-Iraki, koji se smatra obnoviteljem u hadiskoj znanosti, obradio je hadise koji se navode u djelu Ihja ulumid-din pa je ukazao koji su od njih vjerodostojni, koji su dobri, a koji slabi, tj. prihvatio se kritike i ocjene hadisa koji se navode u ovom djelu. Shodno tome, ljekar se ne pita za arhitekturu, niti hemičar za medicinu... Protivljenje ovom hadisu ne zasniva se na naučnim, niti čvrstim temeljima.

Drugo: Pitanje posredništva (tevessula) nije neobično niti za osudu. Kur’an kaže: O, vjernici, Allaha se bojte i nastojte da Mu se približite (el-vesile)... (El-Maida, 35)

Uvaženi ashabi su tražili od Poslanika, s.a.v.s., da im čini dovu. Ovaj zahtjev se bazira na istoj osnovi, tj. osnovi posredništva (tevessula). Tako je npr. jednoga dana došao Poslaniku, s.a.v.s., neki beduin i požalio mu se na sušu i tražio od njega da im moli za kišu, pa je Poslanik, s.a.v.s., podigao ruke i činio dovu: “Bože moj, napoji nas kišom...” i nije dugo potrajalo a oblaci su se počeli sakupljati, zagrmilo je i obilna kiša počela je padati. Kiša je padala nekoliko dana da su se ljudi počeli žaliti i došli Poslaniku, s.a.v.s., moleći ga da čini dovu da nebo zadrži kišu, pa je to Poslanik, s.a.v.s., učinio i kiša je prestala padati. Oblaci su formirali krunu nad Medinom, a ljudi su išli svojim kućama zasuti sunčevim zrakama tako da se Poslanik, s.a.v.s., osmjehnuo pred ovim prizorom i, ozarenoga lica, rekao: “Svjedočim da Allah sve može i da sam ja Njegov rob i Njegov poslanik!”[5]

U vjerodostojnim hadisima se također navodi slučaj zatočenja trojice vjernika u pećini i obraćanje svakog od njih Allahu, dž.š., preko svojih dobrih djela da bi se spasili iz tog ćorsokaka. Jedan od njih je spomenuo svoje dobročinstvo prema roditeljima; drugi je istakao prestanak zavođenja svoje rodice bojeći se Allaha, dž.š.; treći je naveo unaprjeđivanje i ulaganje nadnice osobe koja ga je služila, a koju mu nije mogao odmah uručiti, i davanje mu svog tog imetka kojeg mu je unaprijedio kada se ponovno s njim sreo. Oni su to spomenuli i činili dovu Allahu, dž.š., da ih oslobodi tjeskobe u kojoj su se našli na osnovu hurmeta tih njihovih dobrih djela.[6] Također nalazimo u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.s., onoga koji traži pomoć kroz posredništvo i to Poslanik, s.a.v.s., odobrava. Tako mu je, npr., jednom došao čovjek koji se žalio na sljepoću, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., podučio da uzme abdest, klanja dva rekjata, a onda da se obrati Allahu, dž.š., ovom dovom: “Bože moj, molim Te i Tebi se obraćam preko tvoga vjerovjesnika, Muhammeda, vjerovjesnika milosti! O, Muhammede! Ja se preko tebe obraćam svome Gospodaru zbog ove moje potrebe da mi joj udovoljiš. Bože moj, daj mu mogućnost da se zauzima za mene!”[7] Čim je ta osoba ispunila oporuku Poslanika, s.a.v.s., riješila se sljepoće i vratio joj se vid.

Pa ako nam Kur’an oporučuje traganje za načinom približavanja (vesila) Allahu, dž.š., ako nam Poslanik, s.a.v.s., preporučuje uzimanje Kur’ana kao sredstva približavanja, ako je dopustio da se preko njega (Poslanika, s.a.v.s.) molimo Allahu, dž.š., kao što je oporučio i moljenje preko dobrih djela,[8] prema tome, zašto bi takva forma posredništva bila neobična?! Zašto osuđivati postupak Omera ibn el-Hattaba kod traženja kiše kada se obraćao preko posrednika?! Ovo je samo pobuna protiv sunneta i neopravdano izazivanje sumnje u njega.

Posuda koju je nalokao pas

Postoji drugi hadis kojeg bilježe: El-Buhari, Muslim, Ebu Davud, En-Nesai, Ibn Madže i Ibn Hanbel, a kojeg odbacuju orijentalisti i oni koji su na njihovom tragu. To čine samo zato što ga njihovi umovi ne mogu spoznati ili zbog toga što su prenosioci Ebu Hurejre, Abdullah ibn Omer ili Enes, r.a., a hadis glasi:

“Kada posudu nekoga od vas naloče pas, očistit ćete je ako je operete sedam puta, prvi put prašinom!”[9] U drugoj predaji hadis se navodi na sljedeći način:

“Kada pas pije iz posude nekoga od vas, neka je opere sedam puta!”[10]

Izraz “sedam” spomenut u hadisu može označavati sami konkretni broj ili ukazuje na mnoštvo. U skladu s tim pravnici hanefijskog mezheba smatraju da je dovoljno pranje posude tri puta, tj. ako se posuda opere tri puta, to će biti sasvim dovoljno za njezinu čistoću.[11]

Moguće je ispisati cijelu knjigu o svim značenjima koja njedri ovaj hadis. Ovo je samo jedan od išareta poslanstva. Tek u našem dobu se otkrilo postojanje bolesti koje se prenose s psa na čovjeka. Ovo važno pitanje o čuvanju zdravlja upozorava na postojanje bolesti koje su zajedničke čovjeku i psu zbog postojanja nekih bakterija i virusa koji mogu živjeti u psu i čovjeku i koji uzrokuju bolest. Ovaj hadis se, ustvari, ubraja u vjerovjesničke nadnaravnosti (mu’džize). Pojavili su se mnogi članci, kojima broja nema, u znanstvenim časopisima o ovoj tematici.

Hadis o muhi

Slična prethodnom hadisu jeste vjerodostojna predaja koju su mnogi krititizirali, čak i Maurice Bucaille, čija smo djela s punim poštovanjem počeli prevoditi, a koji tvrdi da su muslimani prihvatili ovaj hadis kao rezultat njihove smetenosti i neznanja. Međutim, stvarni razlog kritike jeste taj što ga tradiraju prenosioci poput Ebu Hurejrea, a bit će poraz i nesreća za orijentaliste i njihove sljedbenike. Hadis glasi:

“Kada padne muha u posudu nekoga od vas, neka je umoči cijelu, a onda neka je izbaci!”[12]

S aspekta niza prenosilaca, hadis se ne može kritizirati, to stoga što ga bilježe: El-Buhari, Ebu Davud, En-Nesai, Ed-Darimi i Ibn Hanbel i što su ga ashabi, ali i cijeli Ummet prihvatili, a hadiski stručnjaci nisu iskazali nikakvo protivljenje u vezi s njim sve dok nije stigao do nas.

Prvi koji su mu se usprotivili bili su mislioci mu’tezile, jer se sukobljavao s tada poznatim naučnim činjenicama, a onda orijentalisti i znanstvenici u XX stoljeću. Ovo je tako, iako sam hadis predstavlja mudžizu. Božiji Poslanik, s.a.v.s., prvenstveno skreće pažnju na činjenicu da muha prenosi viruse, jer se u nastavku hadisa kaže: “...jer je pod jednim njezinim krilom lijek, a pod drugim otrov.”

Kada muha želi pasti na neko mjesto, vidimo da se koristi jednim od krila kao osiguranjem, i veoma rijetko će pasti na mjesto odakle ne može poletjeti, kao što je med i sl. Njezin veoma mali mozak je planiran i isprogramiran za pokretanje životnih aktivnosti, ali ova muha sa sobom, kada padne na lice ili hranu čovjeka, prenosi brojne bolesti, kao što su tifus, kolera i dizenterija. Na ovaj način vidimo da je znanost nekoliko stoljeća kasnila u odnosu na Božijeg Poslanika, s.a.v.s., jer je on objavio da je pod jednim njezinim krilom otrov, a pod drugim lijek. Medicinska je znanost danas otkrila ovu činjenicu, a koju je veoma koncizno izrazio Poslanik, s.a.v.s. Prema tome, odbacivati ovaj hadis, kojeg je Ummet prihvatao četrnaest stoljeća, samo zbog postojanja Ebu Hurejrea među prenosiocima ili zbog toga što njihovi umovi ne mogu da ga dokuče smatra se ishitrenom odlukom koja nije u skladu sa znanošću, a ni sa realnošću.

Nošenje otrova na jednoj, a lijeka na drugoj strani ne ograničava se samo na muhu; ista je situacija sa škorpijom i pčelom. Kada škorpija nekoga ujede, onda je uzmu, izgnječe je i stave na mjesto ujeda, i to mu bude lijek. Također, vidimo pčelu da na jednoj strani pravi med, a da joj je otrov s druge strane.

Spremanje na put radi tri džamije

Postoji, također, vjerodostojni hadis koji je izložen kritici pod izgovorom da on ruši temelje sunneta te što je prenesen od ashaba Kaba el-Ahbara, naime da on veliča El-Mesdžidul-aksaa u ime judaizma.

Hadis glasi: “Na put se sprema samo radi tri džamije: El-Mesdžidul-harama, ove moje džamije i El-Mesdžidul-aksaa.”[13] U nekim predajama se El-Mesdžidul-aksa navodi prije Vjerovjesnikove, s.a.v.s., džamije.

Prvo: Nema nijednog vjernika koji osjeća bilo kakvu nelagodu zbog hvaljenja El-Mesdžidul-aksaa, jer je to mesdžid o kojem Kur’an, a.š., kaže: ...čiju smo okolinu blagoslovili... (El-Isra, 1), to je mjesto s kojeg se uzdigao Poslanik, s.a.v.s., u noći Miradža i u kojem je predvodio duše uvaženih vjerovjesnika. El-Mesdžidul-aksa nije hram jevreja, nego je on simbol uloge islama, koji je jasni Allahov svjetonazor. Blagoslovljena okolina koja okružuje El-Mesdžidul-aksa jeste prostor kojeg je osvojio Jošua ibn Nun, mladić velikog poslanika Musaa, a.s., kada je uvidio da je njegova zajednica sazrela i postala spremna za to. Kasnije je ovaj blagoslovljeni predio osvojio Omer ibn el-Hattab, a onda čuveni islamski vojskovođa Salahuddin el-Ejjubi, a posljednje njegovo osvajanje bit će, ako Bog da, u bliskoj budućnosti od Allahu odanih ljudi. El-Mesdžidul-aksa jeste simbol, a njegovo gubljenje jeste duhovni poraz. Njegovo ponovno oslobađanje bit će simbol duhovne snage samog islama. Stoga, ako El-Mesdžidul-aksa ima vrijednost i zauzima značajnu poziciju u Allahovoj, dž.š., Knjizi, i ako je Poslanik, s.a.v.s., izražavao tu vrijednost i poziciju, koji je onda razlog proglašavanja lažnim ovog hadisa?! Da li to što mu se daje prednost u odnosu na Vjerovjesnikovu, s.a.v.s., džamiju? Ovo je pitanje o kojem se može diskutirati. Kada je u pitanju ibadet u ovoj džamiji i na sličnim mjestima, onda treba znati da ne postoji poseban ibadet za njih. Određivanje vremena i mjesta za ibadete jeste u kompetenciji Zakonodavca. U predaji Ibn Abbasa stoji da se neka žena zavjetovala da će, ako je Allah, dž.š., izliječi, klanjati u El-Mesdžidul-aksau. Kada je ozdravila, počela se spremati za putovanje. Prije samog putovanja posjetila je majku pravovjernih, Mejmunu, r.a., i obavijestila je o svojoj namjeri, pa joj je Mejmuna, r.a., rekla: “Sjedi i pojedi što si pripremila i klanjaj u džamiji Božijeg Poslanika, s.a.v.s., jer ja sam čula Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ‘Namaz u njoj je vrjedniji od hiljadu namaza u drugim džamijama, osim u Harem-i šerifu.’”[14]

Dakako, namaz se može obaviti na svakome mjestu - sve dok Allah, dž.š., ne odredi posebno mjesto i vrijeme za ibadet i pokornost. Ko se zavjetuje da će ovdje zaklati kurban, može ga zaklati i na drugome mjestu; ko se zavjetuje da će zaklati kurban na drugome mjestu, može to učiniti i ovdje. Kada je Mejmuna, r.a., razmatrala pitanje s ovog aspekta, također je željela pokazati važnost i značaj namaza u džamiji Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Uprkos ovome, neki uvaženi šerijatski pravnici su iz ovog općeg pravila izuzeli El-Mesdžidul-haram jer on posjeduje neke specifičnosti, kao što je mogućnost stalnog obavljanja namaza i vršenja tavafa oko Kjabe pored obavljanja namaza. Zbog toga kažu da je onome koji se zavjetuje da će zaklati kurban u El-Mesdžidul-haramu obaveza ispuniti svoj zavjet tamo. Ovo šerijatsko pitanje, kao ni riječi naše majke Mejmune, r.a., ne umanjuje vrijednost El-Mesdžidul-aksaa, ili vrijednost i poziciju bilo koje druge džamije.

Skupina koja se drži istine

I slijedeći vjerodostojni hadis koji se smatra fabriciranim pokazuje nivo onih koji ga poriču. To je hadis koji glasi: “Konstantno će jedna skupina mojih sljedbenika jasno slijediti istinu, neće im štetiti oni koji su ih iznevjerili sve dok ne stigne Allahova odredba, a oni još uvijek budu takvi!”[15]

Vrlo je teško razumjeti razlog suprotstavljanja ovome hadisu. Povijest islama nije zabilježila nijedno vrijeme u toku četrnaest stoljeća da je islam bio izbrisan s ovoga svijeta i iz srca i da nije imao pomagače i zaštitnike. Historija nam uopće ne govori o vremenu u kojem islam nije imao zajednicu koja je djelovala na njegovom putu. Ostavimo prošlost i razmislimo o XX st. u kojem su napadi na vjeru i vjernike bili najžešći. Uprkos tome, oni nisu uspjeli ukinuti vjeru i zbrisati je s lica zemlje. Otuda − šta je to neprihvatljivo u ovome hadisu?! Pokušali su komunisti protjerati vjeru sa “svojih” prostora i objavili su protiv vjere surov rat s ciljem njezinog ukidanja, ali je uvijek bilo, čak i u tim komunističkim zemljama, onih koji su se zavjetovali vjeri. Štaviše, čovječanstvo, nakon što je sve ove godine tonulo u močvari nevjerništva sada traži spas i izlaz iz toga. I ne nalazi ništa drugo osim vjere, posebno vjere islama, jer je islam Božiji kandilj koji se ne može ugasiti puhanjem.

Pružena su brojna tumačenja riječi zajednica (džema’a) koja se navodi u hadisu. El-Buhari kaže: “To su stanovnici Šama”,[16] jer je Šam u njegovo vrijeme bio znanstveni centar. Iako je sjedište hilafeta prešlo iz Damaska u Bagdad, ipak je Šam ovih nekoliko stoljeća očuvao svoju centralnu poziciju. Veliki islamski učenjaci poput El-Evzaija, El-Lejsa ibn Sa’da i Malika slali su svoje učenike u Šam da se okupljaju oko namjesnika i da šire znanje.

Drugi misle da se pod “zajednicom” misli na hadiske učenjake, a neki opet da su to komentatori Kur’ana. U svakom slučaju, kada bi se klonili svođenja riječi “zajednica” spomenute u hadisu na konkretno vrijeme i određenu grupaciju, bilo bi bolje i bliže značenju hadisa. Ova zajednica je uvijek prisutna. Jedanput se javlja u Šamu, drugi put na drugome mjestu; jednom oko Omera ibn Abdulaziza, r.a., drugi put oko imama El-Gazalija, r.h.; jedna zajednica je oko imama Ahmeda es-Sirhindija, r.h., druga oko našeg učitelja Halida el-Bagdadija, r.h., ili oko drugih. Međutim, važno je da ona uvijek postoji, i da će, ako Bog da, i u budućnosti uvijek postojati.

Pranje ruku nakon buđenja

Postoji i slijedeći hadis koji je također često bio odbacivan od onih koji ga nisu razumjeli: “Kada se neko od vas probudi, neka ne zagnjuruje svoju ruku u posudu dok je ne opere tri puta, jer niko od vas ne zna gdje mu je ruka noć provela”, ili: “...kuda je njegova ruka kružila.”[17]

Ahmed Emin, autor djela Fedžrul-islam i Duhal-islam, ismijavao je ovaj hadis, govoreći: “...a zar ne zna čovjek kuda kruži svojom rukom?!” Ismijavao ga je, također, Ebu Rejja, a zatim i orijentalist Goldziher, koji se smatra njihovim učiteljem. Međutim, zar zbilja čovjek zna kuda mu je ruka noću kružila?! Ja smatram da ovaj hadis sadrži nadnaravnost (mu’džizu) s aspekta zdravstvene preventive koja prevazilazi vremena, a koja pokazuje i pojašnjava važne činjenice.

Čovjeka nekada može zadesiti alergija ili neka kožna bolest i da noću zguli, a da to i ne osjeti, djelić svoga tijela. Danas medicina kaže da se milioni bakterija nalaze ispod noktiju. Prema tome, da li je dopušteno ovakvom čovjeku koji je onečistio svoje nokte i ispod čijih noktiju se nalaze bakterije da ispruži svoju ruku ujutro kod doručka prema hrani ili posudi s vodom?! Zar to ne znači da on time otvara put bakterijama da napadnu njegovo tijelo.

Prema tome, odbacivanje ovakvog hadisa kojeg je Ummet prihvatio od samih početaka pa do današnjih dana, i koji se ne sukobljava sa znanošću nego ide ukorak i u suglasju je s njom dešava se samo zbog toga što se nekim orijentalistima, a poslije njih i nekim prozapadnjacima u arapskom svijetu, nisu svidjeli prenosioci ovog hadisa iz generacije ashaba, ili stoga što nivo znanosti u vrijeme ovih orijentalista nije bio dovoljan za razumijevanje ovog hadisa. Da li je dopušteno odbaciti spomenuti hadis oslanjajući se na ovako slabe razloge?!

Susret s Musaom, a.s., na Miradžu

Jedan od hadisa kojeg su pokušavali odbaciti jeste hadis koji govori o susretu Božijeg Poslanika, s.a.v.s., s Musaom, a.s., na Miradžu i njegovo sugeriranje našem Poslaniku, s.a.v.s., da smanji broj namaza − kojih je prvobitno bilo propisano pedeset − na pet,[18] iako ovaj hadis bilježe najpouzdaniji autoriteti, kao što su sastavljači temeljnih hadiskih zbirki i dr.

Prvo: Ovo je bio susret, a ne obraćanje Muhammeda, a.s., Musau, a.s. Čak i da se Poslanik, s.a.v.s., obratio Musau, a.s., to ne bi bilo čudno, jer je Muhammed, a.s., na Miradžu bio po prvi put, a Musa, a.s., je bio u tom svijetu dugo vremena kao uvaženi vjerovjesnik. Potom, naš Poslanik, s.a.v.s., bio je uzornog ponašanja kako prema Allahu, dž.š., tako i prema vjerovjesniku Musau, a.s., i uvijek je za svoje sljedbenike tražio put lahkoće. Njegov susret s Musaom, a.s., bio je unutar ovog okvira. Ako se, pak, radi o obraćanju Muhammeda, a.s., Musau, a.s., onda je to obraćanje bilo bitno sa socijalnog i psihološkog aspekta iz ugla poboljšanja odnosa s Israilićanima, odnosno jevrejima. Božiji Poslanik, s.a.v.s., došao je potvrditi sve ranije vjerovjesnike i ovaj susret izražava, također, ovaj smisao. Njegovo prihvatanje i potvrđivanje svih ranijih vjerovjesnika bilo je impresivno tako da nije dopuštao da mu se daje prednost u odnosu na ranije vjerovjesnike ili da se oni ne poštuju. Kada je neko od njih počeo klevetati Musaa, a.s., odmah se umiješao i rekao: “Ne smatrajte me boljim od Musaa, a.s.! Ljudi će na Sudnjem danu izgubiti svijest i ja ću prvi svijesti doći, a Musa će se već čvrsto držati za Arš, pa neću znati da li je i on gubio svijest pa se osvijestio prije mene, ili ga je Allah, dž.š., izuzeo od toga.”[19] Ovim je Muhammed, a.s., ustao u odbranu časti Musaa, a.s.

Potom, mi ne poznajemo sve dimenzije prostora. Zato ne znamo u kojoj dimenziji su se desili neki događaji. Tako npr. imamo hadis koji se spominje u mnogim zbirkama vjerodostojnih hadisa, kao što su zbirke Ahmeda ibn Hanbela, Muslima i Ibn Madžea, a koji se prenosi posredstvom Temima ed-Darija, koji je kao kršćanin primio islam, koji navodi vijesti o Džessasi[20] i Dedžalu na nekom od otoka. Da li je moguće negirati ovakav hadis tvrdnjom da je Ed-Dari prije prihvatanja islama bio kršćanin i da je ovo preuzeo iz kršćanstva? Je li ovo moguće negirati tvrdeći da je ovo neostvarivo? Zar nije moguće ovo ubrojati u viđenje osoba u transcendentnom stanju? Mi ne kažemo da je ovo obavezno u to uvrstiti, jer mi ne znamo u kojoj prostornoj dimenziji je Ed-Dari vidio ovaj događaj.

Također, postoje brojni hadisi o silasku Isaa, a.s., na Zemlju.[21] Bez obzira kakva je priroda ovog silaska, da li je naša obaveza gledati na sve ove hadise kao da su oni fabricirani od strane kršćana? Zar Isa, a.s., nije bio jedan od najodabranijih poslanika u čije poslanstvo vjerujemo i koji je nagovijestio dolazak našeg Poslanika, s.a.v.s. On je također naš poslanik, kao što su i Ibrahim, Davud, Sulejman i Musa, a.s. Dalje, je li moguće prihvatati razgovor o dimenziji, o tome da se voda pokreće putem telepatije, da se prizivaju duhovi, da se čovjek s udaljenosti, ili posredstvom telefona, uspavljuje, a nije moguće prihvatiti ranije spomenute događaje i ono za što ne znamo u kojoj dimenziji se desilo? Ili nije moguće prihvatiti hadis, npr., o “rastvaranju prsa”, koji je naveden u relevantnim zbirkama kao što je djelo Eš-Šifa velikog učenjaka El-Kadi Ijada, Ed-Delail Ebu Nuajma el-Isbehanija, Eš-Šemail Ibn Kesira i drugim hadiskim zbirkama? A sve ovo zato što ih nije moguće protumačiti razumom ili empirijskim znanostima?!

Dakle, oni koji pokušavaju srušiti sunnet negirajući ovakve vjerodostojne hadise će nestati, a sunnet će, ako Bog da, zauvijek postojati.

[1] Usporedi: Kur’an, El-Ahzab, 45.
[2] El-Buhari, “Tefsirul-Kur’an”, XLVIII, 3., “El-Buju’”, 50.; Ed-Darimi, “El-Mukaddima”, 2.
[3] Bediuzzaman Said Nursi, Sajkalul-islam ev asar Seid el-kadim, str. 34.
[4] El-Buhari, “El-Istiska”, 3., “Fedail ashabin-nebi”, 11.
[5] El-Buhari, “El-Istiska”, 14.; Ebu Davud, “El-Istiska”, 2.; Ibn Madža, “El-Ikama”, 154.; Ahmed, El-Musned, IV, 253-256.
[6] Više v.: El-Buhari, “El-Idžara”, 12.; Muslim, “Ez-Zikr”, 100.
[7] Ibn Madža, “Ikametus-salat”, 189.; Et-Tirmizi, “Ed-Da’vat”, 118.
[8] Više v.: El-Buhari, “El-Idžara”, 12.; Muslim, “Ez-Zikr”, 100.
[9] El-Buhari, “El-Vudu”, 33.; Muslim, “Et-Tahara”, 91.; Ebu Davud, “Et-Tahara”, 37.; Et-Tirmizi, “Et-Tahara”, 68.; En-Nesai, “Et-Tahara”, 50.; Ahmed, El-Musned, II, 253.-254.
[10] El-Buhari, “El-Vudu”, 33.; Muslim, “Et-Tahara”, 90.
[11] El-Merginani, El-Hidaja, I, 23.
[12] El-Buhari, “Et-Tibb”, 58., “Bed’ul-halk”, 17.; Ebu Davud, “El-At’ima”, 48.; En-Nesai, “El-Fere’ vel-atira”, 11., Ibn Madža, “Et-Tibb”, 31.; Ed-Darimi, “El-At’ima”, 12.; Ahmed, El-Musned, II, 229, 246.
[13] El-Buhari, “Es-Salat fi mesdžid Mekka”, 1.; Muslim, “El-Hadždž”, 511.; Et-Tirmizi, “Es-Salat”, 126.; En-Nesai, “El-Mesadžid”, 10.; Ibn Madža, “Ikametus-salat”, 196.; Ahmed, El-Musned, III, 234.
[14] El-Buhari, “Es-Salat fi mesdžid Mekka”, 1.; Muslim, “El-Hadždž”, 510.; Et-Tirmizi, “El-Mevakit”, 126.; En-Nesai, “El-Menasik”, 124.
[15] El-Buhari, “El-I’tisam”, 10., “Et-Tevhid”, 29.; Muslim, “El-Imara”, 170.; Ebu Davud, “El-Fiten”, 1.; Et-Tirmizi, “El-Fiten”, 51.; Ibn Madža, “El-Mukaddima”, 1.
[16] El-Buhari, “Et-Tevhid”, 29. Šam obuhvata prostor današnje Sirije, Libana, Jordana i Palestine (prim. Z.H.).
[17] El-Buhari, “El-Vudu”, 26.; Muslim, “Et-Tahara”, 87.-88.; Ebu Davud, “Et-Tahara”, 50.; Ahmed, El-Musned, II, 241., 252., 265.
[18] El-Buhari, “Es-Salat”, 1.; Muslim, “El-Iman”, 263.; En-Nesai, “Es-Salat”, 1.; Ibn Madža, “Ikametus-salat”, 194.; Ahmed, El-Musned, IX, 208.
[19] El-Buhari, “El-Husumat”, 1., “El-Enbija”, 25.; Ibn Madža, “Ez-Zuhd”, 33.; Ahmed, El-Musned, II, 33.
[20] Džessasa je biće koje prikuplja informacije Dedžalu (prim. Z.H.).
[21] El-Buhari, “El-Buju’”, 102., “El-Enbija”, 49.; Muslim, “El-Iman”, 242.-247.; Ebu Davud, “El-Melahim”, 14.; Et-Tirmizi, “El-Fiten”, 21., 54.; Ibn Madža, “El-Fiten”, 33.; Ahmed, El-Musned, II, 240., 394., 538., IV, 67.

Tweet

Whatsapp