O, putniče
Čovjek je putnik, a kosmos je izlog raznobojnih prizora i bogata biblioteka koja je postavljena da bi je on razgledao, promišljao i putovao njome. Taj putnik poslan je na ovaj svijet da bi čitao ove knjige i da bi povećavao svoju spoznaju. To ugodno putovanje omogućava se čovjeku samo jedanput, i ovo jedinstveno putovanje je sasvim dovoljno za osobu pronicljivog uma i budnog srca da izgradi džennete poput edenskih ili iremskih vrtova, punih palata na stupovima. Međutim, za one koji žive zatvorenih očiju to će biti samo jedan prolazni trenutak, koji dođe i vrlo brzo ode.
* * *
Oni koji temeljito promišljaju prirodne i društvene zakone i poznaju njihovu vrijednost uviđaju u bojama cvijeća, micanju grana, tutnjavi gromova i pjevanju ptica ljepotu koju nije moguće opisati. U svakom glasu uočavaju veličanje i slavljenje beskrajno Moćnog, a u svjetlosti, toploti, gravitaciji, hemijskim spojevima i u zakonima koji upravljaju živima i koji ih vode vide tragove Božijeg manifestiranja.
* * *
Kada god se duša izvuče iz ovog materijalnog svijeta punog buke i zagnjuri se u dubine “Svijeta jednoće”, vidi na jasniji način brilijantna Božija manifestiranja, pa skoro da izgubi svijest.
Ovi koji su se izdigli do blizine s Bogom poput ovog izdizanja i ostavili svoje duše među valovima plime i oseke Božanskog zanosa i uronili u njega vide u prizorima jedinstvenog prostora koji se pruža dokle pogled može doprijeti, a koji šute, u bogatom životu u okeanskim dubinama, u dostojanstvenom stajanju visokih planina koje dodiruju oblake, u tami večeri koja se poigrava zelenim padinama, u zavodljivim mirisima magičnog cvijeća rasprostranjenog po baščama, i u prizoru kapi rose koje se smiješe nad malim cvjetovima i drhte s povjetarcem i opčaravaju umove i šire srca... - u svim ovim prizorima vide manifestiranja i odraze Njegove ljepote.
* * *
Šta nam šteti ako Ga ne znamo?! Svaki glas je znak i poslanica od Njega. Njemački književnik i filozof Goethe kaže:
“Mi naslućujemo Božije egzistiranje u našim srcima i prirodi. Koja je važnost toga što ne možemo spoznati Njegovu bit? Naravno, šta znamo o Božijoj biti? Naše naslućivanje o Bogu je nemoćno, ograničeno i ne pruža ništa. Čak kada bi Ga spomenuli sa stotinama Njegovih imena i osobina, mi bismo i dalje ostali daleko od istine. Apsolutna Božija egzistencija ne manifestira se samo u čovjeku, nego u svemu i svačemu, u svakom važnom i nevažnom događaju, i u svim fenomenima koji govore o snazi i obilju prirode. Pa da li je moguće da ljudsko opisivanje bude dovoljno da bi se pojmilo takvo Najsavršenije Biće?!” Ovo je rekao Goethe i na ovaj način je skrenuo poglede ka Božijem Biću koje je istovremeno poznato i nepoznato i koje se manifestira Svojim tragovima u svijetu i kosmosu.
* * *
Mi smo izišli na stalno putovanje bez kraja prema tom Svetom Biću koje je Sebe zastrlo od pogleda, a manifestira se Svojim tragovima. Naš cilj je da konstantno budemo na putu koji Njemu vodi i da uđemo na vrata koja su prema Njemu otvorena... Mi smo na vječnom putovanju ka Njemu... Sve dok ovaj svijet postoji, naša sedla su svezana radi Njega, a naša srca pjevaju o ljubavi prema Njemu... Kako da ne – pošto smo došli na ovaj svijet samo da bismo Ga spoznali! I ne poznajemo uzvišenije i cjenjenije obaveze od ove. Svi smo mi samo sjene Njegove egzistencije... A On je Osnova, Izvor i Utok svega.
* * *
On je izveo vodu iz zemlje i dao da poteku Njegovom plemenitošću izvori i vrela... On je dao Suncu krunu svjetla i topline i ukrasio Zemlju hiljadama cvjetova i ruža i zaogrnuo je u hiljade ogrtača... Nebesa, Zemlja i prostrana mora od Njega potječu... Oblaci gledaju u Njega okom mora, a mora Ga slave jezikom oblaka. On je Taj koji je ispunio utrobu Zemlje hiljadama promjena i aktivnosti i obojio korale crvenom bojom. Sunca su robovi pred Njegovim vratima, a svjetovi stoje pred Njim poput roblja čije su ruke i noge povezane lancima.
* * *
O, moj Veličanstveni Stvoritelju! Sva vlast i kraljevine na ovome svijetu saginju svoje glave pod Tvoju zastavu...! Svi vladari su robovi kod Tebe...! Sve hrli Tebi da od Tebe traži postojanje, a samo Ti egzistiraš sam po Sebi bez potrebe za bilo kim...! Vremenska bića ulaze u svijet postojanja, uzimaju svoje oblike, a onda se gase i odlaze. A Ti - Ti si čist od svega ovoga i neovisan o bilo čemu! Ti si Jedan i Jedini! Nema Ti ravnoga, ni sličnoga, i niko Ti ne treba. Sve što postoji traži pomoć od Tvog egzistiranja, od Tebe Jedinog, Koji si utočište svemu! Tvoja jedinost je oaza i bašča za žedne u pustinjama i njihova kevserska voda. Zemlja Tvojom moću traje, a nebesa su ustrojena Tvojom moću i voljom. Da kosmos ne ovisi o Tebi, zvijezde bi se raspršile po njemu poput zrna tespiha.
* * *
Svi smo sretni s Tobom! Osjetili smo spoznajom Tebe okus sreće... Od svake sreće koja ne ukazuje na Tebe mi se ograđujemo i proklinjemo takvu sreću... Dakako, zaboravit ćemo sve što ne govori o Tebi i prekinuti veze s tim.
* * *
Bože moj, Koji posjeduješ neograničenu milost! Mi smo robovi pred Tvojim vratima! Ne padamo na sedždu nikome osim Tebi! I nikome se drugom ne klanjamo osim Tebi! Ostat ćemo ovako na ovom i na budućem svijetu! Ne žalimo se nikom drugome osim Tebi! Ako to nenamjerno učinimo, primi naše kajanje za to i prihvati naš povratak ka Tvojim vratima i mjestu! Napuni čaše ovih koji se drže Tvojih vrata da bi izazvao osmijeh na tim usnama, usnama koje stoljećima zaboravljaju na osmijeh.
* * *
O, Nado žalosnih i brižnih, o, Izvore njihove sreće! O, Prijatelju usamljenih! O, Lijeku jadnika i razočaranih! Raskrili zastore za Tvoje kolebljive robove, ugasi im žeđ i budi Lijek za njihovu bolest! Koliko bismo samo voljeli kada bismo mogli opisati slike ljepote koju Si poklonio ovome svijetu i odraze tih različitih ljepota u našim srcima prema drugima...! Međutim, ako to ne budemo u stanju..., ako naše riječi i rječitost budu nemoćni u ovome, oprosti nam, prijeđi preko toga i primi naše kajanje, o, Ti koji pokajanja primaš!
- Napravljeno na .