Iskušenje jezika
Brbljanje je bolest koja ukazuje na neuravnoteženost uma i duha. Razuman i prihvatljiv govor jeste onaj koji stiže do uma sagovornika najkraćim putem i bez zbunjivanja. Da bi te sagovornik razumio, nije mu potrebno dugo brbljanje, štaviše, u većini slučajeva brbljanje donosi veliku štetu, jer preopširan govor može sadržavati brojne kontradikcije i izaziva nova pitanja u misli sagovornika. Ovo mu je bliže šteti nego koristi!
* * *
Razumna je ona osoba koja drugima pruža priliku za govor i obraćanje i više voli da drugi – od kojih očekuje korist za sebe i druge – govore nego on sam.
Istina je da se govor drugih pred onim koji će osvijetliti njegov razum kosmičkim svjetlom, a njegovo srce Božijim darovima smatra nepoštivanjem i neuvažavanjem, kao što se i šutnja ovakvih potpunih osoba smatra propašću za društvo.
* * *
Malo govoriti, a mnogo slušati jeste jedan od znakova vrline i zrelosti čovjeka. Poriv prisiljavanja drugih da šute i da ga slušaju, ako uvijek i ne ukazuje na mentalnu bolest, sigurno je jedan od znakova neuravnoteženosti i nedostatka stida kod čovjeka.
* * *
Bilo bi neophodno da svaki govor bude radi rješenja nekog problema ili odgovor na pitanje, i trebalo bi paziti kod govora da ne bude uzročnik i izazivač dosade i monotonije kod slušalaca ili onoga koji je pitao.
* * *
Prirodno je da čovjek šuti kada je obavezno šutjeti, a da govori kada je to neophodno, s tim da je najbolje da govori ona osoba od koje ima najviše koristi. Ovo je u vezi s lijepim ponašanjem i razumijevanjem vrijednosti šutnje. Kako su lijepe riječi naših predaka: “Ako je govor od srebra, šutnja je od zlata!”
* * *
Čovjek svoju vrijednost i značaj ne povećava dugim govorom, nego stupnjem korisnosti toga govora, a osoba koja stalno govori počinit će brojne greške, posebno ako njegov govor obuhvata istančane misaone teme ili teme koje zahtijevaju stručnost, čime on narušava svoju vrijednost i srozava se sa svoje pozicije. Kako su istinite riječi onoga koji je rekao: “Ko mnogo govori, mnogo i griješi!”
* * *
Čovjek svojim govorom otkriva sebe, a njegovi postupci i način ponašanja odražavaju uzvišenost njegove duše. Osoba koja smatra da je njezina obaveza da o svakoj temi kaže svoju riječ i koja ne daje priliku drugima da govore... - ovakva brbljiva osoba vrlo brzo će se suočiti s izbjegavanjem i tjeskobom od svojih prijatelja i izložit će se njihovom omalovažavanju. U ovakvim situacijama ponekad gubimo priliku slušati izvanredne misli drugih, kao što će se i uzvišene istine izložiti nipodaštavanju i podsmijehu, jer su izašle iz usta brbljivca, a to je izraz njihovog nepoštivanja!
* * *
Nekada je škrtost u govoru bila znak zrelih osoba, kao što su to bili i skromno jelo i kratko spavanje. Prva oporuka onome koji želi izobraziti svoje duhovne sposobnosti jeste obavezno kontroliranje svoga jezika i čuvanje od besciljnoga govora. Onaj koji otvara usta i često toroče... - ovakve osobe vodi njihov jezik – koji je po običaju veći i duži od njihove pameti – u propast kako na ovom, tako i na budućem svijetu.
* * *
Slučaj onih koji tvrde da su uradili ono što nisu još je gori, a njihovo stanje je lošije. Zbog toga je Pouzdani, koji je davao iskrena obećanja[1], pojasnio da je čuvanje jezika i onoga što se nalazi među stegnima sredstvo i put kojim se stiže u Džennet.
* * *
Koliko je čovjek udaljen od bolesti oduševljenosti sobom i svojim govorom i nedavanja drugima prilike da govore, toliko je blizu Stvoritelja i drugih stvorenja i omiljen kod njih. U obrnutom slučaju, neće naći poziciju kojoj se nada kod Stvoritelja, ni kod ljudi.
[1] Autor misli na Muhammeda, s.a.v.s. (primj. Z.H.).
- Napravljeno na .