Dostavljanje vjere i upućivanje na dobro mjerilo je pomaganja vjeri
Islam je vjera koju čuva Uzvišeni Gospodar i štitit će njenu svježinu i životnost do Sudnjega dana. Uzvišeni Allah navedeno obećava, ali ova zaštita i čuvanje vjere vezani su za vezanost vjernika za vjeru i njihovu odanost njoj. Drugim riječima, Allah je pomoć vjernika njihovoj vjeri učinio uvjetom i pretpostavkom za čuvanje i štićenje koje dolazi od Njega ili drugačije formulirano dokle god bude Allahova volja da ova pretpostavka postoji, vjera će biti sačuvana. Božije obećanje se jedino na ovaj način može shvatiti.
Upravo tako, vjernici trebaju biti zaštitnici vjere, a ako je ne budu štitili i širili među ljudima, bit će im uskraćen blagoslov i vrijednost vjere, ali to nikako ne znači da se Uzvišeni Allah odrekao Svoje vjere i zaštite koju joj pruža, već se vjernici nisu posvetili Uzvišenom Gospodaru i zamolili Ga da ih počasti čuvanjem vjere. Nisu ušli u zaštitu vjere svojom voljom i željom kao preduvjetom, jer se onda kroz navedeno manifestira Božije određenje. Zboga toga ih je Uzvišeni Allah podijelio i doživjeli su poniženje ili im je uskratio bereket i razvoj koji vjera sa sobom donosi. Na ovaj način se može razumjeti razlog trenutnog slabljenja vjerskoga života, jer se u onoj mjeri u kojoj se muslimani pridržavaju svoje vjere i pomažu je, vjera čuva. U onoj mjeri u kojoj troše sebe i ulažu napor u širenje vjere na svim mjestima, vjera biva uzdignuta i otvaraju se prelijepe mirisne bašče vjere širom svijeta.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je pomogao vjeru i branio je, pa je Uzvišeni Allah branio njega. Nakon Poslanika, s.a.v.s., muslimani su branili vjeru i čuvali je kroz stoljeća. I Uzvišeni Allah, dž.š., je, također, čuvao svoju vjeru. Međutim, kada su se muslimani udaljili od svoje vjere, odrekli je se i spustili svoje ruke kojima su trebali štititi vjeru, tada ih je zadesilo poniženje kojem je Allah dozvolio da se desi.
Vjerovjesnik, s.a.v.s., je smatrao pomaganje i čuvanje vjere najznačajnijim pitanjem u životu. Ustrajno je ulagao napore kako bi probudio ummet objasnivši da je vječna sreća na budućem svijetu vezana za odnos muslimana prema njihovoj vjeri te život u skladu s njom. Osnovna stvar koja će nam koristiti prilikom proživljenja, prelaska preko Sirat-ćuprije, Dženneta i viđenja ljepote Allaha, dž.š., jeste služenje vjeri, dobra djela i neiskvareno srce.
Ovo je put plemenitog Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji muslimanima daje posebnu identifikaciju, koju možemo nazvati dozvolom za prolaz, te je zbog toga pozivanje Allahu, dž.š., i upućivanje Njegovoj vjeri bilo u vrhu prioriteta Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Ovaj osjećaj čuvanja vjere bio je prisutan i zastupljen među plemenitim ashabima. Oni su također pomagali vjeru onim što je najvrednije i najdragocjenije - čvrsto se pridržavajući vjere. Njihova djela nisu bila uzaludna, jer se preko njih ostvarilo čuvanje vjere od strane Allaha, dž.š. Da, bili su, neka je Allah zadovoljan sa svima njima, oni koji se natječu u dostavljanju vjere u najrazličitijim dijelovima svijeta, jer su to naučili od Muhammeda, s.a.v.s. Nekada nisu pamtili od Kur’ana više od nekoliko ajeta, što je bio slučaj i s hadisom, ali su živjeli prema onome što su znali i nastojali su proširiti vjeru u svim dijelovima svijeta.
Pogledajmo Mus’aba ibn Umejra, kojeg je Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslao u časnu Medinu nakon što je iz nje došla grupa muslimana koja je tražila da im pošalje nekog ko će ih poučavati vjeri njihovoj. Poslao ga je isključivo kako bi ostvario ovaj cilj. Otišao je sam, niko ga nije pratio. Ugostio ga je jedan od stanovnika Medine koji je primio islam. Svaki dan su mu dolazili istaknuti stanovnici Medine i on ih je poučavao vjeri. Jedan dan bi mu dolazio Usejd ibn Hudajr, r.a., a drugi dan Sa’d ibn Ubade, r.a., treći dan bi mu dolazio Sa’d ibn Muaz, r.a., i svi su pomno slušali ono što bi on govorio.[1]
Mus’ab, r.a., se prema onima koji su mu dolazili odnosio s izuzetnom blagošću, čak i kada bi oni bili osorni i grubi prema njemu. Oni koji bi došli noseći oružje, vraćali bi se od njega noseći iman u svome srcu. Oni su bili ashabi njegovog Poslanika, s.a.v.s., u budućnosti. Toliko je bio blag u svome govoru, da ni oni najgrublji među ljudima nisu mogli dugo ustrajati u svojoj grubosti kada bi vidjeli obzirnost i blagost koju on posjeduje. On je govorio, naprimjer: “Zašto ne bi sjeo i saslušao me, pa ako si zadovoljan s onim što govorim i želiš to, prihvati, a ako ti bude mrsko, udalji se od nas i od onoga što mrziš, jer tako mi Allaha, neću se tebi suprotstaviti na bilo koji način, čak i da mi vrat posiječeš.” Na ovaj način su se uklanjale prepreke pred ovim velikanom od pozivača u vjeru, pozivača koji je smatrao smrt beznačajnom i nije imao nijednu drugu želju, nego da dostavi istinu ljudima. Allahovim, dž.š., darivanjem krug ljudi oko njega se širio i njegov život je protekao u pozivanju ljudi Allahu, dž.š., sve do dana Bedra. Plemeniti ashabi su provodili čitav svoj život u tom vremenskom periodu u dostavljanju i upućivanju ljudi. Međutim, na Uhudu svi su opasali sablje kako bi se vjera zaštitila - jer je dostavljanje i upućivanje prva obaveza a čuvanje vjere je obaveza koja dolazi odmah nakon prve. Mus’ab ibn Umejr, r.a., je bio s njima u toj obavezi i čuvanju te se borio odvažno sve do one večeri u kojoj su meleki bili zadivljeni i sebi su željeli tu odvažnost. Međutim, iznenada je pao na zemlju posječen od jednog nevjernika, koji ga je udario sabljom. Tada se pojavio melek i uzeo njegov lik kako bi nastavio ono što je Mus’ab počeo raditi u bici. Navečer je Allahov Poslanik, s.a.v.s., uputio riječi: “Mus’abe!”, a melek je odgovorio: “Ja nisam Mus’ab, Allahov Poslaniče.” Tada su znali da je Mus’ab već preselio kao šehid.
Nakon završetka bitke, Poslanik, s.a.v.s., je s ashabima došao do tijela šehida Mus’aba. Vidjeli su da su mu obje ruke odsječene iz ramena i da mu je vrat odsječen jakim udarcem do te mjere da mu je odvojio glavu od tijela,[2] osim nekoliko niti kože koje su još uvijek držale glavu na plemenitome tijelu. Njegovo lice je bilo zagnjureno u prašinu i prekriveno časnom krvlju - kao da se bojao da će nepomično tijelo gledati kako se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., čini nešto ružno - pokrio je svoje lice kako ne bi gledao to čega se bojao da će mu biti učinjeno, kao da se stidio što je pao kao šehid prije nego što se uvjerio da je Poslanik, s.a.v.s., siguran i prije nego što je dokraja izvršio zadaću čuvanja Poslanika i zaštitu od neprijatelja.[3]
Mus’ab ibn Umejr, r.a., nije bio jedini koji se odlikovao ovom odvažnošću i plemenitošću, nego su svi plemeniti ashabi nosili isti duh i imali iste osjećaje. Na taj način je Allah sačuvao svoju vjeru, i ovo čuvanje je potrajalo sve dok se nisu desili neki potresi i dok nije došlo vrijeme koje je bilo nakon njih. U vremenu potresa, Uzvišeni Allah je prekinuo nit koja je stalno davala muslimanima vrijednost i bereket vjere, samo zato što nisu pomagali vjeru. Vjera će biti naša onda kada je mi pomažemo i branimo, u protivnom, kada se mi okrenemo od vjere te spustimo svoje ruke i ne štitimo je, plemeniti Gospodar će nam uskratiti obilnu svjetlost osiguranu onima koji vjeru štite i uskratit će nam duhovnu snagu koju daje njima.
Dok je Kuds bio pod krstaškom okupacijom, Salahuddin Ejjubija se nije htio nasmijati niti osmjehnuti, već je stalno, godinama, prolivao gorke suze. Jednom prilikom je prisustvovao hutbi na kojoj je imam spomenuo kako se nekada treba nasmiješiti i razvedriti. Nakon završenog namaza Salahuddin je uzeo za ruku imama i rekao mu onu rečenicu koja se može uklesati na stranice povijesti: “Kao da na mene misliš, ali mi reci, tako ti tvoga Gospodara, kako da se smijem dok je džamija iz koje je Mustafa, s.a.v.s., uzdignut svome Gospodaru pod okupacijom neprijatelja?” Ovaj velikan je imao samo jedan šator u kojem je živio sve dok muslimani nisu povratili Mesdžidu-l-aksa. Govorio je: “Kako da imam kuću svoju, a Allahova kuća je u rukama neprijatelja?”
Na ovaj način su oni štitili vjeru pa je vjera bila njihova vjera. Sada je došao red na nas - ako mi budemo pomogli vjeru, nosili je i širili, Allah, dž.š., će nam čuvati našu vjeru. Ovo je jedna od najvažnijih obaveza svakoga od nas, bez izuzetka.
Da, zaista je vjernik najprije dužan upoznati svoju vjeru i živjeti je u cijelosti, a zatim je dužan druge poučiti i uputiti razumijevanju onoga što živi - kako bi oni također osvijetlili svoj život ovim svjetlom. Mi smatramo da je svaki vjernik zadužen ovom zadaćom shodno principima islama.
Pojasnit ću neka pitanja koja smatram bitnim, a mi im ne pridajemo pažnju koju zaslužuju. Štaviše upravo ova pitanja smatram osnovnim uzrocima koji su nas doveli do tužne realnosti koju živimo. Prvo pitanje je postepeno zanemarivanje vjere, a drugo je ograničavanje služenja vjeri određenih grupa i ostavljanje svih obaveza toj skupini. Ova druga pojava je jednako opasna koliko i prva.
Treba znati da se vjera ne može ograničiti ni u kom slučaju na neku skupinu. Ni u jednom vremenu vjera ne može biti u vlasništvu jedne skupine, jer vjera pripada svima onima koji je žive. Svaki pojedinac ima svoju vezu i svoj odnos s Gospodarom - niko ovu vezu ne može prekinuti između roba i Gospodara niti ga spriječiti da pomaže svoju vjeru i lično je brani. Ukoliko bi se služenje vjeri ograničilo na posebnu skupinu, to bi predstavljalo nemjerljiv nemar i značilo bi veliku opasnost. Nećemo pronaći izlaz iz ove bolne situacije u kojoj smo niti ćemo osjetiti olakšanje ako se ne riješimo ovog nemara. Dotada, bit ćemo od onih koji sprečavaju afirmaciju vjere.
Nema sumnje da je ograničavanje služenja vjeri na određene institucije igra koju nam nastoje nametnuti izvana. Ova vrsta djelovanja nema nikakve veze s pojmom džihad i dostavljanjem vjere u islamu. Islam kao vjeru nije moguće ograničiti na zidove džamija, jer je Uzvišeni Allah uspostavio vjeru kako bi se gradio i ovaj i budući svijet. Vjera je cjelina koja ne prihvata partikularan pristup.
Kada ocjenjujemo vjeru kao jednu cjelinu, koju naše duše izrazito vole, mi se oslobađamo poniženja i spašavamo srama, jer se tada jasno iskristaliziraju pitanja ličnih i kolektivnih odnosa kroz svjetlost Objave koja blista. Tada čovjek biva spašen brige i nedaće života u tminama.
Ukoliko želimo ocijeniti ovo stanje, moramo se u potpunosti usmjeriti, cijelim svojim bićem i dušom, prema iskonskoj vjeri utemeljenoj na onome što ćemo objasniti, vjeri u kojoj nema nikakvih prohtjeva, jer je to spuštena Objava, koju je prenio i kojoj je ljude poučavao Allahov Poslanik, s.a.v.s.
Opet napominjem sljedeće - ukoliko mi ne promijenimo ono što je u nama, neće nas Uzvišeni Allah promijeniti. Ovo je pravilo koje se primjenjuje u afirmaciji i negaciji. Rezultat je usmjeren na onu mjeru u kojoj je pojedinac ustrajan u vjeri. Kao što njegovo odudaranje od vjere narušava vjerski život, tako i njegova postojanost u vjeri vraća životu vjeru. Zbog toga moramo ljude, jednog po jednog, vraćati vjeri kako bi joj pomagali i štitili je.
Pored ovoga, ne smijemo zaboraviti da su zdravi pojedinci ti koji osnivaju zdrave i ispravne porodice - što na kraju rezultira zdravim i ispravnim društvom. Kamen-temeljac u društvu je, dakle, pojedinac, zatim porodica, itd. Nema dobroga društva bez dobroga pojedinca. Dobro društvo je ono koje svoju egzistenciju ostvaruje kroz postojanost u vjeri i primjeni onoga što je naredio Allah, dž.š., i Njegov Poslanik. Kako bi trajalo ovo društvo na ovaj način, neophodno je da srce svakog pojedinca u njemu bude dobročinstvom sazdano i udaljeno od svakoga zla.
Što se tiče metoda ili tehnika upućivanja, to su nam Uzvišeni Allah, dž.š., i Njegov plemeniti Poslanik, s.a.v.s., detaljno objasnili. Upućivanje i pozivanje se treba primjenjivati sukladno vjerovjesničkoj metodi ukoliko se želi postići rezultat. Uzvišeni Allah nije zadovoljan ako se ide nekim putem mimo Njegovog pravoga puta. Nema koristi u onim stvarima s kojima nije zadovoljan Allah, dž.š., čak i ako bi čitav svijet time bio zadovoljan. Nema sumnje da je Allahova milost bliska onima koji su s Allahom. Našu tešku sudbinu neće promijeniti niko osim tih blagoslovljenih ljudi, jer oni pomažu svoju vjeru. Njima je dato veliko dobro - kroz milost božansku koju dišu u onim stvarima koje im Uzvišeni Allah od Sebe daje a oni svoje živote u skladu s time izgrađuju. Još jednom ponavljam - onoliko koliko mi pomažemo vjeru, vjera će biti naša.
[1] Hil’jetu-l-evlija Ebu Nua’jma, 1/107.; Et-Tabekatu-l-kubra Ibn Sa’ada, 1/220.
[2] Ibn Sa’ad, Et-Tabekatu-l-kubra, II tom, str. 42., III tom, str. 120. i 121.
[3] Halid Muhammed Halid, Ridžalun havle-r-Resul, str. 52.
- Napravljeno na .