Zašto je Allah smatrao da je potrebno stvoriti svemir i zašto ga nije stvorio ranije?
Ovo pitanje ima dvije strane – prva, zašto je stvoren svemir, a druga, zašto on nije stvoren ranije.
Odmah da kažemo da mi uzimamo sve sa aspekta naših mjerila i prema tome proizvodimo naše ideje. Naprimjer, sve što radimo, prvo osjetimo da nam je to potrebno pa zato to uradimo. I mnogo puta se pokrenemo samo zbog obaveznih potreba. Sa takvom jednom fiksnom idejom i stranputicom upoređujemo Allaha, dž.š., sa nama samima i mislimo da On djeluje kao mi. Međutim, upućujući jedno takvo pitanje, trebamo razmisliti i dobro znati da je Allah, dž.š., od takve vrste mahana i nedostataka – daleko.
Na pitanje zbog čega je Allah, dž.š., stvorio svemir možemo odgovoriti putem dijalektike: Ko je taj kome smeta stvaranje svemira? Možete li pokazati čovjeka koji baca sjeme, oprašuje ga, uzima plod i koristi sve mogućnosti na najbolji način, a da ne traga za putevima sreće? Da, ima onih koji su izrazili svoje kajanje zato što su došli na ovaj svijet, pa čak i onih koji su izvršili samoubistvo donoseći nabrzinu odluku naspram nekih tegobnih događaja, ali oni su nevažni i rijetki. Suprotno tome, svako je jako zahvalan zato što postoji, što je “došao” u život i što živi kao čovjek. Molim vas, da li je moguće žaliti se na djetinjstvo kada se svaki od nas nalazi u naručju najdražih, na mladalačko doba kada se osjeća radost postojanja sve do srži i na punoljetnost kada se provode dani zajedno sa porodicom i djecom? I da li je to moguće za ljude koji vjeruju u drugi svijet? Pored svega toga, još ako čovjek može da sije zrna vječne sreće, koja su garancija potpune sreće – kakva žalba?! On će biti mnogo, mnogo zadovoljan što je otkrio tajne ključeve vrata koja vode apsolutnoj sreći.
Da, mi sve ovo čujemo u našoj savjesti i punim srcem izražavamo našu zahvalu Onome koji je stvorio svemir i poslao nas na ovaj svijet.
Što se tiče objašnjenja ove teme, prema njenoj realnosti vidi se da je ovaj svemir ukrašen velikim i malim, živim i mrtvim, raznobojnim djelima umjetnosti, da je on “zvanična ceremonija lijepih panorama” kojima nema broja, da ima svojstvo jednog izloga i da je pripremljen tako atraktivno da svakoga privlači na posmatranje.
Ovi lijepi prizori, ovi izvanredni ukrasi i veličanstvenost u događajima koji se odvijaju poput jedne bujice, ovo čudesno djelo - sve to ukazuje na snažnu i voljenu Ruku koja upravlja tim poslovima.
Mi smo svjedoci imena koja se vihore objektivom djela pa poput ašika (zaljubljenika) trčimo s ljubavlju u susret Mašuku50, krećemo se iza treptaja očiju i znakova koje one osvjetljavaju i nalazimo se ispred skupine svojstava koja nam izražavaju jednu nejasnost.... Začuđeni, umorni i, koliko se to može, željni, radimo na praćenju Božanskih djela sa prozora koji se otvaraju ka srcu i zaboravljamo sami sebe. Ovo putovanje, koje teče u jednom uzdignuću i porastu, događa se na jako prostranom polju koje obuhvata sve, počevši od odnosa između stvari i događaja do vasione, odatle sve do veze između čovjeka i Allahovih, dž.š., imena i svojstava.
Da sada poput jednog običnog čovjeka malo propratimo ovo shvatanje i otkriće tako što ćemo kazati nešto o cilju Stvoritelja.
Naprimjer, da zamislimo jednog umjetnika koji se razumije u mnogo poslova, a jedna od tih njegovih oblasti u kojoj je majstor taj umjetnik jeste kaligrafija. Sa tim svojim umijećem on prelazi objektivnost, buni se protiv subjektivnosti i svojom snagom rada pokazuje samog sebe. Zamislimo sada da je ovaj isti umjetnik izvanredan vajar, koji sa nekoliko udaraca čekićom čak i najtvrđem mramoru daje oblik gotovo živog bića, i oblicima, na čijim licima je osmijeh ili jamica, pokazuje svoje drugo umijeće. Umjetniku kome se dive zbog kaligrafije i o kome se slušaju i pišu pohvale zbog vajarstva istražit ćemo i njegovu treću sposobnost.
Naprimjer, taj umjetnik je u isto vrijeme i uspješan stolar, koji na orahovom drvetu odslikava dušu umjetnosti, grabu daje beskrajnost... On je jedan jači stolar koji dušom umjetnosti oživljava abonosovinu. Ruke onih koji se razumiju u umjetnost i posao umjetnika neka aplaudiraju, mi ćemo da pogledamo neku njegovu drugu sposobnost.
Naprimjer, da sada zamislimo da je ista osoba u isto vrijeme i savršen slikar, koji onamo gdje prođe njegova četka ostavlja najljepše motive, reda najveličanstvenije kombinacije te toliko lijepo slika da sa svoja dva-tri pokreta natjera čovjeka da se izgubi i zadivi naspram toga. Možemo nabrojati još mnogo umjetnosti, ali svaka umjetnost koju dodajemo osvjetljava neku posebnu stranu tog umjetnika i pomaže nam da ga upoznamo i sa te strane.
Sada ovakav jedan umjetnik, ako ne pokaže samog sebe svojim sposobnostima, kao što je nemoguće da ga znamo, također ne možemo govoriti da ga poznajemo tačno i u potpunosti ako nije neka svoja umijeća prikazao. Tim povodom, svaka sposobnost teži da “obuče” spoljni izgled i da se predstavi svim bićima na planu nauke i da prikaže umijeća koja u sebi krije. Zar buđenje životnog čvora u zrnu, entuzijazam i ljubav sperme u borbi za opstanak i podnošenje hiljadu i jedne muke mjehurića vlage da bi postali kiša nisu samo od nekih stvari koje se događaju sve sa tom željom viđenja i prikazivanja drugima?!
Ovo su izrazi jedne slabosti, želje i volje koja se ne može zaustaviti i kod nas i kod svih bića, tako da ne možemo drugačije misliti o sjenkama koje odslikavaju (predstavljaju) stvarnost. Ali, što se tiče glavnog umjetnika, on je u svojim djelima daleko od ove vrste slučaja koji zavise od drugog i izraz su manjkavosti. Ovo ne treba zaboraviti; niti koketerija niti raspored koketerije jednog originala nikako ne mogu biti poput onoga što je u sjenci.
Da, raznobojni i različiti talasi koji upotpunjuju cio prostor obavještavaju nas o hiljadu i jednom imenu, a svako ime je poput svjetlosti koja osvjetljava po jedan spomenik umjetnosti, i na taj način biva vodič u poznavanju svojstava jednog vještog Bića i budi naša srca poukama tog skrivenog Bića.
Veliki umjetnik ljepotom i njezinim vrstama želi nam pokazati Svoju ljepotu; sistemom i ravnotežom koja vlada u pjesničkom stilu – Svoju volju i snagu; davanjem svega, pa čak i onog najmanjeg skrivenog što srce poželi – Svoju milost i ljubav, i poput ovog još sa hiljade svojih svojstava i imena Samoga Sebe želi nas upoznati sa Njim u potpunosti, bez ijednog nedostatka.
Drugačije rečeno, On naučnom suštinom u Njegovom obimnom znanju, dajući joj spoljni izgled i stavljajući je na izlog, želi da pokaže koketeriju Svoje moći i volje, želi pobuditi šum jednog shvatanja i utvrđivanja, čuđenja i divljenja od zemlje do nebesa, prikazujući Svoja najveličanstvenija umjetnička djela kroz misaonu prizmu razumnih bića.
Znači, kao što umjetnik koji je vješt na hiljade naučnih polja prikazuje svoje sposobnosti i mogućnosti sa izvanrednim djelima, tako i Vlasnik ove vasione, da bi prikazao Svoje umjetničko djelo, stvorio je ovaj veličanstveni dvorac, ovu vasionu.
A sada da dođemo do pitanja zašto Allah, dž.š., nije ranije stvorio svemir. Prije svega, šta znači “ranije”? Ako želimo da kažemo prije toliko i toliko vremena, toliko i toliko godina, i zašto to nije učinio još ranije, onda će se isto pitanje postaviti i beskrajnim ranijima u okviru zemana. Naprimjer, zašto je stvorio vasionu trilion godina ranije, a zašto je nije stvorio sto triliona ranije? Ne znam da li se može kazati bilo kakav opravdan (logičan) razlog za ovakvo pitanje i primjedbu.
Ukoliko pitanjem “zašto nije ranije stvorio” podrazumijevamo iskon (bespočetnost), tj. neulazak pod pojam vremena, takvo stanje pripada samo Najuzvišenijem i Najveličanstvenijem Biću; to je Njegovo lično svojstvo, neophodno za takvo Biće. Znači da to nikom drugom izvan Njega ne pripada, tj. bespočetnost (iskon) se ne nalazi ni kod koga drugog.
Ali, u stvorenjima postoji dio naučenog okvira koji je dio Allahovog, dž.š., znanja, bilo da ga nazovemo mističnim pojmom “nepomjerljivih očiju” (sabit ayn) ili “sjenkom svjetlosti” (zilal-i envar), bilo da ga obradimo po planu i projektu kao što se obrađuju ograničene stvari, opet je tim stvarima pripisivanje bespočetnosti greška, a naše miješanje u ovu temu u najmanju ruku je loše ponašanje prema Allahu, dž.š.
Mi i da nešto kažemo, možemo kazati našim slabašnim kriterijumima u vezi sa ovim tijelima i dušama koji su na sebe obukli spoljne izglede, a govoriti nešto u vezi sa temama koje su za nas gajb (nevidljive i nejasne), najlakše i najkraće rečeno, najmanje je nepriznavanje nas samih.
Kako će čovjek znati Vlasnika Velikog Arša čiji je Kurs naspram svih prostora i mjesta “poput halke bačene u pustinji”, i čiji je Kurs naspram Arša isto tako “poput te halke bačene u pustinju”, i kako će on tek tada moći da prevodi i tumači tajne Njegovog Božanskog prostora?!
Naravno, postoji mnogo toga što može biti ogledalo djela koja pripadaju samo Uzvišenom Allahu i Njegovom Biću. Najprije treba znati da, kada nije bilo stvorenja, On je znao za Sebe; znao je za samo Sebi svojstvena djela još prije nego što je postojala bilo koja stvar. On ne zavisi od tih stvari; On vidi i zna umijeće koje samo On može stvoriti putem Svojih imena; On zna i obznanjuje Svoje postojanje u svijetu manifestacija počevši od etera, preko čestica, sve do atoma i velikih prirodnih kombinacija dopadljivošću Svojih imena. Na taj način On razumnim stvorenjima prikazuje Svoje postojanje.
To poznavanje u iskonskom znanju je drugačije od onog u svijetu izraza (manifestacija); za nas, opet, drugačije, u eteru drugačije…, i ono se nastavlja do u beskraj, a u Njemu nema nikakvih promjena. Jer On, kao što kaže Ibrahim Hakki u svojim stihovima:
“Ne jede, ne pije, za Njega vrijeme ne prolazi;
On je Allah koga sve to mimoilazi!
Od promjena, od izmjena, pa čak i od boja i oblika,
svakako je On daleko... To su samo svojstva Allahova!”
Mi danas vidimo ono što je On uredio i stavio u “izlog” ispred nas, ali šta smo jučer bili i šta će biti sa nama sutra – to ne znamo i ne možemo znati. Ne znamo šta je bilo naučno biće, niti šta je bila utvrđena prva očevidna (materija), niti šta je izraz i od čega je “svijet duša”, niti koja se “tamna tačka” postojanja “stavila u stihove”, kako je dovedena u ravnotežu i kako je sebe objasnila? Kao što ne znamo sve ovo, i u budućem, drugom životu gledat ćemo unaprijed i pozadi, i naspram ove velike zagonetke kazat ćemo: “O, Ti, Znani, ne znadosmo ni Tebe ni Tvoja djela kako treba!”
Ako sam malo odugovlačio u odgovoru, učinio sam to zato što se ovakvim vrstama situacija i pitanja treba prići oprezno, a ako sam pogriješio, molim Njega, Allaha, dž.š., da mi oprosti.
On sve najbolje zna!
- Napravljeno na .