Da li nijjet (odluka donesena u srcu) može da spasi čovjeka?
Nijjet (odluka), koji, kao rezultat, odvodi čovjeka ka djelovanju i dobrom djelu, može da ga spasi. Suprotno tome, nijjet koji se ne preokreće u volju i trud − to nikako ne može učiniti!
Nijjet znači odluka, kretanje ka nečemu, trud i svijest. Uz pomoć nijjeta čovjek zna kuda se kreće i šta želi i, opet, uz pomoć nijjeta, dostiže svijest pronalaženja i sticanja nečega.
Isto kao što je temelj svakog djela, nijjet je, prema tendencijama, i uzrok djelima za koja čovjek kaže: “Moja su dužnost” i kojima izlazi u susret. Također je nijjet najstabilniji princip volje i najtvrđi temelj snage u izgradnji čovjeka. Pa čak možemo kazati da sve što je u vasioni i u samom čovjeku, bilo na početku ili u nastavku, vezano je za nijjet. Ne oslanjajući se na njega, niti se može čemu dati svojstvo postojećeg, niti je moguće kasnije to isto nastaviti.
Sve se, prije svega, pojavi u mozgu u obliku jednog nacrta; drugim pokretom, to se planira; poslije toga se ostvaruje trudom i odlučnošću. Bez ovog prvog nacrta i plana, isto kao što će i započeti posao biti bez rezultata, također će svaka želja i trud koji nemaju nacrta i plana ostati neuspješni i bez rezultata.
Ima mnogo toga što dokazuje tu snagu i utjecaj u nijjetu. Ali šta je, tu je; mnogi zbog toga što nisu svjesni svoga života nemaju veze sa tom snagom i utjecajem.
Sa aspekta čovjekovih dobrih i loših djela, nijjet ima veoma veliku važnost. On je, po ovoj tački, eliksir koji se javlja sa obećanjem od hiljadu lijekova, ili, pak, poplava i oluja koje odnose sve plodove i rezultate svih čovjekovih djela. Koliko ima malih djela koja uz pomoć nijjeta porastu poput jednog zrna koje izraste u klas ili jedne kaplje koja se pretvori u okean! I koliko ima napora i nastojanja veličine planine, ali zbog lošeg nijjeta ostanu bez ploda i nezavršena, tj. neuspješna!
Ustajanje i spavanje sa razmišljanjem i svjesnošću robovanja Allahu, dž.š., padanje na tle, ostajanje žednim i gladnim, udaljavanje od nekih nedozvoljenih želja i prohtjeva, djela su koja glavu čovjeka uzdižu do najviših svjetova i čine ga sultanom. Međutim, isti ti pokreti i djela, i još njih na hiljade, ako se obavljaju daleko od razmišljanja i robovanja Allahu, dž.š., − čovjek od njih nema nikakve koristi, već samo muku i umor. Znači, čovjek, da bi bio na putu postizanja zadovoljstva svoga Stvoritelja, uzdiže se djelima koja izvršava i onim što ostavlja i postiže titulu ahsen-i taqvima (najljepšeg oblika). Izvan Njegovog zadovoljstva, hiljade djela i napora ne koriste ništa...
Nijjet je takva srž da “ništa” biva “nešto” i prikazuje svoj plod, a i one stvari koje izgledaju da su nešto, zbog pokvarenosti nijjeta, umiru i ostaju bez utjecaja.
Isto kao što nije malo onih koji u boju sa krvavim odijelima na sebi umiru i skotrljaju se u Džehennem, također nije malo ni onih koji umru na mehkim dušecima, ali uz pomoć svojih iskrenih nijjeta odlaze u Džennet. Pored čistih nijjeta junaka koji se hrvaju jaku uz jaku sa zlim silama da bi osvijetlili budućnost, ništa manje je onih koji se bore na tome putu radi ličnih interesa i posebne koristi. Ovi prvi, ostavljajući za sobom tragove, uzdižu se duhovno ka nebesima, dok će se drugi pravo naniže porušiti i otići u pakao.
Nijjet je, na ovom ograničenom i prolaznom svijetu, tajni ključ koji otvara vrata i prozore bezgraničnosti u određenom periodu života i veličanstveni jezik koji obećava vječnu sreću ili, pak, nesreću. Onaj ko je svjestan dužnosti na ovome svijetu i koji lijepo koristi ovo sredstvo u svome životu neće ostaviti ni jednu mrtvu i tamnu tačku i naj taj način će u svoj život unijeti vječnu svjetlost i postići mir. Jer dužnosti koje se iskreno obavljaju dnevno, heftično i mjesečno, sve dok se obavljaju, njihova se vrijednost i sevap koja proizlazi iz njih neće ograničiti na period izvršavanja, već, suprotno tome, uzet će u sebi sve sekunde i minute života tako što će imati utjecaja na cio život i pokazati svoju sveobuhvatnost.
Jedan vojnik koji se u miru sprema za boj, iako se fizički ne nalazi u ratu, uzet će dio nagrade kao što će uzeti i oni koji učestvuju u ratu. Jedan vojnik koji u kasarni čeka svoju stražu isto kao da stražari, u isto vrijeme imat će vrijednost kao onaj što čini ibadet; koliko god mjeseci da se nađe na tome mjestu, pisat će mu se u dobra djela.
Eto, zbog te tajne, čovjek koji vjeruje čak će i u prolaznom životu postići vječnu sreću i bit će besmrtan, dok će onaj koji ne vjeruje biti kandidat nesreće i patnje. Inače, prema potrebama pravde koja gleda spoljašnost, trebalo je da svako dobije onoliko nagrade i dobra ili kazne i srdžbe koliko je ibadeta činio, koliko je bio cijenjen ili koliko je bio loš i bijedan u pogledu svojih djela. Onda bi dobri ostali u Džennetu onoliko koliko su vremena bili dobri, a loši u Džehennemu onoliko koliko su bili loši. Međutim, vječnost je posljednje stanje koje stječu i jedni i drugi, bili dobri ili loši, i iza toga nije moguće razmišljati ni o čemu drugom.
Jednu takvu neiscrpivu sreću i nepotrošljivu patnju i nesreću treba tražiti samo u čovjekovom nijjetu. Vjerovanje u vječnost i ispravno razmišljanje bit će uzrok vječne sreće, isto kao što će vječna nesreća biti rezultat nevjerovanja u vječnost i ideje o nevjerovanju.
Čovjek čije je srce i u posljednjim minutama života puno svijesti o robovanju Allahu, dž.š., i kada bi živio hiljadama godina, on bi svoje misli i ideje utrošio (upotrijebio) na pravome putu i zbog toga što se nalazi pri tome nijjetu i odlučnosti, taj nijjet će se u potpunosti isto tako prihvatiti i prema tome će biti nagrađen. “Nijjet vjernika bolji je od njegovog djela” (hadis). Isto tako, onaj koji je negirao vjeru u posljednjim minutama svoga života, zbog njegovih ideja da nevjeruje i negira i nijjeta da upropasti svoje buduće hiljade i stotine hiljada godina, prema tome nijjetu će biti i kažnjen.
Znači, ovdje, glavni razlog nije njihov ograničeni i kratkotrajni život, već nešto više od toga, a to je njihov nijjet, a ovaj ograničeni život se i sastoji (zavisi) od manifestacije toga nijjeta. Nijjet donosi svakom vjerniku vjerovanje u vječnu sreću i njeno postizanje, pa makar se radilo o milionima godina, a suprotno tome, nevjerniku donosi Džehennem.
Isto kao što će svaki koji negira vjeru biti kažnjen zato što svojom voljom i željom gaji nevjerništvo u sebi, također će i sam šejtan, koji je uzrok cijelog nevjerništva i stranputica, dobiti kaznu zbog toga što je gnijezdo ideja o negiranju, i to u obliku neiscrpive patnje.
Po pravilu, kada se pogleda ono što je povezano sa stva-ranjem šejtana, onda je on odradio mnoge poslove i usluge. On ima toliko utjecaja da se to ne može negirati, kao što je slučaj sa otkrivanjem jednog dijela čovjekovih sposobnosti i mogućnosti, objelodanjivanjem i pročišćenjem mnogih pozitivnih izvora koji se nalaze u čovjeku, pa čak i u tome da čovjekovo srce i duša budu uvijek budni i pažljivi...
Da, šejtan napada pojedince i grupe, sije po njihovim srcima otrovno sjemenje i radi na tome da srca budu njive gdje će se uzgajati loša djela i tmina. Naspram tog njegovog truda, duhovni osjećaji se bude i dižu uzbunu u tijelu isto kao kada tijelo postane oprezno naspram antibiotika... A to daje povoda da čovjek usavrši svoje lijepe osjećaje i da ojača. Pa čak je rezultat toga da čovjek zatraži zaštitu češće od tog najvećeg neprijatelja tako što će naći utočište kod Stvoritelja, a to u isto vrijeme za čovjekov duhovni i iskreni život znači da mnogo šta zaradi, naspram jednog malog procenta kojeg će izgubiti. Na ovakav način, jednim duhovnim utjecajem bičevati volju za borbu kod čovjeka i okrenuti ga prema pažljivosti i budnosti uzrok je da se iz same rude pojavilo čisto zlato i izdvojili se mnogi dobri i izabrani ljudi, veliki borci na Allahovom, dž.š., Putu i hrabri junaci.
Pored svega toga, iako je šejtan ove izuzetne ljude podstakao na borbu i bio uzrok da dobiju veliki stepen kod Allaha, dž.š., uopće se ne može kazati da on od toga ima bilo kakvu nagradu. Jer on to ne čini da bi se prijatelji Istine uzdigli, već da bi ih uništio i uveo u grijehe.
Znači, šejtanu je pokvaren i nijjet i djelo. On će biti odgovoran i neće se cijeniti prema tuđim velikim djelima, već prema svojoj niskosti, nijjetu i svojim lošim postupcima.
Šejtanov nijjet je pokvaren, a djela su mu loša. Prije svega, njegova nepokornost i neposlušnost je svjesna, a odvraćanje od Pravoga Puta mu je namjerno:
“Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio?” – upita On. – “Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače” – odgovori on. “E onda izlazi iz Dženneta” – reče On −, “ne priliči ti da u njemu prkosiš; izlazi, ti si, zaista, od onih prezrenih!” “Daj mi vremena do dana njihova oživljenja!” – zamoli on. “Daje ti se vremena!” – reče On. “E zato što si odredio pa sam u zabludu pao” – reče −, “kunem se da ću ih na Tvome Pravom Putu presretati!”
Ovu prvu neposlušnost i pobunu učinio je svjesno i raspravljajući se, a zatim je izabrao put nevjerništva. Njegove zakletve da će čovječanstvo odvraćati sa Pravog Puta temelj su drame čovjeka, koja se ne zna zaustaviti.
Zbog odlučnosti i nijjeta šejtana, jedan dio osjećaja proradi kod čovjeka iz neprijateljstva prema njemu, i vlasnik tih osjećaja, iako ima koristi od njihove dragocjenosti, šejtan, neće biti nagrađen za svoj trud.
U zaključku možemo slobodno reći da je nijjet sve u životu jednog vjernika. Isto kao što nijjet daje život čovjekovim mrtvim postupcima, on isto tako dovodi čovjekov cio život na nivo jedne veoma plodne njive. U jednom ograničenom svijetu, on otvara sva vrata i prozore koji gledaju na vječnu sreću, isto kao što priprema vječnu nesreću i vječnu propast.
“Djela se cijene prema nijjetu.” A postupak (čin) će zavisiti od djela.
- Napravljeno na .