Ka vlastitom svijetu
Mnogo puta se pričalo o zahtjevu za ponovnu izgradnju u mnogim periodima i vremenima, u raznim zemljama svijeta, pod različitim nazivima. Ispravnost tih zahtjeva ostaje pogodna za prihvatanje i odgovor, otvorena za raspravljanje u svakom vremenu. Međutim, postoji jedan svijet koji procesu izgradnje daje njegova prava, zahvatajući postojanje i njegove tajne skrivene iza zastora postojanja, čovjeka i života zajedno, svijet slobodan i pošteđen svih sputavanja. Bez sumnje taj svijet, posebno svijet u kontekstu jednog dužeg vremenskog perioda, je upravo ovaj naš svijet.
Nakon dugoga košmara i žestokih potresa, uprkos tome što mnoge stvari izmiču, ovaj svijet je još uvijek sposoban ostvariti tu vrijednost u sadašnjosti. Ima snagu koja može ostvariti novo proživljenje nakon smrti! Naša zajednica posjeduje količinu znanja koja jê čini sposobnom da bude na čelu procesa u svom okruženju. S druge strane ona posjeduje i prednosti koje se ogledaju u činjenici da je stoljećima imala upravljačku poziciju i da se u podsvijesti naroda koji su bili pod njenom upravom već nalazi potrebno prihvatanje takvog stanja. Takve prednost bi se mogla iskoristiti. Štaviše, ona je sa stanovišta simbolike i zastupanja sasvim spremna samo što bi trebala koristiti historijske pokrete koji se mogu smatrati živim tkivom slavne drevne prošlosti tako što bi ih ispravno i znalački koristila.
Naš svijet je neko vrijeme išao ispred svog vremena u prirodnim i teološkim naukama, u sufizmu i logici, u planskom podizanju naselja i estetici, u svakom području i poprištu, djelom genija koji su proučavali sve postojeće, kao što su bili učenjaci El-Havarizmi, El-Biruni, Ibn Sina, Ez-Zehravi; zatim profesori prava, poput Ebu Hanife, imama Muhammeda, Es-Serahsija, El-Marginanija. Sposobnostima koje su nadilazile ljudske mogućnosti i standarde, taj svijet je živio vođen intuicijom, uz obuzdavanje srca i logike, predvođen velikanima kao što su bili el-Gazali, er-Razi i Dželalu'd-din er-Rumi, eš-Šaha en-Nakšibenda. Mogli su se ugledati i na junake pronicljivosti i domišljatosti, kao što su bili El-Maturidi, Et-Taftazani, El-Džurdžani, Ed-Davani, zatim na gorostase umjetnosti kao što su bili mi'mar Hajrudin, mi'mar Sinan, Itri, Dede, itd. Nakon minulog vremena prekida, taj svijet može pokrenuti prosvijetljene duše i umove te, po drugi ili treći put, ostvariti svjetski preporod. Ponovnim tumačenjem postojanja kroz doživljavanje islamskog duha i značenja, dostizanjem univerzalne metafizike preko duboke Božanske klime tasavvufa, postizanjem budnosti i predostrožnosti preko islamskog svođenja računa i samokontrole koje čovjeku daju najveću moguću vrijednost, pronalaskom estetike koja pripada masama putem gradova i urbanizacije koji odražavaju naš unutarnji svijet, otkrivanjem umjetnosti koja se na svakom mjestu ukrašava duhom i značenjem i koja u tom ukrasu traži beskrajnost, ovaj svijet ima mogućnost da pronađe istinski užitak estetike, koji nosi obilježja onosvjetskog, prefinjenog i užitka koji se stapa sa onom stranom, i da na taj način započne jednu novu fazu. On to nesumnjivo može, iako se čini da je to uistinu težak posao.
Novu stranicu mi nećemo moći otvoriti ukoliko ne otklonimo krive stečevine, loše misli i predodžbe prisutne u ovoj zemlji već dugi niz godina, kao što su gašenje duhovnog života, neporecivo opuštanje i prekid rada na vjerskim poprištima. To nećemo moći učiniti stavljanjem katanaca na jezike srca, zanemarivanjem osjećajnosti i ljubavi, stavljanjem prosvijećenih, umnih ljudi i istraživača u beznadežan materijalni položaj, dovođenjem neodlučnosti na mjesto istinske čvrstine i odlučnosti, čak i u onome što se tiče budućeg svijeta i Dženneta, njihovog traženja uobičajenim gledanjem na ovosvjetsku sreću.
Ovim što smo istaknuli mi ne želimo reći da ne možemo od sebe odstraniti prljavštine nataložene u dušama tokom posljednjih stoljeća, već želimo naglasiti da je dostizanje dobrobiti vjerovanja veoma teško ukoliko se, kao zajednica, ne oslobodimo uzroka i pobuda našeg istinskog padanja i srozavanja, kakvi se ogledaju u pohlepi, lijenosti, častoljublju, vlastoljublju, egoizmu, odanosti ovosvjetskim dobrima i sličnim osjećanjima. Mi se želimo okrenuti Istini, onom što se smatra suštinom islama i njegovom istinom, kao što su odricanje, srčanost, inventivnost, interesovanje za nevolje drugoga, duhovnost i pobožnost, da se čistimo osjećanjem Istine i livenjem u njenom kalufu. Dakako, teško nije isto što i nemoguće. Budući da poprište zamalo nije lišeno, iako to još nije i doslovno, hrabrih ljudi, privrženih biti i suštini, koji imaju želju da obnavljaju, koji mogu obuhvatiti naše vrijeme, neophodno je ostvariti to obnavljanje i promjene, označene kur'anskim dimenzijama i prirodnim obilježjima. One će se ostvariti na način koji razumjeti ne mogu oni koji, iz straha prema otvorenosti, biraju da sami sebe sputavaju i budu zatvoreni. Taj način će zatvorene u sebe onemogućiti da zaustave struju. Svjetski preporodi, za koje znamo i koje smo upoznali do sada, bili su plod genijalnih planiranog rada pojedinaca, a ne neorganizovano djelovanje masa i grupacija. Obnove i promjene koje su povremeno dostizale granice eksplozija tokom godina koje su slijedile nakon pojavljivanja islama bile su djela velikih duhova, iznimno bistrih umova, izvanrednih ideja, koje su navirale u doba Omejevića i Abasovića, kao što je i misao bila duboka. Duh produbljen blistavom naravi stajao je iza kretanja, a „iz centra“ je izvirao u ilhanijskim, seldžučkim i osmanskim vremenima. Ponašanje kakvo su započinjali osnivači tih dinastija, koji su visoke sposobnosti pokazivali u svojim epohama, iznijeli su dimenzije za utemeljivanje škola i struja koje ljudskim skupinama udahnjuju duh obnoviteljske izgradnje. Oni koji su za njima došli, njihov put su slijedili kao vodiči duša, provodeći u djelo njihove ideje. Njihovim tragom su krenule mnoge skupine i utočište našle u zoni svjetlosti. Ti veliki vodiči su sa svojim skupinama živjeli kao da su im bili srce i krv. Kad se radi o epohama nestajanja tih velikih umova i izostanka onih koji bi popunili upražnjena mjesta nakon njih, smušenost, okoštavanje misli i besplodnost u obnavljanju su zahvatali društvo sa svim njegovim populacijama i slojevima.
Dok se približava proljeće, dok se smjenjuju zore, bude se i naša nada i naše očekivanje. Uzvišenom Gospodaru upućujemo molbu da nas obdari voljom podržanom odlučnošću, koja će nam pomoći da podignemo zamak svojoj duši, da od svojih poletnih srca načinimo kutke Dženneta, da svojim umovima dokučimo tajne Božijeg dvorca, da naš narod pronađe način obnove, na liniji Muhammedovoga, s.a.v.s., puta.
Naše nastojanje da ostvarimo tu nadu i takvo očekivanje - naše su pravo, zadaća i potreba našeg vjerovanja. Tokom korištenja svog prava i izvršenja zadaće neophodno je da se stalno obraćamo slavnoj prošlosti, da smiraj tražimo u svojim vrijednostima koje su nam prošlost ispunjavale dostojanstvom. Kad je Zapad ostvarivao preporod na svome putu ka sadašnjoj civilizaciji, smiraj je našao u kršćanstvu. Uzeo je helenizam i spojio ga s latinizmom. Slične osnove su prihvatljive i svim drugim civilizacijama, u svakom vremenu. Dakle, mi ćemo, također, smiraj naći u svojoj prošlosti i korijenima svojih vrijednosti. Uzet ćemo uzorke svoje duhovnosti čija se čistota tokom vremena nije pomutila. Uzet ćemo tekovine naših blistavih vremena koja vidimo kao zlatne vremenske isječke i izvor svoje vječne slave, u filozofskoj misli i u sufijskom smislu, u naravi tekovina čvrste vjere i u njihovoj etičkoj dimenziji. Proširit ćemo ih urezivanjem šara na dugim ogrtačima koji će zaodijevati budućnost. U tim urezima će Dželalu'd-din Rumi biti u susjedstvu Taftazanija, Junus Emre će sjediti s Kulijem, a Fuduli će biti u društvu Akifa, princ Ulug Tehijja će stajati pred Ebu Hanifom, havadža Dahani će sjediti naspram imama Gazalija, Ibn Arebi će cvijet poklanjati Ibn Sini, imam Rabbani Sarhandi će radosnu vijest saopćavati Bediuzzamanu Saidu Nursiju. Gorostasi misli iz slavne prošlosti će kao jedan stajati u svojim divovskim pozama, da bi nam u uši prišaptavali zapise izbavljenja i proživljenja.
Opravdano je očekivati da ćemo otkriti osjećaj, ideju, metodologiju i filozofiju, koji sve ovo objedinjuje, da ćemo naći svoj nebeski vječni stil. Zbog toga smatram da trebamo, prije svega, vratiti pogled na naše puteve koje slijedimo i da ih obnovimo. Važne osnove našeg preporoda su prodahnutost ljubavlju, čežnjom i njihovim blagodarom; čvrstina i odlučnost koje unose pouzdanje u razum i logiku; ljudska smirenost u slobodi i povratak sebi; dimenzija produbljivanja, preciznosti i apstrahiranja; logička srž, smisao nadahnuća u našoj umjetnosti i filozofiji. Kao garancija pouzdavanja u ispravnu metodologiju obnove, može biti to da Allahovo zadovoljstvo u tome bude naša nada; da smisao bude osnov naše aktivnosti prilikom ulaganja napora u zadaću; da ljubav prema čovjeku i domovini bude neodoljiva želja; da ćudorednost bude životno važan znak na putu koji se nikad ne gubi; da stvorenja, čovjek i život budu knjiga obavijena tajnama, iz čijeg poveza se poglavlja, jedno za drugim, usvajaju u svjetlu kristalnih poruka Kur'ana, kao važan izvor snage za karakter čovjeka i njegove istinske ljudske vrijednosti; da Kur'an i Sunnet budu osovina na putu koji vodi do željenog cilja tako što će se ispravnost cilja usklađivati s njihovom svetošću.
Neke zamisli bi se mogle nazvati receptom za naš spas, kao što su: da svoju zemlju i svog čovjeka učinimo svojim ciljem i izmijenimo svoj krivi put; da svoja tijela oživimo duhom prožetim smjesom svoga društva; da otvorimo čistu stranicu svoje historije, dostojnu našeg naroda. To je jedan od temelja civilizacije koja bi nadmašila dobre gradove i obnoviteljske snove. Takve temelje ćemo razmotriti u jednom od narednih poglavlja.
- Napravljeno na .