Ljubav
Ljubav je najsuštinskiji dio svakog bića, i to onaj najblistaviji njegov dio, koji ima najveću moć; taj dio je u stanju preživjeti i nadvladati sve. Ljubav uzdiže svaku dušu koja je upije u se i ona svaku takvu dušu pripremi za vječno putovanje. Duše koje su u stanju povezati se s Vječnošću putem ljubavi napregnu se da u drugim dušama probude ono što je izvedeno iz Vječnosti. One su svoje živote posvetile ovoj svetoj obavezi, obavezi za koju su one spremne podnijeti svaku vrstu teškoće, i to do samoga kraja, i baš kao što one izgovaraju “ljubav” do svoga posljednjega izdisaja, one će isto tako disati “ljubav” onda kada budu ustajale na Sudnji dan.
Za duše koje nemaju ljubavi nemoguće je da se uzdignu u horizonte ljudske perfekcije. Kada bi takvi živjeli i stotinama godinama, oni ne bi uspjeli napredovati na stazi usavršavanja. Oni koji su bez ljubavi, pošto su upleteni u mreže sebičnosti, nisu u stanju voljeti bilo koga i oni umiru nesvjesni ljubavi koja je duboko usađena u samo biće egzistencije.
Dijete primi ljubav čim se rodi i raste u toploj atmosferi nježnosti, u atmosferi gdje se duše vole. Iako dijete možda neće uživati u istoj ljubavi i na njezinom istom stepenu u kasnijoj fazi njegovog života, ono uvijek čezne za njom i traži je tokom cijelog svoga života.
Otisci ljubavi vide se na licu Sunca; voda se isparava, uzdiže se ka tom licu, gore se kondenzuje u kapi, a kapi radosno padaju na Zemlju – na krilima ljubavi. Nakon toga, hiljade cvjetova se razvija i razbuktava s ljubavlju, nudeći osmijehe svojoj okolini. Blistava rosa kapa s lišća s ljubavlju i veselo svjetluca. Ovce i janjci bleje i skakuću poneseni ljubavlju, a i ptice i pilići cvrkuću s ljubavlju i pjevaju u horovima ljubavi.
Svako biće ima svoj dio u velikom orkestru ljubavi u univerzumu, koji ima svoju vlastitu simfoniju, i svako biće demonstrira, svojom slobodnom voljom ili svojom dispozicijom, aspekt duboke ljubavi koja se nalazi u njegovoj egzistenciji.
Ljubav je ukorijenjena u duši ljudskog bića toliko duboko da mnogi ljudi zbog nje rođenu kuću napuste; mnoge porodice se razruše, a u svakom ćošku poneki Medžnun jeca zbog ljubavi čeznući za svojom Lejlom.[1] Pošto oni koji su zaljubljeni nisu u stanju sakriti svoja ljubavna osjećanja, na njih se često gleda kao na luđake!
Altruizam (nesebičnost) je uzvišeno ljudsko svojstvo, čiji je izvor u ljubavi. Ko god ima najveći udio u ovoj ljubavi, on je najveći heroj ljudskosti; takvi ljudi su u stanju iščupati svako osjećanje mržnje i zlobe u sebi. Takvi heroji ljubavi nastavljaju živjeti čak i nakon svoje smrti. Njihove nježne i saosjećajne duše – svakodnevno paleći buktinju ljubavi u svojoj nutrini i čineći svoje srce izvorom ljubavi i altruizma – pozdravljaju i vole ostali ljudi, i oni će, tako dragi, steći pravo na vječiti život nakon Sudnjeg dana. Ni smrt ni Strašni sud neće moći ukloniti tragove njihove ljubavi!
Majka koja umre za svoje dijete je heroina nježnosti; pojedinci koji posvete svoje živote sreći drugih nazvani su “hrabrim posvećenicima”, ali oni koji žive i umiru radi svih ljudi stječu spomen kao besmrtnici koji su zaslužili da budu ustoličeni u srcima svih ljudi. U rukama ovih heroja ljubav postaje magični eliksir kojim se uklanjaju sve prepreke i ključ kojim se otvaraju sva vrata. Oni koji posjeduju takav eliksir i takav ključ, prije ili kasnije, otvore kapije svih strana svijeta i šire miomiris mira, noseći buhurdare u svojim rukama.
Najizravniji put ulaska u srce ljudi jeste put ljubavi, put Božijih vjerovjesnika. Oni koji ga slijede samo ponekad budu odbijeni; čak i ako ih odbije mali broj ljudi, hiljade njih im izražavaju dobrodošlicu. Jednom kada se prihvate s ljubavlju, ništa ih više ne može zaustaviti da stignu do svoga cilja: Božijega zadovoljstva.
Kako su sretni i prosperitetni oni koji slijede uputu ljubavi, a kako su nesretni oni koji kroz život hode “gluhi i nijemi”, nesvjesni urođene ljubavi u sebi!
Bože, Ti koji si Najuzvišeniji, danas kada su se mržnja i zloba raširile kao naslage tmina, mi tražimo utočište u Tvojoj beskrajnoj ljubavi i molimo Te, pred Tvojim kapijama, da naša srca ne budu srca onih koji su bez milosti, već srca onih Tvojih robova koji su puni ljubavi i humanih osjećanja.
[1] Lejla i Medžnun se legendarni zaljubljenici u istočnjačkoj literaturi.
Ovaj tekst je napisan u martu 1987. i u izvorniku se pojavio u Yitirilmis Cennete Dogru, Nil, Izmir, 1988., a u svojoj engleskoj verziji pod naslovom Towards the Lost Paradise, Kaynak, Izmir, 1998., 2. izd., pp. 43-45.
- Napravljeno na .