Čovjek i njegova odgovornost
Ako je čovjek Božiji namjesnik na Zemlji, najodlikovanije od svih Njegovih stvorenja, suština i supstanca egzistencije, u punom smislu te riječi, i najblistavije ogledalo Stvoritelja – a nema sumnje, to jeste tako – onda je Božije Biće, koje je čovjeka poslalo u ovo carstvo, nama dalo pravo, dozvolu i sposobnost da otkrivamo misterije udahnute u dušu kosmosa, da otkrivamo skrivenu moć, snagu i potencijal, da upotrijebimo sve to što nam je dato na raspolaganje za te svrhe, da budemo predstavnici osobina koje pripadaju Njemu, Božijem Biću, kao što su znanje, volja i moć. Dok su ljudi involvirani u egzistenciju vršeći svoje pozvanje namjesnika, oni neće naići ni na kakvu prepreku koju ne bi mogli savladati, neće naići ni na kakvu kontradikciju u svojim odnosima sa stvarima; oni će slobodno tumarati koridorima događaja i neće doživljavati stres kada otkriju sposobnosti uskladištene u svojoj prirodi, niti će ih neočekivane smetnje omesti da ostvare svoja očekivanja.
Iz znanja, vještina i uspjeha do kojih su ljudi dolazili i dolaze sve do danas jasno je da su oni poslani na ovaj svijet s posebnim instrumentima i da su im date prilike da se realiziraju kao Božiji namjesnici. Zaista, uprkos svim problemima koji su uzrokovani ljudskom slabošću, ako razmislimo o dosegnutoj tački na kojoj se nalazimo kao ljudska bića, može se reći da smo veoma daleko odmakli i da nas, očigledno, ništa neće spriječiti u daljnjem napredovanju. Čak i ako pravimo greške nekim svojim potezima, mi smo došli do velikih rezultata; nama je data snaga volje kojom smo transformirali egzistenciju. Mi smo, svojim razvojem, promijenili svijet i, bilo to duhovito ili ne, mi jesmo ogledalo na kojem se reflektira novi kadar opisan u slijedećem iskazu Veličanstvenoga i Jedinoga:
Ja ću stvoriti namjesnika na Zemlji. (Al-Baqara, 2:30)
Istina je da su ljudi ponekad opravdali strah meleka koji su u vrijeme njihovoga stvaranja predskazali krvoproliće koje će ta bića činiti, ali, zajedno s ovim šejtanskim dijelom, nisu beznačajna ni dobra djela s velikim, neprolaznim rezultatima koje su ta bića postigla. Zaista, uzmu li se u obzir i usporede li se sa zlim djelima, treba reći da kod čovjeka postoje i neke dobre osobine i djela. Oni koji su krjeposno predani Bogu – oni su mjeseci i sunca humaniteta; da bi parirali zlim i štetnim, pobožni i Njemu bliski, iskreni vjerovjesnici, šire dobročinstvo oko sebe, na svakome mjestu. Pravo da nosi titulu namjesnika – dato u samoočuvanju humaniteta – dato je prvenstveno onima koji su svjesni cilja radi kojeg su stvoreni. Vjernici koji su shvatili duh stvaranja znaju da su poslani na ovaj svijet obdareni različitim načinom razmišljanja i vjerovanja, ali i s različitim dužnostima i odgovornostima; na taj način oni moraju uskladiti svoje ponašanje i svoje stavove. Vjernici koji se ponašaju na ovaj način doveli su u sklad svoje skrivene sposobnosti i Kur'an, koji često naglašava odnose između odgovarajuće vrijednosti i stava i ponašanja vjernika. Svemoćni Bog u Kur'anu naglašava najvažniji cilj bića stvorenog u ljudskom obliku, bića koje je zaslužilo status namjesnika i kojem su date ove moći, a to je: Ja nisam stvorio džine i ljude ni radi čega drugog osim da Meni ibadet čine (odnosno da budu Meni predani, potčinjeni) (Adh-Dhariyat, 51:56). Prema tome, ono što je ovdje najvažnije jeste da je ovaj iskaz ujedno i poziv na zajedničku odgovornost i poziv za iskazivanje zahvalnosti za ono što je čovjeku darovano, kao i važna opomena koja skreće našu pažnju na temeljnu dužnost: biti namjesnik na Zemlji.
Predanost ili potčinjenost Bogu, u najširem smislu, jeste nebeska titula ovog bića u harmoniji s egzistencijom i stvarima, bića koje je podešeno za ovaj svijet i sve što je u njemu. Čovjek putuje kroz misterije kosmičkih prostranstava i ukoliko sačuva balans između svoje unutarnje harmonije i egzistencije, on se neće izgubiti na tom putovanju. Krjeposna osoba mora podići svoj standard do tačke gdje se susreću fundamentalni principi egzistencije i pravila ponašanja; bez ovog balansa nemoguće je nastaviti ovim putem, nemoguće je respektirati i zaštititi ljudske vrijednosti.
Čovjekov uspjeh u zaštiti njegove veze s egzistencijom i fizičkim svijetom može biti utvrđen stepenom na kojem on djeluje u skladu sa svrhom cjelokupne kreacije. Obrnuto, oni koji ne djeluju u skladu s ovom svrhom, oni koji u nekoj mjeri zanemaruju svoje dužnosti uvijek se sudaraju s vrtećim sferama i nezaustavljivim točkom kosmosa, a uz to pate od vlastite besvrhovitosti i nedostatka supervizije. Na ovaj način, oni su u stanju da ovaj svijet,svoj dom, koji bi mogao biti kao palača, pretvore u pakao. Čak i danas neki drhte od straha od bliske budućnosti, pošto su svjesni da je moguće ovaj svijet pretvoriti u takav pakao.
Nepobitna je činjenica da samo Bog, koji je pripremio kosmos kao seriju galerija, kao knjigu, a zatim ugradio pogodnosti za čovjeka u njemu, može poznavati prirodu koja je kompatibilna između matematičkih zakonitosti – pod kojima operira egzisetncija – i općeg, savjesnog ponašanja čovječanstva. Unutar ovih poruka koje emaniraju iz ovog izvora znanja, potčinjavanje propisima koji se tiču pravila ponašanja jeste jedini način da se shvate tajne principa egzistencije; to je također način kojim će se osigurati potpuna harmonija s ovim principima. Zaista, samo na ovaj način čovjek može izbjeći konflikt sa zakonitostima na kojima počiva cjelokupna egzistencija, samo tada neće imati osjećaj gubitka i samo tada će osjetiti mir kod kuće, mir u svojoj palači. S druge strane, odvajanje ljudi od njihovoga Stvoritelja, njihova otuđenost od Njega, vodiće ih isključivo u začarane krugove odvajanja i otuđenja, gdje će biti u sukobu s egzistencijom i fenomenima. Za takvu osobu tada nije moguć oporavak.
To što je čovjek Stvoriteljev namjesnik na Zemlji ima neobično široku sferu koja obuhvata djela od vjerovanja u Njega i ibadeta Njemu do razumijevanja misterija u stvarima i uzroka prirodnih fenomena, kao i njegovu moć da djeluje u pojavnom svijetu. Tokom svoga života, autentično ljudsko biće najprije aranžira svoja osjećanja i mišljenja, regulira svoj individualni i društveni život kroz različite forme ibadeta, izbalansira rodbinske i socijalne veze sa svojim djelima noseći zastavu svoje vrste od dubina Zemlje do širina kosmosa, čineći ono što je neophodno da bi bio originalno uspješan. U isto vrijeme, ovo autentično ljudsko biće, zahvaljujući svojoj slobodnoj volji, djeluje na konstruktivan način, radeći u svijetu i razvijajući ga, čuvajući ravnotežu između egzistencije i humaniteta, ubirući blagodati Zemlje i nebesa u korist čovječanstva, uzdižući boju, oblik i aromu života na viši humani nivo u okviru Stvoriteljevih propisa i pravila.
To je istinska priroda namjesnika i u tome se nalazi smisao služenja Bogu (ibadeta) i ljubavi prema Njemu. Mi, dakle, ovdje možemo naći tačku konvergencije između najmanjeg napora i najvelikodušnijeg poklona. Djelo koje ljude vodi do ove tačke jeste jedan čin ibadeta. Ibadet nije samo izvršavanje nekoliko određenih pokreta, kao što neki vjeruju, nego se ibadetom naziva potpuna predanost Bogu i prihvatanje široke odgovornosti. Tek kada se tako shvati, titula namjesnika postaje najjasniji izraz veze između ljudi, kosmosa i Boga.
Ukoliko se ibadet utemelji kao svijest o vezi s Bogom u čovjekovom srcu, ukoliko je to oslobođenje čovjeka od svih vrsta robovanja, ukoliko je to prijepis gledanja, slušanja i osjećanja ljepote, reda i harmonije koji pripadaju Njemu u svakoj molekuli egzistencije – što, bez sumnje, jeste to i ništa drugo – onda je ibadet najneposredniji način okretanja svoga bića, svega i svakoga ka Bogu, onda je to najjači i najneposredniji način povezivanja svega s Njim; to je i način na koji mi možemo obnoviti ove očigledne i iskonske veze, i to svake minute u svakom danu. Niko ko svjesno ide ovim putem ni jednog momenta ne sumnja u to da su ljudi robovi Božiji, da im je dužnost namjesnika data kao počast, i to na temelju vrline koja im je, također, data. Takvi ljudi žive i odlaze s ovog prolaznoga svijeta u potpunosti živi; oni upisuju svoja imena tintom pregnuća i iskrenosti gdje god dođu. Oni bude ista ili srodna osjećanja na svakome mjestu gdje njihove ruke i imena stignu. Oni dosežu takvu dubinu kojom napune sve svjetove, dok svoje misli upisuju na svakom djeliću vremena i prostora – misli koje su povezane s Njim. Oni žive u skladu s veličinom namjere koja je dovoljno velika da im omogući da procijene vječnost i na taj način ih prožme dubokim mirom koji dolazi iz veze s vječnošću. Oni idu u najveće duhovne ekstaze prekoračujući granice egzistencije i stižući do Edena.
Ukoliko se na takvim ljudima odražava ova obaveza služenja i odgovornosti u službi koju oni obnašaju, ukoliko su oni u stanju slijediti suštinu fundamentalnih principa egzistencije i potčiniti se više propisima koji se tiču pravila ponašanja nego što se vezuju za rezultate svojih djela, onda im iznenadni rezultat neće prouzrokovati osjećaj poraza, niti će njihov entuzijazam opasti. Umjesto toga, oni će obnašati svoja djela služenja s radošću i osjećati zahvalnost zato što su dosegli vrhove istinskih vjernika, vrhove koji se smatraju najvišim stepenom egzistencije. Takvi ljudi nikada neće pasti u očaj, nikada neće paničiti i nikada se neće osjetiti iscrpljenim uslijed teškoća koje su ih pogađale na putu. Takvi ljudi su daleko od očaja, panike ili iscrpljenosti; oni gaze naprijed, osjećajući intenzivnu aromu skrivenu u suštini djela, govoreći kao i Rumi:
Ja sam postao rob,
ja sam postao rob, ja sam postao rob;
robovi su sretni kad se oslobode,
ali ja sam počašćen i sretan zato što sam rob.
Ovi ljudi mjere i procjenjuju rad i djelo ne kroz njegov rezultat, nego direktno kroz to kako su izvršili svoju obavezu, da li su je izvršili čistim srcem i da li je ona sukladna s Božijim rizalukom. Na ovaj način, oni ne ograničavaju širinu svoje predanosti povezujući je s bilo kakvom nagradom ili cijenom, oni ne prljaju djela učinjena u ime Boga s ovozemaljskim ciljevima; ovi ljudi govore da njihova djela nisu ništa pred beskonačnom moći Svemoćnoga; oni svoj život vode u ovoj širokoj dimenziji koju osjećaju u svojim srcima.
Ljudi koji osjećaju ovu širinu i dubinu sa svim svojim emocijama i mislima, koji to osjećaju u najvećoj dubini svojih srca, dosežu radost potčinjavanja Svemogućem i slobodni su od raznih vrsta pritisaka. No, ne samo da se oslobađaju, oni i spašavaju svoj humanitet sviješću da su sluge na putu gdje se ne može spriječiti dolazak svjetlosti, tj. gdje čovjek doseže istinsku slobodu. Dok god se čovjek ponaša u skladu s Božijim zadovoljstvom, dok god je zahvalan na blagodatima koje su mu date, na blagodatima koje mu dolaze čak i kada ih on odbija, on treba znati da je to njegova dužnost, a to što Bog neprestano šalje ove poklone na različite načine jeste druga blagodat.
Ukoliko su ljudi namjesnici Božiji na Zemlji – a oni su jedinstveni po činjenici da imaju potencijal da bi to mogli biti – onda će oni raditi za Boga, sve će počinjati spominjanjem Boga, oni će trpjeti u ime Boga, oni će voljeti u ime Boga, intervenirat će u egzisenciji jedino u okviru koji im je darovan od Boga, izvršavat će svaku obavezu sa željom da budu Njegovi namjesnici. Na taj način ljudi se neće ponositi svojim uspjehom, niti će padati u očaj zbog poraza. Oni se neće razmetati svojim sposobnostima, niti će poricati blagodati Najdarežljivijega; oni će znati da sve dolazi od Njega i oni će sva svoja djela promatrati kroz izvršavanje svojih obaveza. Njihovo povjerenje će se obnavljati svakim uspjehom i oni će se okrenuti svome Gospodaru, glasno će potvrđivati svoje povjerenje i oslanjanje na Njega i svakog dana će ponavljati kao i Akif:
Osloni se na Boga, budi čvrst u tome i sjedini se s Nebeskom Voljom;
ako postoji staza – ovo je; ja ne znam drugu koja tamo vodi.
Ovo će biti himna takvih ljudi. Oni će uvijek biti oprezni, uvijek određeni, uvijek poletni i svjesni svojih obaveza; zato oni svoje ponašanje i djela povezuju sa svrhom predanosti Bogu; oni neće postati arogantni kada uspiju ili pobijede, niti će osjećati beznadežnost ako ne uspiju. Oni će uvijek biti odlučni da idu Pravim putem, da li se spuštaju u ambis ili se penju najstrmijim padinama.
Zaista, dok su takvi ljudi u stanju ispuniti svoje želje svim svojim mentalnim, duhovnim i emocionalnim sposobnostima za akciju, akciju koja nadmašuje maštu da bi ispunili svoju dužnost namjesnika, oni isto tako sanjaju o onome što ih očekuje, zaronjeni u predanost, puni nada za alternative i uvijek u očekivanju veze s Bogom.
Ovdje je autentični vjernik i najbolji model posvećenika Istine! Mnogi koji imaju ovakvu vezu dolaze i odlaze, pretvaraju putanje kojima kroče u nebeske dvorce i dalje idu ovim stazama ka Danu koji im je obećao Svemilosni. Oni koji dolaze i odlaze i koji slijede njihove stope uvijek žive kao heroji s ovim osobinama koje pripadaju samo njima.
- Napravljeno na .