O nedavnim terorističkim aktima
Muslimani moraju reći: “U istinskom islamu teror ne može postojati!”
Mi danas možemo komotno reći da je islam potpuna nepoznanica! Muslimani moraju reći: “U istinskom islamu teror ne može postojati!” U islamu, ubistvo nedužnog ljudskog bića odvodi u kufr (nevjerovanje u Boga). Niko nema pravo ubiti nedužno ljudsko biće! Niko ne smije ni dirnuti nedužnu osobu, čak ni za vrijeme rata! Niko ne može izdati fetvu (pravno mišljenje koje izdaje specijalist za islamsko pravo u vezi s posebnim pitanjem) koja bi dozvolila ubijanje nedužnog čovjeka! Niko ne može biti bombaš samoubica! Niko se ne može s bombama opasanim oko svoga tijela baciti u gomilu ljudi! Nezavisno od toga kojoj vjeri pripadaju ljudi u toj skupini, to je vjerski nedopušteno! Čak i u slučaju rata – kada je teško održavati ravnotežu – to nije dozvoljeno u islamu! Islam kaže: “Ne diraj u djecu ili ljude koji se mole u crkvama!” Ovo nije rečeno tek sada, ovo su cijelim tokom naše povijesti ponavljali: poslanik Muhammed, Ebu Bekr, Omer, a kasnije i Salahuddin Ejjubi, Alparslan, sultan Mehmed Fatih i drugi. Na ovaj način je Konstantinopolj, u kojem je uz buku vladala gomila, postao Istanbul. U ovom gradu, Istanbulu, Grci nisu dirali Ermene, niti su Ermeni dirali Grke, a muslimani nikome nisu činili nikakvu štetu! Malo nakon osvojenja Konstantinopolja, narodovoga grada je objesio veliki portret sultana Fatiha (Osvajača) na zid Patrijaršije. Čudno je da se to dešavalo u to vrijeme. Historičari navode da je sultan Fatih pozvao patrijarha i dao mu ključeve grada. Čak se i danas Patrijaršija s poštovanjem sjeća sultana Fatiha. Međutim, danas se islam, kao ni jedna druga tema, ne shvata na primjeren način. Islam je oduvijek respektirao raznovrsnost ideja, pa se i zbog toga on mora na adekvatan način razumijevati i tumačiti.
Moram sa žalošću konstatirati da u nekim muslimanskim zemljama živi jedan broj vjerskih lidera i nezrelih muslimana koji nemaju drugog oružja u svojim rukama osim svoje fundamentalističke interpretacije islama; oni tu interpretaciju koriste da bi druge angažirali da se bore služeći njihovim ciljevima. A islam je istinska ispravna vjera, i on treba i da se živi ispravno. Na putu vjere ne mogu se koristiti neispravni, neislamski metodi. U islamu, svaki cilj mora biti legitimno postavljen, tako da i sva sredstva kojima se dolazi do cilja moraju biti legitimna. Ako se gleda iz ove perspektive, čovjek ne može dosegnuti Džennet ubijanjem drugog čovjeka. Musliman ne može reći: “Ja ću ubiti čovjeka i ući u Džennet!” Bog to ne odobrava, i neće odobriti! Jedan od najvažnijih ciljeva za muslimana je dobiti Božije odobrenje, a drugi cilj je postizanje da se za ime Svemogućeg Boga zna u čitavom univerzumu.
Propisi islama su jasni. Pojedinci ne mogu proglašavati ratno stanje niti svoj privatni rat. Isto tako, nikakva grupa ili organizacija ne može proglasiti početak vođenja rata; država je ta koja to čini! Ratno stanje ne može biti proglašeno bez predsjednika države ili armije, koji to prvi čine. U protivnom, to je čin terora. U tom slučaju, rat povede, da mi Bog oprosti na ovim riječima, nekolicina bandita. Jedna osoba sakupi oko sebe jednu grupu, druga drugu grupu, i povedu rat između sebe. Ukoliko ljudi dopuste da pojedinci pokreću ratove, onda će neminovno zavladati haos. A zna se desiti da zbog neke male razlike među mislećim ljudima dođe do krvavog razračuna, jer neki ljudi zbog te razlike ustanu i kažu: “Objavljujem rat protiv tog i tog čovjeka!” Čovjek koji je, naprimjer, tolerantan prema kršćanstvu može biti optužen od neke grupe: “Taj i taj čovjek pomaže kršćanstvo, a slabi islam. On mora biti ubijen! Mora se oglasiti rat protiv njega!” I zaista se može desiti da se protiv takvog čovjeka povede rat! Nažalost, to nije teško učiniti. Ipak, ukoliko država nije proglasila ratno stanje, niko ne može povesti rat. Dok se to ne desi, čak ni vjerski učenjaci kojima se možemo diviti, ne mogu pokrenuti rat; to je protivno duhu islama. Prinicpi mira i rata u islamu su potpuno jasno postavljeni.
Islamski svijet, ustvari, ne postoji
Po mome mišljenju, islamski svijet ne postoji u stvarnom smislu te riječi. Postoje regioni i mjesta gdje muslimani žive. U nekim mjestima i zemljama muslimani su većinsko stanovništvo, a u drugima žive u manjem broju. Islam je postao njihov način življenja i kulture, ali oni ne slijede svoju vjeru u svakom slučaju i u svakome mjestu. Postoje i muslimani koji su restrukturirali islam u skladu sa svojim mišljenjima. Ne mislim ovdje na radikalne, ekstremne muslimane, nego na obične muslimane koji žive islam onako kako njima odgovara.
Da bi neko bio istinski musliman, preduvjet za to “istinski” je da vjeruje i da živi u skladu s tim; muslimani moraju preuzeti odgovornosti koje su inherentne islamu. Ne može se reći da svako društvo koje egzistira unutar islamske geografije dijeli ovaj koncept i ovu filozofiju. Ukoliko bismo tako zaključivali, mi bismo oklevetali islam, a ukoliko kažemo da islam ne postoji, onda smo oklevetali ljudski rod. Ja ne mislim da će muslimani u značajnoj mjeri biti u stanju doprinijeti ravnoteži u svijetu u bliskoj budućnosti. Ja ne vidim da oni koji nas predstavljaju imaju ovu viziju. Islamski svijet je u popriličnom neznanju, i pored nekih mjera prosvijećenosti koje su se desile u naše vrijeme. Ovu pojavu možemo vidjeti tokom hadža, kao i na konferencijama i panel-diskusijama. To se može vidjeti i u parlamentima muslimanskih naroda putem televizije. Postoji ozbiljni raskorak između islama i muslimanskih naroda. Oni – ovi muslimani – ne mogu riješiti svjetske probleme. Možda će to biti moguće u budućnosti.
Danas, postoji islam pojedinca i postoje muslimani u različitim mjestima savremenog svijeta. Jedan po jedan, oni su odvojeni jedni od drugih. Ja lično nisam vidio nikoga za koga bi se moglo kazati da je savršeni musliman. Ako muslimani nisu u stanju kontaktirati između sebe i uspostaviti uniju, pa da zajednički rade na rješavanju zajedničkih problema, da tumače svijet i da ga proučavaju u skladu s Kur'anom, da tumače budućnost, da proizvode projekte za budućnost, da odrede svoje mjesto u budućnosti, i sve dotle dok to ne budu u stanju činiti udruženim snagama, ja mislim da mi ne možemo govoriti o islamskom svijetu. Pa pošto ne postoji islamski svijet, onda svako radi pojedinačno. Otuda se, onda, može reći da postoje samo neki muslimani koji imaju svoje vlastite istine, a ne može se tvrditi da postoji islamsko razumijevanje oko kojeg su se usaglasili kvalificirani islamski eksperti i koje je pouzdano utemeljeno na Kur'anu i više puta testirano. Zbog toga radije govorimo o dominantno muslimanskoj, a ne o islamskoj kulturi.
Ovakvo stanje traje od 5. stoljeća po Hidžri (11. st.). Počelo je s erom Abbasija i s pojavom Seldžuka. Povećalo se nakon osvojenja Istanbula. U periodima koji su slijedili, vrata su zatvorena za nove ineterpretacije. Horizonti mišljenja postali su uski. Širina koja je u duhu islama tada je sužena. U islamskom svijetu su se javili mnogi nesavjesni ljudi koji nisu bili otvoreni za druge i koji se nisu otvarali ni prema kome. Ova uskost pogleda prenijela se i u derviške tekije, čak i u medrese. Naravno, sva ova načela i interpretacije zahtijevaju reviziju i obnovu koju mogu izvesti oni muslimani koji su kultivirani u svojim oblastima.
Al-Kaidina mreža
Jedan od meni najomraženijih ljudi u svijetu je Osama bin Laden – zato što je on ukaljao svijetlo lice islama. On je formirao jedan kontaminirani imidž (o islamu –op. prev.). Čak i ako bismo uložili najveće napore u pokušaju da uklonimo štetu koja je islamu učinjena, trebale bi nam godine za to.
Mi o ovoj perverziji govorimo gdje god stignemo. Pišemo knjige o tome. Mi jasno kažemo: “To nije islam!” Bin Laden je zamijenio islamsku logiku svojim vlastitim željama i osjećajima. On je monstrum, jednako kao i oni koji ga okružuju. A ukoliko ima drugih koji su kao on i njegova grupa, ni oni nisu ništa drugo do monstrumi.
Mi osuđujemo Ladenova gledišta. Međutim, jedini način da se spriječi ova vrsta djela jeste da muslimani koji žive u zemljama koje liče na islamske – a mi smo već ranije rekli da, po našem mišljenju, islamski svijet ne postoji, nego da postoje zemlje u kojima žive muslimani – počnu zajednički rješavati svoje vlastite probleme.
Trebaju li muslimani razmišljati potpuno drugačije kada biraju svoje lidere? Ili sami trebaju izvršiti fundamentalne reforme? Da bi odgojili svoje nove generacije u novom okruženju u kojem bi se one mogle razvijati u okrilju svoje vjere i u skladu s njom, muslimani moraju početi rješavati svoje probleme, i to ne samo svoje probleme u vezi s terorom, kao sredstvom koje Bog ne odobrava, nego i problem droga i upotrebe cigareta, jer i jedno i drugo Bog zabranjuje, a onda su tu još: raskol, građanski nemiri, nikad iskorijenjeno siromaštvo, sramota koju trpe dok drugi vladaju njima, strane sile koje vladaju njihovim zemljama, itd.
Kada Mehmet Akif Ersoj kaže: “Ropstvo, raznovrsne nedaće, prihvatanje svega tuđeg što je strano našem moralu – sve je to ruglo za sve nas.” Sve ove pojave Bog proklinje, a sve su one uzele maha u našoj naciji. Da bi se one iskorijenile, po mom mišljenju, prvo moramo biti oni koji su predani Bogu.
Naša odgovornost
Ovo je naš promašaj; ovo je promašaj naše nacije. Ovo je promašaj našeg obrazovanja. Istinski musliman, koji islam razumije u svim njegovim aspektima, ne može biti terorist. Teško je onome ko je uključen u terorizam ostati musliman. Vjera ne odobrava ubijanje čovjeka da bi se postigao bilo kakav cilj. Onda se postavlja pitanje šta mi poduzimamo da ove ljude odgojimo kao savršena ljudska bića. Čime da ih vežemo za ove principe? Koju vrstu odgovornosti ćemo preuzeti u njihovom odgajanju da bismo bili sigurni da oni neće biti uvučeni u terorizam?
Ljude je moguće zaštititi od uvlačenja u terorizam ukoliko se u njih budu usađivale vrijednosti koje potječu iz islama, kao što su: bogobojaznost, strah od Sudnjeg dana, strah od protivljenja vjerskim principima. Međutim, mi nismo uspostavili traženu osjetljivost za ovo pitanje. Postoje neki manji pokušaji da se djeluje u ovom marginaliziranom polju. Nažalost, na ovom putu postoje brojne prepreke koje nam neki naši sugrađani postavljaju.
Neki kažu da ova vrsta aktivnosti za koje se mi zalažemo neće biti dozvoljena, a to znači podučavanje kulturi i moralu treba biti potpuno zabranjeno u obrazovnim institucijama. Istovremeno, mi se otimamo da sve zahtjeve života strpamo u škole. Treba biti omogućeno zdravstveno obrazovanje, kome bi podučavali doktori. Nastavni sadržaji koji se tiču općenito života, kao i kućnog života, također se treba opsežno izučavati u školi.
Ljudi trebaju biti podučeni kako će se slagati sa svojim budučim bračnim drugom i kako će odgajati djecu. Međutim, problemi se tu ne završavaju. U Turskoj, kao i u nekim drugim zemljama u kojima živi veći broj muslimana, ljudi snose teške posljedice zbog konzumiranja droge, kocke i korupcije. U Turskoj je ostao tek poneki pojedinac koji nije uključen u ove vrste skandala. Postoje neki ciljevi za koje se pretpostavlja da bi mogli biti dosegnuti. Da, zaista ima mnogo ciljeva koji još nisu ostvareni. Ti ne možeš nikoga upitati u vezi s ovim, a ne možeš ljude smatrati odgovornim za to. Oni su zaštićeni, u zaklonu, prepušteni sami sebi.
To su ljudi koji su odrasli među nama. Sve su to naša djeca. Zašto su neka od njih postali “loši momci”? Zašto su neka od njih odrasla kao nasilnici? Zašto se neka od njih bune protiv humanih vrijednosti? Zašto neka od njih dolaze u vlastitu zemlju da bi se raznijeli kao bombaši samoubice?
Svi oni su odrasli i odgojeni među nama. Stoga, mora da postoji nešto loše u njihovom obrazovanju, odnosno mora da obrazovni sistem ima neke manjkavosti, neke slabe tačke koje traže da se preispitaju i da se otklone. Ukratko, odgajanje ljudskih bića nije uzeto kao prioritet. U međuvremenu, neke generacije su izgubljene, uništene, razorene.
Nezadovoljna omladina izgubila je svoj duhovni život. Neki ljudi iskorištavaju te mlade ljude, dajući im poneki dolar i čineći od njih robote. Oni ih drogiraju. U ovim danima magazini su puni reportaža o njima. Ti mladi ljudi su zloupotrijebljeni do te mjere da se njima može manipulirati. Oni se upotrebljavaju kao ubice za neke lude ideje i ciljeve radi kojih oni ubijaju ljude. Neki zli i zlonamjerni ljudi žele postići neke svoje ciljeve zloupotrebljavajući ove mlade ljude.
Ovi mladi ljudi su pretvoreni u robote. Jednom je ubijeno mnogo ljudi u Turskoj. Jedna grupa ubije jednog čovjeka, a onda druga grupa ubije drugog čovjeka. Dvanaestog marta 1971. godine svako je bio uvučen u krvave razračune. Došla je policija i intervenirala. Dvanaestog septembra 1980. ljudi su također izašli vani da bi prolili krv drugih. Ubijali su jedni druge.[1]
Neki ljudi su tada pokušavali ispuniti svoje ciljeve ubijanjem drugih ljudi. Svako je bio terorist: oni na jednoj strani su bili teroristi; oni na drugoj strani su bili teroristi. Svi su isto djelo označavali na drugačiji način. Jedan čovjek bi rekao: “Ja ovo činim u ime islama!” Drugi bi kazao: “Ja ovo činim za svoju zemlju i svoj narod!” Treći bi dodao: “Ja se borim protiv kapitalizma i eksploatacije!” To su bile samo riječi. Kur'an govori o takvom “etiketiranju”. Te stvari nemaju svoju vrijednost. Međutim, ljudi su se i dalje nastavili ubijati. Svako je ubijao u ime nekog svoga ideala.
U ime takvih krvavih “ideala” ubijeni su mnogi ljudi. Ovo nije bilo ništa drugo nego teror. Svako, a ne samo muslimani, su činili ovu vrstu greške. I pošto su to svi činili, jedni za drugim, ovo ubijanje postaje cilj koji je “ostvariv”. Ubijanje je postalo navika. Svako je počeo da se navikava na ubijanje, iako je ubistvo druge osobe sami šejtanski posao. Jednom je jedan moj dragi prijatelj ubio zmiju. On je tada završavao vjerske nauke a sada je imam. Kao reakciju na to njegovo djelo, nisam s njim govorio mjesec dana. Rekao sam mu: “Ta zmija je imala pravo živjeti u prirodi. S kakvim si je pravom ti ubio?”
Danas je situacija takva da kada se ubije deset ili dvadeset ljudi, ili ako je broj ubijenih ljudi manji nego što smo strahovali da će biti, mi kažemo: “Oh, nije tako loše, nije ubijeno mnogo ljudi!” Nevjerovatno je na koji način ljudi primaju ovako strašne užase! “Dobro je što je poginulo samo dvadeset ili trideset ljudi” komentiramo. Ukratko, društvo kao cjelina prihvata te užase kao dio svoje svakodnevnice.
Ova situacija se mogla spriječiti obrazovanjem. Vladini zakoni i propisi su mogli ovo spriječiti. Neke marginalne grupe koje se štite, a koje se ne mogu zaustaviti, preuveličavaju trivijalne stvari, a važne stvari čine nevažnim. Najbolji lijek za ovaj problem jeste da se te skupine podučavaju istini direktno, da izravno saznaju istinu o svijetu. Njima mora biti jasno da muslimani ne mogu biti teroristi. Zašto ovo mora biti učinjeno jasnim? Zato što ljudi moraju znati da ako neko učini zlo djelo malehno koliko jedna trunčica, on će za njega ispaštati na ovom ili na onom svijetu (Kur'an, Ez-Zilzal, Zemljotres, 7-8).
Da, ubistvo jednog čovjeka je nešto ogromno. Kur'an kaže da je ubistvo jednog čovjeka ravno ubistvu svih ljudi. Ibn Abbas kaže da će ubica u Džehennemu ostati vječito. Za njega je propisana ista kazna kao i za nevjerovanje. To znači da će ubica biti podvrgnut istoj kazni kao i nevjernik. Ukratko, u islamu, na temelju kažnjavanja na Sudnjem danu, ubica se tretira kao neko kome pripada dno, kao neko ko je zanijekao Boga i Poslanika (drugim riječima, kao ateist). Ako je ovo temeljni princip vjere, onda se njemu naše mlade generacije moraju podučavati tokom svoga obrazovanja.
[1] Turska je imala tri vojna udara u drugoj polovini 20. st. Datumi koji su ovdje navedeni tiču se drugog i trećeg udara, kada je u nemirima bilo ubijenih.
- Napravljeno na .