Ljubav, tolerancija i džihad u Poslanikovom životu
Blagoslovljeni život Ponosa čovječanstva – neka je mir na njega – bio je protkan nitima mira i tolerancije; bio je to fini vez mira. Već od samog svoga početka islam je bio i ostao mir. U Kur'anu ima mnogo ajeta koji se tiču ovog pitanja. Naprimjer, u jednom od njih se Poslaniku kaže:
Ako oni budu skloni miru, budi i ti i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna (El-Enfal, Plijen, 61).
Čak i u atmosferi kada se dvije vojske bore jedna protiv druge i kada se prolijeva krv, ukoliko se neprijatelj suzdrži od daljnjih napada i zaželi sklopiti mir, muslimanima je naređeno da ne reagiraju emocionalno, nego da se okrenu postizanju sporazuma i da se oslone na Allaha. Na taj način je ustanovljen univerzalni princip koji se tiče ovog pitanja. Posljedično tome, razgovarati o borbi ili sukobu je potpuno suprotno osnovnom duhu vjere koja naređuje sporazumijevanje i pomirenje, i to ne samo u vremenu mira, nego i za vrijeme rata.
Poslanikovo pozvanje je bilo prenositi vjeru onako kako mu je to Bog naredio. On je to učinio bez ikakve predrasude. Ovo je bilo toliko iskreno da je Poslanik, kao čovjek ljubavi i mira, posjećivao čak i nevjernike najtvrđeg srca kakvi su bili Ebu Džehl i Uqbe ibn Ebi Mu'ajd, i to više puta ne pokazujući nikakvu ozlojeđenost. On je želio da svi ljudi budu u mogućnosti da osjete Džennet u svom srcu. Često je govorio:
Reci: Lā ilāhe illellāh (Nema drugog boga osim Allaha) i bit ćeš spašen! (Ibn Kethir, Al-Bidaya, 3, 62)
Parafrazirane, ove riječi su značile: Udovolji svome srcu, pomozi sjemenu vjere koje je u njega posijano da raste u Džennetu i pripremi se za onaj svijet! Jedne prilike je Ebu Džehl na takav poziv odgovorio s nepoštivanjem i podrugljivo: “Hej, Muhammede, ako ti to činiš da bismo mi bili svjedoci tvoga poziva pred Bogom, ne pozivaj me drugi put u tu vjeru! Ja ću ti biti svjedok tamo!” Ovaj nevjernik je uvijek odgovarao Poslaniku s nipodaštavanjem, no uprkos njegovim uvredama, Ponos ovog svijeta – neka je mir na njega – svaki put mu je govorio o islamu i nikada nije promijenio svoj primjereni stil; Ebu Džehlove uvrede, stav i ponašanje njega nikada nisu pogađale.
Evo još jednog slučaja koji se vezuje za Ponos svijeta, za njegovu najširu ljubav, samilost i toleranciju među ljudima, a koji se dogodio prilikom feth-a – osvojenja Mekke. Nakon što je feth završen, svi su se okupili oko Poslanika i gledajući mu u oči, čekali su njegovu konačnu odluku u vezi s njihovom sudbinom. Sve do posljednjeg trenutka se jedna manja grupa, u kojoj je bio i Ebu Džehlov sin Ikrime, suprotstavljala ulasku muslimana u Mekku. Iznova se razbuktaše njihovi osjećaji ozlojeđenosti i nasilja. I kada je atmosfera bila došla do usijanja, Božiji Poslanik je upitao Mekkelije koji su sa zabrinutošću očekivali šta će biti s njima: Šta vi od mene sada očekujete? Neke Mekkelije, koje su odranije poznavale Poslanika kao plemenitu, velikodušnu i milostivnu osobu, rekoše: “Ti si najmilostivniji i najplemenitiji čovjek!” Cilj Božijeg Poslanika nije bio oduzeti njihovu imovinu, suverenitet ili moć, niti ih ostaviti bez zemlje; njegov cilj je bio spasiti ih i osvojiti njihova srca. Ovaj čovjek ljubavi svojim dotadašnjim neprijateljima izrekao je svoju odluku ovim riječima:
Ja ću vama sada reći isto ono što je vjerovjesnik Jusuf rekao svojoj braći! Ne okrivljujem vas za ono što ste činili ranije! I Bog će vam oprostiti, On je Milostivi, Samilosni! Idite, slobodni ste!
Šta je ovaj pristup stvarno značio moglo bi se izraziti na slijedeći način: Nemojte trpiti nikakvu unutarnju bol! Ja nemam namjeru bilo koga kažnjavati! Svačije ponašanje svjedoči o njegovom karakteru. Ovako ja djelujem!
Nakon što se vratio u Medinu, Ikrimu, sina Ebu Džehla, koji je prolivao krv čak i prilikom osvajanja Mekke, njegova supruga Ummi Hakim uvjerila je da se treba vratiti tamo odakle je pobjegao, pa je odveden pred Prvaka poslanika. Prije nego što je stupio pred Poslanika – neka je mir na njega – oni koji su bili s njim u društvu rekli su da bi mu Poslanik oprostio ukoliko on od njega zatraži oprost. Kakvo iznenađenje: prije nego što je Ikrime došao pred Poslanika, on je upozorio svoje ashabe riječima: Dolazi Ikrime! Nemojte ga uvrijediti govoreći bilo šta uvredljivo na račun njegovog oca! I čim je Ikrime stupio pred Poslanika, on mu je toplo rekao: Neka je dobrodošao onaj koji je pobjegao lađom! Ne očekujući riječi pune ovakve ljubavi, Ikrime je kasnije pripovijedao: “Dok sam živ neću zaboraviti ono što je tada učinio Božiji Poslanik.” Četiri godine kasnije, nakon što je postao musliman, on je pao kao šehid na Jermuku. Prošaptavši riječi: “O, Božiji Poslaniče, je li do tebe stiglo dobro koje si očekivao kao kompenzaciju za zlo koje je počinio onaj koji je pobjegao na lađi?”, pridružio se ostalim šehidima.
I kao što sam naprijed naveo, Poslanikovo pozvanje je bilo predstavljati Istinu o kojoj je govorio drugima. Drugim riječima, njegova dužnost je bila da u životu izvršava ono što je govorio. On je uvijek prvi prakticirao stvari kojima je kasnije druge pozivao. Ovo što smo ovdje samo ovlaš izložili sažima opći karakter Prvaka vjerovjesnika – neka je mir na njega. Nažalost, neki se svim silama upiru da na pogrešan način prikažu postojanje džihada u Kur'anu i sunnetu da bi, na taj način, napravili konflikt između Poslanika i njegove univerzalne ljubavi. Da, džihad može označavati i vojnu odbranu kao čin koji je vezan za specijalne okolnosti i koji je ponekad neophodan da bi se zaštitile vrijednosti kao što su život, imovina, vjera, djeca, domovina i čast. Njemu se, također, pribjegava onda kada je neophodno da se otklone prepreke na putu uzdizanja Božije riječi. Danas se ove dvije vrste okolnosti, kada je dozvoljeno vršiti džihad kao vojnu borbu, konstantno zamagljuju ili prešućuju, ponekad iz neznanja, a ponekad zlonamjerno. Ljubav, saosjećajnost i tolerancija, u njihovim najširim dimenzijama, naređene su muslimanima u Asr-i se'ādetu, u dobu punog mira i sreće, za koje je Poslanik rekao da je “najbolje od svih stoljeća”. Na temelju toga, ovaj period predstavlja vrhunac muslimanske civilizacije; to je bilo zlatno doba kada su mir, ljubav i razumijevanje u punom smislu živjeli u tadašnjem društvu.
- Napravljeno na .