Uvod
Kur’an svoje obraćanje upućuje svim ljudima i džinima. Naređuje im, zabranjuje i pred njih stavlja ograničenja. Prenosi njihov govor i govor šejtana. On je u svemu tome uvijek nadnaravan. Nadnaravnost Kur’ana se ne ogleda samo u pukom prenošenju, već i u načinu prenošenja, elementima, slikama i urešavanjima koja koristi i bira. Druga nadnaravna strana u njemu jeste to što su vijesti koje interpretira, nadzemaljske.
Dakle, biranje elemenata i sredstava u Kur’anu je, prije svega, divno i savim neuobičajeno. Elemente i sredstva Kur’an koristi u neobičnom i nadnaravnom stilu koji je nedostižan i neusporediv. To je stil koji nadvladava mogućnosti ljudi i džina. Međutim, da bi se shvatila ta odlika, treba osveobuhvatno i pažljivo posmatrati njegove ajete. Da bi se objasnila nadnaravnost, potrebno je iznijeti nekoliko primjera i pojedinosti.
Vrlo često u duši osjetimo neke podražaje i osjećanja koja ne uspijevamo izraziti. Tada se povijamo pod bolom nemoći i pomišljamo na nešto slično onom što je rekao pjesnik Mehmed Akif:
Plakao bih i kukao, a ne mogu plakati,
patim, a od čega, ne mogu shvatiti,
srce je nijemo, a ja ću u čežnji skapati.
Naravno, mnogo je onih koji svoja duboka osjećanja ne mogu tačno izraziti kad govore ili pišu, pa u duši pate zbog toga što su u tome nemoćni. Kod onoga ko ne može jednostavno sve izraziti, nemoć može biti relativna ili apsolutna. Međutim, ovdje se pojavljuju i po jedna dodatna, relativna ili apsolutna nemoć, ali kad se radi o apsolutnoj nemoći, to je nedostižnost nadnaravnosti koja se tiče Kur’ana.
Ako zahvatimo Kur’an iz tog ugla, mogli bismo reći: Svejedno da li Kur’an govori jezikom šejtana ili čovjeka, kralja ili faraona, Nimruda ili Šedada, korišteni stil u njegovoj rječitosti i izvornosti jezika u cijelosti je kur’anski. Taj stil je neuobičajen, dotle da su njegova vrata otvorena svim denotativnim i konotativnim značenjima. Podesan je za široka tumačenja. Ne postoji nikakav drugi stil koji može izraziti ciljeve njegovog stila, niti može tako nadmoćno i nadnaravno upotrijebiti ista sredstva, elemente, slike i forme.
Ako se nekome tako više dopada, ovo pitanje se može zahvatiti i iz drugačijeg ugla.
Svaki govor ima posebne namjene, prema Božijim blagodatima datim čovjeku, kao što su srce, duša, intima i ono što je najskrivenije, kad se želi doći do tih blagodati. Ako u govoru ima nesaglasnosti među navedenim kategorijama sa stanovišta značenja, to ukazuje na nekakvu manjkavost u govoru, a manjkavost je, u različitim razmjerama, prisutna u svakom ljudskom govoru. Kad se radi o Kur’anu, on je čist i pošteđen te manjkavosti.
Ovdje se pojavljuje i drugo pitanje. Kad, npr., značenje upućeno srcu bude već prosijano i prečišćeno u mislima, predodžbi i promišljanju te se tako očuva dok ne dođe u fazu artikulisanja i jasnog izgovora, ono se može smatrati odličnom rječitošću. Ponekad govor ne može navedene faze proći bez promjena i zamjena, pa ostaje u okvirima govora upućenog sebi; promakne mu prilika da dođe u fazu izgovora i spoljašnjeg izraza. Što se tiče izražavanja Znalca svega skrivenoga, koji zna tajno i ono što se i pomisli, unutrašnjega šutećega govora, to je posebno pitanje u koje se ne želimo upuštati, jer se ovdje želimo ograničiti samo na izrečeni govor. Ako govor bude takav da se može izraziti onako kako je zamišljen, tj. ako namjera i želja izraza budu usaglašene sa samim izražavanjem, takav govor je primjeren i potpun. Bude li suprotno, tj. ako se govor ne uspije dokraja zamisliti i potpuno obuhvatiti maštom, kao takav će se smatrati govorom niže razine od prethodnoga. Kad sposobnost zamišljanja izraza ne mogne izraziti odgovarajuće značenje, to znači da je ona izgubila nešto od dubine predodžbe i mašte. Govor koji znatno izgubi od visoke razine maštovitosti dok prolazi faze pripreme za izgovor, smatra se manjkavim.
Ukoliko se radi o govoru koji s dubinom može izraziti značenja i pojmove koje akter želi, odnosno izraziti njegovu namjeru, to je potpun govor. Jedini savršen primjer tako potpunoga govora je Kur’an časni. Stoga je potrebno proučavanje toga govora u svjetlu čuvanja kur’anske dubine misli kao i predodžbe u prenošenju govora o bilo kojem biću.
Nema nikoga ko može iznijeti nešto takvo, takvu potpunost, takvu savršenost i sjaj. Dakako, nema nikoga, svejedno da li se radi o čovjeku, džinu ili meleku, ko može uhvatiti značenja dok su u fazi predočavanja, maštanja i rađanja namjere, te ih neposredno dovesti u fazu izražavanja, kao što je svojstveno toj savršenosti. Zapravo, mi nikad nećemo uspjeti ostvariti takve standarde govora i rječitosti. Kur’anska rječitost, koja postiže standarde razine savršenosti, čini, dakle, druge nemoćnima, a to je potvrđuje kao nadnaravnu Božansku rječitost.
- Napravljeno na .