A kad završiš (s jednim poslom), (odmah) se predaj drugom poslu! (Al-Inšrah, 7)
فَإِذَا فَرَغْتَ فَانصَبْ
A kad završiš (s jednim poslom), (odmah) se predaj drugom poslu! (Al-Inšrah, 7)
Ovaj časni ajet izlaže muslimanu važnu pokretačku filozofiju i životni kodeks. Dakako, vjernik treba biti u svako doba u neprestanom kretanju, jednako dok radi i dok se odmara. Drugim riječima, treba se organizovati u skladu sa životnim planom u kome nema nikakve praznine.
Tačno je da je njemu, kao čovjeku, potreban odmor, pa je normalno što i odmara. Međutim, čak i to odmaranje treba biti uz odgovarajuće aktivnosti. Ko se, npr., umori čitanjem i pisanjem, može se odmarati spavajući ili mijenjanjem okruženja, kao kad čita Kur’an, klanja namaz, praktikuje neku sportsku vježbu. Može razgovarati ili se u dozvoljenim granicama šaliti s drugima, itd. Kad se umori od toga, ponovo se može vratiti čitanju. Dakle, treba biti u stalnom pokretu tako što jedan posao ostavlja zamjenjujući ga nekim drugim, odnosno tako što odmara dok radi i radi dok odmara.
Ako bismo ocjenjivali važnost ovog pitanja u okviru služenja vjeri, može se reći da bismo mi, kao vjernici, bili gotovo stalno u okvirima prinudnih blagodati. Prema načinu služenja vjeri, ranije prihvaćenom i neprestano primjenjivanome, vidimo odražavanje toga kur’anskoga kodeksa u životu nas kao vjernika, a da toga i nismo svjesni.
Ranije su neki naši imućni ljudi, tražeći Božije zadovoljstvo u pomaganju naprednih siromašnih đaka i studenata, svojoj zajednici služili i plaćanjem smještaja u internatima. Nakon izvjesnog vremena činilo im se da su svoju zadaću izvršili, pa su se bili prepustili ugodnosti i preokupacijama svakodnevnog života. Najednom su se pred njima otvorila nova široka vrata koja su ih pozvala da i dalje osjećaju užitak toga velikodušnog služenja. Usplahirena srca su se iskreno pitala: “Mogu li prestati takve vrste služenja vjerovanju? Nema li tu i drugih polja služenja? Pred njima su se otvorila druga polja služenja, na širim geografskim prostorima, a oni su našli užitak služenja na Allahovome putu. Sada ispijaju čaše zadovoljstva.
Allah je pred njima otvorio polja drugačijih aktivnosti i služenja drugih dimenzija. Ukratko, nije bilo vremena za pogubnu sumnju da je služenje okončano, da su mu vrata pozatvarana, a da Uzvišeni Allah nije dao različite oblike služenja na Njegovome putu, na različitim poljima. Stoga smo mi, u pravcu takvog razumijevanja, rekli da smo društvo “prinudne dobrote”. Dakle, kod nas kao vjernika se, iako ne obraćamo pažnju porukama ajeta: A kad završiš, namazu se predaj, u praktičnom životu njihov smisao ogleda i potvrđuje u jednoj organizovanoj i ustaljenoj formi.
Ako pažnju usmjerimo na srž pitanja, vidjet ćemo da, u biti, vjernik ne može imati nekoga ko će ga u tome zamijeniti. Prije svega, svaka blagodat koju je Uzvišeni Allah pružio vjerniku veoma je velika. Blagodat je to što smo ljudi, a to što smo zdravi i živi jeste druga blagodat. To što blagodati koristimo osjećajući ih kao rezultat vjerovanja, posebna je blagodat. Zapravo, sve je blagodat: naše jelo i piće, naše čekanje vječnog života. Naše čekanje vječnih blagodati je blagodat. Sve je, uistinu, blagodat.
Međutim, ugodnosti i navike nam zamagljuju vrijednosti tih svih blagodati. Stoga mi na njima nismo zahvalni kako bismo trebali biti. Svaka blagodat je na nekoj gomili na kojoj se nalazi i neka druga blagodat na koju se ne osvrćemo, a trebali bismo se osvrtati.
Ako se osvrnemo oko sebe, u mnogim krajevima Svijeta ćemo vidjeti uzavrele ratove. Vidjet ćemo hiljade ljudi kako plaču i podnose razne nevolje. Vidjet ćemo u mnogim krajevima muslimane izložene nasilju, ugnjetavanju i despotizmu vladara koji ne prezaju od zlostavljanja vjernika.
Dok se strašna zbivanja odvijaju podalje od nas, mi slobodno možemo izvršavati svoje zadatke, svoje dužnosti, bez izlaganja nasilju i ponižavanju. Naravno, ponižavajuće je bilo i naše stanje u prošlosti, u mnogim islamskim zemljama. Nije li sadašnje bolje stanje jedna velika blagodat? Ne zavrjeđuje li i to zahvalnost?
Dakle, trebamo iz jednoga posla hitati u drugi, izvršavati svoje zadatke, u sklopu organizovanoga kolektivnog služenja, bez snebivanja i oklijevanja, s osjećajem duševnog i idejnog užitka dok izvršavamo svoje zadatke.
Dakako, vjernik nema pravo kazati: ‘Uradio sam šta sam trebao, nije ostalo ništa što još trebam uraditi’. Vjernik to ne smije reći i s poprišta se povući u ugodnost i odmaranje. Nakon izvršenja jednog dobrobitnog posla, dužnost mu je krenuti ka drugom takvom poslu.
Vjernik se treba odmarati uz posao. Njegovo odmaranje treba biti uvod u drugi posao, da bi normalno živio kad se suoči s teškoćama, da bi izobilje i oskudicu okrenuo u smjeru metafizičkog doživljavanja te da bi se prema njima odnosio u svjetlu shvatanja da materijalni svijet dopunjuje nematerijalni, a nematerijalni svijet dopunjuje materijalni, da bi živio kao čovjek u čijem životu nema nikakve pukotine.
Bože, daj nam da činimo ono što Ti voliš i čime si Ti zadovoljan. Neka je salavat na našeg prvaka Muhammeda s kojim si Ti zadovoljan.
- Napravljeno na .