Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše... (Aš-Šu`ara’, 61-62)
فَلَمَّا تَرَاءى الْجَمْعَانِ قَالَ أَصْحَابُ مُوسَى إِنَّا لَمُدْرَكُونَ. قَالَ كَلَّا إِنَّ مَعِيَ رَبِّي سَيَهْدِينِ
Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: “Samo što nas nisu stigli!” – “Neće” – reče on – “Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.” (Aš-Šu`ara’, 61-62)
Musaovi, a.s., drugovi su problem posmatrali iz materijalističkog ugla. Kad im je odgovarao, to je uzeo u obzir. Naravno, materijalističko gledanje je prevladavalo u tom društvu, razmišljanja su se svodila samo na ono što se vidi i osjetilima dokučuje; bila su zatvorena za metafizički svijet. Zato je jednom društvu, koje ima takva obilježja i osobine, bilo potrebno obrazovanje i obučavanje. Bio mu je potreban veliki napor da izgradi put vjerovjesništva i promišljanja.
Musa, a.s., je tokom cijelog života birao takav put. Veliki napor je ulagao bez oklijevanja i predomišljanja. Ovaj ajet izlaže tu osobinu židova. Dok ga je faraon tjerao s vojskom, more se pred Musaom i drugovima, neizrecivom nadnaravnošću, rastavilo da ga mogu sigurni prijeći. Međutim, židovi čak i tokom toga zanemaruju tu neizrecivu Božiju nadnaravnost i navode da će ih sustići faraonova vojska. Musa, a.s., im je tada rekao šta im je trebao reći: “Neće, Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati”.
Prilikom analiziranja ovog ajeta El-Bejdavi upoređuje Musaa, a.s., s Muhammedom, s.a.v.s., i u tom smislu kaže da je Musa, a.s., u trenutku primicanja opasnosti rekao: “Moj Gospodar će mi put pokazati”, izražavajući to u budućem vremenu, dok je naš poslanik Muhammed, s.a.v.s., Ebu Bekru, r.a., umirujući ga dok su bili u pećini, a mnogobošci im prišli sasvim blizu, rekao: “Ne brini se, Allah je s nama” (At-Tawba, 40), čime je pokazao svoje bezgranično pouzdanje u Uzvišenog Allaha.
Nema sumnje da razlika između obraćanja Musaa, a.s., svome narodu i obraćanja našeg Poslanika, s.a.v.s., Ebu Bekru, r.a., donekle potiče iz razlike vezane s pitanjem pouzdanja (توكل), predanosti i prepuštanja kod onih koje je oslovljavao Musa, a.s., i onoga koga je oslovljavao naš Poslanik, s.a.v.s. Nema sumnje da je postojala znatna razlika između ličnosti koja je dostigla razinu iskrenosti i pouzdanosti s kojom je vjerovala i bez oklijevanja prihvatala svaku riječ poteklu iz usta Poslanika, s.a.v.s., na jednoj strani, te naroda koji je sa svojim poslanikom raspravljao o svakom pitanju i o svakoj pojedinosti, na drugoj strani.
- Napravljeno na .