Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj... (An-Naml, 19)

رَبِّ أَوْزِعْنِي أَنْ أَشْكُرَ نِعْمَتَكَ الَّتِي أَنْعَمْتَ عَلَيَّ وَعَلَى وَالِدَيَّ وَأَنْ أَعْمَلَ صَالِحًا تَرْضَاهُ وَأَدْخِلْنِي بِرَحْمَتِكَ فِي عِبَادِكَ الصَّالِحِينَ
Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi me milošću Svojom, među dobre robove Svoje. (An-Naml, 19)

Riječi, postupak i stil koje Kur’an izabere radi iznošenja namjere i cilja veoma su važni. Nekad Kur’an iznese neko značenje kome je potrebno objašnjenje na nekoliko stranica, kao što se pojavljuje u ovim ajetima. Ovdje je iskorišten, npr., glagolski izvedeni oblik “ukazao si blagodat” (أنعمت), kojim se želi reći: “Moj Bože, darovao si mi mnogobrojne blagodati. Oko vrata si mi stavio nisku Svoga dobročinstva.”

Drugim riječima: “Moj Bože, ja nisam ostao zatvoren u tamnici ništavila, već sam izašao u postojanje. Pronašao sam se na matrici postojanja i zaodjenuo se njime. Postao sam ogledalo Tvoga manifestovanja onome ko me opazi. Ko me gleda, shvata da sam ja Tvoj znak, Tvoj dokaz. Blagodat si mi ukazao kad si me digao na ovu razinu. Kad si mi darovao život, pružio si stvarnu mogućnost da se o Tebi rječito govori. Ja nekad postajem violina koja gudi o Tebi, nekad žica koja treperi, nekad lutnja koja emituje melodije ukazivanja na Tebe. Zatim, učinio si me čovjekom. Nisi se ni time zadovoljio, već si me učinio čovjekom koji vjeruje. Olakšao si mi da vidim postojeći svijet, da ga spoznajem iz ugla ljudskog posmatranja, kao neko ko posmatra izložbu, ko čita prospekte izložbe, kao neko ko čita otvorenu knjigu. To je meni velika čast. Naravno, posmatranje Svemira se ne može valjano ispunjavati bez sklonosti i spremnosti svojstvenih čovjeku. Gospodaru moj, posmatranje, kojim si me blagodario, odlučuje da se ja ne povodim za mjestom, već za pokretanjem sklonosti razmišljanju, s kojim se mogu kretati prostranstvima Svemira, kao odrazu Tvoji lijepih svojstava i Tvojih lijepih imena. Tokom mojih kretanja u tome prostranom krugu, ja pred Tobom stojim ushićen i zbunjen.”

S obzirom na njegov veoma visok rang, Sulejman, a.s., je, kad je koristio glagolski oblik “ukazao si blagodat”, podrazumijevao ne samo sva navedena, već i mnoga dodatna značenja.

Drugo što se nadaje u vezi s ovim jeste usrdnost vjerovjesnika Sulejmana, a.s., izražena glagolskim oblikom “ukazao si blagodat”, iz kojeg se čini kao da je, nastojeći da opet zasluži Njegovu milost i saosjećanje, rekao: “Gospodaru moj, ono što ću od Tebe sada tražiti nije ništa neobično za Tvoju suverenu moć. Nebrojene su blagodati koje si mi blagodario, a da ih od Tebe nisam ni tražio. Zato, vjerujem da ćeš mi dati što od Tebe tražim sada, jer Ti si moćan da daš i da odgovoriš”.

Kad bismo ovo isto htjeli izraziti stilom Imama Alvarli Afeha, obraćanje bi glasilo: “Šta bi bilo da mi udovoljiš, Gospodaru moj? Ništa Ti ne bi falilo, Gospodaru moj!” Drugim riječima, to znači: “Do sada si mi stalno davao. Davanje je jedno od obilježja Tvoje Uzvišenosti. Ja od Tebe ne tražim ništa mimo onog što si davao i darovao do sada. Molim Te da samo upotpuniš Svoje blagodati.”

Na prvi pogled se čini da u ovakvom obraćanju ima naznaka zaborava i nemara u upućivanju dove za roditelje, nezahvalnosti i nespremnosti da se cijene blagodati dobijene posredstvom roditelja. Naravno, vjerovjesnik Davud, a.s., otac Sulejmana, a.s., bio je vjerovjesnik koji je dostigao visok rang u rodu Ibrahima, a.s., i zaslužio pohvale, potvrđene time što ga Allah, govoreći o drugim vjerovjesnicima, u Kur’anu na nekoliko mjesta spominje kao “onoga koji se mnogo kaje” (إنه أواب). Dostigao je visok rang, odnosno bio je jedan od odabranih Allahovih robova, svim bićem okrenutih Njemu. Gledano iz tog ugla, da je u dovi spomenut kao “onaj koji se mnogo kaje”, bilo bi opravdano. Utoliko je, idući istom logikom, neočekivano za vjerovjesnika Sulejmana, a.s., koji se pojavio kao potomak takvog vjerovjesnika i rastao u njegovom okrilju, da ne insistira mnogo na tome što njegovi roditelji imaju zasluge u rangu koji je on dostigao.

Ako nam je dopušteno da ovo jasnije izrazimo, reći ćemo da je Sulejman, a.s., bio nesumnjivo svjestan kako bi on, da nije odrastao u krugu takve porodice, da nije prošao odgoj u njenom okrilju, bio neki obični Sulejman, pojedinac kao i bilo koji drugi. Zato on dovu za roditelje nije zbilja zanemario.

Ovom pitanju se može prići i sa stanovišta da su roditelji ljudi najbliži čovjeku, da imaju prednost po liniji srodstva. Kur’an časni na taj odgoj ukazuje dovom koju odabire: Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun (Ibrahim, 41).

Dakle, na prvome mjestu je akter dove lično, a tek za njim dolaze roditelji. Uistinu, to je jedna pretpostavka čovječnosti, jedan od uvjeta kićenja ljudskim svojstvima. Istinski čovjek je onaj ko uživa u užitku drugoga, a pati zbog patnje drugoga, srazmjerno bliskosti s njim. To je uvjet da bi bio čovjek. Pogledajte kako je bilo, npr., s Ibrahimom, a.s., kad je, kako stoji u hadisima, patio zbog položaja njegovog oca na prolaznom i na budućem svijetu.^[1] Zato vidimo Sulejmana, a.s., kako u tome slijedi svoga slavnog pradjeda, pa u svojoj dovi pridružuje roditelje, te se čini kao da kaže: “Njihova sreća je i moja sreća.”

Drugo što je opravdano primijetiti jeste to da se, pored traženja oprosta za roditelje, u naprijed navedenoj dovi, zabilježena pojavljuje i zahvalnost za sreću koju su ostvarili roditelji. To znači da čovjek, ukoliko ne može ispuniti prava roditelja tokom njihovog života, treba, kao posljednje što može činiti, koristiti svoj jezik za njihovo dobro i za njihovo pravo, izgovarajući slijedeće: “Bože, daj mojim roditeljima udio iz moga tespiha, zahvaljivanja i traženja oprosta”, ili nešto slično. Jedan vjerovjesnik, kao što je bio Sulejman, a.s., koji je znao čak i govor ptica [dato nam je i da razumijemo govor ptica, (An-Naml, 16)] znao je to na najbolji način ispuniti.

Riječi iz ajeta: i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje treba posmatrati iz ugla pouzdanja velikih vjerovjesnika u svoju sudbinu i njen ishod. Uistinu se oni boje Allaha, ali su mirni što se tiče zaštićenosti Božijom milošću, a time ih je Uzvišeni Allah nadahnuo. Sulejman, a.s., ovdje potvrđuje da se Allahovo zadovoljstvo dostiže dobrim djelima. Zato on moli Allaha da mu omogući činjenje dobrih djela. Zna da će dobro djelo najčešće proizvesti drugo dobro djelo. Međutim, ima i djela koja izgledaju dobra, ali akteru ne omogućuju zadobijanje Allahovog zadovoljstva, niti to uopće mogu.

Ukratko bismo rekli da se Sulejman, a.s., kad je prolazio dolinom mravi i čuo njihov govor, osmjehnuo, zatim, osjetivši širinu kruga darovanih Božijih blagodati, rekao: “Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje”, po visokome materijalnom i moralnom rangu, na ovom i na budućem svijetu, bio sličan Jusufu, a.s., kad je čeznuo da sretne Allaha. Sulejman, a.s., koji je dostigao rang vjerovjesništva, kome su bili podređeni ljudi i mravi, u tom trenutku se, također, svim bićem okrenuo Allahu, a sredstvo na čijim osnovama se okretao bilo je zahvaljivanje koje je obuhvatan izraz pobožnosti, dobrog djela, čime je postigao zadovoljstvo svoga Istinskoga Gospodara, da bi ga On, Svojom milošću, uveo među Svoje dobre robove. Time je i on izrazio svoju čežnju da sretne svoga Gospodara.

Ako je dobro djelo ono koje naređuje Uzvišeni Allah, samo na Njegovom putu i samo radi Njega, kojim se ne želi ništa osim Dženneta, to je djelo koje je tražio Jusuf, a.s., a tražio ga je i Sulejman, a.s.

Gospodaru naš, omogući nam da budemo zahvalni na Tvojoj blagodati koju si ukazao nama i svima Tvojim odanim robovima i uvedi nas Svojom milošću među Svoje dobre robove. Neka je salavat na onoga koga si poslao kao milost svjetovima, te na njegovu porodicu i na sve njegove ashabe.

[1] Al-Bukhari, Al-Anbiya᾿u, 8.

Tweet

Whatsapp