A kad te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu... (Al-Baqara, 186)
وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ فَلْيَسْتَجِيبُواْ لِي وَلْيُؤْمِنُواْ بِي لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ
A kad te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu! (Al-Baqara, 186)
Uzvišeni Allah u brojnim prilikama govori o Svojoj blizini u odnosu na robove. U ovom ajetu, također, kaže: Ja sam, sigurno, blizu Svojih robova. Naravno, Allah je veoma blizu Svojih robova, a rob zna Uzvišenog Allaha u skladu s razinom do koje se uzdigao u izvršavanju obaveza i otkrivanju osjećanja.
Nema sumnje da Poslanikova, s.a.v.s., da’va, na osnovama vlastite intuicije, nije kao da’va od strane bilo kojeg pojedinca iz njegove zajednice, pa makar to bili i odabranici (أولياء). U vezi s ovim pitanjem, važno je nastojanje roba da razinu poznavanja Uzvišenog Allaha podigne ulaganjem truda u tom pogledu, s jedne strane, te ispunjavanjem prava dostignute razine ili nastojanjem da se to pravo ispuni, na drugoj strani. Dakle, sa stanovišta osjećaja i idejnog smisla, te sa stanovišta djelovanja na način koji propisuje ta razina, rob treba živjeti i život provoditi na tom poprištu. U protivnom, opravdano je pretpostaviti da će s neboderske visine pasti na dno duboke provalije.
Prije svega, ovdje se vidi da je radost zbog blizine Uzvišenog Allaha povezana s Njegovim odazivanjem dovi. Kao rezultat dove, ta blizina je sasvim izvan dimenzija kakvoće i količine, izvan svih njihovih domašaja, samim tim što je povezana s iskrenom dovom.
Uz to, treba istaknuti i da je utjecaj dove izvan uzročno-posljedičnog niza. Zato, nakon što su ušutkana nadvikivanja materijalista i naturalista, treba pojasniti da su uzroci i zakoni prirode djelo Uzvišenog Allaha, te da oni ne ograničavaju Božiju volju, niti se ona ravna po njima; to apsolutno nije moguće. Ako hoće, Uzvišeni Allah može, pored postojećega trajnog reda u prirodi, sve promijeniti vanrednim zbivanjima, koja On izvodi kao nadnaravnosti (mudžize) ili čudotvorstva (keramete), da odgovori na molbe, traženja i dove, da stvara nešto što je iznad svih uzroka. Kao što i na to ukazuje, ovaj ajet ističe i Njegovu blizinu izvan kategorija količine i kakvoće, jer je ne ograničavaju odgovori na pitanja “koliko” ni “kako”. Dova ne mora biti jako glasna, kao kad se razgovara s nekim gluhim, jer On čuje svaki šapat, zna svaku pomisao začetu u srcu i duši, jednako kao što čuje glasne povike.
Zato dova treba biti upućena na odgovarajući način, u sklopu ponašanja primjerenog izvršenju zadaće prema Gospodaru nebesa i Zemlje, koji kaže: Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice (Qaf, 16), a to je i zahtjev Njegovih, naprijed navedenih riječi: Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu.
Oni koji se odlučno u srcu pridržavaju Njegovih zapovijesti i za cilj u svome svakom djelu imaju stizanje do potpunog vjerovanja, na Pravom su putu i stići će do željenih ciljeva, jer rob, u mjeri s kojom se oslobodio strasti i prohtjeva, u mjeri s kojom utočište traži kod Uzvišenog Allaha, svoje brige će povjeriti pravu Uzvišenoga, koji upućuje Svojim posebnim dobročinstvom, posebnim podržavanjem, posebnim postupanjem, sa Svojom dodatnom blagošću, s kojom u trenutku ispuni ono što ne ispune hiljade uzroka tokom hiljada godina.
- Napravljeno na .