Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu... (Al-Baqara, 144)
قَدْ نَرَى تَقَلُّبَ وَجْهِكَ فِي السَّمَاء فَلَنُوَلِّيَنَّكَ قِبْلَةً تَرْضَاهَا فَوَلِّ وَجْهَكَ شَطْرَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ وَحَيْثُ مَا كُنتُمْ فَوَلُّواْ وُجُوِهَكُمْ شَطْرَهُ
Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš: okreni zato lice svoje prema Časnom hramu! I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu! (Al-Baqara, 144)
Prvo što se da primijetiti u ovom ajetu jeste isticanje zadovoljstva prenošenjem Kible u Kjabu. Možda će se neko pitati o vezi između isticanja zadovoljstva i prenošenja Kible, u svjetlu potrebe da se koristi ovakav stil izraza.
U smislu odgovora, navest ćemo primjer komentara jednog aspekta ajeta br. 150 poglavlja Al-Baqara, čiji smisao, ukratko zahvaćen iz tesavufskog ugla, pruža uvid u čvrstu vezu između “muhammedanske biti” i “kjabenske biti”. Najkraće objašnjenje ovome je ono što su tvrdile neke sufije, a to je da su bit poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i bit Kjabe blizanci stvoreni zajedno, u jednom pretpostavljenom svijetu.
Mesdžidu-l-Aksa (المسجد الأقصى) je u nekom vremenu bio u Mekki i u Medini. On je bio Kibla zbog niza razloga. Zato je Poslanik, s.a.v.s., dan sjedinjenja s Mekkom i okretanja prema njoj čekao nestrpljivo i sa čežnjom koja premašuje čežnju onoga ko voli za onom koju voli, nesvjesno pokazujući Allahu ono šta u srcu osjeća. Činjenica je da je Poslanik, s.a.v.s., slično ostalim vjerovjesnicima, ne razlikujući se od njih, bio poput kakve ahiretske ptice koja se ne zadovoljava razgledanjem do samo neke granice, već ona i u drugom svijetu, kad uzleti i visoko se digne, gleda naviše i nadalje, a interesovanje joj je trajno. Poslanik se “gore uspinjao” (معراج) dok nije došao do Sidretulmunteha i bio blizu njega “koliko dva luka ili bliže”. Putovanje u druge svjetove obavio je a da ga nije nosila nikakva sila gravitacije ili neka druga, bez pogođenosti vrtoglavicom ili lutanja pogleda. To je bila jedna posebna dubina i zasluga njegove veličine.
Naravno, čestiti Vjerovjesnik, Prvak u rodu ljudi i džina, koji je zalazio u takve svjetove, kome su raširena krila meleka bila pod nogama, prema nebu je upirao pogled i sa svojim Gospodarom razgovarao tražeći od Njega da mu olakša sjedinjenje sa stvarnošću Kjabe, usrdno Ga moleći i jednostavno pitajući: “Kada, Gospodaru moj”? Kad mu je Uzvišeni Allah ispunio želju, bilo je sasvim prirodno da on bude zadovoljan. Zato mu Gospodar kaže: Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš, a to je, istovremeno, značilo i zadovoljstvo njegovoga Gospodara Kiblom koju mu je izabrao.
S tim novim mihrabom, Mesdžidu-l-Aksa se dva koraka unazad pomjerila potpuno očuvavši svoje posebno blagodarno mjesto. Taj drevni hram, koji u srcima vjernika nije izgubio svoje mjesto, pažnju Uzvišenoga je privlačio u vremenu u kome je čovječanstvo bilo pripremano da krene ka jednom novom misaonom dobu, prema dobu jednog novog vjerovanja, u kome će se i dalje širiti njegova svjetlost i razotkrivati tajna o njegovom blizancu, Poslaniku, s.a.v.s., kao i o vjernicima koji dolaze za njim, da ih ta svjetlost uzme u svoje okrilje, onako kako se nije posrećilo nikome prije njih, kako bi se život početka i kraja stopili u jedno, prvi put i zauvijek.
U samom ajetu se navode različita okretanja. Poslanikovo, s.a.v.s., okretanje na početku prema Mesdžidu-l-Aksa bilo je oblik pripremanja i razmekšavanja srca medinskih židova za prihvatanje njegovog poslanstva, odnosno skretanja njihove pažnje i zadobijanja njihovih srca da kažu: “Vjerovatno je on vjerovjesnik”. Prenošenje Kible u Kjabu pomagalo je razmekšavanje srca idolopoklonika Mekke, koji su se smatrali pripadnicima Ibrahimovog, a.s., roda, ali i zajednice koja se razlikuje od muslimana. To je na židove i idolopoklonike utjecalo kao dokaz Muhammedovog, s.a.v.s., poslanstva samim tim što islam, od svoga pojavljivanja, poštuje mjesta koja oni smatraju svetim, a to je utjecalo na njihove poglede.
Ovaj ajet je obrazac ajetima koji vode brigu o ljudskim dušama i na jedan dublji i složen način u obzir uzimaju duhovnu stranu čovjeka. Možda je to jedno od pitanja kojima je tefsir posvećivao najveću pažnju.
U ajetu se pojavljuje riječ “prema” (شطر), izvedena iz imenice koja ima mnogobrojna značenja, a među njima su i “polovina” (نصف), “dio” (جزء) i “strana” (جهة). To jasno govori o potrebi i neophodnosti okretanja, po mogućnosti, ka časnoj Kjabi. Brojni su ashabi i tabi’ini to pitanje razumijevali na osnovu mogućnosti čovjeka da se okreće prema Kjabi s obzirom na mjesto na kojem se nalazi u njoj. To znači da se neko ko se nalazi u Kjabi, treba okretati prema njenoj sredini, ili, u najmanju ruku, ka nekom dijelu sredine. Što se tiče onih koji su daleko od Kjabe, trebaju se okretati prema njoj. To je ono što propisuje ajet: I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu.
Kao što rečenica u ajetu: I ma gdje bili ukazuje na obaveznost i neophodnost okretanja prema Kibli tokom namaza, ona sugeriše i to da za namaz nije potrebno neko naročito mjesto, što stoji u saglasnosti s riječima Poslanika, s.a.v.s.: “Sva Zemlja mi može biti džamija.”
- Napravljeno na .