Pitanje skokovitih promjena

Nagle, skokovite promjene (mutacije) jedno su od navodnih uporišta utemeljenja teorije evolucije. To su pretpostavke koje navodno govore da su promjene, nastale u kodovima gena živih bića slučajnošću, ili putem klimatskih uvjeta, jedan od faktora promjene prilikom prelaska iz jedne vrste u drugu.

Hromosomi koji se nalaze u jezgru ćelije, koji se smatraju središtem upravljačkog centra u ćeliji, obuhvataju gene. Sva specifična obilježja i osobine živog bića nalaze se i registrovane su u genima hromosoma, u vidu DNK faktora. Ti DNK faktori – koji čine upravljačkozapovjedni uređaj – putem genetičkog centra u spremniku podataka stvoreni su tako da i sami sebe mogu reprodukovati. Zato su oni u nekom smislu Božansko ogledalo.

Kao što nam kompjuter, pritiskom na odgovarajuće dugme, izlaže podatke prethodno programirane u svojoj memoriji, tako i taj uređaj ne samo da primjenjuje program kompletno uklopljen u sebi, bez ikakvog nedostatka ili manjkavosti, već i stalno taj program dekodira. Posredstvom tih kodova taj uređaj može čuvati biološke karakteristike vrste i bdjeti nad izdavanjem zapovijedi za pokretanje različitih aktivnosti. Ništa izvana ne može utjecati da se kodovi mijenjaju. Ne mogu se prijeći prepreke, zidovi, niti barijere koje su te kodove odredile. Ne mogu ni mutacije, niti išta drugo promijeniti liniju vrste.

Tačno je da mi znamo kako različite zrake, hemijske materije i drugačiji klimatski uvjeti proizvode neke promjene u genetičkim kodovima živih bića u njihovim programima. Međutim, takve promjene, koje se nazivaju skokovitim promjenama, nastale u genetičkim kodovima zbog bilo kojeg mogućeg razloga, ne mogu djelovati u pravcu stvaranja neke nove vrste živih bića, niti preobražavanja bilo kojeg živog bića iz jedne vrste u drugu.

Međutim, uprkos svemu tome, neodarvinisti tvrde da se te promjene spajaju i kombinuju, što, na kraju, dovodi do pojavljivanja neke nove vrste. Samo, da li je život ijednog pojedinca dovoljan da se dogode sve te promjene kod njega, odn. da li je dovoljan život tog pojedinca da se on s tim promjenama preobrazi u neku drugu vrstu? Jasno je da to nije dovoljno. No, pretpostavimo li da je dovoljno, da li bi te promjene bile po mjeri standarda kojima treba udovoljiti radi preobražavanja u neku drugu vrstu? To je nemoguće! Dakle, tako nastale promjene na pojedincu bile bi nekog negativnog tipa, kao što su nakaznost organa, ili one naravi koja šteti potomstvu. Genetika je to već dokazala. Do sada se ništa drugo nije dobilo.

Posljednja istraživanja koja se odvijaju vezano za karcinomska oboljenja pokazuju da se štetni utjecaji, kao što su zrake i zagađenost vazduha, ubrajaju među uzroke koji vode do razaranja ćelija i njihovog deformisanja, što postaje uzrokom karcinomskog oboljenja. Osim toga, još nije viđena nijedna takva promjena na čovjeku ni na nekome mikroorganizmu, čak ni iz ranijih vremena iz kojih istraživanja mogu služiti naučnom pozivanju na njih. Radi dokazivanja tačnosti ove tvrdnje naučnici su niz godina vršili eksperimente na vinskoj mušici, iz kojih su dobili više od četiri stotine vrsta njenih potomaka. Iznoseći podatke o tim eksperimentima, profesor Atif Šenkun kaže: “Iako nismo primijetili nikakvu korjenitu promjenu u njihovoj naravi, na njima su se dogodile stanovite promjene kao rezultat izlaganja naglim podražajima. Međutim, nije dobijeno novo potomstvo kao rezultat međusobnog oplođavanja i razmnožavanja.

Kraće rečeno, mnogobrojni eksperimenti, vršeni na više od 400 vinskih mušica, jasno su pokazali da je, uprkos tome što su dobijene izvjesne neznatne promjene, nemoguće promijeniti vrstu životinje i njenu narav. Na vinskim mušicama su se nevažne promjene dogodile kao rezultat djelovanja uvjeta okruženja, kao što se nevažne promjene dogode i čovjeku na koži kad se sunča, ili kad mu se podigne pritisak. Kad je vršen proces sparivanja mušica izlaganih naglim promjenama, nije dobijeno novo potomstvo. Dakle, te mušice su postale sterilne, a uz to su se kod njih pojavile brojne deformacije.

Čovjeku su dati pravo i nadležnost da se s izvjesnom mjerom upleće u djelovanje prirode, jer je on Allahov zastupnik na Zemlji zadužen da je kultiviše, otkriva nauke, razvija ih i koristi ih na tom putu, što ga na takvo upletanje obavezuje. Međutim, to upletanje ne može mijenjati životinje iz jedne u drugu vrstu.

Što se tiče biljaka, prema zakonitostima koje je Uzvišeni Allah postavio u prirodi, posredstvom procesa kalemljenja, kod drveća koje je pogodno za kalemljenje, može se dobiti novo drveće. Međutim, treba naglasiti da to nije moguće kod svakog drveta. Dakle, drvo koje je, prema naravi njegovog stvaranja, pogodno za kalemljenje može se kalemljenjem premetnuti u neku drugu vrstu. Međutim, u svijetu životinja nema promjena do te mjere. Čovjek može postupkom cijepljenja, ili upotrebom, npr., sjemena nekog bivola dobre pasmine, poboljšati pasminu potomstva bivolice, koje će biti blisko bivolu.

Mimo ovog okvira, Allah je dozvolio postupak sparivanja i oplodnju između konjske i magareće vrste. Međutim, mazga nastala iz tog procesa, koji se smatra izuzetkom u životinjskom svijetu, jeste neplodna. Dakle, potomstvo koje se dobije iz procesa oplodnje različitih vrsta životinja sterilno je i od njega se ne može dobiti neka nova vrsta. Mimo navedenoga, nije viđeno da je gomilanje skokovitih promjena na dugačkoj historijskoj traci uspjelo proizvesti ijednu novu vrstu životinja. Ona nije proizvedena ni kroz mnogobrojne pokušaje koji su vršeni na nekim vrstama životinja, osim što su dobijene neznatne razlike, kao što su kraći udovi i drugačija boja. Međutim, svaka vrsta je očuvala biološka obilježja vrste iz koje potiče. Vuk je ostao vuk, a janje je ostalo janje.

Ljudsko upletanje ne premeće vuka u janje, niti janje u vuka. Ovo zapažanje nije nešto što je na snazi i što važi samo kod životinja kompleksne strukture, već znatne promjene nisu viđene čak ni kod bakterija koje su najsitnija živa bića. Primijećeno je da se između bakterija - koje se razmnožavaju diobom svake dvadeset i četiri minute, uprkos tome što budu zahvaćene naglom promjenom nakon 60.000 generacija - nema nikve razlike sada i njihovih predaka, bakterija koje su živjele prije pet stotina miliona godina, niti u odnosu na pretke, bakterije, koje su živjele prije milijardu godina, kako tvrdi paleontologija.

Drugo je pitanje to što paleontolozi tvrde da bi, kako smo naprijed ukratko istaknuli, radi dobijanja dokaza o odvijanju evolucije trebalo pronaći središnja doba i prijelazne etape između životinja. Međutim, neki darvinisti smatraju da nije neophodno postojanje tih međuvremena, već tvrde da živo biće može najednom preskočiti u neku višu vrstu. Oni kažu da je bilo moguće, npr., da se ptica izleže iz jajeta koje je pripadalo nekom gmizavcu.

Odgovarajući na to, genetičari naglašavaju da je nemoguće ijednome živom biću da odjednom prihvati zamjenu, npr.,

1.000 specifičnih obilježja. U vezi s tim, Le Komte de Noi kaže: “Konju je trebalo pet miliona godina da bi uspio pet kandži zamijeniti jednim kopitom”. Zato, ako ovo pitanje zahvatimo u svjetlu postepenog usavršavanja, tvrdnja o odvijanju skokovitih promjena nije ništa drugo nego očita glupost. Ako bi nam neko rekao da se to odvijalo postepeno dok nije dostiglo neku tačku na kojoj se naglo promijenilo, mi bismo odgovorili da je nužno odvijanje evoluiranja “korak po korak”. Da bi, npr., nastao konj s jednim kopitom, morali su mu prethoditi konj s četiri kandže, zatim konj s tri kandže i konj s dvije kandže.

Nema sumnje da se promjene ne bi trebale svoditi na broj kandži, jer kad organizam vrši svoje aktivnosti, svaki organ je čvrstim vezama spregnut s drugim organima. Čak i kad rana na tijelu zacjeljuje, može se uočiti da lahko zarasta, pa zašto se ne bi dale uočiti te skokovite promjene? Ukratko, nemoguće je da se ptica izleže iz jajeta gmizavca, jer združene skokovite promjene snage nekoliko stotina impulsa dovode do uništavanja životinje u jednome trenu.

Brze diobe i brzo razmnožavanje se odvija u svijetu mikroorganizama. Bakterija zvana Escherichia coli uzastopce se razdjeljuje svakih dvadeset minuta. Vinska mušica se oplođuje trideset puta u godini. Dakle, (u svjetlu skokovitih promjena) jedna godina vinskih mušica se izjednačava s milion naših godina, jer promjene koje se kod čovjeka ispune tokom milion godina kod ovih mušica se trebaju ispuniti za jednu godinu. Kad bi se dobila neka biološka promjena na ovoj mušici, koja se tiče vrste, tokom jedne godine, tad bi se biološka promjena koja se tiče vrste, na čovjeku mogla ispuniti za punih milion godina. Međutim, činjenice koje se daju uočavati tome su sasvim oprečne.

Ima paleontologa koji ističu kako su bakterije, alge i psilofitine živjele i u silurskim i u permskim vremenima, a to su drevne geološke epohe. U nekim djelima je zabilježeno da su te bakterije postojale prije tri stotine miliona godina – u nekim drugim djelima se govori o pedeset miliona godina – da se nisu mijenjale, te da su sadašnje bakterije sasvim podudarne s tim ranijim bakterijama.

Neki se, vjerovatno, neće s nama složiti i reći će kako su fosili algi i psilofitina vrlo rijetki te da oni, kao takvi, nisu pogodni za dokazivanje promjena i evoluiranja. Međutim, mi u svakom slučaju govorimo o živim bićima kojima je biološki svojstveno brzo razmnožavanje, kao i bakterijama. Ali, ona se nisu mijenjala niti evoluirala tokom pedeset miliona, odn. tokom tri stotine miliona godina.

Također, nije uočena nikakva promjena na životinjama u botaničkim baščama i zoološkim vrtovima osnovanim u različitim krajevima svijeta, u kojima su životinje izložene različitim klimatskim uvjetima. Tu su i brojne laboratorije u kojima se primjenjuju rezultati istraživanja i nastoje se izazvati nagle promjene. Međutim, do sada se nije postigao nikakav rezultat. Neki pojedinačni slučajevi, za koje protagonisti tvrde da su s njima uspjeli u tom smislu, izviru samo iz urođenih mogućnosti svojstvenih tim vrstama, odn. govore o tome da su tim vrstama takve promjene svojstvene. Uza sve istaknuto, treba imati na umu da jedan sistem zakonitosti, što neki evoluciji žele pripisati tvrdeći da je ona polazište u tumačenju živih bića i života, ne može biti ograničen na jedno veoma skučeno područje i na posmatranje samo parcijalnih promjena, već bi trebao obuhvatiti sva živa bića.

Uzvišeni Allah je postavio izuzetak od svakog zakona u svemiru kako čovjek ne bi u potpunosti ovisio o tim zakonima i kroz to zaboravio na stvarnog Izvršioca koji stoji iza njih, a to je Uzvišeni Allah, Gospodar svjetova. Uprkos tome, sve do sada nije otkriven slučaj preobražaja na toj razini, iz vrste u vrstu, u sklopu istraživanja koja se vrše u laboratorijama.

U tom smislu, postoji slučaj sa živim bićima koja se nazivaju Allopolyploidi, u čijoj vrsti postoje dva različita roda. Na njima je izvršeno dupliranje broja hromosoma, a potom je izvršen proces oplodnje, nakon kojeg je dobijena neka vrsta njihovog hibrida. Slično tome, ako mi, npr., izvršimo dupliranje broja hromosoma na kupusu i rotkvi i obavimo proces njihovoga kalemljenja, dobit ćemo novu vrstu rotkve. Međutim, ovo se odvija u svijetu biljaka, a kad se radi o živim bićima koja su dostigla višu razinu, to je nemoguće. Nije moguće naći takav primjer u svijetu životinja i u svijetu čovjeka.

Primjena dupliranja broja hromosoma, kao i procesa ukrštanja između različitih vrsta, u vladajućim prirodnim okolnostima vodi u sterilnost životinje dobijene takvom vrstom oplođavanja, kao što je slučaj s mazgom. Imajući u vidu da takvo stvorenje neće imati priliku da bude predak nekom potomku, može mu se broj hromosoma povećavati do dupliranja. Dobijanje potomka koji može produžiti vrstu, kako smo već napominjali, u svijetu životinja nije zabilježeno, iako postoji u svijetu biljaka. Broj hromosoma u čovjeku iznosi četrdeset i šest. Ti hromosomi određuju biološka svojstva čovjeka; ona čovjeku određuju narav.

Uprkos tome, ako se broj hromosoma promijeni pa ih bude četrdeset i pet, četrdeset i sedam ili četrdeset i osam, neće se pojaviti neka nova vrsta živog bića, već će nastati nekakav deformisan, neprirodan čovjek. Dakle, odstupanje u broju hromosoma vodi u korjenite deformacije. Zato, kad bismo duplirali broj hromosoma kod čovjeka, ne bismo dobili novu vrstu stvorenja, već dijete koje bi umrlo prije ili neposredno nakon rođenja, koje, dakle, ne bi moglo živjeti. Što se tiče dodavanja hromosoma u mjeri koja ne dovodi do smrti, njegova posljedica će biti mnogobrojni nedostaci, deformacije i bolesti. Stoga, poigravanje brojem hromosoma u životinjskom i ljudskom svijetu donosi samo nevolje. Dakle, unošenje naglih promjena znači upletanje u DNK sistem živog bića, koje dovodi do štetnih posljedica i pogubnih utjecaja na živo biće. Zato se ne može govoriti o bilo kakvim skokovitim promjenama koje vode u znatne i istovremeno korisne i normalne promjene.

Prije zaključivanja ove teme trebalo bi se osvrnuti na nešto drugo, a to je tvrdnja nekih evolucionista, u Turskoj također, da su kodovi genetičkih programa u čovjeku odgonetnuti. Oni i tu okolnost žele iskoristiti kao dokaz evolucije, svejedno što istinski naučnici napominju da je još rano govoriti o odgonetanju kodova genetičkih programa u čovjeku. Nasuprot tvrdnjama da je stanovit postotak gena kompaktan, vidimo i izvjesno neslaganje oko broja gena prisutnih u čovjeku, dok se nude brojke koje se kreću od 28.000 do 140.000.

Naučnici ističu da kompaktnost stanovitog postotka gena ne znači odgonetnutost kodova genetičkih programa, napominjući da nije moguće tako čitati “Knjigu života”. Oni dodaju da uspjeh postignut do sada u osvjetljavanju ove teme pomaže samo da se dijagnosticiraju neke bolesti gena, budući da ni znanje o nekom genu ne znači i znanje o proteinima koje gen proizvodi u organizmu, kao što ni znanje o bilo kojem proteinu ne utječe na taj protein. To pitanje ni do danas nije postalo jasno.

Kao što je beskrajno milostivi Stvoritelj podatke o genima iznio u parnim relacijama, tako je kodove o aminokiselinama

– iz područja sigurnosti i rezervi – učinio brojnim. Ti podaci o genima sliče jeziku. Ako se ne pročitaju na ispravan način i ne prevedu u skladu s proizvodnjom novih proteina, oni ništa ne vrijede. Zato je neophodno prenošenje tih podataka u proteine na ispravan način i u odgovarajuće vrijeme, povrh neizostavne potrebe da se podaci čuvaju radi trajnog održanja života i zdravlja.

Sad se ovdje postavlja pitanje ko daje dozvolu za korištenje nekih od tih genetičkih podataka prisutnih u hromosomima, koji, svaki za sebe, čini kompletnu enciklopediju podataka ne dozvoljavajući da se podaci jednoga prelijevaju u drugi?! Istraživanja su utvrdila da neki proteini imaju mogućnost da otvore neke podatke, pročitaju ih, a da druge zatvore i spriječe njihovo čitanje. Drugim riječima, genetički kodovi odgonetaju svoje simbole i čitaju se od strane skupine proteina, da bi bili iskorišteni u proizvođenju proteina, kako bi ti proizvedeni proteini određivali kada i na koji način treba obaviti čitanje tih podataka.

Opravdano je pitati odakle ti proteini dobivaju svoje zapovijedi, ko je taj ko ih usmjerava u njihovim aktivnostima koje se, od samoga njihovog otkrivanja, od strane čovjeka, koji se smatra najsuptilnijim živim bićem sa stanovišta osjećanja, misli i znanja, smatra velikom pobjedom i iznimnim uspjehom. Kako ti proteini dolaze u položaj s kojeg mogu precizno podešavati genetički program koji uzimaju radi vlastitog reprodukovanja, da bi nakon toga vršili nadzor nad podacima? Istina, mi možemo opažati nekakav nejasan program prilikom produkovanja nekoga novog potomka. Zadivljujuće je to što vidimo sposobnost životinje da popravi povrijeđene, otkinute ili oštećene organe iako se to sve odvija iza zastora nepoznanica.

Ćelije koje se nalaze u oštećenim i povrijeđenim organima bile su obične ćelije u organizmu. Ni po čemu se nisu posebno razlikovale. Kad se, npr., odsiječe noga žabe, čini se kao da su ćelije, odnekuda, dobile svoje tajne zapovijedi da se razvrstaju i krenu u obrazovanje hrskavičnih ćelija, koštanih ćelija, mišićnih ćelija i kožnoga tkiva kako bi se iz njih oblikovao novi ud.

Postoji li u tim ćelijama izvedbeni plan za izradu nogu? Postoji li takav plan iz kojeg te ćelije saznaju da živom biću treba noga te se daju u njenu izradu i izvedbu tog plana? Zašto te ćelije nisu tako aktivne osim kad organizmu trebaju njihove takve aktivnosti? Ćelijama je nemoguće da nešto takvo saznaju, jer se, ni u organizmu ni u prirodi, ne nalazi bilo kakav uređaj ili centar koji ćelije snabdijeva podacima i propisuje im da vrše takve radnje. Dakako, tu je Onaj koji zna sve potrebe organizma, koji ima sposobnost da se na sve odazove. Dakle, tu je Onaj koji zna mjesto i vrijeme svih tih aktivnosti i djelovanja.

Tvrdnja o genealoškom stablu i stablu života

Scenarijo oko genealoškog stabla koji su iznijeli evolucionisti i na njemu insistiraju u ime svojih teorija veoma je zamršen i nejasan. Nova otkrića u mikrobiologiji pred teoriju evolucije iznose niz krupnih problema, nedoumica, enigmi i teškoća tako da se ta teorija uistinu našla u bezizlazu. Zbog toga što su genealoška stabla, koja su rađena tako što su kao osnova uzimani različiti skupovi podataka, dovela do različitih rezultata, do te mjere da se ne može znati ko se razvio iz koga, usljed čega se ne može izaći iz tjesnaca i zbrke.

Uprkos tome, evolucionosti jednako tvrde: “Ako uzmemo različite skupine životinja, možemo dobiti različite biološke skupove pojedinosti koji se mogu uzeti kao osnova za brojna genealoška stabla.” Međutim, kad to obrazlažu, prešutno priznaju da teoriju evolucije uzimaju kao istinu u koju se od početka ima pouzdanje, pa na toj osnovi nižu i slažu podatke koje imaju pred sobom. Iz toga iscrtavaju imaginarna genealoška stabla. Kad evolucionisti tvrde da je korijen života jedno, stablo nešto drugo, grane i plodovi nešto treće, ta je tvrdnja neodrživa, jer su istraživanja pokazala da korijen, stablo, grane i lišće postoje zajedno i žive zajedno.

U kambrij periodi je bilo mnogo živih bića od kojih su evolucionisti načinili pretke i pradjedove drugima. Ali, mi vidimo da su ta bića živjela skupa i da su se pojavila zajedno, iznenada. Neupitna je činjenica da su mnoga živa bića prostoga sastava živjela zajedno i u isto vrijeme s bićima složenog sastava. To znači da su živa bića, za čije potomke se pretpostavlja da su trebali živjeti nakon 100.000 generacija, živjela istovremeno s bićima s kojima nisu trebala živjeti osim nakon 100.000 generacija. Isto tako, to znači da je moguće da žive prvobitna živa bića za koja se tvrdilo da su živjela prije milijardama godina, jedna uz druga, sa živim bićima složenoga sastava, za koja se ranije predviđalo da su živjela poslije njih milijardama godina.

Osim navedenog, u periodi devon su se najednom pojavila brojna živa bića, počevši od životinja bez čeljusti, školjkaša, pa do riba ajkula koje žive i sada. Dakle, one su pregrade između različitih epoha prelazile da bi stigle do naših dana, a teorija evolucije to apsolutno ne može objasniti. Vidimo kako evolucionisti tvrde, npr., da je riblja skupina Crossopterygi – ona se prema teoriji evolucije smatra precima žaba – izumrla prije 70,000.000 godina, iako sada znamo da je jedna znatna skupina tih riba viđena uz obale Afrike. Moglo se, također, vidjeti da su žabe i gmizavci zajedno živjeli u periodi karbon, a to je nešto što nije moguće shvatiti iz ugla teorije evolucije. Kako god bilo, oba navedena primjera zadaju poguban udarac pretpostavci koja drži da su gmizavci nastali iz žaba.

Tweet

Whatsapp