Kratko putovanje kroz izvanjski svijet i kroz dubine naših duša

Sve što postoji, bilo da je sitno ili krupno, u ovom svemiru opstaje u sklopu veoma preciznih i zadivljujuće tankoćutnih uravnoteženosti. Dok gleda mudrost, ljepotu, sklad i harmoniju prisutne u svakom detalju Univerzuma, kao i u njegovoj cijelosti, kako čovjek može da ne razmišlja o stvaranju i ne uzvikuje: “Allah je najveći”? Ovdje ne trebamo ići daleko i razmišljati o ovome ili onome. Dovoljno je da se osvrnemo na sebe i na svoja tijela, da vidimo kako su sve aktivnosti precizno odmjerene i usklađene posredstvom hormona i mehanizama, kako se tu pojavljuje jedan precizan i neobičan sistem.

Svi organi kao i sve ćelije svoje funkcije koje su im stavljene na pleća obavljaju bez ikakve manjkavosti i ograničenja, pre-ma jasnom cilju i naznačenoj svrsi ne nanoseći štetu nijednome drugom dijelu tijela, nijednome sistemu ili aktivnosti. Ako se ne može ni razmišljati o postojanju najjednostavnijeg sahata, niti se može zamisliti njegov nastanak bez onoga ko ga je izradio, kako se može iz misli izgubiti Onaj koji vidi i precizno odmjerava i vodi sve životne aktivnosti, dok se precizno odvijaju u ljudskom organizmu, preciznije od rada sahata, iako su složenije za nekoliko miliona puta?

Ta velika preciznost prisutna u živim bićima, savršenstvo koje postoji u organima čula kao i to što svako biće posjeduje veći broj usklađenih organa i čula ukazuje na postojanje Onoga koji vidi sve, zna sve i posjeduje bezgranično znanje. U rasponima okvira tog znanja vidimo precizno i potpuno planiranje, kao i moć koja to planiranje ostvaruje. Ako to tako ne razumijevamo, kako je to sve moguće objasniti?

Da bismo upravili malo svjetlosti na ovu temu, dozvolit ćemo sebi da ukratko ukažemo na dvije, ili tri stvari. Pitamo se šta bi sirota ptica pelikan, koja ima kljun i usta pomoću kojih jede ribu, činila da nije snabdjevena opnastim nogama koje joj pomažu pri plivanju. Da li je opravdano reći da je ta ptica mnogo razmišljala, zatim odlučila da sebi razvija dugačak kljun i opnaste noge? Da li je opravdano reći da je ta ptica sama razvijala svoj stomak i probavni sistem dok nije došla u sadašnji položaj. Treba li to sve pripisati materiji i prirodi koje ne znaju ni za tu pticu, ni za njene potrebe, ni za ribe, pa ni za vodu, ili to treba pripisati vjetrovima slijepih slučajnosti, za koje se ispostavlja da ih nema u prirodi, počevši od njenih najmanjih dijelova pa do nebeskih zvijezda? Treba li tvrditi da mi ta pitanja možemo riješiti teorijom evolucije koja počiva na prirodi, materiji i nasumičnim slučajnostima?

Nevjerovatno je kako su neutemeljene te tvrdnje, kako je klimavo to na čemu se one zasnivaju! Nije li pripisivanje svojstava darovanih milionima živih bića, kao što su sistemi hranjenja, rasplođavanja, samozaštite, lova, itd., pošteđeni bilo kakve manjkavosti ili greške, te zaodjevenost kožom koja tijelo, poput odijela vještoga krojača, sasvim odvaja i ukrašava, jedno od najvećih ponižavanja blagodati razuma? Da li je moguće to sve pripisati materiji lišenoj razuma i osjećaja, ili ga pripisati prirodnim zakonima?

U svijetu biljaka također vidimo tu ushićujuću živost, taj sklad i tu harmoniju. Vidimo taj nedostižni sistem. Čitamo znakove koji kriju tajne o beskrajnoj moći koja sve obuhvata. Kad bismo mogli proputovati i proći kroza sve, najsitnije i najsporednije, ko zna šta bismo vidjeli i uočili?! Vidjeli bismo srca budna, pameti kako razmišljaju. Zadivljujuće pojave bismo vidjeli čak i kod mikroba koji žive na truhloj materiji, a od kojih neke vrste proizvode životni napitak. U svakom dijelu svemira ima znakova i dokaza koji došaptavaju postojanje Apsolutnog Mudraca koji je ovaj svemir ukrasio mudrošću, umijećem, znanjem i ekonomičnošću.

Kad bismo krenuli u kratku šetnju skrivenim svijetom aerodinamike i procesa oplodnje biljaka posredstvom vjetra, vidjeli bismo neobične zadivljujuće stvari. Kad bismo čuli jezik mudrosti i umijeća u šišarci borovog stabla i ušli u skriveni svijet procesa oplodnje zrnaca u ženskoj ćeliji, kad bismo razumjeli dijalog između vjetrova i biljaka obavijen tajnama, razotkrile bi nam se krasne slike i razumjeli bismo tajna šaputanja u ovome divnom svijetu. Uzvišeni Stvoritelj je šišarke svih vrsta četinara stvorio u različitim oblicima. Svaka vrsta šišarke se pokreće kad dočeka strujanje zraka koje njoj posebno odgovara. Tako se, na najbolji način, prenosi zrnevlje raspoznavanja vrste bora i na najbolji način se vrši oplođavanje. U svakoj vrsti bora debljina šišarke, njena dužina, oblik i broj zrnaca raspoznavanja, ugao pod kojim ih šišarka nosi u odnosu na svoju uzdužnu osovinu i brzina vjetra igraju važnu ulogu u oplođavanju. Tu postoji neki mehanizam čije tajne još nisu otkrivene, pomoću kojeg svaka vrsta bora prečišćava svoja zrnca prepoznavanja posredstvom šišarki koje se njišu u zraku. Proces prečišćavanja čini zrnca prepoznavanja pogodnim da lete zrakom, kao što sprječavaju spore gljiva da dospiju do sjemena stabla.

Krenimo sad u kratak obilazak šuma koje se smatraju “plućima gradova”, koje su sada uglavnom prorijeđene, iscrpljene i slabe, da vidimo uzajamno potpomaganje između drveća i čovjeka. Posebnu pažnju treba obratiti biološkom bogatstvu tropskih šuma, u kojima se mogu vidjeti čvrste veze između raznih vrsta životinja i biljaka, odvijanje tih veza u atmosferi zadivljujućeg sklada i harmonije.

Uprkos neizrecivoj prepletenosti životnih aktivnosti koje se odvijaju u tropskim šumama, tu postoji neki sistem velikog sklada na razini na kojoj tankoćutna srca doživljavaju ushit prisutnom ljepotom, s kojim im se čini da slušaju poeziju ili muziku. Ljepota Božanskog umijeća koje se vidi u tropskim šumama i njegovo savršenstvo, jasno se vidi, a u njemu nema ni najmanjeg pretjerivanja, čak ni u najjednostavnijoj građi i onome što je najsitnije.

Sve postojeće, sva živa bića organizovana na način da budu korisna, kad im dođe smrtni čas, pretvaraju se za kratko vrijeme u materiju korisnu šumi kojoj se vraćaju. Ta trajna ravnoteža, sklad i harmonija, čudesna podjela poslova, lanac ushićujućega potpomaganja koje se ostvaruje između životinja i biljaka, postoje milionima godina, iako se radi o stvorenjima koja se jedna od drugih sasvim razlikuju. Čovjeku će, uvjereni smo, čak i u budućnosti, jako teško biti da i dio toga dostigne.

Ako zađemo u svijet životinja, vidjet ćemo neočekivane i začuđujuće pojave koje se ne daju objasniti ni razumom ni osjećanjima. Stvarno ishodište svega toga su beskrajno Znanje i Volja koji sve postojeće drže u svome okrilju. Ako nije tako, ko tu svu ljepotu može objasniti korištenjem nejasnih i maglovitih fraza, kojima se ni značenja ne znaju, kao što je riječ “instinkt”?

Snabdjevenost životinja anatomskom strukturom tijela pogodnom za način života kojim živi (npr., postojanje spužvastog tkiva u kljunu ptice za ublažavanje udara prilikom kljucanja), zatim interno “društveno i ekonomsko” organizovanje prisutno kod sitnih životinja kao što su pčele i mravi, mreža podataka, dar za određivanje pravca, lančani poredak ogranizacije međusobnog potpomaganja, veliki uspjeh koji postižu u sakupljanju hrane, zajednička saradnja s drvećem i travama koje se nalaze u njihovom okruženju – sve to dokazuje da su stvorene na jedan savršen način.

Ptice koje ljudima pružaju modele u brojnim područjima tehnologije, zatim skakavci i pauci snabdjeveni su, svaki za sebe, tjelesnim sastavom koji može čovjeku služiti kao uzorak, pogotovo ptice sa svojim različitim mogućnostima letenja. Uprkos svekolikom napretku tehnologije, one su, i danas, ispred tehnika letenja koje je dostigao čovjek.

Slično je i s melodijama koje emituju ptice i insekti dok se međusobno obavještavaju i razgovaraju, a sa stanovišta ritma i sklada se doimaju kao muzički orkestri. Vidimo i da zmije i guje, iako su lišene udova, imaju sposobnost da love. Vidimo da se žabe odlikuju sposobnostima da se štite, kao i da se razmnožavaju i produžavaju vrstu. Tu su i vodene životinje i koralne kolonije u čarobnoj atmosferi morskih dubina, zatim osjetilni mehanizmi škorpija i njihovo reagovanje kojim čuvaju svoju vrstu.

Ima tu veoma složenih pojava, a sve ukazuju na brojna čuda. Iako ona ne mogu evolucioniste navesti da vjeruju, jer oni slijede vlastite želje, trebale bi biti dovoljne da ih natjeraju da se okupe u nekome skrivenom kutku, da u njemu miruju i šute.

Putovanje bismo mogli nastaviti područjem bolesti i zdravlja, lijekova i oboljenja, imunološkog aparata u našim tijelima te svijetom mikroba. Sićušna stvorenja protiv kojih se mi obično borimo živim antitijelima i drugim lijekovima stvorena su zato što koriste čovjeku i drugim stvorenjima radi osiguravanja ravnoteže. Da! Ta mikrostvorenja, koja se tako sićušna ne vide golim okom, služe čovjeku. Međutim, iako su uglavnom veoma korisna, ona mogu biti i štetna ako se nađu u lošem okruženju koje mi uređujemo.

Mi vidimo kako je imunološki aparat, koji se smatra jednim od najsloženijih i najtajanstvenijih aparata u našim tijelima, uvijek budan i spreman braniti nas od bolesti. Vidimo kako on, kao da je velika vojna formacija, u odgovarajuće vrijeme i na odgovarajućem mjestu interveniše ulazeći u borbu protiv različitih virusa, posebno protiv ćelija raka. Za očekivati je da se u budućnosti na vidjelo iznese i druga strana ove bolesti, pa da, s Božijim dopuštenjem, bude moguće nadvladati mnoge bolesti koje sada izgledaju neizlječive. Zato su naša nadanja s time povezana. Uprkos tome što naši organizmi, uglavnom, vode uspješnu borbu protiv ćelija raka, imunološki sistem nije sam za sebe dovoljan u ovakvom slučaju. Zato se praktikuju riskantne metode u liječenju te bolesti. Mi se nadamo još većem napretku u tom pogledu, kroz proizvodnju antimaterije, da se ne bi koristila zračenja, da oštećenja organizma koja se pridružuju ovoj bolesti budu neuporedivo manja. Doći će dan kad će se čovječanstvo riješiti te more.

Uprkos svim navedenim jasnim činjenicama, pitanje negiranja Boga zauzima veliki dio materijalističke misli koja je zasnovana na dijalektici i borbi. To je dogmatska predrasuda koja ništa ne vidi, ne priznaje ništa izvan materije. Nakon što se sasvim ishitreno, bez dovoljnog razmišljanja, odlučila za negiranje Uzvišenog Stvoritelja, materijalistička misao nastoji red, sklad i prizore ljepote koji se međusobno prožimaju u dijelovima svemira tumačiti zbunjujućim, nejasnim i maglovitim značenjima zvučnih izraza, kao što su sila, materija i priroda, zaboravljajući konotacije mudrosti, ljepote i koristi, koje se ogledaju u nazivima sila i materija.

Zato je bilo za očekivati da se sve ove čudesnosti koje se ogledaju u divnim djelima, umjetničkim eksponatima koji se izlažu na brojnim izložbama u prostranstvima Zemlje, u slikama ljepote, reda i preciznosti a koje se vide u svemiru pripišu Gospodaru koji vidi sve što je stvorio, izradio i što dobro zna, umjesto što su sve pripisali i zasnovali na gluhoj materiji, lišenoj života i osjećaja. Oni su tako sjeli na krila najneobičnijeg i najbesramnijeg praznovjerja.

Materijalističke teorije, kao što su egzistencijalizam i prirodna selekcija, zavele su do sada brojne ljude. Mnogi mislioci su ih u mnogim prilikama zahvatali različitim metodama. Ocjenjivane su na različite načine, ali ih, definitivno, niko i ni na koji magičan način nije uveo u svijet objektivnih nauka. Uprkos mnogobrojnim uloženim naporima da se uljepšaju nastojanjima da se preporuče širokim populacijama, njihova ispravnost nije dokazana. Na kraju se ispostavilo da te teorije ne mogu imati nikakvu potvrdu, niti imalo istinitosti.

U naše vrijeme se sasvim jasno pokazuje da je cjelokupno postojanje povezano s određenim zakonima kao djelom beskrajne i veličanstvene moći koja je iznad svega, te da se život i sva njegova specifična obilježja razlikuju od obilježja materije. Sa željom da to malo pojasnimo iznijet ćemo nešto što je već svima poznato, a to je da, uprkos izloženosti materije, kojoj neki sve pripisuju, i stalnim promjenama u našim organizmima, naš život i naša narav se ne izlažu bilo kakvoj promjeni, već nastavljaju svojim izvornim putem. To je jedan primjer koji oslikava sporedan položaj materije, stvarnu razinu njenoga skromnog utjecaja i njenu relativno malu specifičnu težinu u živim bićima.

Istina je da sva moderna otkrića u nauci potvrđuju da materija ne nadzire i ne dominira nad svime, kako to tvrde materijalisti, da sve postojeće nije izraz interakcija materija→sila i sila→materija, da je stvaranje svijeta i njegovo održavanje nešto složeno dotle da ga je nemoguće objasniti slučajnostima, ili pripisujući ga njima, te da su osnove materijalističkog posmatranja slabe i klimave, iako su donedavno mogle nekome izgledati snažne i čvrsto spregnute.

Materija je, ona na površini Zemlje kao i ona izvan nje, slijepa, gluha i lišena života i osjećaja. Nije u stanju sama sobom upravljati, niti samu sebe pokrenuti. Sastavni dijelovi materije, također, ne mogu sami sobom prevladati tu čudesnost. Beskrajna Moć je ta koja sve što postoji iz tame ništavila dovodi u postojanje, nekim bićima daruje život, spaja čestice, pokreće ih i vodi preciznim krvnim nitima. Ona je ta koja živa bića, prema programima koji izviru iz beskrajnog Znanja, pokreće nakon što su stvorena s odgovarajućom svrhom.

Prema tome, sve postojeće je, počevši od najsitnijeg djelića atoma pa do najvećega kosmičkog niza sistema, u međusobnom skladu i harmoniji, u propisanim i odmjerenim relacijama. Zato mi smatramo da je pripisivanje tih temeljnih obilježja materiji jedna obmana i samoobmana, da se ukazuje potreba za jednim ispravnijim posmatranjem postojećih stvari i zbivanja prilikom njihovog tumačenja.

Da! S jedne strane, tu je prvotno stvaranje koje se smatra nadnaravnošću (mu’džizom) nad nadnaravnostima, a s druge strane, tu je djelovanje svih sistema, počevši od njihovog stvaranja pa do sada, po potpunome redu i preciznosti, zatim čuvanje toga vladajućeg poretka na svakome mjestu, neovisno o širini prostora, odn. svemira, te podesnosti svemira da se dijeli u sklopu te širine na dijelove koji su se kasnije sklapali u galaksije. Kako možemo objasniti sve što je međusobno proturječno?

Šta znači, npr., sila gravitacije – a to je sila koju je Uzvišeni Allah stvorio – koja postoji među galaksijama, koja je suprotna centrifugalnoj sili? Isto tako, vidimo da mozak istovremeno obavlja različite i među njima oprečne funkcije, da se odjednom pojavljuju brojne i različite situacije i okolnosti. Ako “knjigu” svemira, u kojoj se pokazuju razlike u sklopu jednog sveobuhvatnog jedinstva, čak suprotnosti unutar jednog istog okvira tog jedinstva ne pripišemo njenome stvarnom autoru, kako možemo tumačiti specifična obilježja svijeta, zbivanja u njemu i pojave vezane uz njega?

Ako oči zatvorimo pred prvotnim stvaranjem, a krenemo sva živa bića koja su se nakon toga pojavila razmatrati kao da su jasna i očigledna, kao da nije potrebno bilo kakvo objašnjenje ili tumačenje, ako sve to tako prihvatimo, opravdano je zapitati se: Nije li to jedan bolan udarac nauci i dostojanstvu naučnika?

Tweet

Whatsapp