Napisao Fethullah Gülen. Objavljeno u Svojstva Svih Vjerovjesnika

Povjerljivost kod našeg poslanika

Naš Vjerovjesnik je prije svega bio povjerljiv naspram poruka koje su mu stizale od Allaha, dželle šânuhu. Za njega se ne može ni koliko trun pomisliti da je od tog emâneta bilo šta pronevjerio. Zatim je bio povjerljiv prema svim stvorenjima. Svako je imao povjerenja u njega. Jer, prije svega, on je drugima pokazao svoje povjerenje i bio izvor povjerenja i pouzdanosti. Nakon toga je i nama objasnio koliko je potrebno povjerenje i pouzdanje, i uvjerio nas u to. Ako želite, da sada redom protumačimo te aspekte njegove povjerljivosti.

a. Povjerljivost prema poslanstvu

Allah, dželle šânuhu, je Svoga Poslanika odabrao kao čovjeka koji pazi na emânet, njemu povjerene stvari i dužnosti. On, Poslanik, proveo je cijeli svoj život u tom uzbuđenju i pažnji prema emânetu, u tolikoj mjeri da, kada bi mu došla objava, on bi se plašio da ne propusti bilo koju riječ i ponavljao bi riječi da bi ih naučio napamet prije nego što bi Džibrîl završio sa prenošenjem objave. U vezi sa tim, toliko je pokazivao pažnju i želju da će mu Kur’ân-i kerîm jednog dana kazati:

Ne izgovaraj Kur’ân jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio, Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo. (El-Kijâme, 75/16-19)

Kur’ân je njemu dat kao jedan emânet. On se plašio da ne pronevjeri taj sveti emânet toliko da je drhtao. Zbog toga ga Allah, dželle šânuhu, tješi i daje garanciju da će on biti pouzdan i povjerljiv prema tom emânetu.

Život Allahovoga Poslanika prolazio je uvijek u uzbuđenjima i pažnji da bude povjerljiv toliko da je radio više od svakoga na tome; težinu te dužnosti osjećao je u potpunosti na svojim leđima. Zbog toga je na hadžu kada se opraštao sa svojim ummetom, zbog čega se ovaj hadž i zove Oproštajni hadž, onda kada je, poput zalaska Sunca, sa osjećajem da mu je došao kraj njegovog časnog života, još jednom svoje iskrene prijatelje podsjetio na odgovornost i visokim glasom kazao:

“Za kratko vrijeme će me pitati za vas,”

odnosno, prije nego što budem pitan, ja vas pitam:

“Da li sam vam dostavio Objavu?”

Svi koji su se tu našli odjednom su odgovorili toliko snažno, kao da su se nebesa i Zemlja potresli: “Da, ti si nam dostavio Objavu kako treba, bez ikakvih manjkavosti.” Na ove riječi Prvak svih stvorenja na oba svijeta podiže ruke i izgovara:

“Allahu moj, budi mi svjedok!”^[1]

Da, povjerljivost prema emânetu najprije potiče od Allaha, dželle šânuhu, od Njega je prešla na Džibrîla i zaustavila se kod Allahovoga Poslanika, a kasnije je prenijeta na njegov ummet (sljedbenike). I na Oproštajnom hadžu je, oslanjajući se na svjedočenje svojih sljedbenika, želio vratiti se Allahu, dželle šânuhu. Da, oni su mu govorili: “Svjedočimo da si nam dostavio vjeru.” A Allahov Poslanik je prilikom njihovog svakog izgovora ovih riječi izgovarao:

“Moj Allahu, budi svjedok da sam im dostavio vjeru.”

Eto, toliko je bio bitan emânet.

Prema predaji koju prenose najvjerodostojnije zbirke hadîsa u vezi sa mišljenjem Allahovoga Poslanika o emânetu, ‘Âiša, radijallâhu ‘anhâ, kaže: “Da je Allahov Poslanik – zamislimo, mada je to nemoguće – htio sakriti neki âjet, sigurno bi sakrio âjet u kome Allah, dželle šânuhu, kaže:

A kad ti reče onome kome je Allah milost darovao, a kome si ti dobro učinio: “Zadrži ženu svoju i boj se Allaha!” – u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti i ljudi si se bojao, a preče je da se Allaha bojiš...^[2]

Ovaj âjet je objavljen slijedećim povodom: Allahov Poslanik je kćerku svoje tetke Zejneb bint Džahš, radijallâhu ‘anhâ, udao za svoga oslobođenog slugu Zejda ibn Hârisa, radijallâhu ‘anh, koji je porastao uz njega. Međutim, ovaj brak nije bio sretan kao što su željeli. Naša majka Zejneb, radijallâhu ‘anh, prihvatila je ovaj brak samo da bi poslušala Allahovoga Poslanika. Zbog toga što je brak od samog početka bio bez volje i želje, ona nije pridavala posebnu važnost i poštovanje svome mužu. Zapravo, Uzvišeni Allah je već odredio da se ona razvede sa Zejdom, radijallâhu ‘anh, i da uđe među časne supruge Allahovoga Poslanika. Međutim, dotad su Arapi imali običaj da, ako čovjek za nekoga kaže “Ovo mi je dijete,” to zaista prihvati kao rođeno dijete. Na osnovu toga, supruga toga djeteta biva njemu snaha. A Zejnebu, radijallâhu ‘anhâ, prije toga je njena majka ponudila Allahovome Poslaniku, ali on tu ponudu nije prihvatio. A ovu ženidbu sada njemu direktno naređuje Allah, dželle šânuhu. Ženidba sa Zejnebom, radijallâhu ‘anhâ, je Prvaku svih stvorenja na oba svijeta pala veoma teško i bolno. Ali šta je, tu je; naređenje je došlo odozgo.

Tako i ‘Âiša, radijallâhu ‘anhâ, ukazuje na ovu činjenicu riječima: “Da je Allahov Poslanik htio sakriti bilo šta od Objave, najprije bi sakrio ove âjete koji u sebi sadrže ovu ženidbu.” Međutim, on je naspram Objave koja mu je dolazila bio veoma povjerljiv. Zbog toga nije bilo zamislivo da sakrije i najmanji problem. Značenje âjeta ćemo ponovo navesti:

Da, bilo koji âjet da je htio zatajiti, to bi najprije učinio sa ovim âjetom. Međutim, on je prema emânetu, bio potpuno pouzdan: nije bilo zamislivo da bilo šta sakrije!

Događaj sa nevjerničkim zarobljenicima poslije Bitke na Bedru je također vezan za njegovo ophođenje prema emânetu. Allahov Poslanik se posavjetovao sa hazreti Ebû Bekrom, radijallâhu ‘anh, i Omerom, radijallâhu ‘anh. Hazreti Ebû Bekr, radijallâhu ‘anh, predložio je da se zarobljenici puste na slobodu pod uvjetom da plate otkupninu, dok je hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, bio za to da se svi kazne smrću. Čak je on zahtijevao da svako ubije svoga najbližeg rođaka. Allahov Poslanik, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, prihvatio je prijedlog Ebû Bekra, radijallâhu ‘anh, i oslobodio je zarobljenike koji su platili otkupninu. Daljnji tok događaja sada ćemo zajedno čuti od hazreti Omera, radijallâhu ‘anh:

“Kada sam sljedeći dan došao, vidio sam Allahovoga Poslanika i Ebû Bekra kako plaču. Obojica su spustili glave ka zemlji i plakali koliko su mogli. Upitao sam ih zašto plaču. Međutim, nijedan od njih nije imao snage da mi da odgovor. Bio sam uporan i tražio sam da mi kažu zašto plaču, pa ako treba, da i ja zaplačem sa njima. Na kraju mi je Allahov Poslanik plačući kazao da je objavljen âjet”^[3] u kome Allah, dželle šânuhu, kaže:

Nijednom vjerovjesniku nije dopušteno da drži sužnje dok ne izvojuje pobjedu na zemlji; vi želite prolazna dobra ovog svijeta, a Allah želi onaj svijet. – Allah je silan i mudar. (El-Enfâl, 8/67)

Da je Allahov Poslanik htio sakriti bilo koji âjet, vjerovatno bi ovo bio drugi âjet kojeg bi prikrio. Međutim, Allahov Poslanik je bio čovjek povjerenja prema Objavi. Mi ćemo i jedan i drugi âjet ponovo detaljno obraditi kada kasnije budemo govorili o Pejgamberovom ‘ismetu (sačuvanosti od grijeha) i pokušati da kažemo nešto0 i sa tog aspekta.

b. Povjerljivost prema svemu postojećem

Isto kao što je bio povjerljiv u misiji poslanstva, u prenošenju poruka koje mu je njegov Gospodar slao, Allahov Poslanik je isto tako bio povjerljiv i prema svim stvorenjima, jer je povjerljivost toliko bila usađena u njegovoj duši.

Jednog dana, dok je bio u i’tikâfu, u posjetu mu je došla majka vjernika, njegova supruga Safijja, radijallâhu ‘anhâ. Nakon što je malo posjedila, zatražila je dozvolu da se vrati u svoju sobu. Da bi je ispratio, Allahov Poslanik je krenuo vani sa njom i nakon što je prešao nekoliko koraka, u tom trenutku su pored njih u brzohodu, bez zastoja, prošla dva ashâba. Međutim, Prvak svih stvorenja na oba svijeta ih je odmah zaustavio, a zatim otkrio lice majke vjernika Safijje, radijallâhu ‘anhâ, i kazao:

“Vidite, ovo je moja supruga Safijja!”

Ashâbi su bili iznenađeni i kazali mu: “Ma’azallâh, Allahov Poslaniče! Kako bismo za tebe pomislili nešto loše?” Međutim, Allahov Poslanik, kao u svakom svom pokretu, i ovom prilikom je htio nešto da nas poduči. Onda im je rekao:

“Šejtan kola venama čovjeka poput krvi.”^[4]

Gledajući na ovaj šejtanov bliski odnos sa čovjekom, on je u mogućnosti da mu u glavu mnogo šta unese. U ovom slučaju, čak da postoji hiljaditi, ili, pak, milioniti dio mogućnosti da mu na pamet padne sumnjiva misao poput: “Koja li je ono žena pored Allahovoga Poslanika?” što bi, hafizanallâh (da Allah sačuva), osobi koja to pomisli upropastilo vječni život i ugasilo svjetlost imâna. Zbog toga Veličanstveni Vjerovjesnik, kao simbol saosjećanja, odmah reagira na takvo stanje i na taj način ukazuje na svoju povjerljivost i biva uzrok spasa imâna svojih sljedbenika.

Eto, toliko je on davao važnosti povjerljivosti i pouzdanosti. Zapravo, zar njegovo ime i prije poslanstva nije bilo Emîn, tj. Povjerljivi?^[5] Pa zar ga nisu kasnije i njegovi žestoki neprijatelji poznavali kao takvog? On je toliko bio prihvaćen kao povjerljiv čovjek da, čak, ukoliko bi se i Ebû Džehl upitao kome će dati na povjerenje nešto najdragocjenije, ili nešto vezano za čast i obraz, mislim da bi sigurno kazao: el-Emînu. Da, svakako bi mu na um od ljudi najprije došao Muhammedu’l-Emîn, ‘alejhi ekmelu’t-tehâjâ (neka su na njega najpotpuniji selami). On je takav bio i sav svoj život je na taj način proveo u duhu povjerljivosti.

On je toliko bio povjerljiv da je, kada je neka majka pozvala svoje dijete: “Dođi da ti nešto dam”, odmah kazao:

“Šta ćeš da mu daš?”

Odgovorila je: “Htjela sam mu dati nekoliko hurmi, Allahov Poslaniče”, našto je on kazao:

“Da mu nisi htjela dati nešto, onda bi slagala.”^[6]

Jer Allahov Poslanik je laž smatrao znakom licemjerstva, i radio je da bude što dalje od te ružne osobine. Laž je jedan od tri glavna znaka licemjerstva (munâfikluka). Druge dvije osobine su grijesi i propasti u vidu neodržavanja date riječi i izdaje emâneta.^[7] Koliko je licemjerstvo bilo daleko od Allahovoga Poslanika, isto toliko je bila daleko pronevjera datog emâneta...

Njegovo shvatanje i duh prema povjerenosti i povjerljivosti nije bilo izraženo samo prema ljudima. U okvir ovog njegovog svojstva ulazi sve postojeće. Kada je jedan ashâb htio uhvatiti svoga konja, pozivao ga je držeći ruku kao da nešto ima u njoj, te je to njegovo ponašanje toliko uznemirilo Allahovoga Poslanika, da ga je pozvao i prekorio. Da, on je govorio da čak i prema životinjama treba biti povjerljiv.

Jedne prilike vraćao se iz rata. Dvojica-trojica ashâba su uzeli mladunčad ptice iz gnijezda i igrali se sa njima. Baš u tom trenutku im je došla majka. Kada je uvidjela da nema mladunčadi u gnijezdu, počela je udarati krilima. Kada je za to čuo Allahov Poslanik, naredio je da se mladunčad odmah vrate u gnijezdo i da se ne čini nasilje ptici. Ovim poduhvatom kao da je htio kazati da to ne liči ljudima koji su na sebe uzeli obavezu da budu predstavnici povjerljivosti na zemaljskoj kugli...^[8]

Ashâbi koji su se osvijetlili nurom kojim je on svijetlio i koji su se nalazili u krugu tog nura bili su poput njega. Evo primjera jednog od njih, povjerenika ovog ummeta, Ebû Ubejda ibn Džerrâha!

U periodu vladavine hazreti Omera, radijallâhu ‘anh, bio je namjesnik Šama. U jednom trenutku, kada je pokušao da se ponovo vrati Heraklius sa svojom vojskom u izgubljenu oblast, Ebû Ubejda je pored sebe imao veoma malo vojnika. Zbog toga nije bilo moguće da odbrani grad. Odmah je pozvao i okupio stanovnike Šâma. Onda im je kazao sljedeće: “Od vas smo prikupili džizju (glavarinu), i zbog toga bismo trebali da vas štitimo. Međutim, trenutno nismo u stanju to da učinimo. Znači, nećemo moći da vas štitimo, ali ćemo svima da vratimo ono što smo uzeli od vas jer nam nije dozvoljeno da taj imetak zadržavamo kod sebe na nepravedan način.”

Nakon toga sve prikupljene džizje su vraćene vlasnicima. Svećenici i kaluđeri su se začudili pred ovakvim prizorom, zatvorili se u svoje bogomolje i počeli da se mole za muslimane. Ispraćali su muslimane govoreći: “Ako Bog da, ponovo ćete se vratiti i spasiti nas od Heraklijusova zuluma.”^[9]

Ebû Ubejda, radijallâhu ‘anh, bio je pobožnjak koji je ukazivao na povjerljivost, koji je živio sa svojstvom povjerljivog i koji je zavladao čak i u srcima kršćana. Ako nas danas Zapad ne sluša i ako ne želi da čuje poruke od ljudi koje šaljemo u Evropu, to u potpunosti proističe od nas. Bez imalo sumnje, naš najveći nedostatak je upravo to o čemu govorimo, tj. nemamo povjerljivosti i pouzdanosti. Kada budemo ponovo povratili ovo svojstvo, cijelo čovječanstvo će pronaći narod kojem će vjerovati. I na državnom nivou, sa tim svojstvom ćemo učiniti najveći korak kako bismo imali svoje staro mjesto u međudržavnim odnosima.

Isti utjecaj povjerljivosti moguće je vidjeti i u vladavini Osmanlija. Njihovi vojnici, kada bi išli u rat, nailazili bi na bašče gdje bi ubrali voće, a onda bi okačili novac o granu i nastavljali put. Takvi čestiti i plemeniti ljudi, kao predstavnici povjerljivosti, na taj način bi prije osvajanja zemalja sa sabljom osvajali srca ljudi. Inače, niti bi mogli ući u Evropu pored tih strašnih križarskih shvatanja niti bi mogli opstati u tim krajevima. Primjer Ebû Ubejda, koji je živio u Šamu – živio je i u krajevima Evrope i na Balkanu više od četiri stoljeća. Zbog toga se u tom veličanstvenom periodu uzdignuća stiglo do Beča sa veoma malo gubitaka. I stoljećima su bili predstavnici povjerljivosti i mira u osvojenim mjestima. Mislim da je više krvi proliveno za uspostavljanje povjerenja u Republici Turskoj poslije njena osnivanja nego što je proliveno tokom pet stoljeća za stjecanje povjerljivosti, i to među strancima. Da, sva istraživanja i statistike pokazuju da je više ljudi poginulo u posljednjih pedeset godina nego što je poginulo tokom vladavine Osmanlija punih šest stoljeća. Na osnovu toga, nije tačno i nije ispravno tvrditi da su se osvajanja Osmanlija oslanjala samo na grubu silu. S druge strane, kada se uzmu u obzir tadašnja prijevozna sredstva državom rasprostranjenom na toliko ogromnom prostoru, otvoreno se vidi da nije moguće upravljati samo državnim autoritetom i vojnom silom.

Svakako, oni su osvajanjem srca i duša, toliko dugo i bez ijednog ozbiljnog problema, uspjeli upravljati ljudima različitih rasa pod istim državnim krovom. One koji se danas žrtvuju za islâm i toleranciju trebalo bi da očekuje ista metoda i isti način...

c. Pozvao je svoje sljedbenike da budu povjerljivi

Sultân svih vjerovjesnika je poruke koje su mu dolazile od Allaha, dželle šânuhu, čuvao u okviru povjerljivosti, i atmosferu povjerljivosti je proširio toliko da obuhvati sva stvorenja. Svoj ummet je pozivao da se okite istim ahlâkom (moralom) i preporučivao im da među ljudima žive kao povjerljivi. Pored njega nije se mogla zamisliti ni najmanja pronevjera i izdaja i nije se smio ogovarati nijedan vjernik. On je odmah upozoravao onoga ko bi to htio činiti i ne bi dozvolio da mu se na dušu spusti nečist ogovaranja.

Kada je majka vjernika, hazreti ‘Âiša, radijallâhu ‘anhâ, kazala za neku ženu “da je niskoga rasta”, Allahov Poslanik joj je kazao:

“Ogovarala si je i naoštrila si joj zube.”^[10]

Na isti način je upozorio jednog ashâba koji je tako pričao za Mâiza.^[11] Svi ovi primjeri ukazuju na njegovu povjerljivost, širenje atmosfere povjerljivosti i potiču od znanja da će povjerljivost uliti sreću i spokoj u duše ljudi.

On je uvijek učio slijedeću dovu i preporučivao je svojim sljedbenicima:

“Gospodaru moj, molim Te da me sačuvaš od gladi, a to je zaista ružan drug, i molim Te da me sačuvaš od pronevjere (izdaje), a to je doista ružna plahta.”^[12]

Koliko je god bitno biti vjeran emânetu, toliko je isto važno ne učiniti izdaju i prevariti drugoga. Zapravo, ovo su svojstva koja jedno drugo zahtijevaju.

Za one koji ne održe datu riječ i koji pronevjere na sebe uzete emânete Allahov Poslanik je izrekao sljedeće upozoravajuće riječi:

“Kada Allah na Sudnjem danu sakupi sve ljude, i prijašnje i one poslije njih, poboći će se bajrak za svakoga koji je pronevjerio emânet i bit će kazano: Ovo je pronevjera toga i toga!”^[13]

Allahov Poslanik je posjedovao dušu koja je bila zatvorena i zaključana za svako zlo, dok je za najmanje dobro, pa čak i za neka dobra koja se smatraju sitnicom, otvarao svoju dušu koliko je mogao i uvijek živio sa osjećajem dobročinstva. On je cio svoj život proveo u atmosferi povjerljivosti. Čovječanstvo se zbog toga u njega pouzdalo, povjerovalo mu i u tome se nije prevarilo. Međutim, oni koji su mu okrenuli leđa sami sebe su prevarili i ostali po putevima, ali je on uvijek, poput meleka-čuvara, drhtao i strijepio za svoje sljedbenike i molio se za njih. Ko god je zakucao na njegova vrata, bilo kada i pod bilo kojim uvjetima, čuo je njegov glas: “Lebbejk – Odazivam ti se!”

Isto kao što je bio povjerljiv, on je isto toliko imao povjerenja u Allaha, dželle šânuhu, i vjerovao u Njega. Njegovo vjerovanje i oslanjanje na Allaha, dželle šânuhu, značilo je uzdizanje svojstva povjerljivosti prilikom prenošenja emâneta od Vjerovjesnika ka Allahu, dželle šânuhu. Emânet se javlja kod pejgambera u obliku povjerljivosti i potpunog vjerovanja nakon što siđe od Allaha, dželle šânuhu. Kada se sastave ova dva kraja luka, javlja se sveopće povjerenje i potpuno vjerovanje u Allaha, dželle šânuhu.

Svaki je pejgamber obožavao Allaha, dželle šânuhu, u potpunosti se uzdajući u Njega. Ovo je veličanstveno svojstvo vjerovjesnika bez kojeg se oni ne mogu zamisliti. Kur’ân-i kerîm nam o tome govori potpuno jasno u sljedećem âjetu:

Kaži im povijest o Nûhu! Kada on reče narodu svome: “O, narode moj, ako vam je dojadio moj boravak među vama i moje opominjanje Allahovim dokazima – a ja se stalno uzdam u Allaha – onda se, zajedno sa božanstvima svojim, odlučite, i to ne krijte; zatim to nada mnom izvršite i ne odgađajte!” (Jûnus, 10/71)

Hazreti Nûh, ‘alejhi’s-selâm, pouzdao se u svoga Gospodara i oslonio na Njega toliko da je cijeloj skupini nevjernika imao snage kazati: “Ako vam je teško da me podnesete među vama, da me gledate među vama i to što vas pozivam na Pravi Put, onda činite što hoćete! Što se mene tiče, ja se pouzdavam u Allaha, dželle šânuhu, i na Njegovu pomoć se oslanjam! Eto na čemu ste vi, a na čemu sam ja! Vas je gomila, a ja sam sam. Međutim, znajte da me Allah, dželle šânuhu, spram vas neće ostaviti bez podrške! Vi se sada okupite i udružite, zatim se dogovarajte i sačinjavajte razne planove protiv mene, a za to sakupite i sve vaše ortake, drugove i one koji vam mogu pomoći. Sakupite ih da ne biste poslije za neku bezizlaznu situaciju kazali: “Kamo sreće da smo i to učinili!” Učinite sve što je u vašoj moći i izvršite sve što mislite! Ja sada od vas očekujem sve što će doći, i neka dođe!” Tako je govorio i pozivao ih na mejdan.

Dok je to izgovarao, hazreti Nûh, ‘alejhi’s-selâm, u potpunosti se oslanjao na Allaha, dželle šânuhu, i imao izvanredno povjerenje u Njega. On je apsolutno znao da će ga njegov Gospodar čuvati i sačuvati. Ne znamo koliko se ljudi ukrcalo u njegovu lađu, ali znamo da veliki broj pejgambera, poput hazreti Ibrâhîma, alejhi’s-selâm, vodi porijeklo od njega. Jer Kur’ân-i kerîm hazreti Ibrâhîma, ‘alejhi’s-selâm, ubraja u njegov narod i ovako kaže:

Zaista je iz njegova (Nûhova, ‘alejhi’s-selâm) naroda bio i Ibrâhîm. (Es-Saffât, 37/83)

“...Ja pozivam Allaha za svjedoka” – reče on – “a i vi posvjedočite da ja nemam ništa s tim što vi druge Njemu ravnim smatrate, pored Njega; i zato svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte, ja se uzdam u Allaha, u moga i vašega Gospodara! Nema nijednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno.” (Hûd, 11/54-56)

Dok se stanje, predanost i pouzdanost hazreti Ibrâhîma, ‘alejhi’s-selâm, iznosi na slijedeći način:

Divan uzor za vas je Ibrâhîm i oni koji su uz njega bili kad su narodu svome rekli: “Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali”, – ali nisu riječi Ibrâhîmove ocu svome: “Ja ću se moliti da ti se oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti.” – Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti. (El-Mumtehine, 60/4)

Da, i Ibrâhîm, ‘alejhi’s-selâm, zajedno sa onima koji su bili na njegovoj strani diže glas protiv nevjerništva i izaziva nevjernike na mejdan. Govorili su: “Mi smo jako daleko od onoga čemu se vi klanjate izvan Allaha, dželle šânuhu, Mi i vas i sva vaša lažna božanstva poričemo, i zbog toga se među nama pojavilo i proširilo neprijateljstvo!” Zapravo, to neprijateljstvo traje od hazreti Âdemova, ‘alejhi’s-selâm, perioda do danas. Imân i kufr (nevjerništvo) od prvog dana su dušmani jedno drugom. Nemoguće je da se nalaze na istome mjestu i da dijele isto mjesto. Zbog toga će nevjerništvo svakako želiti da saplete i skrene s Pravog Puta imân i uvijek će biti uznemireno. “Oči slijepog miša se rastuže od svjetlosti”, odnosno: zbog toga što se nisu navikli na svjetlost, uvijek će im smetati svjetlost imâna i poslanstva, kao što slijepim miševima smeta svjetlost.

Rekli su: “Da, sve dok i nevjernici ne budu povjerovali u Allaha, dželle šânuhu, kao mi i dok se ne budu oslanjali na Njega, neće prestati neprijateljstvo među nama.” Jer u suštini nevjerništva se nalazi zabluda i hladnoća mržnje. Nevjernik na svaku stvar gleda sa mržnjom, dok se u duši vjernika nalazi humanost i plemenitost. On na cio svemir gleda kao na bešiku bratstva. Sa svakim ima nešto zajedničko i traži put za dijalog sa svakim. Dok je vjernik takav, nevjernik uživa u tome da se svađa sa svima. Zapravo, kada svako bude povjerovao u Allaha, dželle šânuhu, i to sa srca, iskreno, tada će zavladati sveopći mir i spokoj na Zemlji. A očekivati taj mir od nevjernika i nevjerništva u potpunosti je nemarnost i naivnost. Jer nevjerništvo čovječanstvu ne može pružiti ništa drugo osim svađu i ugnjetavanje među narodima.

Zbog toga Kur’ân-i kerîm ono što je kazao hazreti Ibrâhîm, ‘alejhi’s-selâm, svome ocu navodi kao izuzetak, a ono što je kazao hazreti Ibrâhîm, ‘alejhi’s-selâm, to je samo želja koja je proizlazila iz njegove neograničene samilosti i sažaljivosti. Ali i on otvoreno kaže da za svoga oca kod Allaha, dželle šânuhu, ne može ništa preduzeti. Nakon toga Ibrâhîm, ‘alejhi’s-selâm, riječima: “Oslanjamo se na Tebe i okrećemo se Tebi” izražava svoje povjerenje, pouzdanje i oslanjanje na Allaha, dželle šânuhu. Zapravo, kada bi se istražio život svih pejgambera do u detalje, došlo bi se do zaključka da je kod njih oslanjanje na Allaha i povjerenje u Njega zauzimalo visoko mjesto. Taj njihov tevekkul i povjerenje nije bio isti kao kod drugih ljudi, naročito ako je riječ o tevekkulu Sultâna svih pejgambera. Da, tevekkul (oslanjanje na Allahovu pomoć) i i’timâd (povjerenje u Njega) kod Prvaka svih stvorenja na oba svijeta, Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, bila su svojstva većeg obima i smisla nego kod ostalih vjerovjesnika.

Njega je Allah, dželle šânuhu, jednom podučio da kaže: Hasbijallâh.^[14] A onda je cio svoj život Allahov Poslanik proveo u tevekkulu, povjerenju i sigurnosti. Zamislite, jedan junak kao što je hrabri i neustrašivi Hajdâr-i kerrâr^[15], Alija, radijallâhu ‘anh, kaže: “Kada bismo se stijesnili i uplašili na bojnom polju, odmah bismo se povukli iza Allahovoga Poslanika, i tako bismo osjećali da smo na sigurnom i mirnom mjestu.”^[16]

d. Njegova povjerljivost tokom Hidžre

Kada je htio obaviti hidžru, Njegova kuća bila je opkoljena sa sve četiri strane ljudima koji su žudjeli da ga usmrte. U tom trenutku on je proučio âjet:

I Mi smo ispred njih i iza njih pregradu metnuli... (Jâ-sîn, 36/9)

bacio jednu šaku pijeska prema njima i prošao između njih ne pokazavši nijedan znak zabrinutosti.^[17] Da, toliko je bio ravnodušan i neustrašiv.

Nakon toga put ga vodi u pećinu Sevr. Ova pećina nalazila se na jednom vrhu gdje su i mladići teško izlazili. On se tu uspeo kada je imao tačno pedeset i tri godine. Zapravo, cio život mu je prošao u mukama i teškoćama, a ovo je bilo nešto posljednje od toga. Sada se odazvao ovoj sretnoj pećini koja ga je pozivala svojim jezikom; ostao je u njoj nekoliko dana i na taj način počastio je iznad svih dragocjenosti.

Mekkanski mušrici su već bili došli do samog ulaza u pećinu. Između njih je bila razdaljina jedan metar ili čak i manje. Hazreti Ebû Bekr, radijallâhu ‘anh, bio je zabrinut. U tom trenutku je razmišljao da je Allahov Poslanik njegov emânet i njegova briga, i brinuo se: “Šta ako se Njemu nešto dogodi prije nego što svoj emânet ne izvrši?” Lice mu je od toga problijedilo. Međutim, na usnama Allahovoga Poslanika nije bilo nimalo promjene i nestanka njegovog osmijeha. On, kao čovjek sigurnosti i jakog uvjerenja, tješeći svoga prijatelja Ebû Bekra, radijallâhu ‘anh, govorio je:

“Ne strahuj, Allah je sa nama!” (Et-Tevbe, 9/40)

I ponavljao je:

“Šta misliš o dvojici gdje je treći Allah?”^[18]

e. Njegova povjerljivost na bojnom polju

Početkom bitke na Hunejnu u redovima islamske vojske pojavila se smutnja i nered toliko da su svi ashâbi takoreći bježali lijevo-desno i svi su počeli pomišljati da je pred njima gubitak i poraz. Baš u tom trenutku događa se nešto neočekivano. Allahov Poslanik, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, sa svojom blagoslovljenom jahalicom, koju je Abbâs, radijallâhu ‘anh, htio zaustaviti, bacio se pravo u neprijateljske redove. Krupnim i neustrašivim glasom je počeo vikati:

“Ja sam vjerovjesnik! U tome nema laži! Ja sam sin (unuk) Abdulmuttaliba!”

Ovaj njegov poduhvat i ova njegova hrabrost bili su uzrok te se za kratko vrijeme muslimanska vojska vratila u red i osvijestila; loša sreća se izgubila, a poraz se preobratio u pobjedu.^[19]

f. Začuđujuća predanost

Odmarao se ispod jednog stabla. U tom trenutku nevjernik po imenu Gavres iskoristio je priliku i pošto ga je našao kako spava, uzeo mu sablju i kao da mu je stavio pod grlo. Ironičnim tonom ga je upitao: “Ko će te sada spasiti iz mojih ruku?” Naspram toga Allahov Poslanik nije pokazao nijedan znak panike jer je on u potpunosti imao pouzdanje u Allaha, dželle šânuhu. Jednim pouzdanim tonom je uzviknuo:

“Allah!”

Ovaj njegov neustrašivi ton je nevjernika na smrt uplašio kao da ga je se okamenio na tom mjestu, a sablja mu je ispala iz ruku. A sada je Allahov Poslanik uzeo sablju u ruke i upitao ga:

“A ko će tebe sada spasiti?”

Čovjek je počeo da drhti kao da ga je napala groznica. Tada su došli oni koji su čuli glas Allahovoga Poslanika. Prizor koji su vidjeli i njih je začudio. Kada su kasnije saznali o čemu se radi, njihov imân u Allaha, dželle šânuhu, ojačao je, a povjerenje se povećalo. Gavres, koji je vidio tu povjerljivost, dao je riječ Povjerljivom i udaljio se odatle.^[20]

Poznati zapadnjački mislilac Bernard Shaw kaže: “Njegovo veličanstvo Muhammed je čovjek koji sa različitih aspekata posjeduje začuđujuće osobine. Ovog tajanstvenog čovjeka nemoguće je u potpunosti shvatiti. Naročito jedna njegova karakteristika koja se ne može shvatiti jeste njegovo pouzdanje i oslanjanje na Božiju pomoć.”

Shaw govori istinu.

On je toliko bio sklon pokornosti i pouzdanosti Allahu, dželle šânuhu, da to ne možemo izmjeriti ili objasniti bilo kojim nama poznatim mjerilima. Njegovo mjesto kod Allaha, dželle šânuhu, određeno je prema toj pouzdanosti, vrijednosti i privrženosti. Tako, kada On poželi i zamoli svoga Gospodara, noći se preobrate u dane, tmina postane svjetlost, ugalj se pretvori u dijamant, a siromasima se podari blago sultâna. Tim povodom ovdje želim navesti jedan događaj koji se pripisuje hazreti Hasanu Basrîju. Mislim da je veoma bitan događaj sa aspekta naše povezanosti sa Pejgamberom. Događaj se može kritikovati sa aspekta hadîskih kriterijuma, međutim, sličnih događaja ima još toliko mnogo da se može smatrati normalnim i nema nikakve smetnje da se prenosi. Događaj je slijedeći:

Jedan mladić iz Basre je zanijetio (donio odluku) da sa svojim starim ocem obavi hadž. Na putu ka Mekki otac mu preseli na Âhiret. Preseli mu otac, ali njegovo mrtvo tijelo se preobrati i poče ličiti na neko ružno stvorenje. Ovakvo stanje je toliko uznemirilo žalosnog mladića da od zbunjenosti nije znao šta da radi. Koga da pozove u pomoć i ko će mu pomoći oko dženaze kada mu je otac u ovakvom stanju? Dok se prevrtao u toj muci, odjednom se na njega spustio neki težak osjećaj i odjednom se našao u stanju između sna i jave. U tom trenutku vidio je da su se vrata od šatora otvorila i da je unutra ušao neko sa svijetlim licem. Ovaj čovjek prijatna lica je stao naspram tijela njegovog oca i cijelo tijelo mu istrljao. Tako, gdje god je dotakao njegovo tijelo, ono se vratilo u stari oblik i preobratilo se u čisto i svijetlo tijelo. Mladić je bio zamišljen i nalazio se u transu. Kada je čovjek koji je došao krenuo ka vratima šatora da iziđe, mladić je potrčao ka njemu i upitao ga: “Tako ti Allaha, reci mi ko si ti?” On mu je odgovorio:

“Zar me nisi prepoznao? Ja sam Muhammed!”

Kada je ovo čuo, mladić se obradova i upita: “Allahov Poslaniče, šta se dogodilo? Zašto se tijelo mog oca promijenilo?” Allahov Poslanik mu odgovori:

“Redovno je pio alkohol, zbog toga mu se tijelo promijenilo!”

Mladić ga zatim upita: “A zbog čega si nas počastio svojim dolaskom?” Tada mu Allahov Poslanik reče:

“Došao sam, jer tvoj otac je, kad god bi se spomenulo moje ime, na mene donosio salavât.”

Jedna ovako mala veza ovog čovjeka sa Allahovim Poslanikom ne ostaje bez nadoknade te ga on sa svojim šefâ’atom (zalaganjem) uzima u svoje okrilje kada mu je najpotrebniji. Kada je čuo da je umro, njegova duhovnost se Allahovom, dželle šânuhu, voljom odmah pojavila kod njega.

Allahov Poslanik je ličnost među ljudima u koju se najviše treba uzdati i u koju treba imati najviše povjerenja. I njegov ummet treba da zasluži isto takvo povjerenje. Zbog toga je u jednom âjetu rečeno:

Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate, i kada ljudima sudite, da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi. (En-Nisâ, 4/58)

Uzrok silaska ovog âjeta hazreti Alija, radijallâhu ‘anh, objašnjava ovako: “Kada je osvojena Mekka, naš Pejgamber je uzeo ključeve Ka’be od Osmâna ibn Talhe, koji tada još nije bio primio islâm, i sam je otključao vrata Ka’be. Onda je došao hazreti Abbâs, radijallâhu ‘anh, i zatražio ključeve. Vjerovatno da je taj bitni emânet najviše pripadao čovjeku koji će u budućnosti biti veliki vjernik. U isto vrijeme, davanje ključeva tom budućem vjerniku otvorit će njegovo srce putu koji vodi islâmu. Tako je i bilo. Kada je objavljen ovaj âjet, ključevi Ka’be su ponovo uručeni Osmânu ibn Talhi.”^[21]

Međutim, pravilo iz ovog âjeta je generalno. Zapravo, Allahov Poslanik je, kao jedan od predznaka Sudnjeg dana, naveo nestanak emâneta tako što je kazao:

“Kada nestane emâneta, čekajte Kijametski dan!”

Ashâbi su upitali: “Kako može nestati emânet?” Odgovorio im je:

“Kada se poslovi budu davali onima koji to ne zaslu-žuju!”^[22]

Da, emânet je veoma bitan. Dati poslove onima koji zaslužuju je jedna vrsta emâneta i jedan od najbitnijih faktora koji će sačuvati red na ovozemaljskoj kugli. Nestanak emâneta i prestanak opće ravnoteže i reda imaju isto značenje. Stanje takvog svijeta, kad postoji, isto je kao da ne postoji.

U drugim hadîsima u vezi sa ovom temom Allahov Poslanik kaže:

“Svi ste vi čobani i svi ste odgovorni za svoje stado (za one koji su pod vašom upravom): vladar je čoban i odgovoran je za svoje stado (narod kojim upravlja); svaki čovjek je čoban u svojoj porodici i odgovoran je za nju; žena je čoban u kući svoga muža i odgovorna je za svoje poslove; sluga je čoban u imetku svoga vlasnika i odgovoran je za svoje postupke. Svi ste vi čobani i svi ste odgovorni za svoja stada!”^[23]

Sa ovom sveobuhvatnom perspektivom želi se ukazati na to da smo ovdje svi jedni drugima emânet. Sve što postoji u potpunosti je Allahov emânet. Kur’ân-i kerîm je najprije Džibrîlu, a zatim hazreti Muhammedu, ‘alejhi’s-selâm, emânet. Kur’ânski principi i poslanički poziv hazreti Muhammeda, ‘alejhi’s-selâm, emânet su njegovom ummetu. Iza toga, cio ummet je emânet Allahu, dželle šânuhu.

Svi elementi koji sačinjavaju život i uzrokuju da se odvija život jesu poput krugova vezanih jedan za drugog. Najmanji kvar u jednom od tih krugova da se dogodi, mnogostruko će prijeći na drugi i nanijeti veću štetu. Mislim da u to niko ne sumnja. Na nivou individue, ako postoji neki problem i ako se odmah ne iskorijeni, bez sumnje će se taj problem preobratiti u jedan neizlječivi kancer. Kad je situacija takva, onda svaki krug treba da istinski odradi svoj emânet koji je uzeo na svoj teret, da bi se zaustavili svi mogući kvarovi i problemi.

Evo i u ovom časnom hadîsu se ukazuje na tu povezanost i integritet. U okviru ovog upozorenja, kada bi svi pojedinci koji sačinjavaju zajednicu, od vratara do vladara, bili svjesni u odgovornosti prema svojim emânetima, onda bi čovječanstvo pronašlo ono što traži u utopijama u toj skupini povjerljivih i pouzdanih.

Zbog te sveobuhvatne bitnosti emâneta Allahov Poslanik je kazao:

“Ko nema emâneta, nema ni imâna.”^[24]

Ko ne čuva ono što mu je dato na emânet i ko istinski u tom smislu nije odgovoran, njegov imân nije potpun.

S tog aspekta, imân i emânet su jedno drugom poput uzroka i posljedice. Čovjek koji ne vodi brigu o svojim emânetima ne može se ubrajati u prave vjernike. Pored toga, ispravnu ideju o emânetu teško je naći kod drugih ljudi, osim kod potpunih vjernika. Da, ako je čovjek potpuni vjernik, on će biti povjerljiv prema svojim emânetima. Ako nije povjerljiv prema svojim emânetima, znači da mu imân nije potpun.

Na drugome mjestu Allahov Poslanik, opisujući vjernike, kaže:

“Pravi vjernik je onaj od koga su sigurni životi i imeci drugih ljudi.”^[25]

Želim ponovo navesti hadîs koji sam spomenuo govoreći o iskrenosti našeg Vjerovjesnika jer se tiče naše teme. Allahov Poslanik je kazao:

“Ko mi bude garantovao šest stvari, ja mu garantujem Džennet:^[26]

– Kada govorite, govorite istinu! (Da, neka vam postupci budu potpuno istiniti, i na tom putu budite poput strijela!)

– Kada nekom nešto obećate, izvršite dato obećanje! (Zapravo, ponašati se suprotno ovome je znak licemjerstva, kao što smo već ukratko kazali.)

– Budite povjerljivi! (Ako ti je nešto dato u emânet zato što te neko zna kao povjerljiva, nikako onoga koji o tebi tako razmišlja zbog toga ne uvodi u laž! Čak njihovo lijepo mišljenje o tebi nemoj pronevjeriti ni na Âhiretu!)

– Budite čestiti i čuvajte vaša stidna mjesta od grijeha! (Čuvajte svoju čast i poštenje! Pazite na tuđu čast potpuno isto kao i na svoju! O ovome ćemo detaljnije govoriti u okviru poglavlja o časti i poštenju.)

– Zatvorite oči harâmu! (Ne gledajte u ono što vama ne pripada i ne bacajte oko na ono što vam nije dozvoljeno.)

Gledati u harâm nanosi štetu srcu. U jednom kudsî hadîsu kaže se:

“Gledati u harâm je jedna od šejtanovih otrovnih strijela. (Vaša volja će se razapeti kao strijela i zabosti se u vaše srce, ili: ova šejtanova strijela je u ruci vaše volje.) Ko iz strahopoštovanja prema Meni bude izbjegavao takve poglede, Ja ću mu usaditi takav imân da će njegovu slast osjetiti u srcu.”^[27]

– Udaljite vaše ruke od harâma! (Nikome ni na kakav način ne činite zlo!)”

Evo, ovdje navedene tačke u nekom smislu se mogu računati kao uvjeti da neko postane čovjek povjerenja, i ko se njih bude pridržavao, živjet će kao povjerljiva osoba i zagarantovat će sigurnost na drugome svijetu. Zapravo, ko u tom pogledu bude dao i održao riječ Allahovome Poslaniku, on mu daje obećanje za Džennet.

U svakom slučaju, da bi na ovozemaljskoj kugli bilo sigurnosti i povjerljivosti, zavisi od toga da li su povjerljivi ljudi ti koji njome rukovode. Ako cijeli islamski svijet izvrši svoj emânet kojim je zadužen i ako postane predstavnik povjerljivosti i sigurnosti na Zemlji, tada će ona ponovo postati mjesto ravnoteže i reda. Inače, trenutno stanje, ne samo u Turskoj, već u cijelom Svijetu, nije za radovanje, već je žalosno. Kako je lijepo Âkif^[28] stihovima iznio sliku tog stanja:

Stid nestade i izgubi se, te je na svakom mjestu bezobrazluka!
Kakva ružna lica je pokrivala očigledno ta zavjesa tanka:
Nema vjernosti, riječ se ne poštuje, a bez značenja je riječ emâneta!
Laž se traži, izdaja hara na sve strane, a istina je nepoznata!
Kosa se ježi, o, Gospodaru, kakva je revolucija strašna izvršena!
Niti ostade imâna, niti dîna, imân zemlja postade, vjera bi porušena!

g. O, sjemena nade!

Vi ste ti koji će iznova uspostaviti vjerska načela na ovozemaljskoj kugli. Vi ste mladice jednog takvog korijena i buketi jednog takvog izvora svjetlosti, koji je u tmurnom periodu historije svijet utopio u svjetlost i svoje grane, a listove i cvijeće na sve strane razbacao poput džennetskog stabla Tûbâ. I u tom periodu naš plemeniti narod je osnovao državu čija je riječ u međudržavnim odnosima prihvatana kao naređenje i koja je vladala Svijetom. Inšallâh, vi ste ti koji će ove tmurne dane pobijediti, a ja se nadam da će oni brzo proći, tako što ćete ponovo oživjeti te svijetle periode. Od vas to čekaju i oni ispod zemlje i oni iznad nje, a naročito onaj koji se uvijek kreće među vama sa svojim rûhanijjetom, iako ga vi ponekad ne osjetite i ne vidite dok vas miluje po vašoj glavi i tupka po leđima... To je hazreti Muhammed, ‘alejhi’s-selâm, koji pogledom punim nade i osmijehom čija je svaka crta simbol samilosti od vas očekuje taj podvig.

Ako budete kao pouzdani ljudi ustrajni i ako svojim okruženjima budete poslali poruke pouzdanosti i sigurnosti, i ako to uspješno učinite, onda će vam se do kraja otvoriti vrata srca cijelog čovječanstva, i poput prvih generacija islâma, vi ćete zavladati njihovim srcima. Ne zaboravite: Da bi se stiglo do ovog rezultata, do ovog vrha, najvažniji uvjet je biti pouzdan i povjerljiv u svome emânetu.

Ako želimo ponovo postati element ravnoteže u svjetskim krugovima i postati narod u čije se oči gleda kada se donose odluke vezane za sudbinu svijeta, – a to nam je obaveza! – onda treba da budemo predstavnici istine, pravde, ustrajnosti i pouzdanosti...

[1] Buhârî, Hadždž, 132.; Muslim, Hadždž, 147.; Ebû Dâvûd, Menâsik, 57.
[2] Buhârî, Tevhîd, 22.; Muslim, Îmân, 288.
[3] Muslim, Džihâd, 58.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 1/30-33.
[4] Buhârî, I’tîkâf, 8. i Bed’u’l-halk, 11.; Muslim, Selâm, 24-25.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 24/72.
[5] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 3/425.; Hâkim, el-Mustedrek, 1/628.; Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 1/323.; Ibn S’ad, et-Tabakâtu’l-kubrâ, 1/121.
[6] Ebû Dâvûd, Edeb, 80.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 3/447.
[7] Buhârî, Îmân, 24.; Muslim, Îmân, 107.
[8] Ebû Dâvûd, Džihâd, 112. i Edeb, 164.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 1/404.
[9] Belâzûrî, Futûhu’l-buldân, 1/143.
[10] Ebû Dâvûd, Edeb, 35.; Tirmizî, Kijâme, 51.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 6/189.
[11] Ebû Dâvûd, Hudûd, 23.
[12] Allâhumme innî e’ûzu bike mine’l-džû’i fe innehu bi’se’d-dadži’u ve e’ûzu bike mine’l-hijâneti fe innehâ bi’seti’l-bitânetu. Ebû Dâvûd, Vitr, 32.; Nesâî, Isti’âze, 19. i 20.
[13] Buhârî,Edeb,99.;Muslim,Džihâd, 9-16.(Riječi su uzete iz Muslimove predaje).
[14] Dovoljan mi je Allah.
[15] Nadimak hazreti Alije, radijallâhu ‘anh, a znači: Lav koji neustrašivo više puta napada.
[16] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 1/156.; Ebû Ja’lâ, Musned, 1/258.
[17] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 3/8-9.; Taberî, Târîhu’l-umem ve’l-mulûk, 1/567.
[18] Buhârî, Tefsîr (9), 9.; Muslim, Fedâilu›s-sahabe, 1.
[19] Buhârî, Džihâd, 52.; Muslim, Džihâd, 76-80.
[20] Buhârî, Džihâd, 84. i Megâzî, 31.; Muslim, Fedâil, 13.; Hâkim, el-Mustedrek, 3/29.
[21] Ibn Kesîr, Tefsîru’l-Kur’âni’l-azîm, 1/516-517.
[22] Buhârî, ‘Ilm, 2.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 2/361.
[23] Buhârî, Džumu‘a, 11. i Vesâjâ, 9.; Muslim, Îmân, 20.
[24] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 3/135.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 8/195.; Bejhekî, es-Sunenu’l-kubrâ, 4/97.
[25] Tirmizî, Îmân, 12.; Nesâî, Îmân, 8.
[26] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/323.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 8/262. i el-Mu’džemu’l-evsat, 3/77.; Bejhekî, es-Sunenu’l-kubrâ, 6/288.
[27] Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 10/173.
[28] Islamski i nacionalni pjesnik Turske Mehmed Âkif Ersoy, inače autor turske himne i mnogih djela.

Napravljeno na 23 Maj 2013.