Predgovor

Govoriti o odabranoj i veličanstvenoj ličnosti hazreti Muhammeda Mustafe, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, a prije toga predstaviti ga kao lijek za spas čovječanstva i kao eliksir za neprebrodive probleme čovječanstva i opisati njegov slavni život onako kako odgovara tome veličanstvenom velikanu, veoma je bitna tema koja se, kao i kod mnogih drugih, preobratila u jednu nezaustavljivu želju i volju, sa svakog aspekta pod pritiskom moje ideje i mog osjećaja...

On je slika ponosa čovječanstva. Već četrnaest vijekova najveći geniji na ovozemaljskoj kugli, mnogi filozofi i veliki broj mislilaca i učenjaka, čije misli su poput “zvijezda našega neba”, stajali su skrušeno iza njega i obraćali mu se: “Ti si čovjek čijom se pripadnošću ponosimo”.

Kao dokaz njegove veličine dovoljno je to što, pored tolikog rušenja i napada na islâm, mi i dalje čujemo glas mujezina sa munare: Ešhedu enne Muhammeden resûlullâh, i primjećujemo da se na sve strane šire krila rûhanijjeta Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, i zajedno sa duhovnim stvorenjima pet puta dnevno se oduševimo. Pored toga, u ime njegove veličine, možemo kazati i to da, naspram tolikog broja unutarnjih i spoljnjih neprijatelja vjere, koji rade na uništavanju i zabludi novih generacija, danas i dalje ima mladića koji su u potpunosti shvatili istinu o Ahmedu, sallallâhu ‘alejhi ve sellem. Iako imaju poteškoća u shvatanju, ipak trče ka Muhammedu, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, poput noćnih leptira ka svijeći, čemu nema slična događaja u svijetu. Vrijeme nije učinilo prevaziđenom nijednu istinu o njemu, istinu koju nosimo u našim prsima. Da, on je i dalje svjež. Kao što sam mnogo puta pričao svojim prijateljima, kad god odem u Medinu Munevveru, njegov miris me toliko obuzme isto kao da ću u narednih nekoliko koraka da se sretnem sa njim i kao da ću čuti njegov glas kako izgovara Merhaben, ehlen ve sehlen (Zdravo, dobro došao). Eto, on je toliko svjež u našim dušama, i svaki dan sve je svježiji.

Da, vrijeme prolazi i stari, neke ideje zastarijevaju i gube svoju vrijednost, ali Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, svakog dana u dušama vjernika biva mlađi poput jednog zrna sjemena koje svakog dana otvara nove pupoljke.

Po mome mišljenju, da se govorilo o njemu koliko o nekom drugom, a mi nismo govorili dovoljno, da se dalo mogućnosti govoriti o njemu koliko se dalo mogućnosti drugima i da su društvene i kulturne institucije bile u potpunosti mobilizirane da govore o njemu u srcima današnjih generacija, samo bi on imao vlast i u prsima bi se samo on nalazio. I pored svega toga, od istoka do zapada, iz svih različitih rasa, naroda i plemena, ljudi trče sa testijama u ruci ka tom najčišćem izvoru i ka šatoru Sultâna koji stavlja krunu suncu, koga ću predstaviti kao Menhelu’l-azbu’l-mevrûd (Izvor slatke pitke vode).

Da, danas se u cijelom Svijetu, od Amerike, Engleske, Francuske i Njemačke, primjećuje jedno buđenje u kome se traga za njim, i već na svakome mjestu muslimani bez prestanka čuncima tkaju njegove ideje i o islâmu vezu tanke čipke; islâm već doživljava jedno novo “doba sreće”. Situacija u islamskom svijetu nije nimalo drugačija. Umjesto ljudi koji su prostodušno, bez razmišljanja, imali veze sa islâmom i muslimanima prije jednog vijeka ili dva, danas imamo ljude koji su učeni i koji slijede Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, u okrilju svijetlih zraka nauke i koji proučavaju islamske teme. Oni koji su dosad uvijek zloupotrebljavali učevne ljude, univerzitete, fakultete i ostale škole na račun nekakvih izama i koji su radili za nevjerništvo koristeći narodne društvene institucije, počeli su da se tope poput ledenih brda jedan po jedan i da brzo klize ka njemu.

Oni koji su mijenjali po hiljadu puta svoja mjesta godinama tražeći neku granu spasa da se uhvate za nju, trčali su od jednog sistema ka drugom, od jedne ideje ka drugoj, i uvidjeli su da ta njihova kretanja završavaju fijaskom, i na kraju trče ka školi Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, koji se nijednom dosad nije susreo sa fijaskom. Eto vam za primjer M. Bucaille, R. Garaudy i još mnogi za čija imena nismo čuli...

Međutim, da li smo mi upoznali tog Sultâna Duša, koji podučava sultânatom sultâne, onoliko koliko je potrebno i koliko se traži od nas? Zašto da vas zapitkujem i miješam u to? Ja koji spuštam svoje čelo na sedždu od svoje pete godine i govorim da sam poput sluge sa ogrlicom na vratu i čekam kao Kitmîr^[1] pred njegovim vratima – da li sam o njemu u potpunosti govorio koliko treba? Ili da li sam vam dostavio u potpunosti ono što znam? Sve one koji govore pitam, a računajući i sebe među njima, kažem: Da li smo govorili ljudima dvadesetog vijeka o Prvaku svih prvaka, koji bi oduševio i pokrenuo duše, dovoljno i onako kako mu dolikuje?

Ne! Da je čovječanstvo njega upoznalo, žudilo bi za njim i krenulo putevima koji vode njemu; kada bi se spomenulo lijepo sjećanje na njega, oči bi se suzama napunile tako da bi ih uhvatio treptaj da bi mogle ući u njegovu čistu okolinu, svijet poslanstva i prečistu klimu. Da bi dao život pepelu srca koja gore vatrom ljubavi prema njemu, bio bi stavljen ispred vjetra koji bi ga uvijek nosio ka njemu.

Ono što voli, čovjek voli onoliko koliko ga poznaje, a uvijek biva neprijatelj onome što ne poznaje. Zbog toga je zajednička tačka postupaka naših neprijatelja, koji se cio vijek bore protiv nas: prekriti zaboravom njegovo uzvišeno ime i odgajati nove generacije kao neprijatelje Vodiča svih stvorenja na oba svijeta. Kako je od Allaha darovan fenomen da, i pored toga što naši neprijatelji žele izbrisati i izbaciti njegovo ime iz srca i duša drugih, danas su sve prepreke i zidovi prijeđeni, a naročito je omladina sebe bacila u njegovo krilo, i to sa radošću, isto kao kada se čovjek koji se suoči sa smrću, danima žedan i gladan u pustinjskoj vrućini, obraduje vodi koja se pojavi pored njega. Naravno da će on, čije je srce puno milosti, prihvatiti sve one koji trče njemu sa takvom željom i da ih on neće lišiti nagrade.

Ne znam da li ste pažljivo pogledali ljude koji prepune džamije tokom džume-namaza. Ako ste to učinili, onda ste vidjeli da je to većina mladih ljudi. Šta je uzrok da ti mladići, usred zime, po snijegu, drhteći od hladnoće, uzimaju abdest i trče u džamiju, naspram zablude i stranputica, koje svojim sistematizovanim radom kao vakuum izazivaju i privlače mlade generacije? Ako želite, ja ću vam kazati uzrok: to je atraktivnost Muhammeda, ‘alejhi’s-selâm.

Odgovaralo to našoj logici i shvatanju ili ne, duše se okreću oko tog Sunca i tog svjetionika poput leptira... U veoma bliskoj budućnosti, oni koji dosad iz raznih razloga nisu trčali njemu i oni jadnici zapuštene pameti koji su se poput zimskih muha zakačili o nešto i ostali na putu, kajat će se što su stali na tome putu i, udarajući u koljena, izgovarat će: “Zašto se nismo i mi okrenuli i trčali njemu?” Ali će možda toga dana za veći dio njih sve biti završeno i kasno.

Svijet će njemu trčati; naučni krugovi će ga istraživati; duše koje su otvorene prema klimi razmišljanja krenut će za njim; a mnogi neprijatelji postat će žestoki prijatelji i ući pod njegovu zaštitu, kao što to već čine. Danas već i u okviru samih mjerila neprijateljske strane utjecaj Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, prevagnuo je, i njegovu veličinu priznaje čak i taj neprijateljski svijet.

Allahov Poslanik u jednom hadîs-i šerîfu kaže:

“Izmjerio sam se sa deset osoba iz svoga ummeta i prevagnuo sam nad njima. Zatim sam se izmjerio sa sto, zatim sa hiljadu ljudi, i opet sam prevagnuo. Uto su mi došla dva zadužena meleka i rekla mi: Ostavi to, jer kada bi se izmjerio i sa cijelim ummetom, ti bi prevagnuo.”^[2]

Zapravo, ovo se obistinilo. Naš vjerovjesnik, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, kaže da je u snu vidio slijedeće:

“Na jednom tasu vage stavljen sam ja, a na drugom cio moj ummet, i ja sam prevagnuo.”^[3]

Naravno, na jednoj strani Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, a na drugoj strani svi ashâbi, tâbi’îni, tabe-i tâbi’îni, zatim svi velikani koji su imali utjecaja na duše ljudi među sufijama, evlijama, čestitima, dobrima i Allahu bliskima koji su došli poslije njih i koji će doći do Sudnjeg dana – i opet će prevagnuti Sultân Duša i svjetlost naših očiju, Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem. Jer sve što postoji, stvoreno je iz poštovanja prema njemu.

On je uzrok cilja stvaranja svemira. Poznat je hadîs-i kudsî u kome se taj cilj objašnjava slijedećim riječima: “Da nije bilo Tebe, ne bih stvorio svemir.”^[4]

Svakako je besmisleno napisati knjigu čije se značenje ne razumije. Allah, dželle šânuhu, čist je i daleko od besmislenosti. Zapravo, vrijeme i mjesto želi telala jakoga glasa, poput Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, koji će objasniti značenje i svrhu svemira. Opet nam je potreban jedan komentator i dostavljač Istine poput njega, da bi objasnio i oglasio ljudima šta je nebo bez granica i ćošaka, šta su Mjesec, Sunce i zvijezde u njemu, šta je čovjek kome je dato da upravlja stvorenjima na Zemlji, odakle dolazi taj čovjek, kuda ide, šta može učiniti i na taj način da duše obavijesti šta se krije iza zavjese postojanja. Ako je tako, onda, da nije njega, i svemir i čovjek bi ostali neshvatljivi i besmisleni. Hazreti Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, čovjek je koji je dao značenje stvorenjima. On je nama draži od svih ostalih dragih bića na ovom svijetu.

Ovdje ne mogu proći a da ne iskažem svoj osjećaj prema njemu, naravno, iako priznajem da sam najveći grješnik među vjernicima. Namjera mi je ovim primjerom da dokažem da, ako Allahova Poslanika ja toliko volim, koliko ga tek vole oni velikani čija srca gore ljubavlju prema njemu. Ono što ću navesti u vezi sa mojim duhovnim stanjem na osnovu toga treba uporediti sa tim velikanima. Inače, stidim se da nešto pričam o sebi čime bih se hvalio pred vama.

Kada mi je Uzvišeni Allah dao mogućnosti da odem u sveta mjesta i obrišem svoje grješno lice o zemlju Medine, meni je taj grad Allahovoga Poslanika toliko zablistao, ama toliko zablistao da me u tome trenutku obuzeo tako lijep duhovni osjećaj: da sam pozvan – iako je to nemoguće – u Džennet sa svih njegovih kapija, vjerujte da ne bih ušao ni na jedna već bih izabrao da ostanem u gradu Allahova Poslanika! Po pravilu, Džennet je želja svih nas, i ne može se zamisliti da ijedan musliman ne želi u njega ući. Zar mi u našim jutarnjim i večernjim dovama ne tražimo od našega Gospodara da nas sačuva od Džehennema i da nas uvede u Džennet? Naspram svega toga što priznajem, ja opet kažem: ako bih ja bio te sreće da mi se dodijeli džennetska nagrada, moguće je da bih zatražio od svoga Gospodara da mi dozvoli da ostanem još nekoliko u Revda-i mutahheri.^[5] Nikako nemoj da mislite da ja omalovažavam i da zaslužujem te nagrade; samo želim naglasiti svoju ljubav prema Allahovome Poslaniku. Inače sam od onih koji se tokom cijelog života mole i dovu čine da postignu čast da bi bili sluge najmanjem između ashâba Allahovoga Poslanika. I moja dova koju često ponavljam je:

“Gospodaru naš, ne odvoji nas ni jednog trenutka od razmišljanja da budemo od onih koji će svojim licima potrljati prašinu sa nogu ashâba, âmîn.”

Isto duhovno stanje osjetio sam i kod Bejtullâha.^[6] Ovi osjećaji su možda zajednički svima nama. Pored toga, ne živim samo ja i još poneko puni takvih osjećaja, već ima mnogo takvih vjernika. Ima takvih zaljubljenika u Allahovoga Poslanika da su ovi moji duhovni osjećaji za njih grubi i sirovi!

Kad već pričamo o tome, želim ispričati još jednu svoju uspomenu. Bili smo zajedno na hadždžu sa Arif Hikmetom, koji je tada bio narodni poslanik. On je prije toga dao sam sebi riječ da će, ako ode u Medinu, baciti sebe na tu mubârek zemlju i po njoj se okretati i ležati iz ljubavi prema njoj. Čim je zagazio na teritoriju Medine, taj velikan održao je dato obećanje: bacio se na zemlju i počeo se prevrtati. Bilo kada da se sjetim tog prizora, oči mi se napune suzama.

Allahov Poslanik je vjerovjesnik. Međutim, on je vjerovjesnik čiji su dolazak najavili svi prijašnji vjerovjesnici sa munare poslanstva. Allah u Kur’ân-i kerîmu govori o tome kako je uzeo riječ od svih vjerovjesnika da će pomagati tom najavljenom vjerovjesniku, na slijedeći način:

Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i mudrost dao – obavezu uzeo: Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na tu tešku obavezu Meni obavežete? – Oni su odgovorili: Pristajemo! – Budite, onda, svjedoci, i Ja ću s vama svjedočiti! – rekao je On.^[7]

Svi ovi vjerovjesnici su ostali vjerni datoj riječi Gospodaru svih svjetova, i tim principom su živjeli i radili sve svoje poduhvate u tom pravcu. Kada je naš Vodič Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, bio na Mi’râdžu, svi su iza njega duhovno klanjali namaz.^[8] Prije svih, hazreti Ibrâhîm, ‘alejhi’s-selâm, hazreti Nûh, ‘alejhi’s-selâm, hazreti Mûsâ, ‘alejhi’s-selâm, hazreti Îsâ, ‘alejhi’s-selâm, i svi ostali vjerovjesnici na neki način su poželjeli da budu njegovi mujezini. Hazreti Îsâ, ‘alejhi’s-selâm, izgovarajući riječi: “Ja odlazim da bi došao gospodin svih vremena”,^[9] privukao je poglede cijelog čovječanstva na Veličanstvenog Vjerovjesnika. Svakako, kada se on uzdigao u nebesa, haljine nebesa su se napunile draguljima, zvijezde su se poredale podno njegovih nogu poput kaldrmskih kamena, a Sunce, kada se Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, pojavio na vidiku, poželjelo je da bude čelenka na njegovoj kruni! Sve ovo je letjelo oko njegovog poslanstva poput noćnih leptira! Zatim, iz toga proizlazi:

Oko svijeće Ahmedova nûra
okreće se Džibrîl poput leptira!

Oko ljepote Muhammedova nûra
okreću se meleci poput leptira!

On je imao ljudske osobine u kojima je postao vodič za nas i u njima bio predstavnik na samom vrhu. Naprimjer, on je bio izvanredan vođa porodice. U određenom periodu svoga života, u isto vrijeme imao je devet žena kojima je rukovodio^[10] ali među njima nije bilo nikakvih prepirki i rasprava. U kući u kojoj je kap po kap kapao eliksir poslanstva odgojio je djecu tako, da je svako od njih imalo udjela u svome vijeku, sigurno bi postalo islamski učenjak ili reformator. Ne znam koliko je ljudi uspjelo u tome da ga upozna i sa ovog aspekta!

U isto vrijeme, on je slavni vojskovođa. Sa jednom grupom ljudi koja se okupila oko njega bio je spreman da se suprotstavi svim svojim neprijateljima, i koliko je prijestolja velikih sultâna sravnao sa zemljom i koliko je vladara doveo u stanje da budu sluge na vratima poput robova! I sve to je uspio i pored toga što na vidljivom planu nije ni od koga učio taktiku i nauku o ratovanju!

I pored toga on je ključna osoba do koje dopiru nauke i na koga se oslanjaju. On je kazao šta će se dogoditi do Sudnjeg dana isto kao da je ispred sebe imao ekran i čitao nama nepoznate stvari sa levhe gajba. I pored toga što je prošlo toliko godina od njegova preseljenja u Kuću vječnosti, na stepenu do koga je stigla nauka i tehnologija, kao rezultat izvanrednih mogućnosti i istraživanja, opet svi vidimo bajrak kojeg je pobo Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, prije četrnaest vijekova. A oni kojima je Allah, dželle šânuhu, dao uputu, izgovarajući svete i čiste riječi (Šehâdet) ulaze u nisku islâma i sačinjavaju jedan svjetlosni krug. Evo samo jednog događaja od hiljadu njih.

Na jednoj video kaseti koju sam gledao, prof. dr Keith Moore, porijeklom Kanađanin, specijalist u oblasti pedijatrije i profesor Anatomije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Torontu, nakon što je saslušao âjete iz Kur’âna koji govore o etapama kroz koje prođe dijete u stomaku majke, pokorio se njemu izgovarajući riječi: Ešhedu en lâ ilâhe illallâh ve ešhedu enne Muhammeden abduhû ve resûluh. Jedan učenjak fiziologije iz Japana, kada je čuo âjete iz Kur’âna koji govore o njegovoj oblasti, bez imalo sumnje prelazi u islâm, i to, zbog nepoznavanja jezika, teško izgovarajući riječi: Ešhedu en lâ ilâhe illallâh.

Baš tako, onamo gdje se nauka zaustavi, Kur’ân-i kerîm otvara nove vidike i svaka nauka se na svome vrhuncu susreće sa početnom tačkom Allahovoga Poslanika, sallallâhu ‘alejhi ve sellem. Dobro, a ko je njega podučio svim tim znanjima? On je slušao predavanja od Allaha, dželle šânuhu, koji je Alîm^[11] i Habîr.^[12] Ispred njegove rahle učenja nalazio se Iskonski Učitelj, Allah, dželle šânuhu. Zbog toga svo njegovo znanje vremenom nije zastarijevalo; suprotno tome, svaki dan sve je svježije. I sve dok svijet bude postojao, ono će nastaviti da biva svježe.

On je čovjek koga su voljeli drugovi toliko da je malo kojeme čovjeku na svijetu to pošlo za rukom. Naprimjer, kada su nevjernici, puni mržnje i osvete prema islâmu, poslije bitke kod Ma’u Redži‘a, izveli njegovog druga Hubejba ibn Adijja, radijallâhu ‘anh, pred vješala da ga pogube, upitali su ga: “Da li bi želio da se trenutno na tvome mjestu nalazi Muhammed?”

Njegov odgovor bio je siguran, jasan i neuplašljiv: “Ne, tako mi Allaha! Volio bih da poginem nego da jedan trn ubode njegovu nogu!”

Nakon ovog hrabrog prizora ispred vješala, koji je za primjer, Hubejb, radijallâhu ‘anh, podigao je ruke i zamolio Allaha, dželle šânuhu: “Ja Rabbi,^[13] kada sam dolazio ovamo nisam se poselamio sa Tvojim Miljenikom. Molim Te, pošalji mu selam od mene.”

Tačno u tom trenutku Allahov Poslanik je sjedio i razgovarao sa ashâbima i odjednom je ustao i rekao:

“Selam i tebi, o Hubejbe!”

Kada su ga prisutni upitali o čemu se radi, on im je plačući odgovorio:

“Mušrici su pogubili Hubejba, pao je kao šehid! U posljednjem trenutku poslao mi je selam, i ja sam mu selam prihvatio.”^[14]

Iako su prošla stoljeća od toga perioda, ima još jedan prizor koji oduševljava svakog onoga koji vjeruje: Hazreti Sumejra, radijallâhu ‘anhâ, kada je čula da je Allahov Poslanik pao kao šehid na Uhudu, trčala je ka tome brdu i tamo uzela daha... Kada su joj rekli da su joj kao šehidi pali otac i muž, zatim djeca, iako su joj pokazali ostatke od njih, ona nije obraćala pažnju na to već je bez prestanka tražila Allahovoga Poslanika i šaptala: “Šta je sa Resûlullâhom?” U jednom trenutku, kada su joj rekli: “Evo ga, Resûlullâh je ovdje”, bacila se ispred njega i kazala: “Kada si ti živ, o, Allahov Poslaniče, svaki musibet je podnošljiv.”^[15] Eto takvo mjesto je imao Allahov Poslanik u njihovim srcima!

Jedan drugi primjer: Čovjek Vidika dobio je pozivnicu iz pozadine nebesa i trebao je da se odvoji od prijatelja s kojima je 23 godine dijelio sudbinu. Zbog toga je u posljednjim danima svoga života kod ashâba bio pomalo žalostan i zabrinut. Njegovo ovako tužno stanje mnogo je utjecalo na ashâbe da, kada bi on ušao u svoju sretnu kuću, u svakoj duši čuli bi se uzdisaji poput jesenjeg povjetarca. Allahov Poslanik je zadužio Mu’âza ibn Džebela, radijallâhu ‘anh, da ide u Jemen kao namjesnik. Išao je i dolazio. Kada bi otišao, nosio je poruke Allahovoga Poslanika, a kada bi dolazio, donosio bi pitanja i probleme da ih on riješi. Kada je htio posljednji put otići u Jemen, došao je kod Allahovoga Poslanika. Htio je od njega uzeti dovu i krenuti. Vođa dva svijeta mu je rekao:

“Idi, Mu’âze, ali kada se budeš vratio, moguće je da ćeš posjetiti samo moju džamiju i moj mezar.”

Mu’âz, kao da je udaren u glavu, kao da su mu noge i ruke polomljene, počeo je plakati i ostao je na svome mjestu, kao okamenjen. Nije imao snage da se pomjeri s mjesta, a kamoli da ode u Jemen.^[16]

Pored toga, on je čovjek koji je toliko lahko rješavao sve društvene probleme, isto kao kad se “iz masla vadi dlaka”. Trinaest stoljeća nakon njega Bernard Shaw, kao jedan od stotine onih koji se nalaze na suprotnoj strani, prihvata tu istinu i kaže: “U vremenu u kojem živimo i u kome se nagomilalo toliko problema, koliko je čovječanstvu potreban Muhammed, koji rješava probleme tako lahko kao da pije kahvu.” Nešto je vrijedno kada ga i neprijatelj priznaje.

Svakako će čovjek, kada se bude okrenuo njemu, postići spokoj i mir, dospjet će do vidika svjetlosti, udaljit će se od skitanja, neće biti igračka vremena, spasit će se dunjalučkog i âhiretskog poniženja i uspijet će se na nebo čovječanstva. Zapravo, i pored tolikih prepreka svih neprijateljskih snaga, počeo je da se čuje miris ovog drugog preporoda.

Kur’ân kaže:

Oni žele da ugase Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da se svjetlo Njegovo upotpuni, pa makar to nevjernicima ne bilo milo. On je Taj koji je poslao Svoga Poslanika sa uputom i istinitom vjerom da bi je uzdigao iznad svih vjera, pa makar to mnogobošcima ne bilo milo.^[17]

Naravno, Allah, dželle šânuhu, Svoju će vjeru uzdići, duše i srca onih koji su je željni trčat će njemu, naći će spokoj, mir i sigurnost kod njega i još dok su na ovom svijetu bit će kao da su ušli u Džennet. Jednog dana Sultân svih vjerovjesnika, Pečat Poslanstva, Sultân svih sultâna čije ime spominjemo cijelom svijetu pet puta dnevno, jednog dana će sigurno ući u sva srca i postat će svima najdraži, najomiljeniji i najtraženiji, pa makar to ne željeli nevjernici i nasilnici Evrope, kolonizatori i munafici Azije i nemarnici koji se nalaze među nama!

On je u isto vrijeme bio čovjek spokoja i mira. Mi sigurno znamo i vjerujemo da je poruka koju je on donio ujedno i izvor spokoja i mira, a povijest je najveći svjedok. I jedini način da čovječanstvo ponovo osjeti taj spokoj i mir jeste upoznati ljude sa njim i sa svjetlošću koju je on donio. Jer on će biti voljen onoliko koliko se upozna, a uz pomoć te ljubavi promijenit će se stanje društva.^[18]

Oslanjajući se na Allahovo, dželle šânuhu, dobročinstvo i Njegovu pomoć, radio sam na tome da ukratko kažem nešto sadržajno u Predgovoru ili, kako su prijašnji učenjaci imali običaj kazati, Dibâdži ili, pak, Mukaddimi, u vezi sa Ponosnim Prizorom svemira i Vodičem na oba svijeta, Muhammedom, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, o kome planiram govoriti sa različitih aspekata. Zapravo, svaka riječ kazana o njemu lijepa je; ako ne izgleda lijepo, onda je krivica u izrazu i metodi, a ako ima manjaka u izrazima i metodi, onda oni pripadaju meni. Vodiču stvorenja, Muhammedu, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, pripada samo ljepota, i samo ljepota.

[1] Kitmîr je ime psa Ashâb-i kehfa, mladića koji su uspavani u pećini i koje Kur’ân spominje u suri el-Kehf. (op. prev.)
[2] Dârimî, Mukaddime, 3.; Bezzâr, el-Musned, 9/437.; Hejsemî, Medžmeu’z-zevâid, 8/255.
[3] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 2/76.; Hejsemî, Medžmeu’z-zevâid, 9/58.
[4] Adžlûnî, Kešfu’l-hafâ, 2/214.
[5] Revda-i mutahhera je počasni naziv za grad Resûlullâha, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, Medine, a ima značenje “Čista bašča”.
[6] Bejtullâh je Allahova kuća, Ka’ba, u Mekki.
[7] Âl-i Imrân, 3/81.
[8] Muslim, Îmân, 278.
[9] Ivanovo evanđelje (tur. Juhanna), Poglavlje: 16., rečenica: 7-15.
[10] Buhârî, Nikâh, 4., 102.
[11] Onaj koji sve zna.
[12] Onaj koji je obaviješten o svemu postojećem i o svim događajima.
[13] Gospodaru moj!
[14] Saîd b. Mensûr, Sunen, 2/349.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 5/260.; Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 4/66.
[15] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 4/50.; Taberî, Târîhu’l-umem ve’l-mulûk, 2/74.; Hejsemî, Medžmeu’z-zevâid, 6/115.
[16] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/235.; Bezzâr, el-Musned, 7/91-92.; Ibn Hibbân, es-Sahîh, 2/414.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 20/121.
[17] Es-Saff, 61/8-9.
[18] Opisujući našeg voljenog Poslanika, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, hazreti Alija, radijallâhu ‘anh, je rekao: “Oni koji su znajući njegova svojstva prisustvovali njegovim predavanjima voljeli su ga više od svega ostalog!” (Tirmizî, Menâkib, 8.; Ibn Ebî Šejbe, Musannef, 6/328.; Bejhekî, Šu’abu’l-îmân, 2/150.)

Tweet

Whatsapp