Gülen i Sartre o odgovornosti

Posljednja dva poglavlja fokusirala su se na idealnog čovjeka kako ga zamišljaju Konfučije, Sokrat i Gülen te na ulogu koju takvi idealni ljudi imaju u državi ili nacionalnom upravljanju i vođenju zajednice. Zaključili smo da su sva tri mislioca bili humanisti u širokom smislu ovog pojma primarno zbog toga što duboko podržavaju ideju da su ljudska bića sposobna da unutar sebe ostvare moralni i intelektualni ideal, koji ljudsko društvo može unaprijediti kao cjelinu prema kolektivnom nivou te da je edukacija osnovni mehanizam kojim se postiže ovaj cilj. Cijela diskusija u prethodna dva poglavlja počiva na fundamentalnom uvjerenju o ljudskim bićima - uvjerenju o kome Gülen raspravlja kroza svoj rad i kome je on principijelno posvećen u svome pisanju: da su ljudska bića odgovorna za svijet.

Ljudska odgovornost za svijet, za vlastiti život i za živote drugih, za društvo i za budućnost je stalna tema kroza stoljeća humanizma i u mnogim religijskim diskursima. Zaista, centralni principi humanizma o moći, kapacitetu, sposobnosti i ljepoti ljudskih bića individualno i kolektivno gube smisao ili su, u najmanju ruku, ranjivi zbog moralne praznine ukoliko nisu upotpunjeni snažnom vjerom u ljudsku odgovornost u svijetu i za svijet. Afirmirati ljudsku snagu i sposobnost u svijetu, ali ne i ljudsku odgovornost da upotrijebi tu snagu za kreaciju dijelova svijeta koji su podložni ljudskoj intervenciji, čini se nelogičnim u najboljem ili ciničnim u najgorem smislu riječi. Humanistička filozofija – vjerovanje u sposobnost i odgovornost ljudskih bića da budu kreatori svijeta u nekom smislu – bila je pozadina na kojoj su ljudi i društva postigli neke od najvećih ljudskih ostvarenja. Tolika čuda svijeta u umjetnosti, književnosti, arhitekturi, socijalnoj i političkoj filozofiji i njezinoj primjeni, u medicinskim naukama i drugim oblastima postoje zato što su ljudi vjerovali u vlastitu snagu da mogu kreirati nove stvari, razviti nove perspektive i učiniti nove prodore. Neki su vidjeli svoju snagu kao ono što im je dato od Boga ili bogova, a svoju službu i postignuće vidjeli su kao obožavanje Boga; drugi su vidjeli svoju snagu iz nereligiozne perspektive. U oba slučaja, ljudi su potvrdili svoju snagu, odakle god da ona dolazila, kao i svoju odgovornost da iskoriste tu snagu za dobro društva.

Za finalni dijalog u ovoj knjizi o temi odgovornosti mogla sam odabrati kao Gülenove sagovornike koliko sam htjela humanista iz dugog reda i iz istočnjačke i iz zapadnjačke tradicije. Mnogi filozofi, pisci, državnici, teoretičari i mislioci iz mnogih stoljeća i u brojnim kulturama zadržavali su se na temi odgovornosti na različitim nivoima u svome radu. Čak i oni sa jakom teološkom posvećenošću Svemogućem, Sveznajućem, predestinirajućem Bogu mogu doći na ovu listu onih koji afirmiraju snažno mišljenje o ljudskoj odgovornosti za svijet. (Gülen spada u ovu kategoriju.) Za ovaj posljednji dijalog, međutim, odabrala sam glavnog izlagača jedne od najutjecajnijih filozofskih škola u dvadesetom stoljeću, onoga koji više nego iko drugi brani pogled na ljudsku odgovornost doslovno za sve. Taj filozof je Jean Paul Sartre (Žan Pol Sartr) iz egzistencijalističke škole.

Odmah se javljaju pitanja vezana za ovaj izbor, legitimna pitanja koja moraju biti postavljena prije nego nastavimo. Prije svega, može se učiniti problematično spajati Gülena sa ateistom kakav je Sartre. Kako i kakva rezonanca ili dijalog može postojati između ateista, s jedne strane, i muslimanskog naučnika, s druge strane? Zašto bismo željeli da postoji ikakav dijalog među njima? Ateisti i teisti, posebno monoteisti, uobičajeno negiraju jedni druge pa, zbog toga, nisu interesantni u dijalogu. Ovo je, međutim, upravo razlog da se takav dijalog uspostavi, čak i u slučaju da se javlja samo na stranicama ove knjige. Inherentno slobodna priroda ljudske savjesti praktično garantira da će ateisti i monoteisti, i sve nijanse vjerovanja ili nevjerovanja između ova dva svjetonazora, nastaviti da postoje u svijetu kao što postoje sada i kao što su vjerovatno postojali oduvijek. Međusobne osude ateista i vjernika ništa drugo ne čine osim da potkopavaju mirnu koegzistenciju u današnjem globaliziranom i zapanjujuće različitom svijetu. Mi sebi ne možemo priuštiti da dozvolimo međusobne osude da postanu ili ostanu norma među ljudima koji se ne slažu o pitanju vjerovanja. Mi moramo ohrabrivati dijalog čak i između onih koji nemaju, ili se čini da nemaju šta da kažu jedan drugom.

Drugo, Gülen lično otvoreno kritikuje Sartra i egzistencijalizam. U Statui naših duša Gülen stavlja egzistencijalizam na dugu listu nenormalnih “izama” koji uzimaju zamah u Turskoj i na Zapadu u kasnom devetnaestom i dvadesetom stoljeću, uključujući tu marksizam, dirkemizam, lenjinizam i maoizam. On kaže o turskoj omladini tog perioda:

Neki sebe tješe snovima o komunizmu i diktaturi proleterijata, neki tonu u frojdovske komplekse, neki su se izgubili u egzistencijalizmu i spetljali se sa Sartrom, neki sline citirajući Marcusea (Markuze) kao da je to neko sveto štivo, neki su počeli da uništavaju svoje živote u Camusovom (Kami) delirijumu..

Jasno je da Gülen nije pristalica egzistencijalizma ili dvojice njegovih glavnih propovjednika, Sartra i Camusa. Zato se postavlja pitanje zašto i kako bismo postavili Sartra u neku vrstu značajne konverzacije sa Gülenovim idejama kad Gülen ima tako nisko mišljenje o Sartrovim idejama? Ovo je, jednostavno, druga verzija prvog pitanja. Gülen odbacuje egzistencijalizam u mnogo tačaka; Sartre, dok je bio živ, odbacio bi mnoge Gülenove ideje. Pa ipak, to ne isključuje dijalog između njih. Ako isključuje, onda je cijeli projekat dijaloga, tako važnog za Gülenov pokret, višestruko pokopan, jer, u tom slučaju, samo oni koji se uveliko slažu mogu razgovarati jedan sa drugim. Istinska veza i poštovanje može postojati između ljudi koji se jasno ne slažu jedan sa drugim u pogledima, kao što to čine Gülen i Sartre, ili bilo koji drugi vjernik i ateist. Osim toga, Gülen može ispuniti svoju dužnost kao muslimanski mislilac koga je Kur’an zadužio da osuđuje ateizam odbacujući ateističke ideje, ali i dalje poštujući takvu osobu zbog činjenice da je ona čovjek koji posjeduje inherentnu vrijednost i dignitet. Dijalog je sredstvo pomoću kojeg mi zadržavamo naš fokus na čovještvu drugih čak i kada, ili posebno kada se duboko ne slažemo sa njihovim idejama. Pronalaziti sličnosti među radikalnim različitostima - to je dokazana strategija za mirnu koegzistenciju između ljudi koji se uveliko ne slažu. Tako teški dijalozi mogu, u suštini, biti oni najvažniji za vođenje. Zato, sa ovim na umu, okrenimo se Sartru i Gülenu da vidimo koje veze, ako ih uopće ima, možda mogu postojati između njihovih ideja.

Sartrove ideje, kao i one iz egzistencijalizma kao cjeline, trpe od popularnosti egzistencijalističkog pokreta koju je on imao sredinom dvadesetog stoljeća. Zato je i postao toliko popularan kao filozofija, i u Francuskoj i na Zapadu, da je čak postao moda. Egzistencijalizam je bio, i još je, širen govorom onih čije su interpretacije reflektirale popularno, masovno razumijevanje njegovih ideja, prije nego održavanjem i kroz čitanje njegovih centralnih tema koje su izražavane kroz djela mnogih predstavnika te škole. Ovo je složena materija zbog činjenice da se većina egzistencijalista ne slažu jedan sa drugim u svim tačkama, ili u mnogim tačkama u nekim slučajevima. Većina ljudi vidi Sartra, jednog od najplodnijih autora te škole, kao centralnog predstavnika cijele egzistencijalističke perspektive, na poziciji koju on u nekoj mjeri prihvata u određenim dijelovima svoga rada.

Sartre je bio veoma svjestan ograničene i često potpuno nepravilne interpretacije egzistencijalizma i tvrdnji koje su nastale u popularnoj kulturi o ovoj školi mišljenja u cjelini. On piše o ovim zabrinutostima u eseju uobičajeno nazvanom “Egzistencijalizam kao humanizam” ili, jednostavno, “Egzistencijalizam” u većem dijelu objavljenom 1957. god. i nazvanom Egzistencijalizam i ljudske emocije. U ovom izvodu, Sartre osvjetljava glavne greške koje ljudi čine interpretirajući egzistencijalizam ili identificirajući centralne postavke o ljudskoj stvarnosti. Dok brani egzistencijalizam od ovih problematičnih tvrdnji, mi sagledavamo viziju ljudskog postojanja u svijetu dosta različitu od većine uobičajenih rukavaca egzistencijalizma. Sartre izražava temu o ljudskoj odgovornosti koja inspiriše strastvenu akciju i snažnu afirmaciju ljudske sposobnosti da oblikuje svijet. Sartre se nakratko zaustavlja kod termina “dužnost” da bi opisao vezu ljudi prema svijetu koga oni mogu da oblikuju. Uglavnom, duh svijeta je tamo, čak i ako pismo nije. Oni koji izaberu da žive u svijetu i ne preuzmu odgovornost za to, žive manje nego potpun ljudski život, i oni su kukavice. Ova zapažanja, zajedno sa drugima poput njih, formiraju jezgro ideja koje, kako se ispostavlja, rezoniraju veoma snažno sa odabranim temama iz Gülenovog mišljenja.

Sartre rezimira optužbe protiv egzistencijalizma na početku eseja i onda nastavlja definirajući i objašnjavajući svoju verziju ovog filozofskog pravca. Dok objašnjava bazične komponente egzistencijalizma, on odgovara na uobičajene optužbe okrenute protiv njega. Optužbe su jednostavne i općepoznate, bazirane na popularnom razumijevanju egzistencijalizma: da ohrabruje pasivnost i kvijetizam; da se zadržava i uživa na svemu ružnom u životu; da negira ozbiljnost ljudskih poduhvata... Ukratko, ljudi kritiziraju i odbijaju francuski ateistički egzistencijalizam jer ga interpretiraju kao vrstu nihilizma ili slavljenja ništavnosti. Ništa ultimativno ne postoji – ni Bog, ni apsolutne vrijednosti, ni fiksirana ili esencijalna značenja o životu ili ljudima, dakle - nema poente u društvenoj ili političkoj aktivnosti, niti u poduhvatno održivim naporima da se unaprijedi svijet ili da se postigne proboj u znanju.

Sartre odbija, čak se pomalo ruga, ovakvom razumijevanju egzistencijalizma i iskorištava prvo poglavlje za svoj odgovor na ove optužbe definirajući egzistencijalizam na ispravan način. On kaže da sve varijante egzistencijalizma, kršćanstvo i ateizam, tvrde jedno te isto: da egzistenciji prethodi esencija (suština). Sartre, kao branitelj ateističke raznovrsnosti, kaže da ova tvrdnja posebno stoji za njegovu verziju egzistencijalizma. «Suština» se ovdje odnosi na svrhu, značenje ili prirodu. Najmanji živi objekti su stvoreni da ispune svrhu ili značenje koje postoji u umovima njihovih stvoritelja. Rezač za papir, npr., nastaje poslije dizajna i manufakturisanja njegovog izumitelja kao odgovor na njegovu svrhu, cilj ili značenje koje izumitelj ima za rezač papira. Izumitelj treba nešto čime će da reže papir, ali ništa ne postoji što to radi, pa on izmisli rezač papira čija su svrha i značenje da reže papir. Njegova suština prethodi njegovoj egzistenciji. Većina ljudi, kaže Sartre, razmišlja o Bogu na ovaj način sa referiranjem na ljudska bića: Bog je stvorio ljudska bića da ispune Njegovu svrhu i njihovo značenje je vezano za tu svrhu. Njihova suština prethodi njihovoj egzistenciji, kao i rezaču papira. Značenje, svrha i priroda su unaprijed određeni od strane njihovih stvoritelja u obje instance. Entiteti nastaju i, u slučaju ljudi, teže da nauče tu svrhu u cilju pronalaženja sreće.

Sartre je, međutim, ateist, što znači da nema Boga u čijim umovima značenje, svrha i priroda – ljudska “suština” - žive prije nego On stvori ljude same. Pošto nema Boga, ljudi jednostavno nastaju, najprije su bačeni u egzistenciju, a njihova suština dolazi kasnije. Za ljude, egzistencija prethodi esenciji, i ovo je prvi princip egzistencijalizma. Sartre objašnjava:

Šta se misli pod ovim kad se kaže da egzistencija prethodi svrsi? Misli se da, prije svega, čovjek postoji, pojavi se, pojavi se na sceni, i tek poslije toga definira sebe. Ako je čovjek, kako ga vide egzistencijalisti, neodrediv, to je zato što je on na početku ništa. Tek poslije on će postati nešto, i on će sam odredi šta će biti. Zato, nema ljudske prirode, pošto nema Boga da je začne. Ne samo da je čovjek ono što sam začne, već je on i samo ono što odluči za sebe da bude poslije ovog povjerenja prema egzistenciji. Čovjek nije ništa drugo do ono što on sačini sam od sebe. To je prvi princip egzistencijalizma.

Zato, ne postoji predodređeno značenje ili svrha ljudskog života ili života uopće jer ne postoji Bog da tu svrhu začne. Ljudska bića jednostavno postoje, bačena su u postojanje, i moraju za sebe sačiniti svrhu, značenje i prirodu. Već u ovom prvom principu vidimo sjeme odgovornosti koje je Sartre posijao u svojoj filozofiji o ljudskim bićima, posebno zato što ljudska bića nastaju kao bića koja misle, dok se kroz saznanje razvijaju, postaju svjesna sebe. Sartre nastavlja:

Čovjek je na početku projekat koji je svjestan sebe, prije nego što je komad mahovine, dio smeća ili karfiol; ništa ne postoji prije ovog plana; nema ništa u raju; čovjek će biti ono što je planirao da bude...Ali ako egzistencija doista prethodi suštini, čovjek je odgovoran za ono što jeste. Prema tome, prvi korak egzistencijalizma je da svakog čovjeka učini svjesnim onoga što jeste i da stavi potpunu odgovornost svoga postojanja na njega. I kada kažemo da je čovjek odgovoran za sebe, ne mislimo samo da je odgovoran za svoju vlastitu individualnost, već je odgovoran za sve ljude.

Dvije važne stvari za našu diskusiju proizlaze iz ovog pasusa. Prvo, odgovornost o kojoj Sartre govori sa svakog individualnog ljudskog bića prelazi na sva ljudska bića. Ova tvrdnja je povezana sa Sartrovim razumijevanjem subjektiviteta, tj. za sva vremena, ljudska bića su povezana sa svijetom, sa ljudskim svijetom, sa svijetom čovjeka. Mi nikad ne možemo izići izvan naše vlastite humanosti, izvan “objektivne” perspektive u izolaciju od svijeta i drugih ljudskih bića. Mi svi postojimo, prirodno, u svijetu sa drugima, kao dio svijeta, u komunalnom ljudskom bistvovanju. Zato, kada mi učinimo izbor za naše živote i preuzmemo odgovornost za kreiranje vlastitih života, mi ne kreiramo samo za sebe već za sve, jer smo povezani sa svima. Mi smo ukorijenjeni u subjektivitet. Izabrati – to znači unaprijediti izbor ne samo za nas individualno već za svakoga. Sartre kaže: “U formiranju ljudi onako kakvima ih mi želimo, ne postoji ni jedan jedini čovjek u našim postupcima koji u isto vrijeme neće kreirati sliku ljudi kakvi mi mislimo da treba da budu.”

Druga važna tačka iz gornjeg podugačkog citata tiče se Sartrove definicije ljudskog bića. U citatu, on razlikuje ljudska bića od “komada mahovine, dijela smeća ili karfiola”. Ljudska bića nisu samo objekti među drugim objektima stavljeni u ruke sudbine, kapric slijepog tjelesnog instinkta, sudbine ili vremena. On kasnije u eseju izražava ovu tvrdnju još snažnije. On kaže o teoriji egzistencijalizma:

Ova teorija je jedina koja čovjeku daje dignitet, jedina koja ga ne reducira na objekt. Svrha cijelog materijalizma je da zadovolji sve ljude, uključujući i one koji filozofiraju, kao objekte, tj. kao ansambl determiniranih reakcija ni na koji način različitih od ansambla kvaliteta i fenomena koji konstituira sto, ili stolicu, ili kamen. Mi definitivno želimo da uspostavimo ljudsko carstvo kao ansambl vrijednosti različito od materijalnog carstva.

Ovdje Sartre razdvaja egzistencijalizam od materijalizma, koji Gülen i mnogi drugi sa religijskom perspektivom odlučno odbijaju kao simptom duševne bolesti, kao aspekt ateizma ili kao reduciranu sumu ljudskog života. Sartre materijalizam odbacuje čak i kroz različite kanale argumentacije. Sartrov egzistencijalizam ne dozvoljava ljudima da budu na nivou kamenja, stolica ili komada blata. Umjesto toga, on insistira na tome da su ljudi mnogo više od ovoga, ne zato što ih je stvorio Bog sa svrhom i značenjem, jer od rođenja pa nadalje mi jasno pokazujemo u vlastitim životima kapacitet za savjest, samo-svijest i samo-samo-svjesnost koje nas čine drukčijim od ostalih živih bića. Za razliku od drugih bića, mi mislimo, u punom kartezijanskom smislu riječi, koje uključuje samo razmišljanje, ili razmišljanje iznad sebe. Ovo označava kategoričnu razliku između ljudi i svih ostalih živih bića. Povrh toga, u domenu je ljudskih bića da se uzdižu do kreacije vrijednosti, ideala i značenja. Biti čovjek pod ovim uvjetima, biti ukorijenjen u ljudski subjektivitet - mi moramo reći sami sebi na početku svake radnje da li smo iskreni i odgovorni prema svijetu: “Da li sam ja stvarno vrsta čovjeka koji ima pravo da djeluje na takav način da se čovječanstvo može ravnati prema mojim postupcima?” Sartre kaže da ne postaviti to pitanje znači živjeti u, kako on kaže, “lošoj vjeri” sa samim sobom i sa svijetom.

Jasno, depresivna, umorna, pasivna i izolirana osoba nije ono na što je Sartr mislio kada je govorio o onome ko preuzima odgovornost za sebe i za svijet. Takva osoba izvrdava svoju odgovornost za vlastiti život, kao i za druge živote, sa nekom vrstom umornog dizanja ruku uvis: “Šta možemo učiniti? Ništa.”

Baš suprotno, prema Sartru, mnogo toga se može učiniti! Povrh toga, mi smo jedini koji to možemo učiniti, i mi «to radimo» čak i dok sjedimo i govorimo da to ne činimo i kad negiramo svoju odgovornost za to govoreći da smo samo rođeni na taj način, ili da sebi ne možemo pomoći, ili da je vjera tako odlučila. Rezignirana pasivnost je rezultat filozofije koja ostavlja ljudski život vjeri i materijalističkom odlučivanju. Egzistencijalizam, na drugoj strani, odbacuje fatalizam i materijalistički determinizam i vidi čitav ljudski život kao arenu za čin i odgovornost, ukorijenjen u postavci da ne postoji niko osim nas, da ćemo mi biti ono što sami od sebe napravimo, i da će svijet biti onakav kakvim ga mi napravimo, ništa manje i ništa više. Sartre koristi većinu svog eseja opisujući “odlike” života potpuno svjesnog odgovornosti i čina, i on ih označava sa tri riječi: duševna patnja, napuštenost i očaj. Pogrešno protumačeni, ovi koncepti nas ostavljaju depresivnim i pasivnim; pravilno shvaćeni, oni nas stavljaju u svijet kako bismo pokušali ostvariti svoje najbolje planove za sebe i svijet oko nas.

Pod boli, Sartre jednostavno misli na iskustvo koje individua ima kada živi u potpunom priznavanju odgovornosti. On kaže:

Šta to (duševna patnja) znači je slijedeće: čovjek koji se uključi i koji shvati da on nije osoba koju je odabrao da bude, već i stvarao pravila koja, u isto vrijeme, odabire i za cijelo čovječanstvo i za sebe, ne može pobjeći od osjećaja svoje potpune i duboke odgovornosti. Naravno, postoji mnogo ljudi koji nisu zabrinuti; ali mi tvrdimo da oni kriju svoju zabrinutost, da bježe od nje.

Ovo oboje, bježanje od vlastite duševne patnje ili od cijelog utiska odgovornosti, prema Sartru, uspostavlja lošu vjeru. On tvrdi da svako u vladajućoj poziciji poznaje ovu duševnu patnju, kao vojni komandant koji odabire da li da vodi svoje vojnike u bitku, znajući da od njegovog izbora zavise životi njegovih ljudi. Naravo, on je mogao izbjeći odgovornost i prebaciti je na svoje nadređene, govoreći da je u vođenju ljudi u bitku jednostavno slušao naredbe. Sartre, međutim, kaže da je komandant interpretirao naredbe i odlučio da li će ili neće reagirati po njima. Zato, on je odgovoran za svoj izbor. Ne osjećati duševnu patnju u ovoj situaciji znači ne preuzimati odgovornost. Povrh toga, osjećati duševnu patnju na ovoj poziciji ne dozvoljava nereagiranje od strane komandanta; on i dalje mora odabrati da li ili ne poslati svoje vojnike u bitku. Daleko od toga da bude opravdanje za nereagiranje, njegova duševna patnja je važan uvjet njegovog djelovanja. Ova duševna patnja, kaže Sartre, “nije određeno odvajanje nas od djelovanja, već je dio djelovanja samog.”

Napuštenost je također jednostavna, kaže Sartre. Pod napuštenošću, kaže on, “podrazumijevamo jedino da Bog ne postoji i da mi moramo da se suočimo sa svim posljedicama toga”. Sartre odbacuje modernističke tendencije na Zapadu prema kojima ateizam, ipak, i dalje djeluje kao da postoji transcendentno carstvo morala, svrhe i značenja. Po takvoj shemi, Bog je zastario koncept da bi bio napušten, pa ipak, značenja i vrijednosti utemeljeni na Božijem prisustvu mogu nekako imati isti krajnji cilj kao i da Bog postoji, tako da društvo može nastaviti nesmetano da se kreće naprijed. Sartre ovo smatra ne samo nelogičnim, već i neodgovornim. On kaže:

Suprotno od toga, egzistencijalist misli da je veoma zabrinjavajuće da Bog ne postoji jer sve mogućosti u pronalaženju vrijednosti u raju od ideja nestaju zajedno sa Njim; ne može i dalje biti a priori Bog, pošto ne postoje beskonačne i perfektne savjesti da ih smisle... Dostojevski je rekao: “Kad Bog ne bi postojao, sve bi bilo moguće.” To je najvažnija prva tačka egzistencijalizma. Zaista, sve je dopušteno ako Bog ne postoji, i rezultat toga je napušten čovjek, jer ni u samom sebi ni izvan sebe on ne pronalazi ništa za šta će se držati. On ne može početi praviti izgovore za sebe samoga.

Posljednja rečenica ovdje je zaključak koji je lahko propustiti. Sartre ne govori da bismo mi trebali činiti sve što poželimo, jer pošto Bog ne postoji, ništa nema nikakvu božanski orijentiranu vrijednost, i nema naznaka da Bog postoji. Umjesto toga, on govori da, kada mi živimo potpuno svjesni ovih činjenica, jasno vidimo da smo mi, a ne Bog, odgovorni za sve. Mi nemamo pravo ostaviti sve događaje u svom životu ili svijet Božijoj volji ili Božijem planu ili nečemu što ima ovakvu prirodu. Mi odlučujemo šta je dobro i vrijedno, a ne Bog. Mi osjećamo duševnu patnju koja dolazi sa ovakvom pozicijom, nevjerovatnu odgovornost prema svemu, napuštenost ili samoću koja je naša u svijetu. Ne osjećati ovo, ili pokušati ne osjećati ovo jeste “traženje izgovora” za sebe samog.

Sartre ide toliko daleko da čak kaže da, i ako Bog postoji, naša ljudska situacija nije promijenjena. On daje nekoliko primjera u svom eseju o vjernicima koji žive kao da je Bog odabrao njihov put umjesto njih, ili kao da su vrijednosti po kojima žive i biraju čvrsto utemeljene u Bogu: žena koja čuje duhovne glasove koji joj govore šta da radi; student koji dobiva vodstvo u životu od Boga kroz molitvu; katolik koji reagira pomoću znakova od Boga; i jezuit koji vidi ruku Božiju u određenim situacijama u životu - u svim ovim instancama, kaže Sartre, ljudi izbjegavaju odgovornost, ne zbog toga što vjeruju u Boga, već zato što odbijaju da vide vlastitu odgovornost u svome vjerovanju. Oni ne vide da oni sami određuju šta jeste ili šta nije znak od Boga, da li su zvukovi koje čuju od Boga ili od đavola, da li je svećenik u pravu ili nije, koliko je svet tekst koji se interpretira, i tako dalje. Čak i ako Bog postoji i šalje anđele da pričaju sa nama, da nam otkrivaju da mi zapisujemo riječ po riječ, mi smo oni koji odlučuju da li su anđeli vrijedni da to slušamo i kako da interpretiramo riječi koje nam govore. Na kraju, mi smo i dalje odgovorni. Mi ne možemo pronalaziti opravdanja za sebe, i mi se ne možemo opustiti. Sartre, na kraju svog eseja, objašnjava da egzistencijalizam ne gubi vrijeme na odbranu ateizma, najviše zbog toga što, na koncu konca, to ne pravi razliku u ljudskoj odgovornosti. On kaže:

Egzistencijalizam nije toliko ateističan kao što se čini pokazujući da Bog ne postoji. Naprotiv, on izjavljuje da, i ako Bog postoji, to ne bi promijenilo ništa. Tako imate naš pogled na svijet. Ne da vjerujemo da Bog postoji, već smatramo da stvar Njegovog postojanja nije problem.

U svakom slučaju, mi smo odgovorni za svijet, za naše vrijednosti, za naš smisao i za našu svrhu. Nema izbjegavanja ove odgovornosti, i pokušati to učiniti znači živjeti u lošoj vjeri u svijetu.

Konačno, pod očajem Sartre misli da mi moramo djelovati u svijetu kao potpuno odgovorni posrednici, nikad ne znajući da li će naši postupci postići željene rezultate. Mi se ne možemo, kao što to Hegel čini, osloniti na transcendentni Geist (duh) da vodi povijest prema uvijek višim ciljevima naših radnji, niti se možemo osloniti na unutarnju ljudsku dobrotu, ili sveprisutnost Istine, ili na neka takva mišljenja, da se osiguramo da će naši postupci donijeti željenu nam budućnost. Ništa nije zagarantirano, kaže Sartre:

Dajte tim ljudima slobodu i da sutra slobodno odlučuju šta će čovjek biti, ne mogu biti siguran da će, nakon moje smrti, moji saborci dovesti moj rad do maksimalne perfekcije. Sutra, poslije moje smrti, neki ljudi mogu odlučiti da nas učine fašistima, a drugi mogu biti kukavice i dovoljno smeteni da im to dozvole. Fašizam će biti ljudska stvarnost, što je još gore za nas. Zapravo, stvari će biti onakve kako ljudi odluče da će biti.

Ne možemo garantirati da će naši postupci pobrati plodove nakon što umremo ili budemo izvan arene djelovanja. Neki bi rekli, tada, da samo ova činjenica opravdava nereagiranje i pasivnost, i zapitati se zašto bi se neko trebao zamarati da djeluje ako se može desiti da naši postupci neće pobrati plodove. Ponovo, Sartre kaže da smo odgovorni. Mi ostajemo odgovorni za cijeli svijet čak i ako smo ograničeni vlastitom smrtnošću, i zato mi osjećamo očaj. Sartre kaže:

Da li ovo znači da bih trebao prepustiti sebe kvijetizmu? Ne! Prvo, trebao bih uključiti sebe, zatim djelovati po staroj izreci: “Ništa riskantno, ništa postignuto.” Ili to znači da ne bih trebao pripadati partiji, već prije: da ne bih trebao imati iluzija i da ću činiti ono što mogu. Naprimjer, recimo da zapitam sebe: “Da li će socijalizacija, kao takva, ikada doći?” Ne znam ništa o tome. Jedino što znam je da ću učiniti sve što je u mojoj moći da ona dođe. Osim toga, ne mogu da računam ni na šta drugo. Kvijetizam je stav ljudi koji govore: “Neka drugi rade ono što ja ne mogu.” Doktrina koju ja predstavljam ovdje je veoma suprotna od kvijetizma, pošto izjavljuje: “Nema stvarnosti osim u djelovanju.” Povrh toga, ona ide dublje, pošto dodaje: “Čovjek nije ništa drugo osim njegov plan; on postoji jedino do stepena do kojeg ispunjava samog sebe; zato on nije ništa drugo osim ansambl svojih djela, ništa drugo osim svoj život.”

Zato, kao i duševna patnja, očaj je uvjet naših radnji i ne može biti opravdanje za nedjelovanje ako ostanemo odgovorni za svijet. U ovom pasusu data je predstava ljudi koji sebe potpuno posvećuju zadacima koji su im zadati, onim projektima i planovima koje izvršavaju i u kojima pronalaze svoje najviše ostvarenje, cijelo vrijeme znajući da nema garancije da će rad biti dovršen, ali znajući također da su potpuno odgovorni za svijet, bez obzira na duševnu patnju, napuštenost ili očaj.

Ono što je važno napomenuti ovdje je da biti odgovoran i imati duševnu patnju, napuštenost i očaj nije inherentno mizernom životu. Sartre ide toliko daleko da kaže da je egzistencijalizam vrsta optimizma, iako onog teškog optimizma. Život življen unutar odgovornosti zasigurno uključuje žrtvovanje i patnju, ali ovo se ne može izjednačiti sa dugoročnom mizerijom i depresijom. Život življen unutar odgovornosti je život djelovanja, postignuća, ispunjenja projekata, život snažne kreativnosti. To je istinski inventivan život i inventivan svijet, i izmišljen je od strane nas, ljudskih bića, bića različitih od svih ostalih zbog naše samosvjesnosti i našeg urođenog domena vrjednovanja i savjesti. Većina ljudi, naravno, prestravljena je mogućnošću življenja takvog kreativnog ili inventivnog života. Oni ne žele da preuzmu punu odgovornost za svoje živote ili svijet pa, umjesto toga, više vole da smatraju da je sudbina, Bog, okolnosti, priroda ili biologija odgovorna za njihove živote. Konfrontirani hororu svojih odgovornosti, oni bježe u loše vjere i napadaju školu mišljenja koja deklarira njihove odgovornosti.

Sartre je živio svoj vlastiti život kao društveni i politički aktivist, filozof, učitelj, vojnik i aktivni građanin konzistentno sa idejom o odgovornosti. Sartre kaže pri kraju svoga eseja:

Prema tome, mislim da smo odgovorili na veliki broj optužbi na račun egzistencijalizma. Vidite da ovaj pogled na svijet ne može biti smatran filozofijom kvijetizma - pošto definira čovjeka terminima djelovanja; ni kao pesimističan opis čovjeka - pošto ne postoji optimističnija doktrina, pošto je ljudska sudbina postavljena unutar njega samog; niti kao pokušaj da se čovjek obeshrabri od djelovanja - pošto mu govori da je jedina nada u djelovanju, i da je djelovanje to što omogućava čovjeku da živi. Zbog toga, ovdje se suočavamo sa etikom djelovanja i učešća.

Gülen ne odbacuje Sartra u njegovim pogledima o odgovornosti. Ustvari, Gülen i Sartre pronalaze snažnu rezonancu na ovu temu, iako se ne slažu doslovno u svemu ostalom. Kao musliman i izlažući svoje ideje u potpunosti unutar islamskoga konteksta, Gülen govori o problemima ljudskog društva i odgovornosti u svijetu na način paralelan sa gotovo svim teolozima velikih monoteističkih vjera kada je riječ o ovoj temi. Zaista, ove teme osiguravaju građu za bogatu diskusiju, analizu i debatu stoljećima u svim velikim religijama koje u centar postavljaju Svemogućeg i Sveznajućeg Boga. Srž problema je tenzija između Božije volje i proviđenja, s jedne strane, i ljudske volje i djelovanja, s druge strane. Većina monoteističkih teologa, posebno oni koji ispred sebe vide vječnu nagradu i kaznu, ne negiraju ljudsku slobodnu volju, jer, kad bi to činili, oni bi negirali ljudsku odgovornost za svoje postupke, što bi u pitanje dovelo pravdu vječnog raja ili pakla kao nagradu za ljudske postupke, a što je centralno vjerovanje i u kršćanstvu i u islamu. Ako ljudi nemaju slobodne volje, kako onda mogu biti nagrađeni ili kažnjeni za svoje postupke? S druge strane, postavljanjem potpunog, slobodnog ljudskog posredovanja izgleda kao da se potkopava ideja Božanskog proviđenja. Bog nije ultimativni režiser svijeta ako ljudi u svojoj slobodnoj volji odaberu drugi put za to. Zato će ova tenzija između Božijeg proviđenja i ljudske slobodne volje dobiti dosta pažnje u teološkim krugovima, a pokušaji da se te dvije strane pomire, ili da se ta tenzija učini umjerenom bezbrojni su i različiti u svim tradicijama.

Nema potrebe da ovdje diskutiramo o postavljenom pitanju, osim da kažemo da ova tenzija ili problem ostaje u pozadini budući da i Gülen izlaže svoje poglede o ljudskoj odgovornosti u svijetu. On nikada ne kaže, kao što to čini Sartre, da su ljudi u potpunosti odgovorni za svijet koji egzistira u povijesti - zato što bi to uzdrmalo ideju o Božijoj providnosti i odluci, u koje Gülen snažno vjeruje. Gülen podučava o Bogu kako ga vidi islam, o svemoćnom, sveznajućem Bogu koji je stvoritelj nebesa i Zemlje i koji poznaje sve stvari. Cjelokupna stvarnost i egzistencija postoje po Božijem naređenju, i ne postoji nijedno biće ili realitet koji bi bili izvan ove odluke. Ovo vjerovanje se ogleda u svakom Gülenovom navodu u vezi sa ljudskom odgovornošću, i to je fundamentalna razlika u svjetonazoru Sartra i Gülena koja onemogućava posredništvo između njih dvojice.

Gülen, dakle, govori o ovoj temi na način koji otvara nekoliko rukavaca koji će nam pomoći da razumijemo kako on uspijeva govoriti o “svijesti o odgovornosti” na svoj način u Statui naših duša i drugdje. Kada govori o ovom pitanju, on koristi ključnu riječ koja se u engleskome jeziku prevodi kao “vicegerent” ili “vicegerency” (“namjesnik” ili “namjesništvo” – op. prev.). Upotreba ove riječi gotovo uvijek, bar u engleskome jeziku, upućuje na to da ovaj pisac ispunjava profinjeni, jedva zamjetljivi balansirajući čin s pogledom na Božiju providnost ili sudbinu i slobodnu ljudsku volju. Namjesništvo označava upravljanje, vladavinu, i odgovornost, naravno. Prefiks “vice” (umjesto nekoga - op. prev.), međutim, konotira opunomoćenje od strane vrhovnog autoriteta, čak možda i naredbom, propisom i sl. Mi ovdje imamo Gülenov pogled izražen na najkraći način, zajedno sa mnogim drugim teolozima u monoteističkim tradicijama koji su se sučeljavali sa teškim izazovom (iz)mirenja Božije providnosti i slobodne ljudske volje. Sveznajući, svemoćni Bog, Svojom naredbom, stvorio je egzistenciju na takav način da je ljudski svijet unutar ove egzistencije podvrgnut ljudskom posredovanju. Ljudi, ispunjavali ovu obavezu ili ne, snose posljedice svoga izbora na ovom i na budućem svijetu. Nezavisno od toga, beskonačni i, prema tome, misteriozni (pošto naš ograničeni um ne može pojmiti beskonačnost, ali ipak može biti “nazvan” beskonačnim) Božiji planovi za ovaj svijet i sve što postoji u njemu – ispunjavaju se. Ponovo kažemo, ovo je delikatni balansirajući čin koji ne rješava u potpunosti tenziju između Božije providnosti i slobodne ljudske volje, ali on, možda na najbolji način, štiti ozbiljnu poziciju za ljudsko posredovanje i odgovornost u svijetu, što nas ovdje zanima.

Gülen svoje postavke temelji na ljudskom namjesništvu o kome se govori u Kur’anu (2:30): “I Ja ću stvoriti namjesnika na Zemlji!” Kao namjesnici, ljudi su Božiji predstavnici u svijetu. Gülen kaže:

Ako je čovjek namjesnik Boga na Zemlji, biće koje ima prednost nad svim Božijim bićima, suština i supstanca egzistencije u njezinoj punini i najblistavije ogledalo Stvoritelja – a, bez sumnje, on to jeste – onda je Božije Biće To koje je poslalo čovjeka u ovaj ambijent, i to nama daje pravo, dozvolu i mogućnost da otkrivamo misterije položene u bit Univerzuma, da otkrivamo skrivenu snagu, moć i potencijal, da, u tu svrhu, upotrijebimo sve što možemo, te da budemo predstavnici karakteristika koje pripadaju Tome Biću, kao što su znanje, volja i moć.

Dakle, ovdje smo vidjeli kako Gülen izvršava taj delikatni balansirajući čin o kome smo malo prije govorili. On snažno afirmira ljudsko biće i kao stvorenje i kao ogledalo Boga. Ljudi su i stvorenja i odsjaji, podvrgnuti Stvoritelju i predstavnici istog tog Stvoritelja. Ovo je ta pozicija namjesnika: uvijek podložan Božijim propisima i uvijek, pod istom naredbom, zadužen reprezentativnošću, vrši djela koja mu je Bog propisao u svijetu svojim unutarnjim moćima, djela koja ga čine Božijim ogledalom. Gülen u nastavku izlaže ljudsko namjesništvo:

Ljudsko namjesništvo u ime Stvoritelja obavlja se u neobično širokoj sferi koja obuhvata djela koja se stepenuju po vjerovanju u Boga i obožavanju Njega razumijevanjem misterija unutar stvari i uzroka prirodnih fenomena, kao i osposobljavanja da se interferira u prirodi... Ova genuina ljudska bića pokušavaju da primijene svoju slobodnu volju na konstruktivan način, radeći u svijetu i razvijajući ga, štiteći harmoniju između egzistencije i humaniteta, žanjući plodove Zemlje i nebesa za dobro ljudskog roda, nastojeći da uzdignu boju, oblik i cvijet života na što ljudskiji nivo u okviru Stvoriteljevih propisa i principa. Ovo je istinska priroda namjesništva i u isto vrijeme ovo je smisao koji se može pronaći u služenju Bogu i ljubavi prema Njemu.

Pogled na opseg djelovanja čovjeka u ulozi namjesnika, dakle, podrazumijeva vjersko potvrđivanje i obožavanje, naučne spoznaje o prirodi, načine “interferiranja” s prirodom i njezinim korištenjem u pozitivne svrhe, te popravljanje ljudskog života na sve bogatije i humanije načine. Kao namjesnici, ljudi su za sve ovo odgovorni. Oni su odgovorni Bogu, u polju posredovanja, za izvršavanje svojih obaveza u ovim oblastima.

Gülen naširoko raspravlja o ljudskom namjesništvu u Statui naših duša, toliko dugo da se čini da to ovdje čini mnogo spiritualnije i temeljitije nego u drugim radovima. Već negdje na početku ove knjige on diskutira o Božijoj providnosti i slobodnoj ljudskoj volji, držeći se, na kraju, onog delikatnog balansa o kome smo malo prije govorili. Evo kako on završava svoju interesantnu refleksiju o ljudskoj volji:

Bog je nama podario slobodnu volju.. .i prihvata je kao poziv Njegovoj Volji i Svemoći, te obećava da će uspostaviti najesencijalnije projekte na temelju ove volje, plan koga je On implementirao i nastavlja da ga implementira. Bog je stvorio našu volju kao priliku za vrlinu ili za grijeh, i kao temelj za nagradu ili kaznu, i prihvata je kao posrednika za pripisivanje dobra ili zla... Ovo je razlog zašto Bog pridaje važnost našoj volji, željama i težnjama naše ljudskosti; On prihvata tu volju kao uvjet za izgradnju i prosperitet ovog i onog svijeta, učinivši je važnim povodom, poput magičnog stroja za pokretanje električnog mehanizma koji može da obasja svijet.

Prema tome, Gülen dokazuje da je mehanizam ljudske volje, koga je uspostavio Bog, mehanizam koji određuje realitete ovog i onog svijeta. On brani supremni smisao ljudske volje i čina u svijetu na način koji ne potkopava Božiju volju; zaista, ljudska volja je potvrđivanje izvršene Božije volje u svijetu, i to je razlog zašto je njezino odvajanje od ljudskosti, vjere, znanja i istine vrlo problematično. Udaljiti se od ovih stvari znači abdicirati (povući se) od službe odgovornosti za namjesništvo, znači upotrijebiti moći ove supremne službe za zlo, u kom slučaju se život svodi na najniže nivoe, jer sfera naknađivanja za ovu službu podrazumijeva ovaj i onaj svijet u potpunosti, ukratko, sav realitet.

Mi smo zatim vidjeli početak tona koga Gülen uzima kroza Statuu naših duša, tona žudnje i urgentnosti kojim poziva sve one koji žele da preuzmu titulu namjesnika i koji će na svojim leđima ponijeti teret odgovorne uloge koja im je povjerena. Kroz ostatak knjige Gülen detaljno iznosi karakterne crte ovih namjesnika zato što su u konačnici namjesnici “nasljednici Zemlje”, “ljudi srca” ili “idealni ljudi”. Mi se ovdje, međutim, fokusiramo na one karakterne crte koje imaju direktnu vezu sa odgovornošću za svijet. Jedna od tih crta je djelovanje ili: biti čovjek od akcije. Gülen objašnjava:

Akcija je najvažnija i najneophodnija komponenta naših života. Izvršavajući vlastitu odgovornost kroz neprekidno djelovanje i mišljenje, susrećući se sa vlastitim teškoćama i podnoseći ih, uglavnom one fizičke prirode, osudivši sebe na sve ovo, pa čak i na gubitak mnogih stvari, mi smo stalno u djelovanju, u borbi, u nastojanju. Ukoliko ne činimo ovako, mi smo se povukli u talase koji su prouzrokovani udarcima i akcijama drugih, u vrtloge planova i mišljenja drugih, kada smo prisiljeni da djelujemo u ime drugih. Ostajući daleko od akcije, ne uplećući se u događaje oko nas, ne bivajući dio događaja u našem okruženju i stojivši indiferentno naspram njih - to je isto kao da smo se zauvijek istopili kao što se led topi u vodi.

Pažljiviji čitaoci uglavnom će osjetiti rezonantne linije između Gülena i Sartra u ovoj tački. Gülen identificira akciju kao glavnu komponentu ljudskog života. Samo kroz akciju mi postajemo nasljednici Zemlje na način koji je opisan u ranijem poglavlju. Samo kroz akciju mi kreiramo sebe i svijet na način o kome smo raspravljali u ovom poglavlju. Bez akcije, tj. ukoliko se ne uključimo u nju, ukoliko ne preuzmemo odgovornost za stvari i ne ponesemo breme koje ta odgovornost, po prirodi stvari, traži, mi sami prepuštamo tu akciju drugima, mi se odričemo naše uloge kao ljudskih bića i kao namjesnika i, umjesto toga, mi izabiremo život koga su nam (pred) odredili drugi i tako ličimo na egzistenciju neživih objekata ili životinja koje žive u skladu sa zovom svoga instinkta umjesto sa mogućnošću vlastitog izbora i svijesti. Naše ljudsko biće udaljeno je od nas kada odbijemo da djelujemo i da snosimo odgovornost za svoj čin. U drugom pasažu, Gülen kaže da izbor da se ne djeluje (tj. da se ne bude u samoj akciji, čak i u nekom neodgovornom činu) znači da smo mi izabrali smrt. “Najdublji smisao egzistencije je akcija i napor. Inercija je raspadanje, dekompozicija, drugim riječima – smrt.”

Gülen kaže da ljudi akcije imaju razne uloge u društvu; “ponekada lojalni patriot, heroj misaone akcije, ponekada posvećen nekoj naučnoj disciplini i učenju, genijalnim umijećima ili državnoj službi, a ponekada svima njima.” On se u cijelom poglavlju bavi sumiranjem života i radom poznatih ličnosti u turskoj povijesti. Ono što ih čini izuzetnim i jedinstvenim, prema Gülenu, jeste nevjerovatni plašt odgovornosti koga su nosili praktično za sve, poziv Beskonačnog koga su čuli kako odjekuje u njihovoj svijesti da su odgovorni za ovaj svijet, zbog čega svaki molekul svojih bića i energije moraju aktivirati služeći ovoj obavezi. Gülen pojašnjava:

Ova odgovornost je takva da sve što ulazi u pojedinačno shvatanje i svjesnu volju ne može ostati izvan nas: odgovornost za kreaciju i događaje, prirodu i društvo, prošlost i budućnost, smrt i život, mlade i starije, obrazovane i neobrazovane, administraciju i sigurnost..., za svakoga i za sve. Naravno, takvi ljudi trpe bol od svih ovih odgovornosti u svome srcu; oni osjećaju udare srca, ogorčeni su u duši, uvijek zapaženi... Bol i bolest dolaze iz svijesti o odgovornosti, a prestaju jedino u molitvi, u zazivanju koje se ne odbija, u tom snažnom izvoru novih projekata, u tom obraćanju savjesti koja je ostala jasna i neiskvarena.

Ovo je neobičan odlomak. Prvo, on određuje domen odgovornosti, “za svakoga i za sve”, uključujući prošlost i smrt. Ništa što ulazi u svijest ne može biti izvan ove odgovornosti. Ukoliko možemo razmišljati o nečemu, a što je realno a ne imaginarno, mi smo odgovorni za to. Drugo, isticanje patnje koja je pratilac odgovornosti, “boli i bolesti” koje dolaze sa savješću. U ovom, kao i u drugim odlomcima, Gülen govori o unutarnjim teškoćama koje dolaze sa preuzimanjem uloge namjesnika, nasljednika Zemlje. Često, u ovim odlomcima se čuje Rumi, veliki pjesnik iz 13. st. koji je elokventno pisao o bolu i patnji koje prate veliku ljubav, te o muci mladića koji duboko pati za svojom Voljenom, tako da onaj koji voli ne može napustiti svoju patnju - jer je ljubav prema Voljenoj razlog postojanja, duša samog života. Gülenovi namjesnici ovdje su oni koji vole Voljenu, tj. Boga, Božiju kreaciju, sve stvarnosti koje dolaze od Boga, sve i svakoga; a voljeti Voljenu znači biti odgovoran prema njoj. To je čežnja, patnja, drhtanje srca, treperenje savjesti koja nikada ne ostavlja onoga ko je “u ljubavi”. Onaj koji voli osuđen je na ljubav. To nije sprječavanje ljubavi. To je sami uvjet ljubavi. Na koncu, gornji odlomak indicira da je ova odgovornost samonavodeće zvono svih istinskih ljudskih bića, i kada god ga oni čuju, ovo zvono se oglasi kroz patnju, a oni se aktiviraju za nove planove i projekte. Gülen kaže da ljudi odgovornosti vole ovu odgovornost toliko da bi za nju i Džennet dali.

Rezonanca sa Sartrom je očigledna čak i ako priznamo da Gülen i Sartr generiraju svoje ideje i svoje djelo u okviru krajnje različitih filozofskih okvira, toliko različitih da se čini da je nemoguća bilo kakva sličnost između njih. Ono što je, međutim, jasno jeste da svaki od njih u svojim respektabilnim i krajnje različitim startnim polazištima, unutar divergentnih svjetonazora, artikuliraju paralelne poglede na ljudski život i svijet s obzirom na ljudsku odgovornost za svijet. I Sartre i Gülen svu svoju intelektualnu energiju predaju najznačajnijoj i urgentnoj potrebi u životu ljudi koji imaju odgovornost za svijet, neprestano ponavljajući činjenicu da je svijet uvijek bio i da će uvijek biti onakvim kakvim ga mi napravimo. I jedan i drugi pisac su mogli da napišu slijedeći pasus iz Statue naših duša:

Svaki čovjek koji ima osjećaj za pojedinačnu odgovornost reći će: “Ja to sam moram učiniti! Ako to ja ne učinim sada, ako za to ne učinim sve što mogu, vjerovatno to niko neće učiniti!” a, nakon toga će najprije da to učini, noseći bajrak visoko.

Mi se moramo pouzdati u sebe i u svoje kljuse, nezavisno od toga da li mi vjerujemo da ćemo za to dobiti nagradu kod Boga, kako vjeruje Gülen, ili nećemo, kako misli Sartre, i odbaciti da očekujemo nešto ili nekoga izvan nas da uradi posao koji pripada nama. Gurnuti našu odgovornost drugima znači živjeti u “lošoj vjeri”, da upotrijebimo Sartrovu frazu, koja, interesantno, sasvim nalikuje na Gülenov pogled na ljude vjere koji odbijaju odgovornost: i oni žive u “lošoj vjeri”.

Završni Gülenov citat pečati njegovu viziju istinskog ljudskog života i tačno obasjava šta se mora činiti da bi svijet postao svijet dobra, istine i slobode za svakoga i kakva je uloga ljudi u ostvarivanju takvog svijeta. Duh ovog citata rezonira sa duhom Sartrovih senzibilteta. Gülen kaže:

Ustvari, nama treba genuini duh sa željeznom voljom koji će biti u stanju da ponese titulu namjesnika Boga na Zemlji, koji će biti u stanju da intervenira u događajima i pozvati sirotinjski duh i malešnu misao koji ne pridaju važnost svijesti o odgovornosti, ljudskim vrijednostima, znanju, moralu, istinskom promišljanju, vrlini i umijećima u ovim širokim oblastima, nama trebaju rafinirani umovi i željezna volja koja će prigrliti i interpretirati kreaciju u njezinoj dubljini, potpunosti i humanitetu u čitavoj ovosvjetskoj i onosvjetskoj širini.

Dubljina duha o kojoj se ovdje govori jeste hrabrost, hrabrost za odgovornost. U našem plašljivom i lošem vjerovanju mi izbjegavamo odgovornost za naše živote i za naš svijet. Mi, zbog plašljivog i sitnog vjerovanja, iznalazimo opravdanja za sebe i za svjetsku situaciju okrivljujemo druge, ili sudbinu, fatum, ili okolnosti. A za sve to vrijeme, svijet ostaje na našim plećima, priznali mi to ili ne, i čeka da mi ispunimo svoje obaveze prema njemu. Svijet će ostati na našim plećima čak i ako mi izaberemo smrt ili inerciju, život u miru mahovine, stolice ili stijene, život koji nije ništa drugo do ono što nam je dizajnirao Bog, Priroda ili Egzistencija. Autentični život, u Božijim očima, ili u očima Života, jeste život odgovornosti, a oni koji ga žive – oni pate očajni i namučeni tim životom, ali oni su bića koja istinski zaslužuju da se nazovu “ljudima”. Oni imaju željeznu volju i hrabro srce koji ih guraju naprijed u središte njihovih teškoća u širokim prostorima odgovornosti za svakoga i za sve. Ovi pojedinci su istinski heroji humaniteta, na njihovim leđima opstoji svijet. I Gülen i Sartre afirmiraju humano društvo koje je postojalo i koje će uvijek postojati dok god bude bilo humanih ljudskih bića da ga prave takvim.

Tweet

Whatsapp