Gülen i Mill o slobodi

Humanistička misao slobodu mišljenja i izražavanje ideja postavlja kao centralno načelo svoje platforme, i u filozofskom i u društveno-političkom smislu. Sloboda štampe, slobodni i mirni javni protesti, sloboda religije, pravo na skupove i drugi takvi instituti na Zapadu - sve to potječe od ideala slobode artikuliranog u modernom humanizmu, s obzirom na činjenicu da su u drugim dijelovima Svijeta, uključujući i muslimanske zemlje, ove slobode potaknute drugim izvorima.

Filozofski, ideal slobode proteže se od antičkog svijeta preko filozofa koji su izazivali sebe i druge na sve načine i sjedili debatirajući o njima na trgu sa svakim ko bi ih želio slušati. Neke od najvećih ideja klasičnog učenja dolaze od ovih filozofa koji su, iako su ih ubijali i protjerivali zbog njihovih ideja, na kraju, sebi dozvoljavali da misle i govore slobodno odbijajući da okuju svoje umove i glasove kada je to Država naređivala.

Na modernom Zapadu, nekoliko filozofa i autora snažno izražavaju ovaj ideal slobode. Iz moje perspektive, niko ovaj ideal ne izražava iscrpnije i radikalnije od britanskog društvenog i političkog teoretičara iz devetneastog stoljeća Johna Stuarta Milla (Džon Stjuart Mil). U ovom poglavlju, postavljam Milla u dijalog sa Gülenom oko ideala slobode mišljenja. Mill i Gülen su veoma različiti jedan od drugog u značajnim i očiglednim stvarima. Uprkos njihovim različitim kontekstima i pogledima na svijet, obojica artikuliraju specifične vizije društva koje bi barem teoretski bilo tolerantno u stvarima religijskog vjerovanja i prakse i koje bi dopustilo snažne istraživačke poduhvate i debate o problemima vezanim za istinu u većini domena, možda u svima njima. Ove sličnosti između njihovih respektabilnih “društava” postoje zbog njihove zajedničke posvećenosti idealu slobode, posebno u problemima mišljenja i savjesti.

Mill je možda najpoznatiji po svome Utilitarizmu, djelu iz etičke filozofije, i ja ću se vratiti ovom djelu kasnije u ovom poglavlju. No, prije toga, voljela bih se fokusirati na drugo njegovo značajno djelo, O slobodi, objavljeno 1859. god. U ovom djelu Mill postavlja svoj projekat kao artikulaciju socijalnih ili građanskih prava, tj. “prirode i ograničenja moći koju društvo može legitimno primijeniti nad pojedincem.”^[1] On objašnjava da je recentna prethodna generacija na Zapadu zaokupljena tiranijom sudija, zbog čega razvija reprezentativne forme vladavine koje odbacuju despotske moći božanskog prava monarha i one slične njima. On i njegova generacija su se okoristili tom borbom, i, u najvećem dijelu, ne prevelikom borbom protiv takve vrste tiranije.

Prema tome, procjenjuje Mill, sadašnja generacija, tj. njegova generacija iz V. Britanije devetnaestoga stoljeća, mora se boriti sa drugom vrstom tiranije - tiranijom većine. Mill kaže:

Dakle, zaštita protiv tiranije sudstva nije dovoljna; potrebna je i zaštita protiv tiranije preovladavajućeg mišljenja i osjećaja; protiv tendencije društva da, drugim sredstvima, a ne samo civilnim kažnjavanjem, nametne svoje vlastite ideje i prakse kao pravila ponašanja za one koji se ne slažu s njima; da sputaju razvoj i, ako je moguće, spriječe formiranje bilo kakve individualnosti koja nije u skladu sa njihovim načinima te da prisile sve karaktere da se oblikuju po modelu koji im se nalaže. Postoji granica legitimnog miješanja kolektivnog mišljenja sa individualnom nezavisnošću, a pronaći tu granicu i zaštititi je od povrjeda neophodno je za dobro stanje ljudskih poslova, kao zaštita protiv političkog despotizma.^[2]

Drugim riječima, Mill opaža suptilnu tiraniju koja postoji u društvu čak i kada postoji reprezentativna vlada. Ova tiranija je socijalna ili civilna tiranija, pritisak koji društvo vrši na svoje članove da se povinuju “normalnim” vjerovanjima i praksama u svim dijelovima života jednostavno zato što su to “norme” i zato što ih većina ljudi u društvu prakticira. Dakle, kako govori logika većine, svi bi se trebali pokoriti ili biti prisiljeni na to. Mill odbacuje ovu tiraniju i postavlja određeni princip po kome mi možemo odrediti legitimno uplitanje države i socijalnih posrednika u slobodu pojedinca, pošto je većina ovih odluka donesena na temelju čisto personalnog prioriteta i običaja. On vrlo rano iznosi svoj princip o civilnoj slobodi u jednom eseju gdje kaže:

Jedina konačna svrha za koju ljudska vrsta ima punomoć, pojedinačno ili kolektivno, u miješanje slobode djelovanja bilo kojeg od njegovih članova jeste samozaštita. Jedina svrha u korist koje moć može biti na pravi način upotrijebljena na drugom članu civilnog društva, protiv njegove volje, jeste da se spriječi nanošenje zla drugima. Njegovo vlastito dobro, psihičko ili moralno, nije dovoljno punomoćje... Preko njega samog, njegovog tijela i bića, pojedinac je suveren.^[3]

Ovo je radikalni princip slobode, onaj koji vjerovatno nijedno savremeno društvo ne primjenjuje dosljedno. Društvo direktno i na ograničen način krši prava drugih ljudi i to preko gotovo jedinih legitimnih temelja preko kojih se država ili civilni autoriteti mogu miješati u poslove pojedinca. Ovaj princip je najvjerovatnije previše liberalan za Gülena; naprimjer, islam, u principu, zabranjuje oduzimanje vlastitog života, tako da je Millov princip, ograničen samo na nanošenje štete drugome, ne i sebi, nedovoljan. Gülen bi, slijedeći islamsko učenje, vjerovatno rekao da ljudi nemaju slobodu da naude sebi na način da sebi oduzmu život. Pored toga, rezonanca postoji između Gülena i Milla u slijedećoj ideji o slobodi, kojoj Mill posvećuje cijelo poglavlje u svome eseju.

Mill nedvosmisleno podržava slobodu mišljenja i rasprave, čak i ako se ideje koje se izražavaju ili o kojima se raspravlja u društvu pokažu kao netačne. On kaže da određena tvrdnja koja se ponudi zajednici na razmatranje egzistira kao istina, laž ili nešto između toga dvoga, kao djelomična istina ili djelomična neistina. Kako god bilo, društvima su najbolji interesi servirani onda kada ona dozvoljavaju slobodu izražavanja i raspravu o idejama. Ako je ideja istinita, ljudi će steći svježe razumijevanje i procjenu o njezinoj istinitosti diskutirajući o njoj, ponovo se vraćajući na argumente koji pokazuju tu istinitost i braneći je od klevetnika. Na ovaj način prave ideje ostaju žive i pune života za ljude umjesto da postanu otrcane i ubuđane samo zbog toga što su ih generacije prihvatale kao istinite. Ako ideja nije tačna, društvo i dalje napreduje i ima koristi od javnih rasprava. Dokaz o neistinitosti neke tvrdnje razmotren je ili jasno izrečen pred svima koji su uključeni u tu raspravu i, kao rezultat toga, ljudi sada mogu prihvatiti istinu potpunije nego ranije zahvaljujući svojim svježim uvjerenjima. Najvjerovatnije, kako kaže Mill, izražena ideja će biti mješavina istine i laži. Doista, niko nema potpunu istinu o bilo čemu; ljudski umovi ne mogu razumjeti istinu u cijelosti o bilo čemu, a sigurno ne o Bogu ili o Beskonačnom, jer mi ne poznajemo stvari iznutra njih samih, već mi samo posjedujemo našu pozicionu percepciju stvari. Osim toga, ograničeni um ne može shvatiti beskonačnost. Stoga, sve ideje trebaju biti izražene slobodno u društvu tako da djelomične istine mogu biti ojačane u potpuniju istinu kroz mehanizam civilnog angažiranja i debate.

Društvena korist slobode mišljenja i rasprave je dovoljno jasna, ali Mill zalazi dublje u stvarni utjecaj koji sloboda mišljenja ima na pojedince koji sačinjavaju društvo. Društva, posebno s obzirom na religiju, najčešće zabranjuju slobodu mišljenja i rasprave kako bi spriječila herezu, ali takve zabrane ne utječu na heretike onoliko koliko utječu na sve ostale. Mill kaže:

Najveća šteta se čini onima koji nisu heretici i čiji je mentalni razvoj skučen, a razum sputan od straha od hereze. Ko može izračunati šta svijet gubi u mnoštvu obećavajućih talenata kombiniranih sa plašljivim karakterima koji se ne usuđuju slijediti nijedan hrabar, snažan i nezavisan slijed misli, da ih ne bi odveo u nešto što bi ih označilo kao nereligiozne ili nemoralne?

Millov zaključak ovdje je da uobraženi strahovi od hereze zapečate ne samo heretike već i one koji imaju hrabre, nove ideje koje žele podijeliti sa drugima o bilo čemu, uključujući ideje o ustanovljenim tradicijama, čak i one koje se smatraju svetim. Kada je prijetnja kaznom za herezu tako jaka u društvu, ili kada društvo prijeti građanskim kaznama onima koji izražavaju drugačije ideje od onih koje su izričito dozvoljene građanskim “autoritetima”, onda pati cijelo društvo. Mentalna snaga dolazi sa vježbom i izazovom. Društvo koje je ukrućeno u mišljenju i raspravi postaje slabo i zakržljalo. Mill nastavlja:

Niko ne može biti veliki mislilac ko ne prepoznaje da mu je kao misliocu prva dužnost da prati svoj intelekt kojim god zaključcima vodio. Istina postiže više čak i greškama pojedinca koji, sa ozbiljnim istraživanjem i pripremom, misli za sebe, nego istinitim mišljenjima onih koji ih se pridržavaju jer sami sebe ne muče razmišljanjem.

Na drugoj strani, istinske ideje postaju stagnirajuće i slabe kad nisu redovno izazivane u debatama i raspravama. Oni koji se zalažu za prave ideje ne drže se istina na iskren način ukoliko sebi ne dozvoljavaju da misle slobodno, što može značiti i ispitivanje stereotipnih istina. Mill tvrdi da nije cilj da se kreiraju samo individualni mislioci. On kaže:

Ne da je jedino, ili glavno, formirati velike mislioce, već se zahtijeva sloboda mišljenja za sve. Suprotno tome, isto toliko, ako ne i neophodnije, jeste omogućiti prosječnim ljudskim bićima da postignu mentalni status za koji su sposobni. Bilo je, i možda će i dalje biti, velikih individualnih mislilaca u općoj atmosferi mentalnog ropstva, ali nikad nije bilo, niti će ikada biti, u takvoj, ubuđaloj atmosferi intelektualno aktivnih ljudi!

Ovdje vidimo da Mill jasno izražava ideal slobode iz najhumanijeg od svih razloga kao dodatak utilitarističkom razlogu. Ono što se podrazumijeva u ovom pasusu je ubjeđenje da su ljudska bića - bića koja misle, koja traže istinu o mnoštvu stvari, od onih najsvjetovnijih do onih najuzvišenijih, i koja stvaraju znanje, i da su ove aktivnosti dio onoga što čovjek jeste. Sloboda razmišljanja, izražavanja i istraživanja je neophodna ne samo za genije, koji nikad ne bi bili u stanju da koriste svoju genijalnost za dobrobit društva bez slobode da djeluju. Jer, sloboda je vitalna, čak možda vitalnija za prosječne ljude u njihovim životima, za ljude sa prosječnom inteligencijom - kako bi i oni mogli biti intelektualno aktivni i angažirani ljudi. Dakako, ovaj uvjet priskrbljuje dobrobit za čovječanstvo, i to je utalitarna i funkcionalna tvrdnja, ali je također i humanistička zbog toga što važi i za prosječne ljude. Ljudi generalno trebaju biti slobodni da misle, istražuju i izražavaju se jer samo na taj način oni se samoostvaruju kao ljudi, i samo onda kada je omogućeno da se bude čovjek u punom smislu te riječi može se formirati društvo primjereno ljudskoj vrsti u pogledu njezine konačne svrhe i smisla.

I ovdje možemo u raspravu uvesti Gülena jer on najčešće govori o idealu slobode i u humanističkim i u utilitarističkim terminima. Gülen često u svojim djelima govori o slobodi od tiranije. U različitim kontekstima, on govori o tiranijama koje su različite grupe muslimana podnosile posljednjih godina stenjući pod silama sekularizma i kolonijalizma. U nekim kontekstima, međutim, on univerzalnijim terminima govori o slobodi koju svaki pojedinac posjeduje kao vrlinu već samim time što je ljudsko biće. U njegovim pogledima odzvanja Millov osnovni princip slobode kada on, Gülen, kaže da sloboda “dozvoljava ljudima da čine što žele, ali je ona ograničena time da ljudi ne čine štetu drugima i da ostanu potpuno posvećeni istini”. Ova posljednja fraza: “i da ostanu potpuno posvećeni istini”, na prvi pogled može izazvati nedoumicu kod Milla, ali bi on mogao tvrditi da čak i oni koji su izgubljeni u neistini ili su njoj posvećeni, zapravo su u potpunosti posvećeni istini: oni su samo pogriješili u istini. Govoriti ili djelovati na način suprotan od “potpune posvećenosti istini” može podrazumijevati, i za Milla i za Gülena, stvari kao što su kleveta, ogovaranje ili uzvik “Požar!” u prepunom teatru kada vatra ne postoji.

Gülenova borba za toleranciju nepojmljiva je bez posvećenosti slobodi mišljenja i rasprave, najviše zbog toga što je tolerancija bespotrebna ako sloboda mišljenja, rasprave, slobodnog izbora itd. nije dozvoljena. Tolerancija je vrlina na temelju toga što su ljudi slobodni i što će izabrati različita uvjerenja, religije ili težnje. Gülen dolazi do ovog zaključka više puta, često u diskusiji o demokraciji samoj, ili o demokraciji u islamu, između kojih on ne vidi nikakve nekompatibilnosti. U dijelu o oprostu, Gülen povezuje toleranciju i demokraciju kroz koncept slobode. “Demokracija je sistem”, kaže on, “koji daje svakome ko je u njegovom okrilju priliku da živi i izražava svoja vlastita osjećanja i misli. Tolerancija uključuje važnu dimenziju ovoga što je upravo rečeno. Ustvari, može se reći da demokracija ne dolazi u obzir tamo gdje ne postoji tolerancija.”

Takve tvrdnje, međutim, ne dopiru do krajnjih granica Millovih težnji o potrebi za slobodom i neophodnoj zaštiti ljudi od socijalne tiranije. Samo kada Gülen osvjetljava svoje tvrdnje o idealnim ljudskim bićima, ili “nasljednicima na Zemlji”, kako ih on naziva u svome djelu, mi vidimo ne samo duboku posvećenost slobodi, već i logički temelj za takvu posvećenost, istinski humanistički logički temelj. U Statui naših duša, on iznosi široku viziju o društvu i svijetu vođenu pojedincima duhovne, moralne i intelektualne savršenosti. On ove ljude naziva “nasljednicima na Zemlji” i ide u neku dubinu opisujući njihove karaktere i atribute.*^[4] U njegovom nabrajanju njihovih centralnih osobina, petu osobinu on identificira kao: “biti sposoban misliti slobodno i biti pun poštovanja prema slobodi mišljenja”. On nastavlja:

Biti slobodan i uživati u slobodi – to je značajna dubina ljudske snage volje i misteriozna vrata kroz koja čovjek može dublje stupiti u tajne samog sebe. Onaj koji je onemogućen stupiti dublje u tu dubinu i ko je onemogućen da prođe kroz ta vrata jedva da se može nazvati čovjekom.

Zbog toga je sloboda mišljenja centralna sloboda u postojanju čovjeka i u čovječanstvu samom. Bez slobode mišljenja, ne samo kao socijalnog ili političkog principa, već i kao sposobnosti u sebi samom, ne može se ni biti čovjek na istinski način. Drugim riječima, osoba ne dostiže ljudski kapacitet bez slobode mišljenja. Gülen detaljno pojašnjava ovaj stav:

Tamo gdje su nametnute zabrane u čitanju, razmišljanju, osjećanju i življenju nemoguće je zadržati nečije ljudske osobine, ostavljene da same postignu obnovu i napredak. U takvoj situaciji veoma je teško održavati čak i prosti nivo i običan čovjek je ostavljen da sam uzdiže velike ličnosti koje nadilaze svoju sredinu svojim duhom obnavljanja i reformi i čiji su pogledi uprti u beskonačno. U takvim uvjetima postoje samo slabi karakteri koji doživljavaju odstupanja u svojim ličnostima i ljudi sa inertnim dušama i paraliziranim čulima.

Ljudski razvoj i, još šire, društveni rast – sve reforme i progresi – zavise od slobode mišljenja i življenja. Društvo bez takve slobode ne uzdiže duhovne ljude i viziju koja će ih voditi naprijed u nove svjetove. Čak možda i gore od toga, takvo društvo ne uzdiže ni prosječne ljude dovoljno da bi zadržali svoj potpuni ljudski kapacitet. U ovim Gülenovim pogledima odjekuju Millove ideje kada on veliča slobodu radi njene koristi za čovječanstvo i radi njene humanističke vrijednosti. Doista, prvi je ukorijenjen u drugom; u činjenici da je sloboda blagotvorna za društvo radi “posla” koji obavlja u kreiranju i razvijanju ljudskih bića kao pojedinaca. Kao što smo vidjeli u prethodnom pasusu, ljudska bića imaju najveću vrijednost, zatim slijedi razvijanje ljudskog kapaciteta ili ljudskog “postojanja”, što je također jedna od najvećih vrijednosti.

Gülen lamentira nad sadašnjom historijom Turske i drugih islamskih zemalja gdje je narod u tom smislu imao još gora iskustva i gdje i danas često podnosi socijalne strukture u kojima je sloboda mišljenja i izučavanja zabranjena ili kroz potpunu cenzuru ili kroz dominantne od strane države finansirane ideologije. Osvrćući se posebno na svijet islamskog podučavanja, on govori o uzbudljivoj prošlosti naukovanja i učenja koje je bilo otvoreno za različite oblasti znanja i naučnog istraživanja. U takvoj civilizaciji, odluke koje se tiču ispravnih granica slobode utemeljene su u sunnetu*^[5] poslanika Muhammeda i drugim takvim islamskim izvorima koji sami po sebi daju visoku vrijednost ljudskoj slobodi. Taj duh učenja, nažalost, otvorio je put uskim pogledima i učenju napamet pohvalnih, odabranih djela. Na toj tački, sav ljudski potencijal ušao je u proces svoga sporog raspadanja, nakon čega je postao lahak plijen za oportunističke tirane, ideologije i kolonijaliste.

Gülen traži duh obnove među muslimanima kako bi islamska civilizacija mogla iznova zauzeti svoje mjesto na kormilu globalnog vodstva, kao što je to činila u prošlim stoljećima kad je mnogo toga što je sačinjavalo “civilizaciju” dolazilo iz islamskog svijeta. A da bi se to dogodilo, on predlaže:

Moramo biti još slobodniji u razmišljanju i slobodnije volje. Potrebni su nam oni čija će velika srca biti u stanju da prihvate nepristrasne, slobodoumne, one koji su otvoreni prema znanju., nauci i naučnom istraživanju i koji mogu opaziti sklad između Kur’ana i sunnetullaha u beskrajnom spektru od univerzuma do života.

Bez obnavljanja kapaciteta za slobodu mišljenja, kako onog individualnog, tako i onoga kolektivnog, islamska civilizacija, kao i cijela civilizacija, bit će izgubljene. Nema mogućnosti da autentično, snažno čovječanstvo opstaje bez slobode mišljenja. Nema šanse da veliki ljudi u čovječanstvu opstanu bez autentičnog humaniteta.

Zato se Gülen i Mill međusobno prepliću u velikom poštovanju prema vitalnoj ulozi koju sloboda igra u društvu i u slučaju njenog samostalnog funkcioniranja i u slučaju opće humanističke posvećenosti. Društvo koje tlači slobodu mišljenja nije uspješno, dinamično društvo, niti je to društvo koje cijeni čovjeka, bez obzira koliko se možda činilo da ono brani to tlačenje pozivajući se na neki ljudski interes.

A sada bih željela posmatrati slobodu, i kod Milla i kod Gülena, pod malo drugačijim uglom gledanja. Ovo ima veze sa kvalitetom slobode koji obojica dozvoljavaju u svom respektabilnom radu. Primijetit ćemo da je kvalitet slobode za koju se svaki od njih zalaže za ljudska bića onog tipa koju posjeduju jedino ljudska bića, i da to potvrđuje poseban dignitet koji ljudska bića imaju u svijetu, a koji je reflektiran u humanističkom diskursu.

Kad je riječ o temi slobode, Mill je po njoj najpoznatiji u svome eseju O slobodi, radi čega sam se u ovom poglavlju fokusirala na njega. Njegovo drugo najvažnije djelo je Utilitarizam, djelo iz etičke filozofije, koje odbija Kantovu etiku i pokušava artikulirati etičku filozofiju ukorijenjenu u sreći i zadovoljstvu. Utilitarizam kao filozofija prethodi Millu, naravno, i javlja se sa različitim nazivima kroz historiju, uključujući epikureizam. Najčešće ime za ovo učenje, tokom Millovog vremena, bio je “najveći princip sreće”. Mill definira utilitarizam u ovoj knjizi na slijedeći način:

Vjerovanje koje prihvata da je temelj morala “korisnost” ili najveći princip sreće drži da su radnje ispravne u onoj mjeri koliko imaju za cilj promoviranje sreće; neispravne su u tendenciji da proizvedu obrnuto od sreće. Pod srećom se podrazumijeva zadovoljstvo i odsustvo bola; pod nesrećom se podrazumijeva bol i lišavanje zadovoljstva... Zadovoljstvo i sloboda od bola su jedine stvari koje su, u konačnici, poželjne; i ...sve poželjne stvari (koje su bezbrojne u utilitarističkoj kao i u svakoj drugoj shemi) poželjne su ili radi zadovoljstva inherentnog u njima samima ili kao svrha za promoviranje zadovoljstva i prevenciju od patnje.

U utilitarizmu, kao i u antičkom epikureizmu, zadovoljstvo i patnja su postali kriterij po kome je ono što je dobro - poželjno, i na temelju toga se ultimativno određuje šta je dobro, a šta loše. Mill ovdje definira utilitarizam na način potpuno konzistentan sa antičkom grčkom filozofijom. On ide dalje pa kaže da su on i drugi mislioci utilitarizma, baš kao i antički sljedbenici Epikura, optuženi od strane svojih napadača za gajenje filozofije vrijedne jedino za svinje, jer ne postoji bolja ili plemenitija težnja od zadovoljstva, a ovo, čini se, “znači i vrijedi samo za svinje”. Mill odgovara na ovu optužbu na isti način na koji su i antički epikurejci odgovorili tvrdeći da nisu oni utilitaristi, već da su to njihovi kritičari koji ljude stavljaju na nivo sa svinjama jer pretpostavljaju da su ljudska bića sposobna samo za “svinjska” zadovoljstva. Drugim riječima, ljudi odbijaju epikureizam (često nazivan i etički hedonizam) ili najveći princip sreće zato što, u njihovim predodžbama, riječi kao što su “zadovoljstvo” i “sreća” prizivaju slike raskalašenosti, senzualnosti i razvrata. Ako je to ono što “zadovoljstvo” znači, onda, naravno, to ljudi odbijaju kao svoj etički vodič. Prema tome, Mill, kao što su to činili i epikurejci, odbija ovu kritiku primarno zato što on na ljudska bića gleda kao na bića sa većim kapacitetom od onoga koji imaju životinje i, zato, sposobnih i spremnijih za viša zadovoljstva. On objašnjava:

Komparacija epikurejskog života sa životinjskim je degradirajuća za onaj prvi, posebno zbog toga što životinjska zadovoljstva ne zadovoljavaju ljudski koncept sreće. Ljudska bića imaju osobine mnogo razvijenije od životinjskih apetita, i kada su ta bića jednom stvorena sa sviješću o tim osobinama, više se ništa ne može smatrati srećom što ne podrazumijeva ovo zadovoljstvo, tj. zadovoljstvo njihova intelekta... Nije poznata nijedna epikurejska teorija o životu koja se ne pripisuje zadovoljstvima intelekta, osjećanja i imaginacije te moralnih sentimenata, i ova zadovoljstva imaju mnogo višu vrijednost od senzualnih zadovoljstava.

Dakle, ovdje vidimo snažnu distinkciju između ljudskih i životinjskih zadovoljstava, i tezu o višim ljudskim osobinama i kapacitetima koja inherentno pronalazi zadovoljstvo u plemenitijim stvarima. Te plemenitije stvari pripadaju carstvu uma, emocija i savjesti prije nego carstvu tijela ili osjeta. Mill ne poriče ljudski kapacitet za čulna ili tjelesna zadovoljstva, daleko od toga; on se jedostavno brani od odgovornosti izlaganja ethosa koji senzualna zadovoljstva postavlja kao svoj temelj. Ljudska bića, jedina bića koja imaju sbosobnost za moral i koja razvijaju moralne filozofije, imaju više kapaciteta za zadovoljstvo od životinja, i na taj način će zadovoljstva postavljena u temelje takve filozofije biti plemenitije prirode.

Mill nastavlja govoreći da ljudi koji imaju obimno iskustvo i u višim i u nižim zadovoljstvima daju veću prednost prvom tipu zadovoljstava i preferiraju način postojanja koji daje prednost višim zadovoljstvima. Nijedna osoba pri zdravoj pameti, tvrdi on, ne bi mijenjala mjesto sa životinjom u zamjenu za potpunu količinu životinjskih zadovoljstava. Potpuna životinjska zadovoljstva, koja su instinktivna i tjelesna, ne mogu se porediti sa višim ljudskim zadovoljstvima uma, emocija i savjesti, iako su ova viša zadovoljstva obilježena sa nešto patnje. Mill kaže:

Čovjek viših svojstava, koji zahtijeva viša zadovoljstva koja ga čine sretnim, najvjerovatnije je sposoban i za višu akutnu patnju, i sigurno spremniji na patnju u više stvari od onoga čovjeka koji traži zadovoljstva inferiornog tipa, ali uprkos ovim mogućnostima, takav čovjek nikad ne može istinski zaželjeti da potone u ono što on smatra nižim stepenom postojanja.

Bića viših sposobnosti ultimativno ne čine sretnim zadovoljstva inferiornog tipa. Sreća koja je prikladna ljudskim bićima je ona postignuta ne obavezno u domenima senzualnosti ili tjelesnosti, već primarno u intelektualnom, emocionalnom i etičko-spiritualnom domenu. Ova istina, po Millu, nije potkopana očiglednom činjenicom da bi ljudi često izabrali inferiorna zadovoljstva po cijenu viših zadovoljstava. On priznaje da ljudi često izabiru protiv vlastitog dobra, u ime sadašnjeg trenutka, niža zadovoljstva. Naprimjer, neki izabiru preveliku popustljivost u hrani i piću na račun vlastitog zdravlja, koje je veće dobro i koje osigurava dugotrajniji užitak; drugi će odustati od viših ciljeva zbog niskih sebičnih interesa i indolencije. Mill ovo objašnjava referirajući se na ljudski karakter, govoreći da ljudi, iz ko zna kojega razloga, ponekad izgube vezu sa vlastitim inherentnim kapacitetom za viša zadovoljstva. On objašnjava:

Sposobnost za plemenitija osjećanja je, kod većine karaktera, veoma nježna biljka, koja se lahko uništi, i to ne samo neprijateljskim utjecajima već i samom žudnjom za preživljavanjem; i kod većine mladih ljudi ova sposobnost brzo umre onda kada oni svoj život u ovoj fazi posvete preokupacijama koje su daleko od nje, a društvo u koje su bačeni ne favorizira da se ostvaruju više sposobnosti. Ljudi gube svoje više aspiracije nakon što izgube svoja intelektualna čula zato što nisu imali vremena ili prilike da ugode toj vrsti čula, nakon čega se odaju inferiornoj vrsti zadovoljstava, ne zato što bi ih oni u svome razumu preferirali, nego zato što su im takva zadovoljstva jedino ponuđena ili zato što oni više nisu u stanju da uživaju u zadovoljstvima višeg reda.

U ovom pasusu se Mill javlja kao društveni teoretičar. On je veći dio svoga života potrošio pišući o društvenoj reformi i angažirajući se u političkim aktivnostima kako bi unio pozitivne promjene u obrazovanje, civilne institucije, prava žena i kaznenu politiku, a u mnogim od ovih oblasti pronaći ćemo i Gülena koji se s punom pažnjom bavi njima u naše vrijeme. Štaviše, široke obrazovne, kulturne i socijalne aktivnosti Gülenova pokreta mogle bi biti prihvaćene i kod Milla i privući njegovu punu pažnju. Millov aktivizam u ovim oblastima potaknut je iz njegova vjerovanja, koje dijeli i Gülen, u inherentni dignitet ljudskih bića, ovdje izražen u ljudskoj sposobnosti za višu vrstu zadovoljstava u intelektualnom, emocionalnom i etičkom domenu. On je čvrsto vjerovao da se u svim komponentama društva treba odražavati ova činjenica i da one treba da budu uređene tako da zaštite i kultiviraju sposobnosti inherentnog digniteta u svim ljudima od njihove najranije mladosti. Ne pokušati urediti društvo na ovaj način znači počiniti smrtnu ljudsku i društvenu nepravdu ili, u Gülenovom svjetonazoru, grijeh.

U ovim pasusima Mill je definirao zadovoljstvo na specifičan način tako što ga razlikuje od navodnog zadovoljstva neobuzdane slobode u samoj senzualnoj, tjelesnoj sferi. Dok društveni princip slobode, koga je obrazložio u svome djelu O slobodi, svakako, ljudima daje priliku da potroše svoje živote odani inferiornim zadovoljstvima na račun onih najviših i najdubljih zadovoljstava, ni ovaj princip ni njegovi utilitaristički stavovi o takvoj “slobodi” za Milla nisu najviši cilj ljudskog života. Ustvari, čovjek može misliti da on nije “slobodan” u svemu, nego da je, umjesto toga, u specifičnoj vrsti ropstva ili odanosti nečemu. Gülen se može pridružiti ovoj konverzaciji na ovome mjestu zato što on u svojim radovima pravi razliku između života koji se živi za dobro, istinu, ljepotu i plemenite vrijednosti i života koji se troši na ono što je prolazno, strastveno i tjelesno. Mi ćemo o ovoj razlici šire raspravljati u narednom poglavlju, a neka nam se sada dopusti da kažemo da Gülen definira slobodu na način koji je paralelan sa osnovnim Millovim gledištem u pogledu ljudskog digniteta i sposobnosti. Gülen kaže:

Oni koji na slobodu gledaju kao na apsolutnu dopuštenost da se čini sve što se želi prave konfuziju između ljudske i životinjske slobode. Životinje preda se ne postavljaju moralna pitanja i, kao takve, one su daleko od moralnih obaveza. Neki ljudi žele ovu vrstu slobode i, ukoliko mogu, upotrebljavaju je da bi zadovoljili najmračnije porive svoga tijela. Takva sloboda je gora i od one životinjske slobode. Istinska sloboda, međutim, jeste sloboda s moralnom odgovornošću, ona koja pokazuje čovjeka u punom smislu te riječi, jer ona motivira, bodri i okrjepljuje svijest i otklanja prepreke koje stoje pred čovjekom u njegovom duhovnom razvoju.

I Mill i Gülen, dakle, teoretiziraju o ljudskoj slobodi na način koji je lociran unutar šire filozofije ljudskog odgoja. Nijedan od njih ne smatra da je libertinizam (dopuštenost svih stvari) najviše obilježje slobode. Suprotno od toga, obojica definiraju slobodu kao nešto što osigurava temelj za potpuni razvoj i ekspresiju najviših i najboljih ljudskih sposobnosti, ispunjenje onoga što za ljude priskrbljuje najdugotrajnija zadovoljstva. Ova zadovoljstva pripadaju intelektualnom, duhovnom, emocionalnom i etičkom domenu.

Kao što sam na početku rekla, Gülen i Mill dolaze iz veoma različitog socijalnog, političkog i religijskoga konteksta. Bez sumnje, da su bili u mogućnosti voditi konverzaciju licem u lice, razlikovali bi se u nekim mojim određenjima granica slobode i tolerancije u društvu. Obojica se, uglavnom, slažu u tački koja je, iz moje perspektive, mnogo važnija za ljudski život i njegov razvoj, nego što je to sloboda mišljenja i izražavanja kontekstualizirane unutar veće posvećenosti općoj ideji slobode. Dok bi ljudi trebali biti svjesni mogućih posljedica vlastitoga govora, oni i dalje moraju biti u mogućnosti da misle slobodno i izražavaju takve misli u svijetu bez straha od kažnjavanja. Po mome mišljenju, direktno i mjerljivo zlo nije naneseno nikome od strane jednostavnih ekspresija i govora ili pisanja o idejama. Suprotno tome, veliko blagostanje i beneficije ostvarene su za pojedinca i društvo onda kada su društvene strukture dozvolile slobodu mišljenja, istraživanja i izražavanja. Kroz ovakvu slobodu ljudska bića dozvoljavaju sebi maksimalan prostor za razvijanje svojih inherentnih sposobnosti za savjest, imaginaciju, emociju, spiritualnost i intelekt. Samo kada je navedeno razvijeno i kada ima dovoljno prostora za razvijanje od strane prikladnih socijalnih i političkih struktura, ljudska bića počinju napredovati i dosezati najviše moguće granice svoga uspjeha.

Mill i Gülen su jednako posvećeni ovakvom idealu slobode unutar svog respektabilnog konteksta primarno zbog toga što su obojica humanisti u najširem smislu riječi i što je ideal slobode centralna stavka i u njihovom humanističkom promišljanju. Više od toga, kao šampioni ljudske slobode, obojica su i šampioni ljudske veličine, ne samo kao apstraktnog ideala već kao neophodnog dijela ljudskog kolektivnog života u stvarnom svijetu. Gülen, kao i mnogi drugi, ima jasnu viziju ljudske veličine, u crtama koje definiraju veliki ljudi, oni koji u sebi aktualiziraju najviši i najbolji ljudski potencijal. Baš u ovoj viziji ljudske veličine, ljudski ideal će biti aktualiziran u vremenu i prostoru, kojima se sada vraćamo.

[1] Mill, O slobodi, 41.
[2] Ibid., 44.
[3] Ibid., 48.
[4] O konceptu “nasljednika na Zemlji” i Gülenovoj društvenoj viziji više ću govoriti u 3. poglavlju.
[5] Sunnet je egzemplarni život Poslanika Muhammeda kao i niz normi koje je on ustanovio u mišljenju, življenju i bogoštovlju u skladu sa islamom.

Tweet

Whatsapp