Tevba, ināba, evba
Tevba, o kojoj ćemo dati nekoliko pojašnjenja kako bismo se s njom upoznali, jeste: ponovno okretanje Allahu Uzvišenom u cilju popravljanja prethodnog stanja, uz priznanje grešaka, gutajući teške zalogaje kajanja, uz odlučnost da se ubuduće izbjegava ono što se dogodilo. Kod ljudi od hakikata (ehl-i hakīkati), ova tevba je ulaganje maksimalnog truda da se postignu sklad i podudarnost u svjetlu Allahovih naredbi i zabrana, spašavajući se od suprotstavljanja koja se događaju prema Božanskom Biću, u osjećajima, razmišljanjima, predodžbama i ponašanju. Tevba nije samo ostavljanje onoga što je savjesti i osjećajima odvratno, nego je ona povratak Uzvišenom Allahu napuštajući i ostavljajući sve ono što On ne voli i ono čime nije zadovoljan, čak i ako je to nešto naizgled lijepo i korisno, gledano površinski s nivoa razuma.
Pojam tevba koristi se i uz dodavanje pridjeva nesūh - iskren, pa se dobija sintagma tevbe-i nesūh u smislu da je to najiskrenije i najčišće pokajanje i da dolazi iz dubine srca. Ili u drugom smislu ona je saniranje pukotina, krpljenje rupe, popravljanje neispravnog, bez da ostane ijedna krnjavost ma kakva ona bila.
Ukoliko bismo gore navedeno spojili u jedno onda bi tevbe-i nesūh bio: da svaki pojedinac učini pokajanje za sebe, spram svog duhovnog stanja, iz dubine svoga srca, iskreno i ozbiljno, s najljepšim nijjetom, iskrena srca i želeći samo dobro. Takav pokajnik, ukoliko se strogo drži toga, je poput savjetodavca (nāsih) drugima. Kada Kur'an-i Kerim spominje istinsku tevbu, ukazuje upravo na ovu vrstu pokajanja. Uzvišeni kaže:
O vi koji vjerujete, pokajte se Allahu iskrenim pokajanjem (tevbeten nesūhan).
Uzimajući u obzir pokajnike i njihova stanja istraživači su tevbu podijelili na tri vrste:
1. Tevba običnih ljudi (‛avāmm), onih koji su zaklonjeni od istina (hakāik), je osjećaj potištenosti i brige, te tuge i bola u srcu, zbog suprotstavljanja naredbi Uzvišenog Hakka. Čovjek kojemu ovaj osjećaj struji u njegovoj savjesti zna da je počinio grijeh, pa se cijelim svojim bićem okreće vratima Uzvišenog, izgovarajući riječi tevbe i poznatu fōrmu traženja oprosta (istigfār).
2. Tevba kao povratak (rudžū‛) posebnih ljudi (havāss) koji su počeli opažati istine iza zastora, pošto su raširili krila himmeta, nakon svakog pokreta, glasa i pomisli koja je protivna kulturi ponašanja (edeb) u pogledu Prisutnosti (hudūr) i Združenosti (me‛ijjet), a kako bi zatražili milost Uzvišenog Hakka i potražili utočište u Njegovom zaklonu, ispred svakog nemara, velikog ili malog, koji se intenzivira u srcu i zakloni horizont srčanog vida (besīret). Duh (rūh) koji ulaže takav trud uistinu postiže ono što Resul-i Ekrem, sallallahu teala alejhi ve sellem, opisuje u svom hadis-i šerifu: "Pokajnik od grijeha je kao i onaj koji grijeha nema", a zatim je citirao ajet: Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste. Neko je upitao: "Allahov Poslaniče, a šta je znak tevbe?", pa je on odgovorio: "(Istinsko) kajanje (nedāmet)."
3. Tevba kao okretanje Allahu posebno posebnih ljudi (ehass-i havāss) koji svoj život provode na horizontu: "Uistinu, moje oči spavaju, ali mi srce ne spava." , želeči da iz korijena iščupaju sve što je vezano za nešto drugo a ne za Allaha, a što je zastor na njihovim srcima i njihovoj tajni i najskrivenijim njihovim skrivenostima. Oni sve to izbacuju iz dubina svoga bića i bacaju u ponore ništavila, obnavljajući svoj osjećaj povezanosti isključivo sa Svjetlom svih svjetala, manifestirajući suštinu značenja riječi Uzvišenog: Divan je rob on bio i mnogo se kajao (evvāb)! Tako se oni stalno kreću sferom povratka Rabbu (evb).
Nakon što se u čovjeku dogode neke unutrašnje duhovne deformacije i iskrivljavanje njegove zdrave prirode, tevba bude njegovo konstantno obnavljanje samoga sebe, ili njegovo vraćanje svojoj urođenoj čistoti i usklađivanje sa svojom izvornom prirodom, a obuhvata sve nivoe kako slijedi:
1. Pokajati se iz dubine svoga srca.
2. Sa strepnjom i drhtanjem se sjetiti grijeha koji su počinjeni.
3. Okrenuti se od puta činjenja nepravdi samome sebi i drugima, a stati na stranu Istine i poštivanja svojih i prava drugoga.
4. Nadoknaditi propuštene dužnosti i obaveze a iznova brižno povesti računa o svim svojim odgovornostima.
5. ‛Ibādetom, raznim vidovima iskazivanja pokornosti Rabbu i korištenjem kasnih noćnih sati za ponizno učenje dova, popuniti praznine koje su iza sebe u duhu (rūh) ostavili grijesi i pogrešni postupci.
6. A kada je riječ o posebnim i posebno posebnim ljudima za njih su slijedeći nivoi tevbe: tugovati, žaliti i plakati za onim dijelom života koji je protekao bez spominjanja Rabba (zikr), razmišljanja (fikr) zahvaljivanja (šukr), te uzdisati (teevvuh) i jecati (enīn) strahujući od mogućnosti da se u osjećajima i mislima namjerno provuče nešto drugo, pored Uzvišenog.
Onaj ko ne zaplače i koga ne zaboli grijeh kojeg je počinio; ne zadršće zbog posrtaja koji bi mu se mogli dogoditi i ne osjeti odvratnost i prezir prema njima; ne uhvati ga jeza od mogućeg pada ispod linije ustrajnosti, kao rezultat njegovog udaljavanja od Uzvišenog Allaha; i ne pokušava da se oslobodi pogrešaka i posrtaja u koje je pao u toku svog robovanja Uzvišenom i pozitivnog izgrađivanja svog ahlaka kroz to robovanje, taj, bez obzira na kojem nivou tevbe bio, u svojoj tevbi nije iskren. O iskrenosti kao simbolu istinske tevbe, Mevlana Dželaluddin Rumi kaže slijedeće:
Allahu sam se s tevbom istinskom povratio:
To prekinuti neću sve dok mi duša ne napusti tijelo.
Nakon takve patnje, zar bi, osim magarca,
Ičija noga po drugi put u opasnost zakoračila?
Da, tevba je zakletva na vrlinu i zavjet za nju, a ustrajavenje u njoj je junaštvo i stvar odlučnosti volje. Onaj ko bude dobro pazio osnove tevbe i bude ustrajan na njima imaće stupanj šehida, o čemu nas je obavijestio Prvak pokajnika. Također nas je obavijestio da onaj koji se u potpunosti ne oslobodi grijeha i pogrešaka, bez obzira na velikom broju njegovih tevbi, ismijava vrata kojim se okreću oni koji se često i mnogo kaju.
Da, nije ozbiljan u svojoj tvrdnji onaj ko kaže: "Bojim se Džehennema.", a ne kloni se grijeha."; ili kaže: "Ja žudim za Džennetom.", a ne radi dobro."; ili kaže: "Volim Poslanika, sallallahu teala alejhi ve sellem.", a zanemaruje njegove sunnete. Isto tako je teško prihvatiti iskrenost onih koji krše svoje zavjete i provode svoj život čineći grijehe a samo formalno se kajući. Čini se da je ta njihova tevba samo pauza u procesu činjenja grijeha.
Tevba je prva postaja duhovnog putnika (sālik), odnosno prvi duhovni stupanj tragaoca (tālib). Drugi mu je stupanj ināba. Kroz inābu ćemo proći s poštovanjem i upoznati je onakvu kakva je ona poznata među sufijama. Ināba predstavlja osnove (usūl), pravila ponašanja (ādāb) i norme (a‛rāf) koji se prihvaćaju prilikom ceremonije (merāsīm) vezivanja (intisāb) za nekog duhovnog vodiča (muršid), pa kažemo:
Onako kako se u tevbi neko osjećajima, mislima i ponašanjem preusmjerava od onoga što je protivno Božijem zadovoljstvu ka onome što je u saglasnosti s njim, tako se on u inābi dodatno samobračunava (muhāseba) i preispituje kvalitet onoga što je u tevbi već usaglasio sa Božijim zadovoljstvom. Ako je tevba putovanje horizontom sejr ilallāh, ināba je putovanje horizontom sejr fillāh, a evba prostranstvima sejr minallāh.
Ova tri usmjerenja je moguće definisati i na ovaj način:
Pribjegavanje Allahu iz straha od kazne je tevba. Nestajanje u Allahu (fenā’ fillāh), iz želje da se sačuvaju duhovni stupnjevi i nivoi je ināba. Zatvaranje spram svega izuzev Uzvišenog je evba.
Prvo, odnosno tevba, je svojstvo svih mu’mina, a njima je upućen poziv: I svi se Allahu pokajte (tūbū), o vjernici. , tj. od svih posrtaja i grešaka.
Drugo, odnosno ināba, je svojstvo evlija i mukarrebīna, i ono na čemu se zasniva njihov ‛ibādet, na samom početku koji je: I povratite se (enībū) Gospodaru svome. , kao i na kraju koji je: i koji je srce odano (munīb) donio.
Treće, odnosno evba, je posebna karakteristika svojstvena vjerovjesnicima i poslanicima, i njihovo je obilježje: kako divan rob (Naš) bijaše on, uvijek se okretao Nama (evvāb)! Ovo je posebno vrednovanje i ukazivanje časti od strane Uzvišenog. Kada govorimo o tevbi onih kojima je jedina želja druženje sa Allahom (me‛ijettullāh) u svakom trenutku, gdje god i kako god da su, za one koji ne gube osjećaj Božanske prisutnosti, čak ni za trenutak, ta njihova tevba nije poput one kakva je kod običnih vjernika. Riječi kojima oni izražavaju tevbu ukazuju na značenje evbe ili inābe. Jedino je na ovaj način moguće razumjeti i riječi Prvaka stvorenja, sallallahu teala alejhi ve sellem: Tako mi Allaha, ja tražim oprosta od Allaha i kajem Mu se, u danu, više od 70 puta.
Drugačije rečeno, tevbu vežemo za one koji ne znaju šta je Blizina (kurb) i Druženje (me‛ijet), a kad je riječ o onima koji su ovjekovječili svoje živote na horizontima Blizine, oni smatraju da je vraćanje (rudžū‛) Allahu, Koji bdije nad svim njihovim postupcima, Koji kontroliše sve ono što oni rade i Koji im je bliži od svega, na način koje se veže za obične ljude, za njihov nivo jedna vrsta nemara (gaflet). Ovo nije položaj ljudi jednoće Bitka (vahdet-i vudžūda), čak niti ljudi jednoće osvjedočenja (vahdet-i šuhūda), nego je to položaj iznad njih oba. To je položaj onih koji putuju u sjeni niše Muhammedove i sunneta Ahmedovog, neka su na njega najsavršeniji pozdravi i najpotpuniji salavati.
Stoga govoriti onima čiji duhovni nivo nije stigao na ovaj položaj, onima koji su se utopili u prirodu (tabī‛a) i koji su duboku uronjeni u egzistenciju (vudžūd), i podsjećati ih na inābu i na evbu, pogotovu na konačnice ovih stupnjeva, jesu samo neobične riječi koje se mjere nasumice.
O Allahu, učini nas od onih koji vjeruju, koji se kaju i popravljaju. Ti, doista, opraštaš i samilostan si. Naš salavat i selam, ja Rabbi, prenesi našem prvaku Muhammedu, prvaku svih poslanika, porodici njegovoj i svim njegovim ashabima.
- Napravljeno na .