Svako pokajanje je novo oživljavanje
Svaki put kada pogriješi i strovali se u provaliju grijeha, čovjek je dužan da, bez ikakvog odlaganja, potrči prema česmama pokajanja. Ukoliko pokajanje nije snažno i duboko, onda je nelogično očekivati da ono u potpunosti očisti svaki trag grijeha koji nam se urezao u duši.
U jednom hadisu, koji nam prenosi Ibn-Madže, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Onaj ko se pokaje zbog grijeha – kao da grijeha nije ni imao.” U izvornoj verziji ovog hadisa spominje se riječ “taib”, koja označava čovjeka koji se vratio i pokajao. Ona ustvari opisuje čovjeka koji je posrnuo i odmah se ispravio, uz pomoć tevbe (pokajanje), inabe (nestajanje u Allahu) i evbe (napuštanje svega osim Allaha). Riječ je o pojedincu koji je, shvativši svoje greške, utočište potražio u Allahu, dž.š., i, moleći za oprost, pohitao da se opere na česmama pokajanja.
Rečenicom koju je rekao naš Poslanik, s.a.v.s., želi se reći da se pokajanje i traženje oprosta čine u nekom određenom kontinuitetu. Dakle, svaki put kada čovjek pogriješi i strovali se u provaliju grijeha, dužan je da odmah, bez ikakvog odlaganja, potrči prema česmama pokajanja.
Riječ “zenb”, koja se spominje u ovom hadisu i koja označava grijeh, ima isti korijen kao i riječ “zeneb”, koja označava rep. Ovo ukazuje na činjenicu da je grijeh suprotan ljudskoj prirodi i da mu je prikačen poput nekog repa. Iako je rep sasvim prirodna stvar za životinje koje ga nose, on definitivno nije namijenjen čovjeku. Svjestan da svaki put kada počini neki grijeh sebi nabaci rep, čovjek bi se trebao pokajati i što prije ga odstraniti sa sebe. U suprotnom, na postojeći rep nastavit će se neki drugi i vremenom će poprimiti oblik koji se ne da odstraniti. Ovdje je riječ o slučaju koji je spomenut u sljedećem poznatom hadisu: “Kada čovjek počini neki grijeh, na srcu mu se pojavi jedna crna tačka. Pokaje li se zbog toga, tačka će nestati. Međutim, ako se vrati tom grijehu, tačka će rasti i na kraju prekriti kompletno srce (Tirmizi).” Ista je stvar spomenuta i u kur’anskom ajetu: “Allah je zapečatio srca njihova…” (El-Bekare, 7)
Stoga, slobodno možemo reći da u svakom grijehu, s aspekta onoga čime rezultira, postoji jedan put koji vodi u nevjerovanje, i baš zbog toga je Poslanik, s.a.v.s., skrenuo pažnju na važnost pokajanja, pokazujući nam time način kako da se izvučemo iz veoma neugodne situacije.
Iskrena pokajanja koja će nam razgaliti dušu
Citirani hadis jasno ukazuje na to da onaj ko učini tevbu kao da nikada nije počinio taj grijeh. Velika je to blagodat. Ipak, ako pažljivo pogledate tekst hadisa, primijetit ćete da u njemu ne stoji konstrukcija “nije ga počinio”, već “kao da ga nije imao”. Dakle, vrata strahopoštovanja ostavljena su odškrinuta. U takvoj situaciji, čovjek ne može a da ne požali što je taj grijeh uopće počinio i što je dozvolio da se crna mrlja spusti na njegovo srce. Iako ćemo iskrenim pokajanjem i traženjem oprosta zaliječiti ranu nastalu činjenjem grijeha, ne postoji nikakva garancija da na tom mjestu neće ostati vidljiv ožiljak.
Naravno da je Svemogući Allah kadar da našu duhovnu, duševnu i srčanu građu koja je doživjela degeneraciju popravi i regenerira do savršenstva, ali mi jednostavno nemamo nikakvu garanciju da će to zaista tako i biti.
Dakako, uvijek je moguće da se čovjek iznenada nađe u naručju nekog grijeha. Njegove požude mogu ga poraziti, pa će, pod naletom strasti i zavisti, počiniti neki vrlo težak grijeh. Kada je grijeh tako težak i ozbiljan, pokajanje i traženje oprosta koji mu slijedi mora biti tako jako, iskreno i sveobuhvatno da je neizbježno osjetiti kako nam svaka riječ pokajanja razgaljuje dušu. Ukoliko pokajanje nije tako snažno i duboko, nelogično je očekivati da ono u potpunosti očisti svaki trag grijeha koji nam se urezao u duši.
Čuvanje od grijeha i ljubav prema Allahu, dž.š.
U nastavku hadisa Poslanik, s.a.v.s., dodaje: “Ukoliko Allah, dž.š., voli svog roba, njegov mu grijeh neće nanijeti štetu.” Iz ovog se jasno vidi da je ljubav Gospodara prema robu takva da ga štiti od grijeha. Uzvišeni će učiniti da se strahota grijeha u srcu Njegovog voljenog roba tako snažno smjesti da će rob osjetiti jaku odvratnost i odbojnost prema toj vrsti grijeha. No, ako se i desi da taj rob počini grijeh, Gospodar će mu srce ispuniti snažnim osjećajem potištenosti i uputiti ga putevima koji vode do pokajanja.
Uzmite za primjer majku, ženu ispunjenu ljubavlju prema svome djetetu, koja neće dozvoliti da joj dijete izađe prljavo na ulicu i sramoti se pred drugom djecom. Pa i da se svaki dan uprlja, ona će ga nježno i pažljivo očistiti, dotjerati, i tek onda ga pustiti da izađe vani. A sad zamislite Allaha, Biće čija su ljubav i milost prema ljudima neuporedivo veći od roditeljske ljubavi prema djeci. Robovima koje voli On neće dozvoliti da krenu putevima grijeha; stavit će razne prepreke da bi ih odvratio. I vrlo je moguće da oni, Njemu posebno bliski, zbog tretmana koji im se ukazuje, skoro nikada neće učiniti grijeh.
S druge strane, one voljene robove koji su ipak počinili grijeh Milostivi neće ostaviti u tom stanju. On će prvo učiniti da čovjek u srcu osjeti strahotu onoga što je učinio, da bi mu nakon toga dozvolio novo oživljavanje, do kojeg se dolazi stazama pokajanja. Svakim novim pokajanjem Allah, dž.š., će ga nagraditi novim oživljavanjem, kao što je ono nakon Sudnjeg dana. Takav čovjek ne živi samo jednom, već će, uz pomoć i milost Svemogućeg, živjeti vrlo slojevitim životom, krećući se njegovim različitim dimenzijama.
Ni slučajno ne zaboravljaj svoj grijeh!
U Svom uzvišenom i vječnom Govoru, Allah, dž.š., je rekao: “… Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti…” (El-Furkan, 70)
Ovdje se radi o jednoj sjajnoj vijesti za sve grešnike. Međutim, ukoliko je počinjeni grijeh takav da je ugrozio pravo drugog čovjeka, neophodno je da se zatraži i dobije oprost (halal) od onoga čije je pravo uzurpirano. Zatim, vrlo je važno da čovjek čitavog svog života osjeća potištenost i nelagodu zbog grijeha koji je učinio. Na jednom sam drugom mjestu napisao: “Grijeh je vrlo ružan, ali ponekad može rezultirati dobrom, a to je stanje vjernika koji cijelog svog života žali zbog grijeha kojim se uprljao. Takva je situacija s čovjekom koji nije uspio oboriti pogled pred haramom i koji godinama kasnije osjeća težinu svog grijeha. Za čovjeka koji se pod težinom tog grijeha iskreno okrenuo Allahu, dž.š., grijeh je ustvari povod za jedan lijep i čist život.”
Dakle, na čovjeku je da ispuni ove dvije stvari i Allah ga sigurno neće posramiti na onom svijetu. Međutim, teško je govoriti o sličnom ishodu ukoliko je učinjeni grijeh bačen duboko u zaborav. Ustvari, ono što čovjek treba zaboraviti jesu učinjena dobročinstva. Vjerujem da danas velik broj muslimana brka ove dvije stvari. Ono čega bi se trebali sjećati biraju da zaborave, dok daju sve od sebe kako bi se prisjećali onoga što treba postati dio zaborava.
Ovo pitanje ima još jednu bitnu dimenziju, koju ovdje treba spomenuti. Naime, svaki čovjek ima određene propuste u svom odnosu prema Allahu, dž.š.; svako je počinio bar neki grijeh. A Milostivi nam oprosti zbog toga. Nije li potrebno da istu želju imamo i mi kad su u pitanju propusti i grijesi koje su učinili drugi ljudi? Zbog čega nemamo takvu želju? Allah je svima nama Allah, On je Rauf (Blag), Rahim (Milostiv) i Kerim (Plemenit). U Kur'anu se kaže: “Rahmeti vesiat kulle šej”, u prijevodu: “... a milost Moja obuhvaća sve... ” (El-A'raf, 156)
Ako se već svojstvo Njegove Božanstvenosti ogleda u tome da On pruža ruku onima koji su u blatu, da ih pere i obasipa najljepšim mirisima, odakle nama pravo da takve ljude doživljavamo kao prljave? On oprašta kome želi. Iz tog razloga, kad smo rekli da se grijeh ne smije zaboraviti, to važi samo za grijehe koje smo lično učinili. Treba ga se sjećati s istom svježinom, makar on bio učinjen i prije pola stoljeća.
- Napravljeno na .