Šejtan i njegovi zagovornici na Zemlji

Pitanje: Koje poruke se mogu izvući iz slijedećeg ajeta u kome su navedene šejtanove riječi pune drskosti i srdžbe?

لَّعَنَهُ اللَّهُ ۘ وَقَالَ لَأَتَّخِذَنَّ مِنْ عِبَادِكَ نَصِيبًا مَّفْرُوضًا

وَلَأُضِلَّنَّهُمْ وَلَأُمَنِّيَنَّهُمْ وَلَآمُرَنَّهُمْ فَلَيُبَتِّكُنَّ آذَانَ الْأَنْعَامِ وَلَآمُرَنَّهُمْ فَلَيُغَيِّرُنَّ خَلْقَ اللَّهِ ۚ وَمَن يَتَّخِذِ الشَّيْطَانَ وَلِيًّا مِّن دُونِ اللَّهِ فَقَدْ خَسِرَ خُسْرَانًا مُّبِينًا
„Ja ću se, sigurno, potruditi da preotmem za sebe određen broj Tvojih robova, i navodiću ih, sigurno, na stranputice, i primamljivaću ih, sigurno, lažnim nadama, i sigurno ću im zapovijediti pa će stoci uši rezati, i sigurno ću im narediti pa će stvorenja Allahova mijenjati!“ (en-Nisa, 118-119)

Odgovor: Šejtanova nepokornost Biću Božanskog opisana je kroz nekoliko kur'anskih ajeta. Tako recimo u suri Hidžr možemo pronaći riječi šejtana koje su odraz njegove duboke netrpeljivosti i drskosti:

رَبِّ بِمَا أَغْوَيْتَنِي لَأُزَيِّنَنَّ لَهُمْ فِي الْأَرْضِ وَلَأُغْوِيَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ إِلَّا عِبَادَكَ مِنْهُمُ الْمُخْلَصِينَ

"Gospodaru moj" – reče – "zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih." (el-Hidžr, 39-40)

U suri Sad imamo slijedeće ajete:

فَبِعِزَّتِكَ لَأُغْوِيَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ إِلَّا عِبَادَكَ مِنْهُمُ الْمُخْلَصِينَ
"E tako mi dostojanstva Tvoga" – reče – "sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!" (Sad, 82-83)

Na sličan način, u slijedećim ajetima sure el-A'raf, svjedočimo šejtanovom izlivu bijesa i mržnje:

بِمَۤا أَغْوَيْتَنِي لَأَقْعُدَنَّ لَهُمْ صِرَاطَكَ الْمُسْتَقِيمَ ثُمَّ لَاٰتِيَنَّهُمْ مِنْ بَيْنِ أَيْدِيهِمْ وَمِنْ خَلْفِهِمْ وَعَنْ أَيْمَانِهِمْ وَعَنْ شَمَۤائِلِهِمْ
"E zato što si odredio pa sam u zabludu pao" – reče – "kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti..." (el-A'raf, 16-17)

Svaka od ovih izjava nije ništa drugo do odraz zablude u kojoj se šejtan našao i njegove mržnje prema ljudskom rodu. Obzirom da je zarobljenik ljubomore i zavisti, te da se prepustio kandžama mržnje i bijesa, ove smrtonosne emocije su ga u potpunosti učinile slijepim, što je rezultiralo da izgovori ovako gnusne riječi. U tom smislu, iako je svjestan istine, šejtan je rekao sve ono što odgovara emociji koju nosi u sebi. U skladu sa njima je govorio i prema njima je zauzeo svoj stav.

Bijesno biće iza bijesne gomile

Sve ove drske riječi izgovorene od strane šejtana pokazuju da je on i u ranijim periodima imao vrlo ozbiljne probleme. Jedan od tih problema bi moglo biti i njegovo očekivanje u pravcu određenog položaja, funkcije ili odavanja priznanja. Uzmemo li u obzir šejtanove mnogobrojne zakletve u kojima se kune u Allaha, jasno vidimo da je šejtan svjestan Allahovog postojanja. Međutim, kako se radi o znanju koje nije popraćeno djelom, takvo znanje mu nije donijelo nikakvu korist. Kao rezultat takvog stava, odao se ljubomori, nije prihvatio Adema, a.s., i dozvolio je da ga savlada vlastita zavist.

Svjedočeći čovjekovom uspjehu i njegovom svestranom zalaganju na Allahovom putu, šejtan je proključao od bijesa i postao najveći neprijatelj svakom ljudskom biću. Iz tog razloga, iza svake „bijesne gomile“, ustvari se nalazi šejtan. Jer kao biće, stvoreno u „najljepšem obliku“, čovjek po svojoj prirodi nije sklon demagogiji, raspravljanju, kleveti i zavisti. U tom smsilu, čovjek koji se prepusti ovim ružnim osobinama, koliko god mislio da su one djelo njegovog uma, koliko god mislio da je on zaslužan za ružne stvari koje govori, koliko god sebe smatrao uzrokom zla koje izvire iz njega, u stvarnosti je šejtan taj koji ga navodi na ovakvo ponašanje.

Kur'an nam na nekoliko mjesta opisuje kojim će se to metodama poslužiti šejtan da bi čovjeka, zbog mržnje i zavisti koju osjeća prema njemu, zaveo i odvojio sa pravog puta. S druge strane, Uzvišeni Allah nas upozorava na našu obavezu da se držimo Pravog puta, pa kaže:

وَأَنَّ هَٰذَا صِرَاطِي مُسْتَقِيمًا فَاتَّبِعُوهُ ۖ وَلَا تَتَّبِعُوا السُّبُلَ فَتَفَرَّقَ بِكُمْ عَن سَبِيلِهِ ۚ ذَٰلِكُمْ وَصَّاكُم بِهِ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ
I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova... (el-En'am, 153)

Jer dozvoli li čovjek da ga šejtan zavede, postat će zarobljenik vlastitih žudnji i prohtjeva. Uvjeren da će neka vještačka svjetla obasjati cijelo čovječanstvo, takav čovjek će lako pasti pod utjecaj različitih grupa i pokreta, i svoj život će potrošiti trčeći za lažnim idealima. A jedini put koji u potpunosti odgovara ljudskoj prirodi i ljudskim potrebama, jeste put čovjekovog Stvoritelja, Vlasnika apsolutnog znanja i beskrajne milosti. Svjestan ove činjenice, šejtan kao profesionalni smutljivac, prilagođavajući se uslovima vremena u kome čovjek živi i karakteru čovjeka kojeg želi zavesti, koristi različite taktike i instrumente kako bi čovjeka odvukao u stranu i odvojio ga o Pravog puta.

Nepresušna mržnja

Objašnjavajući na koji način će realizovati svoj plan, šejtan kaže, kako stoji i u ajetu:

لَأَتَّخِذَنَّ مِنْ عِبَادِكَ نَصِيبًا مَفْرُوضًا
Ja ću se, sigurno, potruditi da preotmem za sebe određen broj Tvojih robova... (en-Nisa, 118)

„Lam-u te'kid“ (potvrđujući lam) na početku glagola i „nun“ sa teštidom na kraju glagola, ukazuju na odlučnost šejtana da učini ono što je rekao. Drugim riječima, on je obećao da će dio ljudi potčiniti sebi, da će ih staviti pod vlastitu hegemoniju i da će ih konstantno držati pod svojom kontrolom. I zaista, danas imamo mogućnost vidjeti široku lepezu šejtanskog djelovanja na ljudima oko nas. Nakon ovakvog početka, šejtan nastavlja sa vrlo odlučnim tonom.

وَلَأُضِلَّنَّهُمْ
...i navodiću ih, sigurno, na stranputice... (en-Nisa, 119)

Drugim riječima, on im neće dati mira sve dok u svojim mislima i djelima ne pređu svaku vrstu mjere. Učinit će sve što je neophodno da ih izbaci iz kolosjeka. Nekoga će navesti na boemski život, nekome će pomutiti vid sa bolesnom ambicijom za sticanjem bogatstva, nekome će oduzeti pamet zbog žudnje za slavom, nekoga će ostaviti da se davi u močvarama zavisti, a nekoga će preobraziti u despotu koji neće prezati od gaženja svega što je ljudima sveto. Svaka od navednih stavki je stranputica koja čovjeka odvodi u zabludu. Iz tog razloga i u želji da ne skrenemo sa Pravog puta, mi Allaha molimo, najmanje četrdeset puta dnevno, slijedećim riječima:

اهدِنَــــا الصِّرَاطَ المُستَقِيمَ صِرَاطَ الَّذِينَ أَنعَمتَ عَلَيهِمْ غَيرِ المَغضُوبِ عَلَيهِمْ وَلاَ الضَّالِّينَ
Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali! (el-Fatiha, 6-7)

Šejtan i vjera bez suštine

Još jedna u nizu prijetnju koju je šejtan izrekao u trenucima mržnje i zavisti, glasi:

وَلَأُمَنِّيَنَّهُمْ
...i primamljivaću ih, sigurno, lažnim nadama... (en-Nisa, 119)

Lažnja nadanja su pojam koji se odnosi na očekivanja i fantazije koje nemaju realnu osnovu. Polazeći od određenih pojava, ljudi iz perioda džahilijeta su znali određenim stvarima pripisivati nepostojeće osobine. Za neke pojave ili predmete smatrali su da donose sreću, kao što su za neke smatrali da su uzrok „zle sudbine“. Sve to su primjeri „lažnih nadanja“, koja su spomenuta u citiranom dijelu ajeta. Idoli koje su obožavali, također pripadaju stvarima iz grupe „lažnih nadanja“. Išli su čak i dotle da su Kabu ispunili svojim idolima. Slali su ih u različite dijelova Arabije, klanjali im se i prinosili im žrtve. Za razliku od tadašnjih idolopoklonika, danas imamo one koji „vjerom bez karaktera“, opravdavaju vlastitu krađu, pronevjeru, korupciju, laž i klevetu. Uvjereni da će na taj način ostvariti svoje ciljeve, prepuštaju se „lažnim nadanjima“, koje šejtan spominje u svom govoru.

وَلَاٰمُرَنَّهُمْ فَلَيُبَتِّكُنَّ اٰذَانَ الْأَنْعَامِ
...i sigurno ću im zapovijediti pa će stoci uši rezati... (en-Nisa, 119)

I zaista, ljudi su u vrijeme džahilijeta žigosali životinjske uši, pa su one obilježene smatrali zabranjenim za vlastitu prehranu.

Deformacija kroz djelovanje suprotno svrsi stvaranja

Svoju nevjerovatnu drskost, šejtan nastavlja sljedećim riječima:

وَلَاٰمُرَنَّهُمْ فَلَيُغَيِّرُنَّ خَلْقَ اللهِ
...i sigurno ću im narediti pa će stvorenja Allahova mijenjati! (en-Nisa, 119)

Allah je svakom živom biću namijenio određenu prirodu (fitrat). Poigravati se ovom prirodom i mijenjati je na „neprirodan“ način, jedna je od mnogobrojnih šejtanskih igri. Jer ukoliko se čovjek, kao biće stvoreno u najljepšem obliku, kreće unutar granica koje mu je Allah zadao, to znači da poštuje vlastitu prirodu. U suprotnom, ukoliko izlazi van ovih granica i prepušta se drugim putevima, tada postaje predmet deformacije i napušta osnovna obilježja prirode koja ga krasi.

Pored navedenog, priđemo li ovom ajetu iz pozicije modernih pojava, onda se on može tumačiti i u kontekstu estetskih zahvata. Izmjena vanjskog izgleda, na koju se ljudi odlučuju zbog nezadovoljstva vlastitim izgledom, nije ništa drugo do intervencija na ljudsku prirodu i rezultat šejtanskog nagovora. Naravno, intervencije u ime ispravljanja deformiteta, koji su prilikom porođaja, kao rezultat ljekarske greške, nastali na tijelu bebe, kao i onih koji su nastali kao rezultat različitih nesreća, nisu u grupi zahvata koji se karakterišu kao intervencija na čovjekovu prirodu. Štaviše, takvi poduhvati se smatraju korakom prema povratku izvornoj ljudskoj prirodi, onoj koju nam je Allah podario prilikom rođenja.

Treba reći da je sintagma „tagjir halkillah“ (promjena onoga što je Allah stvorio), jedna uopćena forma koja ima refleksije na različite segmente ljudskog života. U slijedećem ajetu Allah objašnjava svrhu stvaranja čovjeka:

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنْسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ
Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju... (ez-Zarijat, 56)

Dakle, jasno se vidi da je suština ljudskog postojanja, robovanje Allahu. Čovjek nije stvoren ni radi čega drugog, osim da robuje svome Stvoritelju. Iz tog razloga, ljudi koji ne robuju Allahu, ponašaju se suprotno svrsi u čije ime su stvoreni. Na isti način, razum, logika i rasuđivanje, posjeduju sebi svojstvenu svrhu stvaranja, koja se na nivou unutrašnjeg i vanjskog svijeta ogeda u vidu tefekkura (ramišljanja), tedebbura (promišljanja), tezekkura (prisjećanja), tj. konstantnog promišljanja o zakonima stvaranja. Ljudi koji iz zakona stvaranja izvlače određena značenja, a zatim ta značenja dovode u vezu sa šerijatskim zakonima, sebe okreću prema Božanskoj jednoći i robovanju Njemu, jesu ljudi koji razum koriste u skladu sa njegovom suštinskom svrhom stvaranja. I poput islamskih učenjaka koji su do petog stoljeća (po Hidžri), u periodu islamske renesanse, dali ogroman doprinos na polju naučnih dostignuća, tako i zapadni naučnici, koristeći puni kapacitet datog im razuma, postižu izvanredne rezultate u mnogim oblastima nauke i tehnologije.

Ista stvar važi i za ljudske organe. Tako recimo i oko ima svrhu zbog koje je stvoreno. Ta svrha se ogleda u gledanju dozvoljenih stvari, u ispravnom percipiranju onoga što je ušlo u ljudski vidokrug, u spoznaji stvari koje se nalaze u dubini onoga što vidimo, te iz izvlačenja neophodnih značenja na osnovu svega što nam je oko prenijelo do mozga. I kao što je rekao pjesnik Redžaizade Ekrem, cijeli kosmos je jedna vela knjiga. Zavirite li iza bilo kojeg slova u toj knjizi, pronaći ćete Allahovo ime. Na istu stvar uvaženi Bediuzzaman skreće posebnu pažnju i to kroz slijedeće riječi, izgovorene stoljećima prije njega:

تَأَمَّلْ سُطُورَ الْكَائِنَاتِ فَإِنَّهَا
مِنَ الْمَلَأِ الْأَعْلٰى إِلَيْكَ رَسَائِلُ
„Pažljivo promisli o stvarima unutar kosmosa. Jer one su poruke za tebe od nebeskih stanovnika.“ (Ibn Kajjim, Medaridžu's-salikin, 3/356)

Vrlo je važno u listu na drvetu, u zasađenoj sadnici, u cvijetu skrivenom u travi, prepoznati Allahovu snagu, umijeće, znanje i volju. A tek čovjek, sa svojim ekstremitetima, jezikom, usnama, očima i ušima, jedna je neiscrpna enciklopedija. I jedini način da ovu enciklopediju istražimo kako treba jeste da razum, logiku i sposobnost rasuđivanja upotrijebimo u skladu sa svrhom zbog koje su stvoreni. Istom logikom, za čovjeka koji čulo sluha i svoje govorne sposobnosti koristi u svrhu klevete, laži, ogovaranja i nedoličnog ponašanja, možemo reći da ih koristi suprotno njihovoj izvornoj namjeni. Budući da se ovaj način korištenja blagodati može smatrati israfom (rasipanjem), Biće koje ih je podarilo čovjeku sigurno će tražiti da Mu se položi račun zbog toga. Zatim je tu i blagodat jezika, koja je data čovjeku i koja se ne može uporediti ni sa jednim drugim živim bićem. Zahvaljujući jeziku, čovjek ima mogućnost da do najsitnijih detalja izrazi svaku svoju namjeru. I naravno da jedna takva blagodat ima svoju svrhu. Jezik mora biti odmjeren, sebi ne smije dozvoliti neumjesan govor, i ne samo da smije govoriti laž, već je obavezan da svjedoči istinu, da kaže ono što se treba reći i da upućuje na ono što je lijepo.

Međutim, kako se vidi iz šejtanovih drskih izjava, koje smo analizirali u kontekstu citiranog ajeta, njegova osnovna zadaće jeste spriječiti čovjeka da svoje vrline i sposobnosti koristi u pravcu dobra. Tako će šejtan pokušati nagovoriti čovjeka da svoju inteligenciju iskoristi kako bi prevario druge ljude. Navest će ga na misao da cilj opravdava baš svaku vrstu sredstva koja dovodi do njega. Nagovarat će čovjeka, da bez obzira na haram i halal, po svaku cijenu izvuče maksimalnu korist iz ovodunjalučkih blagodati. A ljudi koji posjećuju džamije za njega će biti poseban izazov. Da bi takve skrenuo sa Pravog puta, šejtan će iskoristiti sve što mu je na raspolaganju. I zaista, ukoliko čovjek blagodati koje su mu podarene ne iskoristi na pravi način, on se prepušta šejtanskom podbadanju, ponaša se suprotno svojoj prirodi i nesvjesno potpada pod šejtanovu upravu. Upravo zato nas Allah u Kur'anu vrlo upečatljivo upozorava:

وَمَنْ يَتَّخِذِ الشَّيْطَانَ وَلِيًّا مِنْ دُونِ اللهِ فَقَدْ خَسِرَ خُسْرَانًا مُبِينًا
A onaj ko za zaštitnika šejtana prihvati, a ne Allaha, doista će propasti! (en-Nisa, 119)

Čovjek treba biti svjestan da se u svakom djelu, koje izlazi iz granica onoga što je Allah propisao Kur'anom, može naći šejtanova umiješanosti, i zato je neophodno stalno i iznova se utjecati Allahu od prokletog šejtana. Pored stalnog okretanja Uzvišenom Allahu i dovama da nam pošalje Svoju pomoć, vrlo je važno činiti stvare koje šejtan ne trpi i koje će ga navesti da se udalji od nas. Ilustracije radi, u hadisima se navodi da u momentima kada čovjek pada na sedždu, šejtan bježi od takvog prizora. (Pogledati: Muslim, Iman, 133) Putnik Istine, koji želi biti siguran i sačuvati se od svake vrste šejtanske igre i prevare, svoj život mora provesti na liniji robovanja Allahu i u stalnom nastojanju da uzdigne Allahovo ime. Jer iskren rob je onaj koji umjesto sebe, na prvo mjesto postavi Njega. Takav stav je najbolja zaštita pred napadima šejtana. A svi oni koji polaze od vlastitog nefsa, kojima je lični interes osnovna tačka polazišta, i koji su mrtvi u kontekstu duhovnog života, takvi ljudi ruše bedeme na obroncima duše koji ih štite od šejtana i na taj način, Bože sačuvaj, svoje srce otvaraju šejtanu i njegovim pomoćnicima.

Tweet

Whatsapp