Radi na putu spasa da bi bio spašen
Tokom historije bilo je mnogo onih koji su poput halvetija (oni koji se osamljuju) živjeli povučeno i skrivali se u pećinama samo da bi se klonili opasnosti koje čovjeka vode u stranputicu i zabludu. I, zaista, takav izbor ponekad može biti recept za spas pojedinačnog ljudskog života.
Međutim, ovaj put ne predstavlja siguran put spasa i ponekad nije dovoljan da bi se čovjek našao na sigurnom. Uzmimo za primjer Bediuzzamana koji se u jednom periodu svog života povukao na planinu Erek. No, ni tamo nije bio ostavljen na miru. E, sad zamislite da on kojim slučajem cijeli svoj život nije uredio po principima čistoće i i skromnosti, kao da ga provodi u pećini, zar bi mogao zadržati takvo iznimno držanje i onda kad su ga prognali u Van i natjerali da izađe iz izolacije koju je sam sebi ranije nametnuo. Ipak, sam njegov život dokaz je da ga je živio čisto i pažljivo, kao da se nalazio u stalnoj izolaciji. U želji da izrazi zahvalnost Uzvišenome, jednom je prilikom rekao: “Milostivi i Samilosni je dao da mjesto Barla za mene bude poput pećine i da mi donese koristi kao da sam boravio u njoj. Allah ipak nije dozvolio da moje slabašno tijelo prolazi kroz poteškoće života provedenog u pećini.” I zaista, taj je veliki čovjek nakon prognanstva bio izložen praćenju, suđenjima i stalnim pritvorima. Međutim, okružen iskrenim i dobrim učenicima koji su se brinuli o njemu, svoj je život proveo u svijetlom ambijentu širenja kur’anskih istina putem svojih Poslanica.
Još jednu stvar treba naglasiti: oni koji u potrazi za duhovnim spokojem odaberu izolaciju, ostat će bez jedne vrlo važne pokretačke snage koju čini borba u ime vjere i koja može biti osnova za lični progres svakog vjernika. To je kao kad tijelo koje se na vrijeme nije susrelo s određenim virusima – pa tako nije ni razvilo imunitet prema njima – vrlo lahko polaže oružje pred njima. Na sličan način čovjek, koji se nije našao na polju duhovne borbe, vrlo lahko može klonuti pred naletima grijeha koji će razoriti njegovo srce i dušu.
Na ovu činjenicu lijepo ukazuje jedna predaja. Prenosi se da su živjela dva brata, prijatelji Istine. Jedan od njih svoj je život provodio u izolaciji na obližnjoj planini, dok je drugi boravio među ljudima nastojeći im kroz lični primjer prenijeti uzvišenu istinu. Brat koji je živio u izolaciji imao je jednu mrežastu vreću. U nju bi stavljao svoje namirnice i kačio je ispred pećine. Vremenom je primijetio da mu je Allah podario jednu posebnu blagodat. Naime, tekućine koje su se nalazile u vreći nisu se iz nje prolivale. Jednog je dana otišao posjetiti svog brata u gradu i primijetio da je Allah i njega počastio sličnom dobrotom. Međutim, dok je boravio kod brata, gradski je život na njega ostavio utjecaja i njegova je vreća vremenom počela propuštati tekuće sastojke. Na drugoj strani, vreća koja je pripadala njegovom bratu i dalje je bila nepropusna. Tada je shvatio da njegov brat svojim ponašanjem pomaže drugim ljudima da pronađu spas, ali da je u isto vrijeme, koristeći svoju volju na pravi način u borbi s gradskim porocima, stekao značajnu otpornost prema svakom od njih.
Naravno, sve ovo ne treba shvatiti na način da trebamo odvraćati ili zanemarivati put koji vodi kroz osamljivanje. Ovim se pokušava skrenuti pažnja na činjenicu da izolacija u apsolutnom smislu ne predstavlja objektivan put spasa za svakog čovjeka, jer nepobitna je činjenica da je tokom historije bio velik broj putnika Istine koji su, s ciljem da odgoje vlastiti nefs, u jednoj fazi duhovnog uzdizanja posegli za izolacijom i zahvaljujući njoj svoje oči, uši, ruke i jezik udaljili od svega što je grješno. Na taj su se način uspjeli uzdignuti visoko na horizontima spoznaje Allaha i ljubavi prema Allahu. Kasnije su ti putnici postepeno privikavani na uvjete zemaljskog života, što im je pomoglo da zadrže stepen koji su dostigli svojim duhovnim uzdizanjem.
Izolacija ili život zarad drugih?
Ipak, jedna stvar ostaje nepromijenjena. Čovjek koji odabere osamljivanje pa makar pronašao vlastiti spas, kada je riječ o zajedničkom interesu, ne uspijeva širiti Istinu oko sebe i propušta priliku da drugim ljudima postane povod za pronalazak spasa. Jer potpun vjernik je onaj koji, osim na putu vlastitog spasa, radi i bori se na putu spasenja drugih ljudi. Za čovjeka koji vjeruje, riječ je o dužnosti koju on prihvata kao vlastitu obavezu. Štaviše, smatramo da put do spasa vodi kroz nastojanje i trud da se drugi spase. Ukoliko si krenuo putem u namjeri da spasiš druge, i Allah će spasiti tebe. Dakle, spasi da bi bio spašen. Budi na putu spasa da bi pronašao vlastiti spas. Jedini način za to je boravak među narodom, ili, tesavufski rečeno, biti dželvetija (oni koji su sa narodom) prije nego halvetija.
Još jedna stvar koja se ovdje ne smije zanemariti jeste činjenica da želja za osamljivanjem može biti produkt bježanja od odgovornosti i sklonost prema ličnom komforu. Jednom prilikom, dok sam službovao u Edirni, primijetio sam jednog pripadnika halvetija kako na džamijskom oknu urezuje neke redove. Ti redovi predstavljaju slikovit primjer onoga o čemu ovdje pokušavam govoriti. Evo šta je taj halvetija napisao: “Braćo moja, moj mir je u osamljivanju. S kim god da sam se zbližio, taj bi mi ukazivao na greške i glasno spominjao moje nedostatke. Nikad u životu ne sretoh odanog saputnika. Baš zato svoj mentalni i duševni mir pronađoh u samoći.”
Lično smatram da je riječ o pristupu koji odražava bježanje, jer vjernik nije čovjek koji misli samo na vlastiti mir i koji živi samo zarad vlastitog komfora. On je čovjek koji, osim na vlastiti napredak, misli i na vjeru i duševni spokoj ljudi oko sebe, pa i cijelog čovječanstva. Svoj život uređuje u okvirima ovog sistema dužnosti. Zato slobodno možemo reći da boravak među ljudima i nastojanje da im se prenesu svete istine naše vjere jeste koračanje na putu svih vjerovjesnika i metoda kojom su se oni koristili, a na prvom mjestu najbolji među njima, naš Poslanik, s.a.v.s. Drugim riječima, da je Allah od vjernika želio da se osamljuju, onda bi i Božiji Poslanik, s.a.v.s., svoj život proveo u pećini Hira. Niko ga ne bi dirao i niko mu ne bi smetao. No, kako bi se onda izvršavala dužnost širenja vjere i upućivanja na pravi put? Zato, još u samom početku, kad je Objava počela pristizati, Uzvišeni Gospodar se obraća Poslaniku, s.a.v.s., i kaže mu:
“O ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj!” (El-Muddessir, 1-3)
Tri lica ovog svijeta
Vidljivo je postojanje jedne jake veze i harmonije koja postoji između ljudske prirode, tj. emocija od kojih je ona satkana i određenog broja ljepota koje su utkane u ovaj svijet. Riječ je o jednoj zaista neporecivoj činjenici. U tom smislu, velik je broj faktora koji čovjeka pozivaju u naručje ovog svijeta i njegovih varljivih čari. Prisjetimo se na ovom mjestu riječi Bediuzzamana koji se obraća tadašnjoj ideologiji i shvatanju koje muslimane okreće u pravcu ovog svijeta. On na jednom mjestu ovako kaže: “Mnogo je faktora koji čovjeka pozivaju i usmjeravaju prema dunjaluku. Među njima su nefs, strasti, potrebe, emocije, šejtan, očaravajuća ljepota ovog svijeta i loši prijatelji. S druge strane, malo je onih faktora koji nas pozivaju i usmjeravaju prema vječnom boravištu i beskonačnom životu na ahiretu. Ukoliko u sebi osjećaš makar i zrno ljubavi prema ovom narodu i ukoliko nije lažna ta tvoja želja da pomogneš, onda si dužan da budeš podrška onoj manjini koja se bori za vječni život. Jer, ako se obrušiš na onu manjinu faktora i pođeš za većinom, onda si sebe svrstao na stranu šejtana.”
Dakle, velik je broj ovosvjetskih ljepota koje utječu na čovjeka, na neke njegove emocije i na skrivene i ovorene požude i sklonosti koje on u sebi nosi. Sve one pozivaju ga sebi i neprekidno ga mame u naručje. Osim toga, uzmemo li u obzir činjenicu da između takvog lica dunjaluka i ahireta postoji određena suprotnost, onda su svi ti faktori koji čovjeka guraju u naručje ovog svijeta isti oni koji ga udaljavaju od ahireta i njegove vječnosti.
Međutim, pogrešno bi bilo razmatrati ovaj svijet isključivo u kontekstu požuda, strasi, nagona i tjelesnosti. Na ovom se mjestu možemo prisjetiti još jedne izvanredne opservacije koju nam je ostavio uvaženi Bediuzzaman. On navodi da dunjaluk posjeduje tri lica i tu tvrdnju objašnjava na sljedeći način:
Jedno lice dunjaluka okrenuto je prema Lijepim imenima Uzvišenog Gospodara i služi kao njihovo ogledalo. U tom smislu, dunjaluk je poput jedne velike izložbe, jedne zbirke stvaralačkih zakona, jednog putničkog broda i jedne luke koja vodi prema marifetullahu (spoznaji Allaha) i muhabetullahu (ljubavi prema Allahu). Priđemo li mu s te strane, onda na dunjaluk možemo gledati kao na vidikovac s kojeg se pruža veličanstven pogled na našeg Gospodara. Ovo lice dunjaluka ima ulogu scene na kojoj se prikazuju beskrajne ljepote Allaha i raznovrsne manifestacije takve ljepote. S obzirom na to da takav dunjaluk u čovjeku rađa ljubav prema Allahu, onda on zavređuje ljubav, a nikako mržnju.
Drugo lice je okrenuto prema ahiretu, što se navodi i u jednom časnom hadisu koji glasi: “Dunjaluk je ahiretska oranica.” Sve što posijemo ovdje tamo ćemo požnjeti. Ovo je mjesto na kojem se skupljaju i pripremaju namirnice za put i mjesto na kojem se osvajaju vječne dženetske ljepote. Zbog ova dva lica dunjaluk je vrijedan naše ljubavi, jer ova dva lica čine da dunjaluk poprimi oblik stepenica od nura koje nas vode i uzdižu sve do Allaha.
Treće lice dunjaluka okrenuto je prema ljudskim prolaznim požudama i strastima. Takav dunjaluk satkan je od materije i materijalizma. On je prolazan i varljiv. Pokloniti srce dunjaluku na ovaj način izraz je ljubavi koja čovjeka udaljava od Allaha i svrhe zbog koje je stvoren. Takva ljubav čovjeka gura u propast. Upravo to lice ima jaku vezu s ljudskom prirodom, čovjekovim željama i strastima. Ukoliko se čovjek ovom licu ne suprostavi svojom voljom, ukoliko svoje želje i sklonosti ne zadovolji u okviru dozvoljenoga i prepusti se ambijentu razuzdanosti, opasnost od propasti i vječnog gubitka za njega će uvijek biti aktuelna.
1. Čovjek koji odabere osamljivanje makar i pronašao vlastiti spas, kada je riječ o zajedničkom interesu, on ne uspijeva širiti Istinu oko sebe i propušta priliku da drugim ljudima postane povod za pronalazak spasa. Jer, potpun je vjernik onaj koji se osim na putu vlastitog spasa radi i bori na putu spasenja i drugih ljudi.
2. Vjernik nije čovjek koji misli samo na vlastiti mir i koji živi samo zarad vlastitog komfora. On je čovjek koji osim na vlastiti napredak misli i na vjeru i duševni spokoj ljudi oko sebe, pa i cijelog čovječanstva. Svoj život uređuje u okvirima ovog sistema dužnosti. Zato slobodno možemo reći da boravak među ljudima i nastojanje da im se prenesu svete Istine naše vjere jeste koračanje na putu svih vjerovjesnika i metoda kojom su se oni koristili, a na prvom mjestu najbolji među njima, naš Poslanik, s.a.v.s.
3. “Dunjaluk je ahiretska oranica.” Sve što posijemo ovdje tamo ćemo požnjeti. Ovo je mjesto na kojem se osiguravaju namirnice za put i mjesto na kojem se osvajaju vječne dženetske ljepote.
- Napravljeno na .