Neiscrpno blago - ekonomičnost
Ekonomičnost znači ne prelaziti granicu racionalnosti, ne pretjerivati, izbjegavati previše ili premalo trošenja, umjereno se ponašati i pronaći srednji put. S druge strane, suprotno od ekonomičnosti se nalazi rasipništvo koje predstavlja prekomjerno i pretjerano trošenje, pretjerivanje u piću i hrani, kao i isprazno korištenje blagodati koje nam je podario Uzvišeni Gospodar.
Islam je naredio da u ishrani, oblačenju, zadovoljavanju materijalnih potreba kao što su automobil, kuća ili neke druge životne potrepštine, kao i u korištenja svake vrste opskrbe iz okvira Božanske dobrote, ni pod koju cijenu ne napuštamo srednji put i zabranio svaku vrstu rasipništva koje predstavlja rezultat razbacivanja, strasti prema raskošu i traganja za luksuzom.
Ekonomičnost prije svega predstavlja duhovnu zahvalnost, jer ekonomičan čovjek je ispunjen poštovanjem prema Istinskom vlasniku nimeta (blagodati), pa tako i prema samim nimetima koji dolaze od Njega, te mnogo bolje razumije Božansku milost kojom su oni ogrnuti. Zbog uzvišenih osjećanja koja dolaze poznavanjem Istinskog Vlasnika opskrbe, takav čovjek će mnogo više uživati u okusu datih mu nimeta. On će izbjegavati da se razbacuje svim tim vrijednim poklonima i koristiti ih u mjeri u kojoj su mu potrebni.
Na taj način, čovjek će, s jedne strane, zadržati dobro zdravlje, jer se nalazi u nekoj vrsti stalne dijete i umjerenog življenja, a s druge strane, sačuvat će vlastito dostojanstvo, jer je naučio da bude zadovoljan s onim što mu je Uzvišeni Gospodar podario. Zna da živi uravnoteženo i zbog toga ne doživljava poniženje koje donosi prosjačenje i gledanje u ruku drugim ljudima. I kao nagrada za ovu duhovnu zahvalnost ekonomičnost će se pretvoriti u povod za blagostanje, što će dovesti do stjecanja još više nimeta...
Rasipništvo je bolest
Kada je riječ o rasipništvu, ono predstavlja nepoštivanje nimeta i Onoga koji nam ih je poslao, ali je isto tako i uzrok nastajanju bolesti kao što su nezadovoljstvo, bolesna ambicija i poniženje. Jer čovjek - rasipnik nije zadovoljan Božijom odredbom i onim što je stekao vlastitim znojem tako da uvijek traži više, nije zahvalan i neprestano se žali na vlastito stanje. Malo mu je ono što je stekao na dozvoljen način, tako da stalno trči za lakšom i većom zaradom, ne obraćajući pažnju na to da li je riječ o dozvoljenim ili nedozvoljenim sredstvima kojima dolazi do nje. Štaviše, spreman je vlastiti ugled i dostojanstvo žrtvovati na tom putu. Dakle, dok sa jedne strane ekonomičnost predstavlja povod za veće blagostanje i dostojanstven život, rasipništvo je uzročnik umanjenju blagostanja i životu u znaku poniženja.
Bratstvo sa šejtanom
Ekonomičan čovjek je sretan rob koji dobija Allahovu dž.š. naklonost i koji sigurnim koracima hodi prema Allahovom prijateljstvu. S druge strane, rasipnik će na putu svog rasipništva pronaći samo prijateljstvo Iblisa (sotone) i postat će brat šejtanima koji ga okružuju. Upravo se u 26. i 27. ajetu sure El-Isra naglašava ova istina, pa se kaže:
“Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku-namjerniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.“
Dakle, Kur'an-i Kerim zabranjuje rasipništvo i tu osobinu obilježava kao šejtansko svojstvo. Za rasipništvo treba reći da ono nije određeno količinom trošenja, već namjenom potrošnje. Iz tog razloga, kada se kaže “rasipništvo“ onda se misli na potrošnju koja je usmjerena prema pogrešnim ciljevima. Prema mišljenju islamskih alima (učenjaka), ukoliko čovjek čak i cjelokupnu svoju imovinu potroši na Allahovom dž.š. putu, to se neće smatrati rasipništvom. S druge strane, i najmanja potrošnja koja je usmjerena u nedozvoljene svrhe dovoljna je da se okarakterizira kao rasipništvo.
Baš kao što je šejtan zanemario sve nimete koji su mu bili na raspolaganju, stalno se bunio umjesto da bude zahvalan, iskazivao nezadovoljstvo sa onim što mu je pripadalo i stalno tražio više, zloupotrijebio sve Božanske blagodati i prevršio svaku mjeru, tako i rasipnici zbog svoje nezahvalnosti potcjenjuju nimete koji su im na raspolaganju, prema njima se odnose upućujući stalne žalbe, umjesto da iskazuju zahvalnost; s obzirom na to da im ne znaju vrijednost, blagodati koje su im na raspolaganju rasipaju na zabranjene i beskorisne stvari, te iz tog razloga svojim nepoštivanjem nimeta, nezahvalnošću, pretjerivanjem i rasipništvom postaju Iblisovi saputnici i šejtanova braća.
Srednji put
Islam je pokazao srednji put između rasipništva i škrtosti, usmjerio nas da nimetima znamo vrijednost, te da budemo zahvalni zbog njih, a princip zahvalnosti definirao kao “korištenje emocija, uma i tijela u svrhe za koje su stvoreni“. U tom pogledu, vjernici bi trebali da se čuvaju od rasipništva, ali ni u kom slučaju to ne bi smjelo prerasti u škrtost. Oni će bježati od rasipništva, ali će izgarati od želje da svoju imovinu troše na Božijem putu, i sve što im je dato će doživljavati kao sredstvo za dostizanje zadovoljstva Uzvišenog Gospodara. Upravo iz tog razloga Kur'an-i Kerim skreće pažnju na srednji put koji je ujedno i pravi put (mustakim), pa kaže:
“Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu - da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao...“ (El-Isra, 29)
Također, u ajetu:
“...i oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine...“ (El-Furkan, 67)
Kur'an potencira ovu osobinu odabranih robova.
Kao što se ukazuje još od samog početka, pojam “rasipništvo“ se ne treba vezati isključivo za hranu-piće, imovinu-bogatstvo i materijalne mogućnosti. Zato se rasipništvo treba doživljavati u jednom širem okviru i shvatati kao trošenje materijalnih i duhovnih dobara u smjeru koji se kosi s njihovom stvaralačkom namjenom. Dakle, baš kao što rasipništvo može biti pojava koja će pratiti naše oblačenje ili opremanje kuće ili stana u kome živimo, tako se rasipništvo može vezati i za slučajeve u kojima ne znamo cijeniti nimete kao što su vrijeme ili zdravlje...
Predane duše i život u okviru ekonomičnosti
Posebno ljudi koji se nalaze u službi (hizmetu) imana i Kur'ana bi trebali da se navikavaju na ekonomičnost. U suprotnom, oni riskiraju da izgube ugled i povjerenje, te da drugima pruže mogućnost da im svojim riječima ukaljaju misiju za koju se bore. A dobro znamo da su ugled i povjerenje najveće bogatstvo i najbolji kapital u rukama onih koji čine hizmet. Vjernik koji izgubi vjedostojnost je čovjek koji je ostao bez potrebnog kapitala pri obavljanju dužnosti iršada (ukazivanja na pravi put).
Iz tog razloga, jedna “predana duša“ ne bi smjela prosjačiti ili moljakati, kao što ne bi smjela uzeti ni najmanju sitnicu od bilo koga ukoliko nije u mogućnosti da je vrati na vrijeme. Ako nije u mogućnosti da sebi osigura tri obroka, neka se zadovolji s dva. A ako ni to ne može, neka nauči da živi s jednim. Štaviše, neka nahrani svoju djecu, pa neka ostane i polugladan ako treba... Zbog misije za koju se bori on to mora istrpiti i kakvi god uslovi bili po svaku cijenu treba sačuvati svoju čestitost. Takav čovjek će smatrati pretjerivanjem korištenje trosobnog iznajmljenog stana, jer je i sretni dom Najboljeg među ljudima bio sačinjen od samo jedne svijetle sobe koja je bila tako tijesna da se hz. Aiša morala sklanjati u stranu da bi Poslanik s.a.v.s. komotno pao na sedždu prilikom namaza.
Zato ćemo reći: “Ako je Poglavar univerzuma mogao tako da živi, zar ovo što mi imamo nije previše?“ Ukoliko nam imovisko stanje ne dozvoljava ili ukoliko ne postoji stvarna potreba, onda ni automobil ne trebamo uzimati. Tamo gdje je potrebno, otići ćemo pješice ili koristeći sredstva javnog prijevoza. Ukratko, moramo pronaći način da svoje živote vodimo u okviru ekonomičnosti i samodovoljnosti, da po svaku cijenu izbjegnemo luksuz i rasipništvo i da nikad ne dozvolimo da padne mrlja na misiju za koju se borimo.
Čovjek od misije
I zaista... Čovjek od misije mora se držati što je moguće dalje od životnih užitaka, strepnje za životom, strasti prema komforu, traganja za luksuzom i rasipničkog života. On je dužan da do kraja života bude čist kao mlijeko, bistar kao voda i skroman kao zemlja. Luksuz, rasipništvo, raskoš i sjaj su stvari koje uništiše njegove prethodnike, zato on neće dozvoliti da one uđu u njegov dom, a posebno neće dozvoliti da mu uđu u srce i zagospodare njime. Zato on nikako ne bi smio da vlastitu vrijednost podiže izrezbarenim stropovima, lakiranim podovima, vezenim stolnjacima i raskošnom posteljinom; svojom odjećom ne bi smio da utječe na težinu vlastitih izjava i ideja, a zaljubljenicima u ovaj svijet se ne bi smio dodvoravati raskošom i sjajem koji ga okružuje. I ne smije dozvoliti da, tražeći bilo koji drugi povod za dostojanstvo osim islama, padne nisko...
Ne zaboravite, vjernici koji mijenjaju svoj vanjski izgled i svoje ideje, nastojeći da svojom odjećom i životnim stilom kopiraju nekog drugog, nikada neće steći simpatije u očima tih ljudi. Čineći to, samo će staviti hipoteke na vlastite duše i uništiti svoja srca u njedrima. Oni koji misle da će svojim labilnim ponašanjem, blijedim idejama i životnim fantazijama osvojiti srca drugih ljudi i privući ih k sebi, jesu jadnici koji se nesvjesno svrstavaju u redove stranaca i koji su sebe osudili na utapanje u morima tuđih ideja.
- Napravljeno na .