Namaz - I
Namaz je uspinjanje (Mírādž) vjernika, njegov svjetlosni vodič i svjetlosna jahalica (burak). On je lađa putnika koji vjeruju, njihova letjelica. Za putnike koji žele blizinu Uzvišenog i sjedinjenje, on je nabliže stanište i dom u svjetovima iza prolaznog svijeta. On je posljednje odmorište na putu postizanja cilja i najbliže sredstvo ostvarenja želja.
Da bi čovjek na Sudnjem danu bio čistoga obraza, jasnog pogleda, da bi se pred drugima pojavio s odgovarajućim znakovima na tijelu, nastalim iz abdesta i sedžde, sa čistim rukama, blistavim licem, sa savješću čistom kao kod stanovnika neba, čovjek mora obavljati namaz i prije njega činiti dobra djela. Ibadet u vidu namaza – koji je, ujedno, dodatani naziv i za druge vidove blizine Allahu s nekom posebnom dubinom – istovremeno se može označiti i nazivom “veza”, koji označava trajno razmišljanje o iskazivanju pokornosti Allahu tokom cijelog života.
Abdest, koji se po potrebi odlučujemo uzeti, prva je aktivnost u obavljanju namaza, njegova prva priprema. A kad se radi o ezanu, koji se također vrši zasebno, on je važna psihološka priprema. Abdestom se čovjek čisti od tjelesne prljavštine i znanih i neznanih negativnosti, a uz pomoć ezana sluša svoju dušu. Kad odvojeno klanja prvi namaz, čovjek u dubinama nastoji sebe pronaći unutrašnji glas i uhvatiti ga, zatim čeka zajednički namaz, da putem zajedništva u namazu postigne početak “velikog pokretanja”.
Taj blagodarni ibadet ima obuhvatne dimenzije i obilježja uspinjanja, po tome što čovjeka nosi u nebeske sfere, da bi ga potom donio u melekanski svijet. Na pučinu tog bogoslužja čovjek svoju dušu pet puta dnevno izvodi kao da je tako kupa i pere u brzom potoku. Svaki put kad zagazi u taj potok, čovjek osjeća da se dodatno opran. Usto, potok čovjeka prenosi do prostranog mora provodeći ga između dvije tačke, od tačke početka do tačke kraja. To praktično predstavlja vježbanje za prenošenje do neke tačke Budućeg svijeta i vječnosti, a ona je izvan uobičajenih dimenzija.
Noć i dan se na neupadljiv način dijele namazom. Život se organizira u skladu s razumijevanjem simbola u okviru kojeg se ibadet uzima kao osovina. Zahvaljujući tome, naše se ponašanje i postupanje odvijaju jednim dobrim tokom pod nadzorom Uzvišenog Allaha. I naša kretanja i mirovanja izvan ibadeta tako dobijaju narav i boju ibadeta. Iako je prolazan, naš život na licu zemlje tako dobija boju neba.
U čestim trenucima životne stiske ili šutnje nadvijene nad životom, vrijeme ezana stiže izbijajući iz kazaljki sata, iz promjene položaja Sunca. Može se najaviti i iz povećane gužve i kretanja oko džamije, ili iz slušanja grčanja pojačala dok mujezin nastoji podesiti glas u okviru pripreme da se oglasi. S tim predznacima približavanja namaza, u grudima ljudi počinju govori šutnje i slušanje glasova nejasnih poruka, poput buncanja pospanca koji se trznuo iz sna. Počinje slušanje glasova koji nadvladavaju tjelesne dimenzije. Čini se da čovjek počinje živjeti život pregrade (berzah) između ovoga i Budućeg svijeta. Iako namaz još nije počeo, pojavljuju se i druga osjećanja kao rezultat prosvjetljavanja misli i nastojanja da im se pronađu novi tokovi i kanali. Čovjek mumlja nešto nerazumljivo, neuhvatljivo. Nakon kratkog vremena, a prije odlučnog početka ibadeta, srca se usmjeravaju ka nekoj vrsti duhovnog usredsređivanja i motrenja. Nastoji sve duhovne potencijale i sklonosti iskoristiti da bi stigle u željeno stanje pripremljenosti i spremnosti.
Abdest se može smatrati prvim korakom u pripremanju za ibadet. Nakon toga dolazi upućivanje u džamiju. Te se radnje smatraju pripremanjem i naporom da se dođe do određene tačke zrelosti u tom području.
Ezan se doima tako kao da mu je svrha dozivanje u hram. Njegov mističan glas pomaže da dođemo u ozračje izvjesne samousredsređenosti. Doima se kao trzalica za lutnju koja prebire žice osjećanja. Iako su nam uši naviknute na glas ezana koji se svakodnevno ponavlja, on se pred nama uvijek pojavljuje iznenada, kao Mjesec koji se propinje iznad vrha brda postavljenog između nas i nekog drugog svijeta. Kao grom prasne da k nebu privuče naše ovosvjetske poglede.
Božanska muzička prekretnica tu počinje poput žuborenja vodoskoka ili hučanja vodopada. Tek što počne, a na duše nam se izlije najljepša ovosvjetska melodija koja oživi i razbudi nam srca. Ezan tu ne prestaje. Svojim nas dražima i dalje vuče u svilenkaste sfere da nam u srca prišapne ljepote blistavih obećanja, da maštu povede rukom koja prevladava vrijeme, da nas provede kroz labirinte historije, kako bi pronašao ono što smo tamo izgubili i dao nam ga, što će nam podstaknuti i uzburkati maštu. Svaki put nam poklanja svjež buket glasa i melodične poezije. Mi ezan dočekujemo i svaki put ga osjećamo kao da se magičnim spiralnim stepenicama uspinjemo na nebo, ili kao da u visinama brodimo balonom. U ulozi vodiča, ezan u osnovi treba da bude glas upućen duši kao zrak kojim diše. Najljepši i najblistaviji trenuci ezana su onda kad se njegova muhamedovska jeka talasa i rasprostire nebom.
Kad bi čovjek u tim trenucima mogao sići u dubine svoje duše da posluša intuiciju, osjetio bi kako se ranije nepoznata značenja slijevaju u njega. Čuo bi dozivanja kako se talasaju u njegovim dubinama.
Ljudi koji imaju čistu i aktivnu savjest, koji se stalno obnavljaju i čuvaju svježinu svoga osjetilnog i duhovnog života, prilikom svakog ezana osjete slast i užitak prvog ezana, iz vremena u kojem se on prvi put spustio s neba. Na glasove ezana gledaju kao da slušaju pozive vjerovjesnika. Mislima se dižu u društvo meleka s kojima donose tekbire, tehlile i šehadete. Čini im se da slušaju dah Džebraila koji daruje život i dah Israfila dok Allahovom voljom oživljava one u mezarima.
Nakon što se, kao idejna priprema udovoljavanju duši, ezan završi, prije nego što se zaplovi u mora blizine Allahu pred obavezni namaz (farz), dobrovoljni namaz (nafila) i ikamet smatraju se vremenom dočeka povjetaraca Božije milosti koja osvježava duše, dodatnim poželjnim usredsređivanjem na te trenutke. Zatim se vrši provjeravanje i ponovno utvrđivanje. Ponovo se pravi osvrt na pripremljenost, okrenutost i konačan mir. Tako se pristup namazu ispunjava pažljivo kao da čovjek pristupa uspinjanju na nebo. Na strunama savjesti ispunjava se organiziranje i podešavanje ljudskih osjećanja koja kolaju u srcima. Glasovi, riječi i ponašanje usmjeravaju se prema našem vječnom cilju da bismo našli stvarne melodije drage srcima.
Nema sumnje u to da stvarni glas počinje s zajedničkim postupanjem i ujedinjenim osjećanjima zajednice koja stoji u pravcu kible, poredane iza imama, vezanih ruku pred sobom, izražavajući privrženost i uvažavanje dok se saginje i pada na sedždu Uzvišenoj Istini. Poredani pokazuju najasnije dokaze veličanja. Pred Njim stoje skrušeni, a na sedždi su im u istoj visini izjednačena mjesta za stopala i mjesta na koja stavljaju čela. Klanjanje u džematu mi u srcu doživljavamo s predodžbama o svim prizorima ljepote iz vremena vjerovjesnika, kao da ih sada gledamo.
Onome ko je u stalnom dodiru s melodijom nebeskog namaza, svaki pokret za imamom u namazu i svaka riječ predstavljaju glas obuzetosti sjedinjenjem i žaljenja za izgubljenim Džennetom. To se pokazuje u osjećanju nade, radosti i sjedinjenja. Većina onih koji su se prepustili ozračju namaskog uspinjanja, namaz smatra obasjavanjem zore u lijepim danima koji ispunjavaju predodžbe o ranijim obećanjima vezanim za Džennet, ili o dženetskim baščama koje nas čekaju.
S obzirom na širinu našeg osjetilnog svijeta, mi prilikom stajanja na svakom namazu osjećamo da upijamo zanos bistrine jedne blistave generacije i njene šutnje, zanos koji se pruža od ljepote Dženneta do zlatnih vremena naše historije. Zahvaljujući tome, možemo skupiti i objediniti svoja sjećanja razvučena brojnim preokupacijama svijeta. Naše se duše iskradaju iz okrutnog ozračja u tijelu i opet se okreću nadi u sjedinjenje. Iako ne u svakom namazu, čak ni u svakom obaveznom namazu, ljudi koji imaju srca, mogu više puta u jednom danu putovati između svijeta iskona i vječnosti, proći prošlost i budućnost zajedno, oslobađanjem svojih misli i drugim sličnim metodama. Mogu zlatne trake prošlog vremena posmatrati istovremeno sa zelenim smaragdnim brijegom budućnosti, obavijenim nadom. Tako mogu i svoj život i život drugih iskusiti u istom trenutku. Mogu u dubini sebe naći užitak hiljada sjećanja, kao da piju vodu Kevsera. Kao što se događa u snovima, zastaju na neznatnom odstojanju i zalaze u svijet iznad vremena. Uživaju slast svih čudesnih i neobičnih stvari. Prebacuju se iz jedne misli u drugu, iz jednog osjećanja u drugo. Cijeli trenutak provode u okrilju spoznaje i ljubavi, u poplavi osjećaja užitka. Ovo je moguće onom ko može dostići takve horizonte spoznaje.
- Napravljeno na .