Kurban je simbol predanosti
Još od vremena hz. Ibrahima i hz. Ismaila pa sve do danas kurban je bio i ostao simbol junaštva, požrtvovanosti, volonterstva i predanosti. Kurban-bajram nam dolazi bučno, uz tekbire, kao kada vojska polazi u rat. I sve odjekuje u njegovom tonu... U njemu se prožimaju muzika i poezija, sa strašnim ratničkim uzvicima koji hrle da bi obznanili Istinu.
Za vrijeme Kurban-bajrama kuće, ulice, bogomolje, planine i stijene odjekuju zvukovima tekbira. Najljepši tonovi temdžida (veličanje Allaha) koji se šire sa munara, svoj put pronalaze do naših domova, a sela i gradovi, kasabe i mahale, polja i planine podrhtavaju blejanjem ovaca i koza. U tim sretnim trenucima kao da svi predmeti i sva mjesta dobijaju jezik i progovaraju. Arefat kipti i ključa, kao da je riječ o mahšeru. Na njemu se osjeća i strepnja i nada, kao da ljudi koračaju trgom na kojem se polažu računi. Muzdalifa bruji od žurbe i priprema svih onih koji su se uputili prema Mini.
U tim trenucima Kaba pulsira kao da njeno srce kuca u ime onih duša koje gore od čežnje i mole za oprost. Svi ti glasovi putuju, kucajući na vrata "one strane“, kao da su u pitanju vapaji najboljih robova koji stoje skrušeno pred svojim Hakkom. I sve se čini kao da uz pomoć ovih glasova, koji podsjećaju na vječnost, doživljavamo neograničenost vlastitih emocija i beskrajnost naših maštanja. Pred nama se otvaraju kovčezi ispunjeni blagom emocija, a naši najskriveniji osjećaji se raspršuju okolo, kao da su to zrna tespiha koja su se prosula oko nas. Kada začujemo ove čarobne glasove koji se izdižu do Hakka i u svojim srcima osjetimo dašak čežnje, nalik džennetskom povjetarcu, učinit će nam se da kušamo napitak sačinjen od ljubavi, ushićenja i bajramske čarolije.
Sa vrha na koje se uspelo naše srce, uz pomoć imanske produhovljenosti, robovanja Allahu i svjesnosti tog robovanja, posmatrat ćemo stazu kojom smo koračali, baciti pogled na knjigu sudbine i reći: "To je ta knjiga!“ A zatim ćemo dozvoliti da nam na vlastitu sudbinu padne kiša osmijeha... Ukus i slast ovih dostignuća i blagodati će tako nježno preplaviti naše duše da će nam oči treptati u ozračju zahvalnosti, a naše emocije će procvjetati kao da je riječ o najljepšem proljeću... Nadahnuće koje obuzima naše duše pretvara se u dove, munadžate i vapaje koji na krilima dobrote lete prema dalekim prostranstvima, umotavajući se u jedan plašt nebeskih značenja, stanja i utjecaja, daleko izvan granica naše prirode. U tom trenutku svaki sat, svaka minuta, svaki novi posao i svaka nova mogućnost se pretvara u jedno skupocjeno dobro koje će se dublje doživjeti i svjesnije dokučiti. Tada ljudska savjest, ispunjena duševnim užicima, uzvikuje: "Allahu, daj mi još više!“ Uzvikuje i pada u još dublji osjećaj zanosa...
Bajram nam donosi jednu posebnu plimu osjećaja
Za vrijeme bajramskih blagdana čovjek se nalazi u jednom radosnom okruženju koje je obilježeno ibadetima i duhovnim užicima, a koje mu nudi atmosfera vjere i običaja koji se ne kose sa vjerom. U tim trenucima osjećamo kao da naše postojanje dobija novo značenje i kao da zakoračujemo u more vječnosti. Naša srca se šire prostorom kompletnog svijeta postojanja i vrlo jasno doživljavamo prosvjetljenje koje dolazi kao rezultat Božanske naklonosti... U tim trenucima nam se čini kao da se rješavamo svih tjelesnih dimenzija i da se pretvaramo u čistu duhovnost koja teče prema beskrajnim dolinama obećanja, onih obećanja koje nam je vjera prosula po našim dušama...
Ponekad će nas preplaviti osjećaj ganuća, takav da će nas svaki tekbir, tehlil ili nebeski glas navesti na plač, da ćemo na kraju završiti u moru vlastitih suza. A opet, u nekim trenucima će nas obuzeti takav osjećaj vedrine da ćemo pomisliti da nebeskim svodom jašemo na najsvjetlijem vatrometu. Doći će i trenutak kada ćemo na čarobnim sedžadama krenuti na putovanje među zvijezdama, a onda će blejanje ovaca i koza potaknuti jedan novi osjećaj ganuća, osjetit ćemo jaku jezu i pomisliti da se topimo iznutra, poput plamteće svijeće... Zatim će doći i trenutak kada ćemo sve to doživjeti kao jednu prirodnu pojavu, sve će djelovato kao da je na svome mjestu i u jednoj vrtoglavoj harmoniji, tako da ćemo reći: „Ništa savršenije ne može postojati“, i prepustiti se čarima misterioznih vezova sudbine...
Ponekad će temdžidi i ezani koji se uzdižu sa munara, tekbiri i zvuci Kur'ana koji odjekuju iz džamija, kao i njihovi odjeci koji se stvaraju u dušama prerasti u takvu vrstu poezije, i tako će poteći prema ljudskim srcima, pružajući im osjećaj vrhunske čarolije, da vjerovatno ni jedan unutarnji užitak ne može dostići ovu visinu i ostaviti takav trag na nama. Još kada se ovim zvukovima i riječimi pridruži jutarnji povjetarac, poput neke lagane muzike u pozadini, naša ushićenja će dostići jednu neopisivu tačku, a naše emocije doživjeti pravu oluju.
Za vrijeme hadža, tekbirima i telbijama , koje u tom trenutku predstavljaju zajednički jezik i zajedničko narječje ljudi, svoje najdublje misli i najsvetija ubjeđenja izgovaramo što je moguće glasnije, a svoje najskrivenije emocije izgovaramo sa dozom sjete u glasu, kao da u tom trenutku prolazimo kroz generalnu probu za mahšer. I dok promatramo ove poznate i upečatljive scene, izgovaramo duboke i nama sasvim prirodne riječi, krećući se različitim mjestima... U tim momentima možda obavljamo različite dužnosti, ali su naša leđa konstantno okrenuta Džehennemu, dok su nam oči opijene zorama boje Dženneta, a naša srca u konstantnoj potrazi za Božijim zadovoljstvom...
Upravo ovi osjećaji će učiniti da pokidamo svoje lance, da se oslobodimo ustaljene samodopadljivosti i da svoja prijestolja postavimo na horizontima srca i duše. Sa sebe ćemo stresti pepeo dunjalučke tijelesnosti i materijalizma, i uz pomoć džennetske iskre, koja je sačuvana u skrivenom kutku savjesti, ponovo ćemo zapaliti vatru, pod čijim plamenom, toplinom i svjetlom ćemo od srca pozdraviti naše novonastalo biće, i uputiti iskren osmijeh sudbini koja je pred nama.
- Napravljeno na .