Kaba

Kaba je pročelje (mihrab), zajedničko otkucajima srca svih vjernika. Njena slava i isticanje vrijednosti naznačeni su opisom po kojem je ona prvi hram sagrađen za ljude. Plan njenih temelja i stubova postavljen je negdje izvan ovog svijeta. Građena je rukom najčistijeg vjerovjesnika iz vremena kad se za građevinske elemente od ilovače i vezivnih materijala još nije znalo, a kamoli da su se koristili na Zemlji.

Odluka o njenom mjestu i položaju donesena je prije spuštanja Adema, a.s., na Zemlju, prije nego što je Zemlja bila njime počašćena. Za to se zna zahvaljujući tome što su jednog dana meleki Adema, a.s., obavijestili da su oni više puta iznad Kabe kružili prije nego što je on bio stvoren. Nakon potopa, a prema plemenitom ajetu: I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: “Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš”, otac vjerovjesnika Ibrahim, a.s., kao i njegov čestiti sin Ismail, a.s., gradili su zgradu ovog hrama koji je bio sravnjen sa zemljom.

Kaba je naziv za otjelovljeni isječak svjetlosnog stuba koji se pruža od središta Zemlje ka Sidretul-muntehau oko kojeg ljudi i džini neumorno kruže u svako doba. Ovdje se misli na vrijeme u kojem bilioni čistih, vidljivih i nevidljivih živih bića čeznu da dođu do njenog hrama. Ona je građevina bez takmaca u usporedbi. Kad bismo rekli da se njena vrijednost izjednačava s nebesima, ne bismo pretjerali. Njen naziv na nebesima i na Zemlji je Allahov hram.

Vjernici iz svih krajeva Zemlje svake godine, avionima, automobilima i brodovima hrle ka njenoj navirućoj i toploj duhovnoj klimi. Od početka putovanja ljudi privremeno ostavljaju sve svoje preokupacije i uzroke nemira, dižu ruke od njih. Nakon što zaodjenu bijelu hadžijsku odjeću, dostižu izvjesnu razinu, ili vrstu raspoloženja bliskog melekanskom, koje ih dugo drži.

Tokom toga blagodarnog putovanja većina ih osjeća kao da u zanosu i ushićenju šetaju obalama neke druge planete, nekog drugog svijeta. Mogu se vidjeti kako dostojanstveno stoje kao stablo ogromnog platana, ili kao gusta šuma, ili na način koji podsjeća na veličinu nabujalog mora, s tim što čovjek ne gubi iz vida opći utisak da putovanje predstavlja odanost i iskrenost.

Putevi do Kabe su dugi, a razdaljine ogromne i zamorne. To blagodarno putovanje popraćeno je teškoćama. Međutim, teškoće su neizbježan uvjet dodatnog duhovnog pripremanja i dovršenja unutrašnjeg pospremanja. Svaki se čovjek, u skladu s mogućnostima i sklonostima, priprema za putovanje. Tamo niko ne stiže a da se za to nije dobro pripremio i opremio.

To je putovanje nekad bilo na leđima konja i kamila. Svaki hadžija je na svom putu nailazio na desetke turbeta i mezara. Posjećivao je mjesta u kojima su živjeli veliki vjerovjesnici. Zadržavao se i razgovarao s njihovim zamišljenim likovima. Sudjelovao je u susretima čistih i odabranih, od njih uzimao svjetlo potrebno srcu. Dakle, putovanje mu je pružalo pouke, naoružavalo ga i čistilo mu dušu, kao da se kupao u pročelju ljepote, poezije i romantike. Bio je pripremljen za svako nadahnuće ili dar koji izvire iz svijeta semantike, spreman da nakon toga kuca na kapiju Uzvišene Istine.

Nakon što bi se u dubini srca i duše sleglo to što je doživio, što je iskusio i vidio tokom putovanja, nakon što bi to uznapredovalo u spremnost za dobro razumijevanje i predosjećanje, hadžija bi stigao do Kabe – koja posjetioce željno čeka gledajući istegnutoga vrata u pravcu odakle dolaze, dižući glavu prema nebesima – da bi se, jedva čekajući, predao u njeno okrilje.

Srce koje vidi veličanstveni prizor Kabe, gdje se svjetlosni odbljesci odražavaju u mermeru, zajedno s porukama koje upućuju posmatraču opčinjavajući ga dok se dižu prema nebesima, dakle, srce koje osjeti ozračje Kabe proisteklo iz svjetlosti, neizbježno uzme neku posebnu poruku prisutnu u tim prizorima. Tada, u ozračju obrednog zanosa, s oduševljenjem prepozna pravi cilj zbog kojeg se odlučio na putovanje. Tako dostiže sreću koju upija s neopisvim naslađivanjem.

Mjesto na kojem se nalazi Kaba podešeno je do te mjere da svako ko je precizno posmatra otkriva snažnu povezanost između njenog položaja i njenog duhovnog smisla. Doima se kao da nije građena materijalima izvana, već da je izronila iz unutrašnjosti Zemlje, ili kao da su je meleki izgradili na nebu a zatim je spustili na Zemlju. Čini se kao da vodi halku zikra sklopljenu među brdima i padinama, među kamenim gromadama prisutnim u blizini, gromadama koje je sunce spržilo. Za sve što postoji oko nje, čini se da uzdiše kao i ona, ponizno diže ruke prema nebu, da bi potom skrušeno i šutke osluškivalo odgovor.

Kaba je hram otvoren za tajne prijatelja, a sve što je oko nje domaćin je otvoren posjetiocima. Safa i Merva su Mjesečeva zborišta za posmatranje i promišljanje o nebu Istine. Tamo, na udaljenosti od nekoliko koraka, mjesto je na kojem je Ibrahim, a.s., stajao poput blistavih stepenica koje vode u svijet iza horizonta. Zatim je tu vrelo Zemzem, poput točitelja pića na nekom skupu, omiljenom kod dragog Boga. Kad to sve zajedno krene da pozdravi zaljubljenog putnika, on osjeti da je prešao u neki drugi svijet, u svijet vječnog života. Svijet melekuta^[1] počinje posmatrati kroz prozore koji mu se otvaraju u srcu. Razvije imaginarna jedra s kojima brodi ka prostranstvima iza dalekih horizonata. Pritom mu se stalno čini da će se, ako načini još samo jedan korak, naći u tome azurnom svijetu koji ga čeka iza dalekog horizonta, na završetku svijeta.

Kaba je zemaljska građevina sagrađena materijalima koji su se mogli naći u njenoj bližoj okolini. Međutim, ona izgleda kao cvijet koji je iznikao u okrilju nebeske magline, čije se žile pružaju i u svom spletu čuvaju tajne svega što postoji; kao da tu postoji veza – makar i posredna – između nje, Zemlje i neba. Ona je drevna historijska građevina. Štaviše, ona je najstarija, najdrevnija i najoriginalnija građevina svih vremena i epoha. Ona je historijski biser, čija se vrijednost umnogostručuje time što je uvijek nov i što živi u srcima. Kao što je Adem, a.s., bio najvažniji izvor sa stanovišta stvaranja i naravi svih generacija koje su nastale iz njegove kičme, tako je i s Kabom: ona je hram na Zemlji koji nosi tajne i zagonetke duha i smisla izgradnje.

U njenom se hramu u svako doba šire mirisi otvoreni prema svemu što ga okružuje, svježi mirisi Firdevsa koji naviru sa svih strana. Oni koji Kabi hrle iz svih krajeva svijeta, kad je ugledaju, gube prisebnost. Odmah započinju kruženje (tavaf) oko glavnog pročelja, kao leptiri oko svjetiljke, tragajući za putem kojim bi stigli do stvarnog izvora svjetlosti. Iako se vidljivo kruženje razdraganih posjetilaca odvija oko Kabe, ono se u biti odvija unutar jedne svjetlosne spirale koja se naslanja na srce, a diže se iznad prostora i iščezava iznad njega.

Zaljubljene duše koje dolaze da se susretnu s Kabom i njenim ugodnim ozračjem, one, ostvarujući dodir s njom, dostižu jednu uistinu dublju dimenziju misli. Osjećaju njenu zanosnost, doživljavaju je snažnije drugačijim osjetilima.

U očima takvih, Kaba je mjesto u Božanskom predvorju. Njen smisao, njen značaj i suština, čovjeku su kao profesor koji ga savjetuje i vodi stalno došaptavajući nešto važno srcu. Svaki postupak i zadaća u krugu Kabe ima posebnu draž. Srca vjernika ne mogu ne biti pod utjecajima te draži. Broj onih koji stalno kruže oko nje svakog trenutka raste. Kad osvanu kao poplava koja hučeći ispunjava sve oko sebe, oni u toj nadolazećoj poplavi na sebe zaboravljaju i prepuštaju se ushićenju, zanosu i oduševljenju. Sebe vide u neopisivom duhovnom svijetu.

Tamo, u tome duhovnom svijetu, putnik osjeća da dova, ponizna molba i iskanje, izražavaju njegovu čežnju i zanos. Čini mu se da najskrivenija osjećanja srca pronalaze put do njegovog jezika i njegovih najskrivenijih, najbolje čuvanih riječi. To bude trenutak kad se rađaju nezaboravna osjećanja, oblikovana uz pomoć sjedinjenih glasova, svjetlosti i muzike, da bi ga dovela do neopisivog i nedostižnog užitka, osjećanja koja će u pamćenju čuvati kao nešto najdraže, najdragocjenije, s najtrajnijim pobudama nostalgije u sebi.

[1] Duhovni svijet (prim. prev.)

Tweet

Whatsapp