Jedna dova, četiri dragulja

Pitanje: Možete li nam pojasniti četiri stavke koje se nalaze u sljedećoj dovi koja pripada Božijem Poslaniku, s.a.v.s:

اَللّٰهُمَّ إِنِّي أَسْأَلُكَ الْهُدَى وَالتُّقَى وَالْعَفَافَ وَالْغِنَى

“Allahu, molim Te za uputu, bogobojaznost, čestitost i bogatstvo.” (Muslim, Zikr 72; Tirmizî, Daavât 74; Ibn Mâdže, Dova 2)

Odgovor: Kao prvo treba reći da je svaka od osobina navedenih u ovoj dovi u isto vrijeme i važna osobina velikih poslanika. Štaviše, možemo reći da su ove osobine neodvojivi dio njihove ličnosti. Budući da su oni u svakom segmentu života vodiči za vjernike, svi oni junaci upućivanja na pravi put i dostavljanja vjere, koji su svoje živote posvetili objašnjavanju Istine, trebaju se okititi ovim osobinama, i to ne samo jezikom, već i svojim djelima i halom, reći: “Allahu, molim Te za uputu, bogobojaznost, čistotu i bogatstvo.”

1. Uputa (hidajet)

Prva stvar za koju je Pečat vjerovjesnika, s.a.v.s., molio u ovoj dovi jeste hidajet (uputa). Hidajet znači vidjeti ono što je ispravno, čuti ono što je ispravno, pronaći ono što je ispravno i držati se onoga što je ispravno. Iz tog razloga, vrlo je važno da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., u svojoj dovi prvo spomenuo uputu, jer bez upute nije moguće da čovjek vidi ono što je ispravno i da svoj život izgradi na ispravnosti. A bez toga nije moguće govoriti o bogobojaznosti, čestitosti i bogatstvu. Dakle, uputa je preduslov koji se treba obezbijediti da bi se mogle zatražiti sljedeće tri stvari.

Izvor upute, koja predstavlja polaznu tačku svega, jeste prvenstveno Kur’an, a onda i časni sunnet kojeg čine riječi i djela Božijeg Poslanika, s.a.v.s. U suri el-Bekare stoji:

Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali… (el-Bekare 2)

Ovim se skreće pažnja da je Kur’an izvor upute za sve ljude koji se Allaha boje. Nakon što su u drugom i trećem ajetu pobrojane osobine bogobojaznih ljudi, u petom ajetu se akcenat ponovo stavlja na pitanje upute:

Njima će Gospodar njihov na Pravi put ukazati i oni će ono što žele ostvariti. (el-Bekare, 5)

Ovdje se jasno navodi da je bogobojaznost osnovni preduslov za ispravno razumijevanje Kur’ana, što je opet vrlo značajno u smislu spoznaje veze koja postoji između upute i bogobojaznosti.

Kao što smo na početku rekli, uputa je jedna od temeljnih osobina koja krasi poslanike još od njihovog rođenja, jer Allah neće dozvoliti tim odabranim ljudima da učine bilo šta što bi neki zli ljudi u budućnosti mogli iskoristiti protiv njih. Iz tog razloga, sve ono što je rečeno protiv Davuda i Sulejmana, a.s., nije ništa drugo do kleveta sinova Israilovih, kao što su i riječi usmjerene protiv Nuha i Huda, a.s., bile obične klevete upućene od strane pripadnika njihovih naroda. Isto važi i za Najboljeg među ljudima, s.a.v.s. Sve što je rečeno protiv njega i što izlazi van kruga “upute”, samo je odraz zablude onih koji su to rekli. Teška je to kleveta čiji odjek je dosegao i do samog Arša.

Na ovom mjestu želim spomenuti i jednu grešku u tumačenju određenog broja teologa koja se očituje prilikom tumačenja ajeta koji glasi:

...i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio... (ed-Duha, 7)

Oni ovaj ajet objašnjavaju riječima: „Allah te zatekao u zabludi, pa ti je ukazao na Pravi put.“, gdje pojmu „dalen“ daju značenje suprotno od značenja pojma „hidajet“. Polazeći od ovog ajeta oni tvrde da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., -sačuvaj Bože- sve do trenutka kada je obasjan svjetlom Objave i poslanstva živio u mraku zablude. Ustvari, za one koji iznose takvu vrstu tvrdnje (neka ih Allah uputi) može se slobodno reći da su sami u zabludi.

U jednom ajetu sure en-Nedžm, Uzvišeni Allah kaže:

...vaš drug nije s Pravoga puta skrenuo i nije zalutao! (en-Nedžm, 2)

Budući da se ovdje koristi prošlo vrijeme u dijelu koji govori o tome da Božiji Poslanik, s.a.v.s., nije skrenuo sa puta, to je najbolja potvrda da on za vrijeme svog časnog života nikada nije bio van granica „upute“. Da bi smo objasnili smisao ova dva ajeta, koji samo naizgled djeluju kontradiktorno, potrebno je poznavati različita značenja riječi „dalalet“ (zabluda). Iako riječ dalalet označava „napuštanje pravog puta“, ona također označava i stanje dvoumljenja pred situacijom kada niste sigurni koji od nekoliko puteva je onaj pravi. U tom smislu, kada se riječ „dalalet“ veže za Božijeg Poslanika, s.a.v.s., onda se to mora činiti uzimajući u obzir ovo drugo značenje. Sve do momenta kada je svjetlo Objave došlo do njega, on se dvoumio pred različitim stazama, trudio se da spozna ono što je Istina i na taj način izgrađivao sebe za važne stvari koje će doći u budućnosti.

S druge strane, moguće je da se u ajetu: ...i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio..., misli na uznimirenost i strah kojeg je Božiji Poslanik, s.a.v.s., doživio kada se po prvi put sreo sa Objavom, jer kada ga je zadesilo ovo „nebesko iznenađenje“, on je doživio pravi šok i vjerovatno nije znao šta mu je činiti nakon toga. Nakon svega što je osjetio, on je došao i svoje emocije podijelio sa Hatidžom, r.a., ženom koja je bila vrlo pametna, uravnotežena i razumna. U toj situaciji ona je sve to posmatrala u kontekstu bezgrešnog karaktera Božijeg Poslanika, s.a.v.s., podsjetila ga je na njegovu lijepu narav i na činjenicu da ga Allah nikada neće ostaviti na cjedilu, a onda ga je odvela do Varake ibn Nevfela, njenog amidžića koji je dobro poznavao i kršćanstvo i judaizam.

Uzimajući sve navedeno u obzir, značenje nevedenog ajeta iz sure ed-Duha se može protumačiti na sljedeći način: „Ti u određenom periodu života nisi znao šta je Džennet, šta je Džehennem. Osjećao si bol zbog stanja u kojem se čovječanstvo nalazilo, ali nisi znao kako da im pomogneš da izađu iz tog stanja. Iako si na osnovu ostataka Ibrahimove, a.s., vjere koji su došli do tebe, predosjećao određene stvari, ipak nisi bio u situaciji da doneseš konačne i sigurne sudove o pitanjima koja su te mučila. Objavom koju ti je poslao, Allah je uklonio nedoumice koje si imao i pokazao ti Pravi put.“

Kada govorimo o osobini „hidajeta“ koja krasi našeg Poslanika, s.a.v.s., još jedna stvar se ne smije zanemariti. U suri eš-Šuara, Uzvišeni Allah je rekao:

...A Ti, zaista, upućuješ na Pravi put... (eš-Šuara, 52)

Ovo je dokaz da, osim što je Božiji Poslanik lično na Pravom putu, on je istovremeno i vodič koji drugima ukazuje na Pravi put. Poslanici, kao ljudi koji su na Pravom putu, istovremeno sve druge ljude upućuju, djeluju kao vodiči na tom putu, pokazuju na ispravne staze, uklanjaju prepreke na tom putu i ljude dovode do Istine. Posmatramo li to iz perspektive opće definicije borbe na Allahovom putu (džihad) i upućivanja na pravi put (iršad), onda ćemo reći da oni uklanjaju prepreke koje se nalaze između ljudskih srca i Allaha i tako nam pomažu da se sretnemo sa Njim. Naravno, činjenica da nur Istine u svim ljudima sija poput baklje, jeste stanje koje predstavlja odraz ljudskog fitreta.

2. Bogobojaznost ili takvaluk (takva)

Bogobojaznost, koju je Božiji Poslanik, s.a.v.s., tražio na drugom mjestu u svojoj dovi, možemo opisati kao nastojanje da se sačuvamo Božije srdžbe tako što ćemo ispunjavati Allahove naredbe i kloniti se velikih grijeha. I kao što postoje različiti stepeni upućenosti, tako je i sa pitanjem bogobojaznosti. Tačka u kojoj izvršavate farze, napuštajući harame i velike grijehe, samo je početak jednog drugog koridora bogobojaznosti. Kada se udaljite od sumnjivih stvari sa namjerom da ne zalazite u „grad harama“, to je kao da ste otvorili vrata i zakoračili u zemlju bogoboijaznosti. A onda, kada stvari koje su „mubah“ napustite jer su vam sumnjive, tada postižete stepen istinske bogobojaznosti. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da se potpuna bogobojaznost može postići samo ukoliko se pored šeriatskih zakona, na isti način poštuju i zakoni koje zovemo šeriat-i fitrije, a koji označavaju prirodne zakone koje je Allah uspostavio u kosmosu.

U tom smislu, jedini način da u punom potencijalu osjetite korist od upute i Kur'ana i sunneta, kao vodiča na tom putu, jeste da postignete ovakav nivo bogobojaznosti. Kada se iz te perspektive pogleda na ovu temu, onda je jasno da su uputa i bogobojaznost, kao dva brata blizanca. Jer kao što bogobojaznost zavisi od upućenosti, tako i razumijevanja duha, značaja i posebnosti sistema koji proizilazi iz Kur'ana i sunneta, direktno zavisi od stepena bogobojaznosti.

3. Čestitost (iffet)

Treća navedena stavka jeste čestitost, što označava pažljivo postupanje po pitanju lične časti, pažljivo korištenje blagodati vida, izbjegavanje slušanja onoga što vjera zabranjuje, korištenje jezika na pravom mjestu, izbjegavanje traženja od bilo koga (mimo Allaha), odnosno ukratko, nastojanje da ni u jednom trenutku ne napustimo granice stida i morala. Ukoliko su pojedinci čestiti, onda će i društvo biti čestito, jer nemoguće je imati čestito društvo ukoliko njegovi članovi nisu oprezni po tom pitanju. U društvu u kojem nedostaje čestitosti, česti će biti slučajevi krađe, razbojništva, korupcije, laži i pronevjere. Obično ljudi će to raditi u jednom manjem obimu, dok će ljudi na pozicijama sve ove ružne stvari činiti u većem obimu, odnosno onoliko koliko im funkcija koju obnašaju dozvoljava.

Uzvišeni Allah je rekao:

...i to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena zarađivati pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni; poznaćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima... (el-Bekare, 273)

Kao što se vidi, Kur’an-i Kerim simbole čestitosti opisuje kao one koji se uprkos svojoj neimaštinji ne spuštaju na nivo da od drugih prose i mole za pomoć, a to je zaista osobina vrijedna svake pohvale. Ipak, ovdje treba napomenuti da je islam siromašnim ljudima dozvolio da od drugih zatraže onoliko sredstava koliko će im pomoći da stanu na svoje noge.

4. Bogatstvo (gina)

Gina je četvrta stvar za koju je Božiji Poslanik, s.a.v.s., molio u citiranoj dovi, a ona ima dva posebna značenja. Kao prvo, gina označava zadovoljstvo duše ili bogatstvo srca, dok u drugom značenja, ovaj pojam označava materijalno bogastvo stečeno halal zaradom. Tražiti ovo drugo je dozvoljeno u našoj vjeri, jer sve dok se dunjalučke blagodati koriste na pravi način, one mogu biti važan faktor koji podržava ideju o robovanju i pokornosti. Međutim, najvažnije je da bogastvo bude stečeno od halal zarade, da se čovjek ne prepusti škrtosti kada treba trošiti imovinu na Allahovom putu, da ne zaboravi da je imetak blagodat data od strane Gospodara i da se čuva stava kakvog je imao Karun, a što Kur’an opisuje u sljedećem ajetu:

Ovo što imam stekao sam znanjem svojim… (el-Kasas, 78)

Dakle, ukoliko se imaju u vidu sve pobrojane stvari, onda nema smetnje u tome da čovjek od Allaha moli za materijalno bogatstvo. Uostalom, poznato nam je i da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., u svojim dovama, između ostalog, od Allaha molio i zaštitu od gladi i siromaštva (pogledati: Ebu Davud, Vitr 32; Nesai, Istiaze 19,20) Jer, čovjek koji se nađe u takvom stanju može biti nezadovoljan svojom situacijom i može početi da prosi od drugih ljudi.

U kontekstu navedenog, možemo zaključiti da islam ne gleda negativno na traženje materijalnog bogastva, niti je to na bilo koji način zabranjeno. Možda je ovdje također važno i da čovjek ne gomila novac i imovinu radi ličnog bogastva i osiguravanja budućnosti. Kur’an na sljedeći način opisuje stanje onih koji gomilaju imetak, izbjegavajući da udjeljuju na Allahovom putu:

Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju… (et-Tevbe, 34)

Onima koji gomilaju blago, koji prikupljaju bez ikakve mjere, koji lični imetak ponekad koriste u svrhu zelenašenja, koji svojom imovinom vrše manipulativne radnje na tržištu, koji se ne boje Allaha i ne razmišljaju o Ahiretu, Kur’an na ovaj način obavještava o strašnoj kazni koja ih očekuje. Jer kada bi čovjek svoj imetak koristio na pravi način, on bi mu bio povod za mnoge lijepe stvari u budućnosti. Međutim, ovdje se govori o onima koji su svojom voljom odabrali da imetak koriste na pogrešan način, pa je kazna sasvim prirodan kraj onih koji se tako ponašaju.

U ajetu koji slijedi, Kur’an detaljnije govori o kazni koja će ih snaći:

…na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. "Ovo je ono što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali!" (et-Tevbe, 35)

S druge strane, imetak koji se prikuplja radi trošenja na Allahovom putu, razlikuje se od imetka koji je naveden u prethodnim ajetima. Jer imovina koja se stiče radi korištenja na Allahovom putu, radi otvaranja škola i univerziteta, i radi širenja islamskih vrijednosti širom svijeta, ne može se staviti u isti koš sa imovinom koja se gomila iz materijalnih požuda. Štaviše, korisno je podsticati ljude da stiču imetak koji će biti utrošen u korist takvih ideala.

Čestit život, zadovoljstvo duše i korištenje ovozemaljskih blagodati Uzvišenog Gospodara, stvari su koje je moguće pojasniti i kroz kur’anske naredbe. Tako recimo, sljedeći ajeti iz sure Kasas govori o tome da pored vječnog svijeta, musliman ne smije zanemariti ni ovaj svijet.

…i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu… (el-Kasas, 77)

Međutim, važnije je od svega je da čovjek bude bogat i zadovoljan u svojoj duši. Veliki poslanici su svaki trenutak svog života proveli sa takvim osjećajem ispunjenosti. Za svoju dužnost dostavljanja vjere nisu očekivali nikakvu nagradu, niti su zauzvrat od ljudi tražili bilo šta. Iako su podnijeli velike muke i nevolje da bi svojim narodima dostavili poruku Objave, ni od koga nisu tražili nikakve naknade ili nagrade. Sve svoje podredili su samo Allahu. (pogledati suru eš-Šuara, ajete 109, 127 i 145) Iz tog razloga, njihova skromnost i zadovoljstvo duše koje ih je krasilo predstavljalo je jednu od najznačajnih osobina koja ih je uzdizala u očima njihovih naroda. Takvo držanje je znalo da omekša i najtvrđa srca. Dakle, jedna posebna dimenzija ginaa jeste bogastvo duše koje se ogleda u tome da čovjek nema materijalnih očekivanja za posao koji radi i da nagradu za ono štu čini ne očekuje ni od koga, sem od Allaha koji najbolje nagrađuje.

Pored toga, svako bi trebao biti zadovoljan sa onim što mu Uzvišeni Gospodar odredi i kloniti se prekomjerne ambicije u pogledu dunjalučkih stvari. Jer u slučaju nekih ljudi, veći hajr za njih je siromaštvo koje im odredi Allah Uzvišeni. Jer ko zna, možda su to ljudi slabi na imetak pa bi ga trošili poput Karuna i završili u dubinama strašnog Džehennema. Zato je od suštinske važnosti da u svakom trenutku budemo zadovoljni onim šta nam je određeno…

Tweet

Whatsapp