Četiri djela koja zahtijevaju čvrstu volju
U djelu Munebbihat postoji jedna izreka koja se pripisuje Aliji, r.a., a koja glasi:
إِنَّ أَصْعَبَ الْأَعْمَالِ أَرْبَعُ خِصَالٍ: اَلْعَفْوُ عِنْدَ الْغَضَبِ، وَالْجُودُ فِي الْعُسْرَةِ، وَالْعِفَّةُ فِي الْخَلْوَةِ، وَقَوْلُ الْحَقِّ لِمَنْ يَخَافُهُ أَوْ يَرْجُوهُ
“Najteža među svim djelima jesu sljedeća četiri djela: praštanje u trenutku bijesa, pokazivanje darežljivosti u neimaštini, čuvanje časti kada se nađemo u osami i kazivanje istine onome koga se bojimo i onome od koga korist očekujemo.”. Možete li nam malo približiti ova djela i opisati nagradu za one koji se budu ponašali na ovaj način?
Ako malo bolje pogledamo izjave koje se pripisuju Aliji, r.a., njegove riječi zapisane u djelu Nehdžu'l-Belaga, kao i stil kojim se koristio, teško se oteti dojmu da je skoro pa nemoguće da neko izgovori ovakve riječi koje kao da izviru iz određene literature i to u periodu odmah nakon džahilijeta, dok još uvijek nije bila potpuno razvijena terminologija na polju nauke i umjetnosti, i gdje jezik i stilistika tek počinju da dobijaju na značaju. Štaviše, stiče se dojam da su određeni ljudi, tokom III i IV stoljeća, u vrijeme kada je došlo do sveopćeg razvoja, kada su rođene mnoge naučne discipline, napisali slične stvari i stavili Alijin, r.a., potpis na sve to.
Međutim, obzirom da je Alija, r.a., bio čovjek od velike duhovnosti, da ga je krasila jedinstvena inspiracija i da se smatra predvodnikom evlija, uvijek postoji mogućnost da je kao rezultat ovih osobina i jednog posebnog nadahnuća, upravo on rekao ovo što mu se pripisuje. Iako je moguće da je u perioda ubrzanog razvoja, kada je i jezik napredovao, kada je usvojena neophodna terminologija i kada su mnoge stvari dobile svoja imena, neko napisao nešto ovako lijepo i pripisao to Aliji, r.a., također je moguće da su predaje koje se vežu za njega preuzeli i dodatno ukrasili stilistikom vremena u kome su živjeli. Kako nije moguće dati konačan sud po ovom pitanju, reći ćemo „Allah najbolje zna“, i okrenuti se analizi navedena četiri djela.
Citirana rečenica započinje izjavom koja glasi:
إِنَّ أَصْعَبَ الْأَعْمَالِ أَرْبَعُ خِصَالٍ
’’Najteža među svim djelima jesu sljedeća četiri djela...“
Treba reći da je svako djelo na sebi svojstven način teško. Abdestiti se i klanjati pet puta dnevno, postiti za vrijeme toplih ljetnih dana, udjeljivati od teško stečenog imetka, obaviti hadž, poštovati roditelje do te mjere da im čak ni „uh“ ne uzviknete... Sve su ovo obaveze jednog vjernika i svaka je teška na svoj način. Vjerovatno nema onoga koji će za ova djela i ibadete reći: „Pa to je vrlo jednostavno...“ U navedenoj izreci, Alija, r.a., među teškim djelima bira i skreće pažnju na četiri koja su po njegovom mišljenju najteža.
1. Praštanje u trenutku bijesa
Prvo od djela navedeno u ovom citatu jeste praštanje u trenutku bijesa. U trenucima kada čovjek ključa kao vulkan i kada bijes obuzme njegovo biće, znati kontrolisati svoje ponašanje i oprostiti onome ko je uzrokovao bijes, jedna je od osobina koju i Kur'an potencira i podstiče. Tako recimo Allah, dž.š., na jednom mjestu kaže:
اَلَّذِينَ يُنْفِقُونَ فِي السَّرَّاءِ وَالضَّرَّاءِ وَالْكَاظِمِينَ الْغَيْظَ وَالْعَافِينَ عَنِ النَّاسِ
...za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju... (Alu 'Imran, 134)
Iz ovog ajeta jasno se vidi da je savladavanje srdžbe i praštanje jedna od osobina bogobojaznih ljudi. Progutati srdžbu teško je koliko progutati i bodljikavi kaktus, i samo najbolji među nama su spremni da to učine. I naravno, logično je i da sevap za čovjeka koji uspije u jednom tako teškom izazovu bude srazmjeran težini djela.
Praštanje nije nikakva vrlina ako nas niko ne uznemirava, ako nam je raspoloženje na nivou i gdje svako sa odobravanjem prati ono što činimo. Takvima je lahko praštati. Međutim, pravo umijeće je znati u punom kapacitetu iskoristiti volju, obuzdati vlastiti bijes, ne reagovati s ljutnjom, pa čak i praštati onda kada nas vrijeđaju i kada nam nanose nepravdu.
Naravno, čovjek po svojoj prirodi nije biće koje će na svako podbadanje drugog čovjeka odgovoriti istom mjerom. Na putu koji vodi do pozicije idealnog čovjeka, Allah, dž.š., je čovjeka opremio svim neophodnim vrlinama i kvalitetama. Kao jedan djelić ovih blagodati, Bog je čovjeka okitio i čvrstom voljom koja kada se iskoristi u punom potencijalu može stati ukraj bilo kakvoj ljutnji, bijesu i želji za osvetom.
Poznato vam je da pojam „afv“ znači „obrisati nešto“. Drugim riječima, „afv“ znači ignorisati stavove i ponašanja onih koji vam ne misle dobro i koji bude ljutnju u vama, iz svoje memorije izbrisati njihova djela, pa čak ne dozvoliti ni da ostave trag u vašim moždanim ćelijama. Jednostavno da izbrišete svaki trag onoga što su učinili. Međutim, takvo što nije uopće lahko. Ukoliko čovjek sebe izgradi na način da je njegova priroda podložna zaboravljanju loših stvari koje su drugi učinili, takva osobenost će mu biti od velike koristi. Ko zna, možda će zbog ovakvog ponašanja izbjeći Božiji gnjev koji mu slijedi zbog grijeha koje je sam učinio, a njegovo praštanje će biti povod da mu Allah oprosti za njegove vlastite grijehe.
2. Darežljivost u neimaštini
Kao drugo djelo, Alija, r.a., navodi važnost velikodušnosti i darežljivosti u vremenu neimaštine. Darežljivost osobe koja nakon davanja ne osjeća nedostatak udijeljene robe, odnosno darežljivost osobe koja ima na pretek, nije djelo koja zahtijeva ozbiljan napor. Ako čovjek koji posjeduje hiljadu lira, udijeli jednu liru, koliko će on to osjetiti? Ono što je suština jeste darežljivost u neimaštini. I kao što je praštanje u momentima ljutnje manifestacija Allahovog imena „Afuv“ spram ljudskih bića, tako je i darežljivost u neimaštini jedan vid manifestacije Allahovog imena „Dževad“.
Osobina na koju Alija, r.a., skreće pažnju u citiranoj rečenici se može opisati i kao altruizam, što u prevodu znači stavljanje tuđe dobrobiti ispred vlastite. To je osobina ljudi koji udjeljuju ono malo hrane što im je na raspolaganju čak i kada su sami gladni i žedni.
Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže:
وَلَا يَجِدُونَ فِي صُدُورِهِمْ حَاجَةً مِمَّاۤ أُوتُوا وَيُؤْثِرُونَ عَلٰۤى أَنْفُسِهِمْ وَلَوْ كَانَ بِهِمْ خَصَاصَةٌ
...i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. (el-Hašr, 9)
Jedan od najupečatljivijih i najljepših primjera altruizma, nesebičnosti i darežljivosti u stanju potrebe desio se za vrijeme bitke na Jermuku. Naime, kada su jednom od ashaba koji je bio na samrti donijeli vode, on je u tom trenutku začuo bolne jauke još jednog od ranjenih ashaba, pa je rukom pokazao da se voda odnese njemu. Ista stvar se ponovila i sa drugim ashabom. I on je zatražio da se voda odnese jednom od ranjenih ashaba. Na kraju su sva trojica izdahnula, a da niko nije probao ni gutljaj od vode koju su im prinosili njihovim žednim ustima. (el-Hâkim, el-Mustedrek; Ibn Abdilberr, el-Istîâb)
3. Čestitost u osami
Kao sljedeće u nizu djela koja zahtijevaju istinski napor, jeste čuvanje čestitosti onda kada se nađemo u osami, odnosno kada smo daleko od pogleda drugih ljudi. U jednom hadis-i šerifu, Božiji Poslanik nam poručuje da će na Sudnjem danu, kada ne bude hlada koji bi ljude zaštitio od vreline, u hladu Arša svoje mjesto pronaći ljudi iz sedam različitih skupina. Jednu od tih skupina čine oni koji su riječima: „Ja se bojim Allaha!“, znali odbiti poziv lijepe i utjecajne žene koja ih poziva na grijeh. (Buharî, Zekat; Müslim, Zekât) I zaista, ostavljati dojam čestitosti kada se nalazimo među drugim ljudima vrlo je lahko. U ambijentu gdje smo svjesni da nas prate pogledi drugih ljudi, čovjek se najčešće uzdržava od činjenja grijeha. Međutim, u situaciji kada se čovjek nađe u vrtlogu grijeha, kada ga nemoralne osobe pokušavaju zavesti na sve moguće načine, uzeti čvrsto u ruke vlastitu volju i poput jednog Jusufa, a.s., koji je nakon upućenog poziva na grijeh znao uzviknuti: "Sačuvaj Bože!" (Jusuf, 23), pokazati nevjerovatan primjer čestitosti i u konačnici zauzeti jasan stav spram vrlo primamljivog grijeha, djelo je koga su dostojni samo pravi junaci čednosti. Stajati čvrsto poput stijene onda kada su okolnosti okrenute protiv nas i ne posegnuti za grijesima koji mogu djelovati primamljivo, zaista je djelo koje zahtijeva volju kao čelik čvrstu. I naravno, nagrada za djelo koje iziskuje toliko napora bez sumnje će biti velika.
Za vrijeme hilafeta Omera, r.a., živio je jedan zgodan momak koga je pokušavala zavesti jedna nemoralna žena. Stalno mu je pripremala zamke i raznim smicalicama trudila se uvesti ga u svoj dom. Jednom prilikom je uspjela u svojoj nakani i nagovorila ga da zakorači u njene odaje. Međutim, kada je bio na korak od grijeha sa usana tog časnog mladića potekao je sljedeći ajet:
إِنَّ الَّذِينَ اتَّقَوْا إِذَا مَسَّهُمْ طَۤائِفٌ مِنَ الشَّيْطَانِ تَذَكَّرُوا فَإِذَا هُمْ مُبْصِرُونَ
Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi... (el-A'raf, 201)
Od silnog ushićenja mladiću je u tom trenutku stalo srce i preselio je na bolji svijet. Vijest da je taj čestiti mladić umro na pragu jedne nemoralne žene, ashabi nisu željeli podijeliti sa Omerom, r.a. Ukopali su ga i ostavili da počiva u miru. Međutim, primjetivši da u njegovom džematu nema mladića koji bi uvijek zauzeo mjesto u prvom safu, Omer, r.a., je upitao za njega. Nakon što je saznao šta se desilo, Omer, r.a., je pohitao na mezarje i iznad njegovog mezara proučio ajet koji glasi:
وَلِمَنْ خَافَ مَقَامَ رَبِّهِ جَنَّتَانِ
A za onoga koji se stajanja pred Gospodarom svojim bojao, biće dva perivoja... (er-Rahman, 46)
Nakon toga se iz mezara začuo glas: „O, Vođo pravovjernih, ja sam dobio dva puta toliko!“ (Ibn Kesîr, Tefsîru’l-Kur’ân)
I ovaj događaj je samo jedan u nizu primjera koji nam pokazuju koliko je čuvanje čednosti kada se u osami nađemo suočeni sa grijehom teška, ali istovremeno i vrlo vrijedna stvar. Međutim, proteklih nekoliko stoljeća otrglo nam je i otelo mnoge vrijednosti koje su nas krasile, a među njima i čednost kao krunu tih vrijednosti. Kao ljudska bića pali smo na vrlo niske grane. Pravdajući svoja djela navodnom borbom za osiguranje ljudskih sloboda, učinili su sve što je moguće kako bi naš ambijent uprljali elementima razvrata i nemorala. Nadamo se da će Allah posebno nagraditi sve one koji danas uspijevaju očuvati svoju čednost i čestitost, da će ih uvesti u džennetske vrtove i podariti im mogućnost da svjedoče Njegovoj ljepoti.
4. Govoriti istinu u najtežim okolnostima
Kao posljednje djelo, u nizu djela koja iziskuju napor i za koja slijedi velika nagrada, Alija, r.a., navodi kazivanje istine onome koga se bojimo i onome od koga korist očekujemo. U okolnostima kada se čovjek boji drugog čovjeka ili grupe ljudi, odnosno kada od njega ili njih očekuje određenu korist, vrlo se teško odlučuje da izgovori istinu ukoliko bi ga te riječi mogle dovesti u nezgodnu poziciju, jer jednom kada se odluči za istinu može se desiti da moćnici sa različitih pozicija krenu na njega, da ga uzmu na zub i pretvore ga u roba koji će izvršavati svaku njihovu naredbu. I kao što često imamo priliku vidjeti primjere toga, ljudi koji se bore za pravdu na ovom svijetu često podliježu strahu, kao faktoru koji ih paralizuje i ne dozvoljava im da se bore za ono u šta vjeruju.
S druge strane i interes je još jedan od faktora koji čovjeka u odnosu na moćnike pretvara u nijemog šejtana. Očekujući određeni interes čovjek svjesno počinje da iskrivljuje istinu, da govori ono što ne misli i radi ono što je pogrešno. Mnogo je žalosnih primjera sa kojima se danas suočava na svim stranima. Zaokupljeni mogućnostima koje su im stavljene na raspolaganje, očekivanjima za koja vjeruju da će se ispuniti ili strahovima i brigama koji ih paralizuju, ljudi koji su do jučer govorili jedno sada govore nešto sasvim drugo. U zavisnosti od okolnosti ili ambijenta i oni poput kameleona mijenaju boje, odnosno stavove. Takvim ponašanjem ne samo da ruše temelje ovodunjalučkog života, već i život na ahiretu prodaju u bescijenje. Njihov život je sličan životu zarobljenika jer sloboda je ideal kojeg ne uspijevaju dostići. I zaista, u vremenu kada strah i interes vladaju međuljudskim odnosima, govoriti istinu i držati se istine djelo je koje zahtijeva istinsko junaštvo.
Na kraju možemo reći da nagrada za određeno djelo zavisi od okolnosti i mjesta na kome se to djelo odigralo. Međutim, da bi određeno djelo u skladu sa naporom koji iziskuje donijelo višestruku nagradu, neophodno je zadržati čistoću nijjeta i ne iznositi žalbe zbog teškog stanja u kome smo se našli. Drugim riječima, želimo li da nam se napor uložen u određeno djelo vrati i upiše kao sevap u našoj knjizi djela, onda se ne smijemo žaliti, već strpljivo prolaziti kroz život i djelo koje nosi sevap obaviti sa htijenjem i od srca.
- Napravljeno na .