Razmatranje odnosa između vjerovanja, dostavljanja vjere i djelovanja

a) Dostavljanje vjere

Među najznačajnija pravila dostavljanja vjere spada ono koje kaže da osoba koja ljudima dostavlja vjeru treba živjeti ono što dostavlja drugima i u skladu s time urediti svoj život, jer je to put istinskoga vjernika. Istinski vjernik je onaj kod kojeg su unutrašnjost i vanjština u savršenoj ravnoteži. Nema razlike između vanjštine u unutrašnjeg kod ove vrste vjernika. Što se tiče dvojnoga života, to je osobina licemjera i iskren pozivač u islam je udaljen od ovih loših osobina, one njemu ne priliče s obzirom da mu je vjerovanje pokazalo horizonte uzvišenog morala, te da na njemu nije ništa više doli dostaviti vjeru koju živi na svakome mjestu i u svako vrijeme.

S druge strane, osoba koja dostavlja vjeru zna da savjet i upućivanja koji nisu pretvoreni u život koji se živi ne ostavljaju nikakav pozitivan trag u dušama drugih. Riječi i stanja u kojima nema iskrenosti uskraćena su za blagost Allaha, dž.š., Koji im ne daje bereket ili uspjeh. Što se tiče onoga što vidimo u stvarnosti od uspjeha pojedinih neiskrenih ljudi, ovo je nešto što je proisteklo iz nepostojanja alternative, a pored toga je i nešto što je prolazno. Ili su se takve situacije desile zato što ne postoji nešto što je bolje kada se radi o iskrenosti u isto vrijeme. Može se desiti da je do toga došlo, jer iskreni i predani nisu bili u stanju formirati centar kojim bi oni privukli druge. Kada se završi vrijeme onih koji su neiskreni, tada će se njima otvoriti prostor. Ovo je Božanska zakonitost oduvijek i zbog toga se vjernik i pronicljivi ne smiju prevariti kada vide djelomični i prolazni uspjeh onih kojima nedostaje potpuna iskrenost.

Za navedeno možemo spomenuti primjer djelimičnog uspjeha koji je ostvario komunizam ili kapitalizam. Oba sistema su se pojavila u jednom vremenskom periodu i pojavili su se kao alternativa jedan drugom. Zbog nepostojanja drugog boljeg ili iskrenijeg pravca u tom vremenu u kojem su se pojavili ovi licemjerni i neznalački pokreti, oni su se uspjeli raširiti i razviti. Možemo kazati da su iskreni i budni pratili događaje iz blizine, pa se danas na svjetskim tržištima ne može prodati ništa, osim ono što je uistinu iskreno i takvi će u svijetu pronaći one koji se interesiraju za ono što je kod njih. Došlo je vrijeme da se neiskreni udalje sa svjetske pozornice koju uspostavlja Uzvišeni Gospodar. Ništavni komunizam je osuđen na nestanak od trenutka svoga nastanka. Izgnan je iz svijeta istine i iskrenosti i bačen je na smetljište. Možda je došlo vrijeme da poziv muslimana bude jedina alternativa kao što se vidi iz onoga što se dešava.

Dostavljanje onoga što pozivač u islam živi ili drugim riječima dostavljanje onoga što predstavlja postiže se jedino kroz polaganje računa najprije pred samim sobom, i to stalno, te sviješću o Uzvišenom Gospodaru. Nismo vidjeli da je od života pod dvostrukim mjerilima sačuvana ona osoba koja živi samo za svoje tijelo i nije se upotpunila. Nosioci ovakvih duša ne mogu razvijati svoja stanja na osnovu istine niti će biti u skladu s onim kako bi se trebali ponašati i kako bi trebali živjeti. Sve ono kako se predstavljaju u društvu - od poštovanja, zrelosti i ustrajnosti - predstavljaju stvari na koje oni sami sebe tjeraju. Manifestativne su i ne prati ih suština. Drugi ih ljudi mogu prihvatiti samo s tjeskobom i težinom. Oni su, kada se osame, nemarni i neozbiljni, što je pokazatelj njihove nezrelosti te nedovoljne sposobnosti. Uklanjanje ovih stvari vezano je za čvrsto vjerovanje i potpuno oslanjanje i predavanje Uzvišenom Gospodaru na krajnje ozbiljan način.

Upravo tako osoba koja dostavlja vjeru precizna je u ovim stvarima - ulazi u detalje ovih stvari. Onakav kakav je pred ljudima takav je i kada je sam. Nastoji sva svoja stanja, ponašanje, skriveni i vidljivi odnos u potpunosti ispuniti iskrenošću - što se pokazuje u različitim fazama kroz koje prolazi kao individua, ali i u društvenim odnosima, čime ni u kom slučaju ne može upasti u kontradikciju sa samom sobom. Noći osobe koja poziva u islam svijetle su poput njegovih dana, a dan mu je obasjan sunčevim zrakama. Kada učini neku grešku, pa makar i ona mala bila, zbog nemara koji mu se desi, okrene se prema samome sebi i polaže pred samim sobom težak račun - tako da se mogu čuti njegovi uzdasi pod teretom polaganja računa. Stidi se da govori o namazu čitav dan - ako mu je prošao noćni namaz i nije osvijetlio svoju noć. Proliva suze kako bi otklonio nečistoću koja se zakačila za njegovo oko - ako je gledao u ono što je zabranjeno. Zalogaj koji je progutao, a u njemu je bilo harama ili nešto što je slično haramu, postaje težak u njegovom grlu i ne može ga probaviti svojim stomakom. Čak i male devijacije u njegovom duhovnom životu navode ga da se osjeća kao da živi u plamenu Džehennema. Ideje koje ne nađu puta primjene na osobama koje ih nose neće pronaći željeno prihvatanje kod drugih ljudi, bez obzira koliko one same po sebi privlačile i bile nužne za život. Ako riječi ne kreću iz duše govornika, besmisleno je tražiti da se ugnijezde u duše slušalaca, jer još uvijek nisu pronašle svoje mjesto u duši onoga koji ih nosi.

b) Dostavljanje vjere i mjerilo (osovina života)

Upućivanje i dostavljanje vjereu u islamskom društvu nije samo zadaća, već se smatra mjerilom za sve druge stvari. Pojedinci koji žive u ovom društvu mogu svoje stvari vrednovati prema ovome mjerilu i urediti svoje vrijeme svaki dan u skladu s njim. Svoje noći mogu provesti upravo pritisnuti odgovornošću ove obaveze. Zbog toga nije mjerilo dolazak neke osobe u džamiju ili njen povratak nakon obavljenog obaveznog hadža, ili učešća u obilježavanju Vjerovjesnikovog mevluda, ili tome slično. Dobar dostavljač vjere u cijelosti izbjegava ono što može pretvoriti pozivanje u prazne svetkovine i obrede. Navedeno je nešto što uništava duh pozivanja i upućivanja islamu. Međutim, možda će ove stvari i metode biti zabavne nekima, ali su one vrlo daleko od toga da budu bilo kakvo mjerilo. U suštini, na samome vrhu povoda za pad društva i otvaranje prostora za rušenje njegove materijalne i duhovne moći, jeste upravo zanemarivanje naređivanje dobra i odvraćanje od zla s potpunim osjećajem i pažljivim planiranjem. Mi moramo znati da je ova uzvišena misija u naše vrijeme dug koji sam po prirodi nosi svaka osoba u društvu, jer vrtlozi smutnje i močvare, koje prodiru iz pukotina ljudskog društva, mogu povući pojedince, a zatim i čitave zajednice u kojima se pojave i baciti ih u doline propasti iz kojih se ne mogu vratiti.

Upravo tako, želimo odlučno potvrditi da je ova stvar usko vezana za vjerovanje, prije svega. Oni koji su pomagali vjeru do dana današnjeg i nosili misiju vjere su oni koji su jaki u svome vjerovanju - tako je bilo u prošlosti, tako je i danas i tako će ostati do Sudnjega dana. Ono što je mala iskrena skupina jakoga vjerovanja uspjela učiniti, kada se radi o pokretu pozivanja i dostavljanja vjere u velikom društvu te duševno prihvatanje koje ih je dočekalo od velikog broja ljudi u društvu i to u kratkom vremenskom periodu, ne može se objasniti, osim karakterističnom osobinom koju ovaj pokret ima, a to je udaljavanje od formalnih, ispraznih stvari. Pokret koji je daleko od tereta i tegoba neće se spasiti od mreže formalizma i zarobljeništva svetkovina. Bit je da nijednom od pokreta, utemeljenih na svetkovinama i formalizmu, ne naumpada zatvor, suze, intelektualna patnja, i shodno tome, nema ljubavi, iskrenosti i požrtvovanja.

U sažetku možemo kazati da osoba koja upućuje sve svoje pokrete, postupke i ponašanje usklađuje s misijom pozivanja. Kada želi ići na neko mjesto, ide na to mjesto razmišljajući o upućivanju, drugim riječima, njegovi pokreti i mirovanja, kretanje i sjedenje, usmjereno je na razmišljanje kako će pozivati i upućivati ljude u islam. Nema pozivač vremena za izlete u svome životu, već nastoji svoje prirodne potrebe uspostaviti i zadovoljiti kroz ustrajnost u svom uzvišenom pozivu. Navedeno je dokazom da pozivač živi pod pritiskom dana za kojeg će biti pitan, čak i koliko je puta uzdahnuo u njemu. Ovo je put vjerovjesnika, iskrenih robova, evlija i šehida. Oni su dostavili ono što su živjeli, živjeli su ono što su dostavljali. Nasuprot licemjerima koji su dostavljali ono što nisu radili i nisu sami slušali ono čemu pozivaju. Svaki dan ih vidiš kako su duboko potonuli u vrtlog neispravnog puta. Bili su u zabludi i druge koji su ih slijedili u zabludu su odvodili, propali su i druge su u propast doveli. Uzvišeni Allah je objavio Isau, a.s.: “Samog sebe savjetuj pa ukoliko ti savjet primiš, savjetuj ljude. U suprotnom, stidi se Mene i nemoj savjetovati ljude.”^[1]

U biti ovaj govor nije upućen samo našem prvaku Isau, a.s., kao vjerovjesniku, već je upućen njemu kao pozivaču Uzvišenom Allahu, a to je nešto što se veže općenito za misiju upućivanja. Zbog toga je govor, iako otpočet riječima “O Isa...” upućen svakom vjerovjesniku ili osobi koja se nakon vjerovjesnika prihvati zadaće upućivanja i savjetovanja, a u njemu se kaže da je dužan živjeti svojim osjećajima ono čemu poziva i što savjetuje - kako bi to pozivanje i savjetovanje ostavilo traga na drugima. Kur’an objašnjava ovo pitanje na najjasniji način, kroz riječi Uzvišenog Allaha:

Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, o vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete? (El-Bekare, 44.)

Objava najprije savjetuje onoga koji želi druge savjetovati da počne od samoga sebe, štaviše, smatra prioritetom savjetovanje samoga sebe. Zar nećete razumjeti ovo, a vi ste ti koji učite ajete Kur’ana!?

Nema sumnje da je ovaj plemeniti ajet jasna prijetnja sinovima Isra’ila (Benu Isra’ilu), a u isto vrijeme upozorenje muslimanima, jer im se kaže: “Čuvajte se da govorite ono što ne činite.” Nečinjenje onoga čemu pozivač u vjeru ljude poziva jeste osobina licemjera i prevara - kao što smo ranije govorili. Vidjeli smo posebno u vremenu dekadencije koliko je beskoristan bio govor onoga ko se na ovakav način odnosio prema pozivanju, štaviše koliko je samo udaljio povjerenje ummeta od onih koji pozivaju u vjeru. Brojni su oni koji predstavljaju intelektualni aspekt islama ili ga objašnjavaju na akademski način, mnogi od njih čak iznose nove ideje na ovome polju, ali oni ne žive prema onome što govore. Oni su netragom nestali jer njihovo ponašanje nije bilo ispravno a ni govor im nije izvirao iz čvrstog vjerovanja. Oni su pojašnjavali Pravi put ljudima tvrdeći da ih upućuju, ali čim bi zapuhao makar i blag vjetar kao upozorenje sredine u kojoj žive, to je bilo dovoljno da se u cijelosti ustegnu od svoga pozivanja. Štaviše, zaborave ono što su govorili ljudima, u laž sami sebe utjeraju. Pređu u redove onih koji se bore protiv vjere s izuzetnim žarom braneći njihovu stranu. Na kraju, propali su i svrstali se među one koji kao da nisu ni živjeli, ali su nažalost prije toga čitavu jednu civilizaciju izbrisali s lica Zemlje.

c) Dostavljanje vjere i teškoće na tom putu

Određenje je Uzvišenog Allaha da pozivanje u islam prate poteškoće i nedaće i od ove misije se navedeno nikada neće udaljiti. Razlogom je to što ono što se ostvari s tegobom i naporom bude predmetom pažnje, čuvanja i brige, dok bogatstva do kojih se došlo na lahak način, bez truda i napora, mogu propasti za nekoliko minuta. Ovo posebno dolazi do izražaja kada se vezuje za upoznavanje ljudi s Uzvišenim Allahom. Nipodaštavanje ove misije značilo bi zatvaranje vrata najznačajnijem razlogu čovjekovog postojanja, a u isto vrijeme znači zatvaranje vrata čovjekovoj budućnosti. Navedeno direktno označava beskorisnost čovjekovog prisustva na Zemlji. Zbog ovoga je čovjek obavezan shvatiti značaj ove uzvišene misije kako bi njegovo postojanje imalo korist i smisao.

U prošlosti su ljudi bili prebacivani iz jednog u drugi zatvor, štaviše, nekada su državni zatvori postajali njihove kuće i staništa - gotovo da nema nijedne vrste zlostavljanja, a da je nisu iskusili i nema nijedne forme ponižavanja i nipodaštavanja, a da nisu lično bili tome izloženi. Ima onih koji su otrgnuti od svojih porodica odvedeni na ispitivanje i nikada se nisu vratili njima, mnogi od njih su se oprostili sa svojim porodicama ujutro i znali su da nema nade da se vrate. Svi oni su podnijeli teret koji se morao podnijeti kako bi se borba nastavila. Nakon kratkoga vremena, Allahova milost koja sve obuhvaća, pomogla je napor male skupine ljudi i ovaj napor koji je krajnje težak, ali je iskren i čist, polučio je svoje prve rezultate i mi uživamo, Allahovom milošću, u hladu tih rezultata. Niko nema pravo, bez obzira o kome se radi, ove blagoslovljene rezultate nipodaštavati. Vjernici koji vide da je ova vrsta služenja, hizmeta, dostigla određeni nivo, nastavit će voditi brigu o njoj i pomagati je s istim osjećajima s kojim su je pratili uzdasi i tuga onih koji su ranije zbog nje bili zlostavljani.

Spomenuli smo da se ovaj odnos vezuje za vjerovanje. Onaj koji pomaže vjerovanje dužan je biti čvrst i ustrajan u življenju vjerovanja kako bi njegova odluka, u najmanju ruku, bila jednaka odluci osobe koja štiti svoju porodicu ili dom. Ovo znači da će braniti svoj poziv s istim žarom s kojim brani svoju porodicu i kuću. U suprotnom, neće izbjeći kraj koji je doživio Benu Isra’il. Onaj koji upućuje i poziva u islam stalno je u iščekivanju nedaća i problema koji se mogu pojaviti u svakome času, samome sebi govori da je to moguće i čvrsto vjeruje da neće uspjeti ukoliko mu se ne desi ono što se desilo onim prije njega prilikom pozivanja u vjeru. Drugim riječima, čvrsta odluka stalno treba postojati i spremnost da se podnesu teškoće, a ukoliko se ne dese, treba biti zahvalan Gospodaru na ukazanoj blagodati i treba nastaviti pozivati ljude.

Vjernik je iskren i predan, tj. čini ono što govori ili ne govori ono što ne čini. U suprotnom, bio bi lažac i licemjer - onako kako takve osobe Kur’an opisuje. Život osobe koja govori o vjeri, vjerovanju i Kur’anu objašnjavajući islam u svakoj prigodnoj prilici mora živjeti u skladu s onim čemu ljude poziva. Grijehu nema mjesta u njegovome životu ili, ukoliko se desi da počini grijeh, to bude povodom nelagode i zabrinutosti. Ukoliko učini grijeh, osjeća kao da je kazna već došla i osjeća bolnu nelagodu u dubini svoje duše tokom čitavoga života. Nijedan grijeh se ne može ugnijezditi u njegovoj duši. Vjernik ne gleda u ono u šta je zabranjeno gledati, niti svoju ruku pruža prema onome što je zabranjeno uzeti, niti ide na ona mjesta na koja je zabranjeno ići. Njegova noć je poput dana, svijetla i blistava, njegova sedžada željno iščekuje njegove sedžde koje čini u dubini noći. Nikad nije kazao: “Prošao mi je sabah-namaz.” Ukoliko se to i desi bez njegove krivnje, čitav dan provede u uzdasima i tuzi koja se odrazi na njegovo ponašanje tokom čitavoga dana, okrene se sebi kajući se zbog toga.

d) Dostavljanje vjere i licemjerstvo

Osjećaj da nas Uzvišeni Allah, dž.š., stalno motri i vlastito preispitivanje jeste nešto što nas stalno prati ukoliko smo od onih koji ljudima dostavljaju vjeru. Upućivač je konstantno svjestan da ga Uzvišeni Gospodar vidi. Sve svoje osjećaje i poglede prema tome usklađuje. Nastoji najprije kod sebe uspostaviti ono čemu druge poziva. U isto vrijeme izbjegava i čuva se pozivanja drugih ili savjetovanja po pitanjima u kojima nije najprije samoga sebe pronašao. Ovo izbjegavanje nije nešto što ga sprečava ili mu ograničava obavljanje misije, već štaviše, podstiče ga i stimulira na putu upućivanja drugih ljudi. Strah da osoba ne bude licemjer ili da ne sliči licemjerima je nešto što nas stalno vodi prema iskrenosti. Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu izrazite jačine izraza upozorava na one koji su upućivanje i savjetovanje uzeli za prazne riječi kada kaže:

“Najviše se bojim za svoj ummet od licemjera koji je slatkorječiv.”^[2]

Svaka osoba koja čuje ovaj plemeniti i blistavi govor, sva će se zatresti pred njim, jer čovjek, bez obzira na kojem je stepenu spoznaje, s vremena na vrijeme osjeća potrebu dostavljanja drugima određenih stvari koje živi. Ovaj plemeniti hadis i njemu slični ne dopuštaju čovjeku da unizi pozivanje i dostavljanje vjere. Uprkos činjenici da o ovom pitanju imamo brojna upozorenja, susresti one koji lutaju u dolinama zablude je nešto što se često dešava. Ova vrsta ljudi neprekidno govori na televizijskim ekranima kroz rubrike u novinama i časopisima o vjeri, vjerovanju, Kur’anu, dok su njihova čela zaprljana i nisu se osvijetlila sedždama. U njihovim srcima nema iskrenosti, zlobom su ispunjena i u njima nema predanosti. Ove jadne duše ne znaju da je devedeset devet posto vjere direktno vezano za čovjeka kao pojedinca, pa ukoliko pojedinac ne uspostavlja ove stvari u svome životu, on nije ništa više do brbljivac ili osoba koja se samo raspravlja. Kada se u Kur’ani-kerimu navode osnovne osobine upućivatelja, ne ostavlja se prostor praznim, nego se spominju i karakteristike licemjera. Spominjanje onoga od čega se upućivač treba udaljiti i čega se treba čuvati jednako je važno koliko i znanje koje treba imati upućivač, a to je znanje kojim se on štiti.

Kada Kur’ani-kerim opisuje licemjere, koristi izraz kojim vjernike udaljuje od licemjera. Na ovom polju, Kur’ani-kerim grupiše riječi do te mjere da spominje čak i ono što se u kutovima njihovih umova i srca krije te njihove unutrašnje priče i tajne. Štaviše, spominje i njihove namjere i izlaže ih pred ljude. Nekada čak opisuje i njihovu prirodu i njihov vanjski izgled, pa razmislite o ovom plemenitom ajetu:

Kad ih pogledaš, njihov izgled te ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove, međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio, kuda se odmeću?! (El-Munafikun, 4.)

Kao što vidimo, ovaj plemeniti ajet opisuje licemjere širokim linijama vjerodostojno ih predstavljajući. Kur’an ih jasno opisuje na način od kojeg nema jasnijeg, na način krajnje dorečen. Njihova tijela, pokreti, karakteristike, govor, ponašanje i različite faze kroz koje prolaze - sve je to objašnjeno. Oni su u stanju okupiti veliki broj ljudi i učiniti ih svojim sljedbenicima, poput mađioničara koji vuku ljude sebi onim što im je dato od lijepog govora i rječitosti, ali će oni biti poput truhlog drveta ili, drugim riječima rečeno, neprijatelji. Kur’ani-kerim spominje navedeno za svaku osobu koja je slatkorječiva u prošlosti i sadašnjosti ali koja usiljeno govori u ime vjere, ummeta i domovine, a da ne obavlja išta korisno i spomena vrijedno. Kur’an se obraća ovim ljudima u formi ozbiljne prijetnje i kao da kaže: “Nemojte ostaviti prostora laži u vašim redovima i nemojte dozvoliti da se neprijateljstvo raširi u vašim redovima.” Upravo tako, ova spomenuta stanja su znak licemjerja. Svako ko radi u ime istine potrese se kada ih čuje. Ovo su manjkavosti u koje može upasti čovjek u bilo kojem vremenu. Zbog toga upućivači moraju biti krajnje oprezni kada se radi o njima.

e) Dostavljanje vjere i veza s Uzvišenim Allahom

Riječi i stanja osobe koja upućuje imat će onoliko utjecaja koliko je ona iskrena. Ukoliko nestane iskrenosti, govor neće utjecati bez obzira koliko bude lijep i ukrašen. Čak se može kazati da prihvatanje upute nije čvrsto vezano za samo dostavljanje i pojašnjavanje vjere, jer je ono u ruci Uzvišenog Allaha. Ukoliko Allah, dž.š., ne želi uputiti neku osobu, niko je ne može uputiti. U Kur’ani-kerimu se kaže:

Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti - Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće... (El-Kasas, 56.)

Zbog toga osnova ovog pitanja jeste veza s Uzvišenim Gospodarom kod Kojeg su ključevi riznica sadašnjosti i onoga što je skriveno. Uputa je velika riznica, a ključevi te riznice su također bez ikakve sumnje u Njegovoj ruci. Najnužnija stvar za upućivača i dostavitelja vjere jeste da se obraća Onome Koji je svemoćan, Onome u čijoj su ruci ključevi svega, prilikom pozivanja islamu sagovornika, te da to obraćanje bude potpuno iskreno.

U ovim zemljama su živjeli i od njih su otišli oni koji su imali izuzetne intelektualne sposobnosti. Bili su i prošli. Uprkos visokom nivou njihovog izražavanja i govorništva nisu mogli sakupiti nekolicinu ljudi oko neke ozbiljne stvari. Nisu bili iskreni u nekim aspektima, jer su smatrali da sve što čine predstavlja njihovo djelo i svaki pozitivan rezultat vezivali su za sebe. Oni su bili izvanredni u objašnjavanju i mogli su povesti hiljade da idu njihovim stopama, ali u tome nisu uspjeli, jer su se isprljali licemjerstvom. Među njima ima i onih koji govore o namazu, a u isto vrijeme ne klanjaju, među njima ima onih koji prezentiraju ljepotu islama, ali je ne žive. Jezici su im poput zvuka slavaju, a srca im kucaju zlobom i mržnjom, pa su ispunjena ličnim interesima. Zbog toga Kur’an određuje da je licemjerje nešto što će biti na najnižim stepenima džehennemske vatre. Upravo zbog ovoga svaka osoba koja poziva u islam i iskrena je u tome treba pedeset puta na sedždu padati Allahu, dž.š., moleći Ga za zaštitu od licemjerja i moleći Ga da bude počašćen iskrenošću.

Uputa je u ruci Uzvišenog Allaha, pa kao što je On, Uzvišeni, Onaj Koji daje tjelesnu snagu, On je Taj Koji daje srcu iskrenost. Nema pravo osoba koja poziva u vjeru tvrditi da je u njenoj ruci bilo šta od toga i neće kazati: “Ja sam taj koji je uradio ili ja sam taj koji je učinio.” Idealna slika koju je Kur’an iznio i vezao za vjernika jeste da je vjerovanje jedinstvo govora i djelovanja te potpunost ovoga jedinstva. Sačuvati ravnotežu između ove dvije stvari izuzetno je bitan preduvjet za utjecaj naših riječi. Možda će neko pomisliti za onoga koji se bori i upućuje da mu je dovoljno to što lijepo i ispravno objašnjava i da će se spasiti - bez obzira što ne prakticira i ne izbjegava grijehe. Ovo su samo šejtanova došaptavanja i navedeno nema veze s onim što je Muhammed, s.a.v.s., svjedočio svojim životom. U naše doba pojavile su se brojne intelektualne pojave i misli koje su najbliže maštanju, a koje tvrde da su ispravne i da odgovaraju savremenom dobu. Pored toga one u sebi sadrže inteligenciju koja je tu da bi varala i koja je u stanju crno prikazati bijelim. Također spremne su pojašnjavati islam na svim mjestima, ali ih u tome prati samo mala skupina pravih vjernika, jer nisu od onih vjernika koji su iskreni i predani. Govore mnogo, ali nisu svoj život uspostavili na islamskom vjerovanju u onoj mjeri u kojoj su predali sebe govoru. Njihov dunjalučki život je obojen lažima zapadnog sistema, a ne pozitivnim aspektima koji on u sebi ima. Kada žele upućivati ljude i društvo učine ih strancima, a sa svoje strane postaju strani u svojoj vlastitoj zajednici. Najbitniji razlog ove različitosti jeste nepoznavanje islama i njegova nedoslijedna primjena nakon što se čitalo i učilo o njemu. Drugim rječima, njihovo ponašanje je u suprotnosti s onim za što tvrde da se bore, oni su ti koji nipodaštavaju ono za što tvrde da brane i štite. Pogledajte na koji način Kur’ani-kerim, jezikom Šu’ajba, a.s., govori: Ne želim činiti ono što vama zabranjujem... (Hud, 88.); tj. ne razmišljam da se okoristim onim stvarima koje vama zabranjujem da uzimate. Drugim riječima kada vam kažem kamata je zabranjena, ne razmišljam ni u kojem slučaju da kamatu uzmem, a kada kažem mito je zabranjeno, ne razmišljam da ikada uzmem mito. Kada je Šu›ajb, a.s., svom narodu ovo dostavio, bilo je to garant njegove iskrenosti. Zar ovo nije potvrda iskrenosti svakoga vjerovjesnika? Ovaj detalj nije nešto što možemo zanemariti, a posebno ga ne može zanemariti osoba koja se prihvatila misije upućivanja. Naš prvak Šu›ajb poziva svoj narod i upućuje ih također na one stvari koje treba činiti. On spominje osnovne principe pozivanja, a Kur’ani-kerim to iznova ponavlja i stavlja to pred nas.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., radio je mnogo više od onoga čemu je pozivao ljude i od onoga što je govorio. On je najpredaniji robovanju Uzvišenom Gospodaru od svih ljudi. Stepen vjerovjesništva je onaj koji je najviši stepen i sa njim se ništa ne može porediti. Kada je uzdignut Vjerovjesnik, s.a.v.s., na najviše nebo, podignut je na krilima svoga robovanja Uzvišenom Allahu, tj. njegovo robovanje dolazi ispred njegovog poslanstva. Časni Kur’an naređuje mu ovaj odnos u riječima Uzvišenog Gospodara riječima: I robuj svome Gospodaru dok ti smrt ne dođe. (El-Hidžr, 99.) Poslanik, s.a.v.s., odaziva se ovoj božanskoj naredbi i nikako se ne udaljava od njene primjene - takav je bio tokom čitavog svog mubarek života. Ni u jednom trenutku nije se odvojio od robovanja Uzvišenom Gospodaru. Njegov govor pronalazio je svoje mjesto u umovima ljudi i njihovim srcima, jer je on govorio ono što radi i živio je ono čemu poziva, pa čak i u najtežim stanjima. Primjer za navedeno je ono što prenosi naša majka Aiša, r.a., kada su je upitali: “Obavijesti nas o najzadivljujućoj stvari koju si vidjela kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s.? Na trenutak je šutjela, a zatim je rekla: ‹Jedne noći Poslanik, s.a.v.s, je rekao:

“O Aiša, pusti me da robujem svome Gospodaru noćas?” rekla sam: “Tako mi Allaha, ja volim tvoju blizinu i volim ono što tebe raduje.” Zatim je rekla: “Ustao je i abdestio se, zatim je stao na namaz. Plakao je sve dok mu suze nisu na grudi pale. Zatim je plakao dok mu se brada nije pokvasila suzama, zatim je plakao sve dok mu suze nisu mjesto sedžde nakvasile. Tada je došao Bilal i obavijestio ga da se približava vrijeme namazu.”^[3] Ovo je veličanstveni Poslanik i plemeniti Vjerovjesnik, bez imalo sumnje, govornik koji poziva Uzvišenom Gospodaru, a najveličanstveniji aspekt od svih aspekata njegova života jeste aspekt robovanja Uzvišenom Gospodaru s Kojim se ništa ne može porediti. Želio je robovati svome Gospodaru čak i u posljednjim danima koji su mu bili ispunjeni bolešću i bolovima, kao što je to i ranije činio, želio je da to potraje sve do trenutka njegove smrti. Treba znati da mu je tada bilo teško i sjediti i stajati, ali je podnosio bolove i teškoće tokom svoga čitavog života, a navedeno niko drugi nije prošao u jednakoj mjeri. Sa svojim časnim suprugama, sa svojom djecom i sa svojim ummetom u dunjalučkim i ahiretskim stvarima ustrajavao je do te mjere da mu je tijelo oslabilo, ali uprkos tome, nije ostavljao one nafile koje je uobičavao obavljati. Njegovi namazi su bili toliko dugi da je jedan rekat znao trajati nekoliko sati. Kada ne bi mogao klanjati stojeći, klanjao bi sjedeći, ali nikada ne bi ostavljao taj namaz. Koliko je samo Poslanik, s.a.v.s., bio predan činjenju ovih stvari, koliko je samo bio poštovan i koliko je samo bio ispunjen iskrenošću i odanošću Uzvišenom Gospodaru! Bio je vodič i uzor u pristupu stvarima s ozbiljnošću i odanošću sve dok se nije završio njegov ovosvjetski život.

Drugi aspekt u upućivanju ljudi islamu jeste uvezivanje navedenog za postizanje blizine Uzvišenog Gospodara. Poslanik, s.a.v.s., je osoba koja je to na najbolji način primjenjivala. Razlog za to je činjenica da ukoliko osjećaj blizine Gospodaru ne bude postojan, tada će živjeti u praznini i ostat će sa svojim prohtjevima i slastima, što ga može odvesti na opasne stranputice. Poslanik, s.a.v.s., je obavljao zadaću pozivanja vjeri na najbolji mogući način, a činio je to kroz svoju blizinu Uzvišenom Gospodaru bez bilo kakvih propusta, štaviše, često je obavljao namaz do te mjere da bi oni koji su bili iza njega pomislili da ga neće nikada završiti. Ovo je bilo njegovo obraćanje Gospodaru i dova koju je upućivao. Kao da su njegove plemenite ruke bile stalno okrenute prema nebesima ne želeći se spustiti u stalnom obraćanju dovom i molbama Uzvišenom Gospodaru.

Jednom prilikom Ibn Mes’ud je bio kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., i klanjao je za njim jedan od dobrovoljnih nafila namaza, pa je želio uzeti ovaj bereket. Da čujemo kako on to opisuje. Rekao je: “Klanjao sam sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s., jedne noći, pa je on tako dugo stajao u namazu da sam ja naumio učiniti nešto neprilično!” Upitali smo: “Šta si to bio naumio?” Rekao je: “Pomislio sam da sjednem a ostavim Vjerovjesnika, s.a.v.s., da stoji!”^[4]

Ovako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio predan Uzvišenom Gospodaru više od bilo koga drugog, a zatim je ljudima pričao o predanosti. On je u tim stvarima prednjačio do te mjere da je Ibn Mes’ud, koji spada u prvu generaciju i časne ashabe, bio nemoćan da prati Allahova Poslanika, s.a.v.s., u dva rekata njegovog namaza. Bio je poput sunca koje je naginjalo zalasku kada je svoju glavu stavio u krilo naše majke Aiše, r.a., u posljednjim svojim danima, i kada je svoj pogled ustremio prema uzvišenom društvu. Bio je iscrpljen i pritisnut razmišljanjima o ahiretu do te mjere da je nekada gubio svijest. Naša majka Aiša, r.a., opisuje to riječima: “Vjerovjesnik, s.a.v.s., je bio pritisnut bolešću, pa je upitao: ‘Jesu li ljudi namaz obavili?’ rekli smo: ‘Nisu, tebe očekuju.’ Rekao je: ‘Stavite mi vode u posudu.’ Rekla je: ‘Pa smo to i učinili. Oprao se i otišao je klanjati i opet izgubio svijest. Zatim se probudio i rekao, s.a.v.s.: ‘Jesu li ljudi klanjali?’ rekli smo: ‘Ne, oni tebe očekuju, Allahov Poslaniče.’ Rekao je: ‘Stavite mi vode u posudu.’ Rekla je: ‘Poslanik je sjeo i oprao se kako bi otišao i klanjao, pa je ponovo izgubio svijest.’ Zatim se probudio. Upitao je: ‘Jesu li ljudi klanjali?’ rekli smo: ‘Ne, tebe čekaju, Allahov Poslaniče.’ Rekao je: ‘Stavite mi vode u posudu.’ Pa je sjeo da se opere, zatim je krenuo kako bi obavio namaz, pa je opet izgubio svijest. Nakon što se osvijestio, pitao je iznova: ‘Jesu li ljudi klanjali namaz?’ rekli smo: ‘Ne, oni čekaju tebe, Allahov Poslaniče.’”^[5] Na ovaj način je Poslanik, s.a.v.s., proveo svoj cijeli život govoreći: “Namaz, namaz...” i susreo je svoga Gospodara govoreći riječi: “Namaz, namaz...” Stalno je razmišljao o namazu i doživljavao ga svim čulima. U ovome je on najljepši primjer i uzor koji treba slijediti u svim aspektima njegovog života. On je bio uistinu potpun čovjek i prvak kojeg treba slušati, ali i predsjednik države koji je pravedan i strpljiv. Od karakteristika koje bi trebalo spomenuti i kojima bi se trebala posvetiti pažnja od strane osoba koje obavljaju zadaću pozivanja u vjeru jeste da se ne udalje od skromnoga života kojeg je živio posljednji Poslanik, s.a.v.s. Treba imati na umu i činjenicu da je on bio prisutan u svim stvarima u životima svojih plemenitih ashaba.

Kada se gradi džamija, on je bio prvi koji je nosio opeku kako bi se podigla, ukoliko se trebao kopati rov, on je prvi koji je nosio motiku, njome kopao, također, pomagao je svojim prijateljima u razbijanju stijena.^[6] Da, on je bio u tim stvarima jednak sa svim drugim ljudima. Živio bi svoj govor praktičnim primjerima. Kada bi pozivao ljude da budu skromni na ovome svijetu, on je bio najskromniji među njima, do te mjere da se često u njegovom domu danima i mjesecima ne bi ložila vatra. U njegovoj kući nije bilo udobne postelje na koju bi mogao leći i odmoriti se.^[7] Bio je osoba udaljena od svega zabranjenog. Jednom prilikom se stresao kada je vidio svoga unuka Hasana kako je stavio jednu hurmu od sadake u svoja usta i požurio je izvaditi iz njegovih usta.^[8] Treba znati da je Hasan u to vrijeme imao pet ili šest godina, ali je sadaka bila zabranjena Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i onima koji su iz njegovog potomstva. U jednoj noći Poslanik, s.a.v.s., je pored sebe našao hurmu koju je pojeo, a zatim čitavu noć probdio. Jedna od njegovih supruga je rekla: “Allahov Poslaniče, čitavu noć nisi mogao spavati?” Odgovorio je:

“Našao sam hurmu pod svojim ležajem, pa sam je pojeo, a znam da je kod nas bilo hurmi od sadake, pa sam se prepao da je upravo od te vrste.”^[9] Ta hurma je bila od njegovoga imetka, jer je Muhammed, s.a.v.s., inače hurme od sadake stavljao na posebno mjesto. Ovo je primjer izuzetne osjetljivosti i preciznosti u izbjegavanju harama, pa se potpuni vjernik i onaj koji upućuje u islam ovog puta treba pridržavati.

f. Dostavljanje vjere i upućivanje dove

Nakon svega što smo kazali, jedan od aspekata kojeg trebamo spomenuti u govoru o Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., jeste aspekt upućivanja dove. Ne smijemo završiti ovo poglavlje bez govora o spomenutoj temi. Upravo tako, jer je Poslanik, s.a.v.s., svojim plemenitim ashabima, štaviše, čitavom svome ummetu govorio da sami sebe upotpune upućivanjem dove i skrenuo im je pažnju kroz učenje plemenitih ajeta, poput ovoga:

Reci: “Kod Gospodara moga ste vi beznačajni ako mu dovu ne upućujete, a pošto vi poričete, neminovno vas čeka patnja.” (El-Furkan, 77)

Zbog toga je Poslanik, s.a.v.s., bio u stalnoj dovi - kada je spavao i kada je bio budan, dok je jeo i dok je pio, dok je oblačio odjeću i skidao je sa sebe, štaviše, čak i kada je ulazio na mjesta gdje obavlja nuždu ili mjesta gdje se abdestio. On je bio onaj koji je najviše upućivao dovu od svih ljudi na dunjaluku. Niko kao on, s.a.v.s., nije spominjao Allaha prilikom svakog koraka i niko Mu se nije obraćao onoliko koliko mu se obraćao Muhammed, s.a.v.s. On je, s.a.v.s., u svim stvarima najprije gledao zadovoljstvo Uzvišenog Gospodara. Taj život, prepun poduka i poruka, privlačio je pažnju cijelog islamskog svijeta - na svim njegovim razinama i veoma je brižljivo slijeđen; s njim se bilo u vezi punih četrnaest stoljeća, pa ipak, niko na licu Zemlje nije bio tako snažno povezan s uzvišenim Gospodarom kao on. Taj impresivni život baš kao da je filmski prikazan – od načina njegovog jela, pila i odijevanja, pa do načina ustajanja, sjedanja, obraćanja govorom, te povlačenja političkih poteza i sklapanja međudržavnih sporazuma.

Ovaj veličanstveni život zabilježen je u sjećanju ogromnog broja ljudi i počiva u zajedničkim osjećanjima koje su na neki način garant sigurnosti vjerničkih zajednica. U ovome životu nema praznina niti nekog dijela odsječenog od veze s Uzvišenim Allahom. Svako njegovo stanje imalo je vezu s Njim. Predan je bio u robovanju Njemu, čak i prilikom jela, pića, spavanja i budnosti. Zbog toga su svi njegovi hadisi, govori i stanja preneseni na plemenite ashabe, r.a. Istančana predanost plemenitih ashaba da vjerski život uspostave na onome što su vidjeli od Poslanika, s.a.v.s., govori nam koliko su pažnje posvećivali praćenju onoga što je Poslanik, s.a.v.s., radio. Ovo potvrđuje ponašanje ashaba kada je objavljen ajet:

O vjernici, bojte se Allaha onako kako se Njega treba bojati. (Alu ‘Imran, 102.)

Plemeniti ashabi prestali su jesti i piti da bi pokazali da se boje i da su svjesni Allaha onako kako to Njemu priliči. A pored toga rečeno je:

...umirite samo kao muslimani! (Alu ‘Imran, 102.)

što je ukazalo da preseliti kao musliman nije lahko ako osoba nema svijesti o Allahu, dž.š., onako kako treba biti svjestan Allaha, dž.š. Ovo je bilo teško plemenitim ashabima primijeniti, pa su ostali u svojim kućama posvetivši se robovanju i namazu. Noge su im znale nateći, a na čelima su im se rane otvarale. Iz kuća su izlazili samo da bi otišli u džamiju. Nakon nekoliko dana toliko su fizički oslabili da su se izložili pogibelji. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je znao šta se dešava, ali nije znao šta je uzrokovalo te iznenadne promjene. Oni sami nisu željeli kazati ono što je u njihovim grudima iz straha da na taj način ne krše naredbu Uzvišenog Gospodara. Nakon toga je objavljen ajet:

Bojte se Allaha onoliko koliko možete. (Et-Tegabun, 16.)

Plemeniti ashabi su odahnuli i mogli su malo predahnuti u svome nastojanju. Ovakvi su bili plemeniti ashabi. Nisu u svome životu zanemarivali primjenu Kur’ana, a razlog tome je njihov vođa, Poslanik, s.a.v.s., na koga su se ugledali. Stanje je bilo ovakvo nekoliko stoljeća iza njega.

Jednu stvar moramo dobro razumjeti - zadaća dostavljanja vjere nije obavljena na primjeren način ako se islam ne razumije na pravi način i ako se ne živi u skladu s islamom. Drugim riječima islam treba postati život koji se živi u svim detaljima, i onim najsitnijim, kao što je to bilo kod plemenitih ashaba.

Zadaća dostavljanja u islam ima svoj određeni okvir i najbolje je da se tretira kao odvojena tema jer se može razumjeti samo ako se islam živi u svojoj potpunosti, a ne na pretpostavkama i praznim percepcijama. Zbog ovoga nas upućivači, počašćeni Allahovim, dž.š., svjetlom, upućuju ovim svjetlom već četrnaest stoljeća. Njihov život i sva stanja kroz koja prolaze bila su na ovome utemeljena. Podaren im je uspjeh od Uzvišenog Gospodara zbog iskrenosti i predanosti kojom su se odlikovali. Ukoliko uistinu želimo uspjeti onako kako su oni uspjeli, jedini način je da slijedimo njihove tragove i idemo njihovim putevima.

Hazreti Omer, r.a., je ranjen jednom na namazu. Izgubio je svijest pa nije bio u stanju jesti i piti. Kada ga je ashab, njegov pomagač i sluga, upitao: “Zar ništa nećeš jesti?” pokazao je očima da neće. Drugim riječima, nije bio u stanju otvoriti svoja usta kako bi govorio, ali kada se približilo vrijeme namaza i ashab se približio uhu Omera, r.a., i šapćući mu rekao: “Došlo je vrijeme namaza”, Omer se ispravio i rekao: “Moj namaz, moj namaz.” Ovo je nešto što je vidio od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

Ovaj velikan je i u posljednjim trenucima svoga života govorio “Namaz, namaz...” čak i nakon što je ranjen u namazu.^[10]

Drugi primjer je vezan za majku vjernika Aišu, r.a., koja se sjetila Džehennema i zaplakala. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je upita: “Zašto plačeš?” Rekla je: “Sjetila sam se Džehennema pa sam zaplakala.” Zbog čega? Jer je vidjela Poslanika, s.a.v.s., kako to čini svake noći i spoznala ga je kao takvog. Poslanik, s.a.v.s., ju je odgojio na tome i podučio je kako da praktično dostavlja vjeru. Plemeniti ashabi nisu pokazivali istančanost i osjetljivost samo u pozivanju ljudi u namaz, već i u ostalim stupovima vjerovanja i vjerskoga života. Pokazivali su takvu žar, jer su oni pozivanje u vjeru primili od Poslanika, s.a.v.s. Kako bi naše pozivanje u islam imalo svoga traga, i mi u svom vjerskom životu moramo živjeti onako kako su oni živjeli. S druge strane, to što smo se posvetili dobrim djelima prilikom pozivanja i upućivanja u islam, ne smije nas navesti da popustimo kada se radi o drugim djelima. Štaviše, trebaju nas iznova potaknuti da primjenjujemo ono što govorimo sa žarom koji je dublji od onoga koji primijetimo kod osoba s kojima razgovaramo - kako bi nam mogle vjerovati.

Stanja koja su u raskoraku s riječima ne predstavljaju ništa drugo nego prijevaru i ne zadobijaju nikakvu pažnju kod ljudi. Pogledaj prvaka vjerovjesnika, Muhammeda, s.a.v.s.! On nije nikada pokazao bilo kakvo zanemarivanje u bilo kojem aspektu vjerskoga života, uprkos brojnosti obaveza koje su ga očekivale. On je u kratkom vremenskom periodu, kroz trinaest godina, utemeljio veliku i pravednu državu te posvećivao pažnju problemima pojedinaca u svome ummetu. Uprkos tome, i u obavezama, koje su ga sa svih strana pritiskale, nije zaboravio članove svoje porodice, nije oklijevao u ispunjavanju bilo kojeg djela i nije popuštao u činjenju dobrih djela. Čak je Uzvišeni Allah, dž.š., od njega tražio da mnogo oprost moli i dovu upućuje prilikom pobjeda i poraza koje je nanosio dušmanima a on je radio isključivo onako kako mu je Gospodar njegov naređivao.^[11]

Ovakav je bio i hazreti Ebu Bekr, r.a. Nije ostavljao noćni namaz uprkos činjenici da je bio u teškoj borbi protiv odmetnika od vjere. Stalno je bio pritisnut brigama, i noćima i danima, ali ga to nije ometalo da uči Kur’an plačući.^[12] Hazreti Omer, r.a., je na koljena bacio dvije velike države, Perziju i Bizantiju, ali nijednog trenutka nije se prestao boriti protiv svojih prohtjeva.^[13] Hazreti Osman, r.a., je, kada su ga okružile smutnje sa svih strana, postio nafilu Uzvišenom Gospodaru i učio Kur’an bez prestanka. Preselio je u ovome stanju. Kapi krvi koje su krenule s njegovog čela bile su one koje su zapečatile njegov život na stranicama Mushafa koji je bio otvoren ispred njega. Ajet na koji su pale kapi, daje značajnu pouku:

...I Allah će se za njih pobrinuti, kada se o tebi radi i On je Taj Koji sve čuje i zna. (El-Bekare, 137.)

Hazreti Alija, r.a., je bio lav u bitkama, ali je pored toga bio od onih koji su ustajali iz postelja da bi upućivali dovu i na sedždu padali. Njegovo lice bi problijedjelo kada bi čuo ezan i bio bi sličan osobi koju obuzme groznica. Oni su svi bili ti koji obavljaju zadaću pozivanja u vjeru na najpotpuniji način.^[14]

Zbog toga onaj ko obavlja misiju pozivanja i upućivanja u islam mora biti iskren kada se radi o odnosu između riječi i djelovanja - bez obzira koliko mu je godina i kojim se poslom inače bavi. Pozivač može biti stara osoba, imam u džamiji ili vaiz, učitelj u školi ili univerzitetski profesor, može biti radnik u fabrici ili učenik u medresi, ali svi moraju raditi ono što govore - shodno okolnostima i položaju na kojem su - bez bilo kakvih propusta i nedostataka. Sve što pozivač čini prilikom pozivanja i dostavljanja vjere je bitno, ali iskrenost njegova je sigurno najbitnija. Ono što bitno ukazuje na iskrenost pozivača jeste njegova sposobnost da pokaže da ono što govori dolazi iz dubina njegovoga srca uz praktičnu potvrdu i življenje prema tome što govori na najpotpuniji način.

Dostavljanje vjere koje ne prati iskrenost i praktična primjena onog čemu se poziva nema utjecaja ili ima tek mali utjecaj - bez obzira kako se umješno izvodilo. S druge strane, ova misija (dostavljanja vjere) vezana je za budući svijet, a to je nešto što je vezano za kaznu Uzvišenog Gospodara za one koji rade suprotno tome. Poslanik, s.a.v.s., je objasnio jedan od prizora budućeg svijeta u sljedećim riječima:

“U noći u kojoj sam uzdignut prošao sam pored skupine koja je svoje usne sjekla makazama od vatre. Upitao sam: ‘Džibrile, ko su oni?’, odgovorio mi je: ‘Hatibi iz tvoga ummeta, govornici na dunjaluku koji su naređivali dobro, a sami sebe zaboravljali iako su čitali objavljenu Knjigu, a nisu vodili računa o onome šta se nalazi u njoj.’”^[15]

Upravo tako, ovaj prizor je nešto što je pred nama, ovo je sudbina onih koji su zaboravili sebe i nisu radili prema onome čemu su ljude pozivali. Današnjici trebaju oni koji će raditi ono što govore, a ne raspravljati i pokazivati intelektualne sposobnosti. Samo oni su u stanju raspetljati čvor koji sprečava da dođemo do uspjeha i spasa, a ne neko drugi. Oni koji nose tomove knjiga ili govore danima i noćima, a ne primjenjuju to, ne mogu doprinijeti uspjehu ummeta u misiji. Kada je propala Osmanska carevina, biblioteke su bile ispunjene stotinama hiljada knjiga, ali te knjige nisu mogle spriječiti propast ove velike države. Prisustvo knjiga na policama biblioteka ili informacije poredane ili pohranjene u pamćenju čovjeka nemaju nikakvu vrijednost ako se ne koriste ili ne potvrđuju djelom. Osnova je da se radi prema onome što se zna. Allahov Poslanik, prvak svih stvorenja, u časnom hadisu potvrdio je ovo riječima:

“Najviše se za svoj ummet bojim od troje: posrnuća učenog, rasprave munafika u kojem koristi Kur’an kao argument i dunjaluka koji će vam se otvoriti.”^[16]

Upravo tako, ako učenjak počne u svojim riječima biti licemjer i prevarant ili licemjer bude rječit, ovaj ummet se približio svome kraju. Svako onaj ko se bavi upućivanjem i pozivanjem vjeri mora obratiti veliku pažnju na navedeno, jer su brojni oni koji su ovo zanemarili. Slaba tačka u obavljanju misije pozivanja, bez obzira da li se radi o pojedincima ili institucijama, jeste upravo ovo. Sjetimo se navedenog kada razmišljamo o svome odnosu s Uzvišenim Allahom.

[1] Kušejri, Risala, 216; Ihja ‘ulumi-d-din, 1/78.
[2] Imami Ahmed, Musned, 1/44.
[3] Ibn Hibban: Es-Sahih, 2/386.
[4] El-Buhari, Tehedždžud, 9; Muslim, Musafirun, 204; Musned Imama Ahmeda, 1/385,396.
[5] El-Buhari, Ezan, 51; Muslim, Salat, 9.
[6] Pogledaj: Musned Imama Ahmeda, 2/381; Ibn Kesir: El-Bidaje, 3/251, 4/97; El-Vakidi: El-Megazi, 2/446.
[7] Vidi: El-Buhari, Rikak, 17; Muslim, Zuhd, 28; Ebu Davud, Libas, 42.
[8] Vidi: El-Buhari, Zekat, 60; Muslim, Zekat, 161.
[9] Musned imama Ahmeda, 2/193.
[10] Pogledaj: El-Hejsemi: Medžme‘u-z-zevaid, 1/259; Ibn Sa’d: Et-Tabekatu-l-kubra, 3/350, 351.
[11] Pogledaj: Suru En-Nasr
[12] Pogledaj: Hajatu-s-sahabe, Kendehlevi, 3/143; Hiljetu-l-evlija, Ebu Nu’ajm, 1/30.
[13] Hiljetu-l-evlija, Ebu Nu‘ajm, 1/48,49; Usdu-l-gabe, Ibn Esir, 4/157; Et-Tabekatu-l-kubra, Ibn Sa’d, 4/293.
[14] Pogledaj: Ibn Dževzi: Sifetu-s-safve, 1/128.
[15] Musned imama Ahmeda, 3/120, 241, 249.
[16] Et-Taberani: El-Mu‘džemu-l-kebir, 20/138.

Tweet

Whatsapp