Naknada i težnja za njom
Osoba koja poziva u islam ne očekuje nagradu niti zahvalnost od bilo koga kao kompenzaciju za časnu misiju, bez obzira bila ta naknada materijalna ili nematerijalna, jer traženje naknade pomućuje čistotu iskrenosti. Kada se iskrenost i istinoljubivost pomiješaju s nečim drugim i isprljaju, tada se smanji sposobnost utjecaja na druge. Suprotno tome, osoba koja poziva u islam strahuje čak i nad onom slasti koju osjeća u svojoj duši zbog svog dostavljanja vjere, jer ta slast bi mogla pomutiti čistotu iskrenosti. Ona ne razmišlja ni o materijalnoj naknadi koja bi mogla narušiti pozivanje u islam. U slučaju da se materijalna naknada pomiješa s pozivanjem u vjeru, iskrenost se tada u cijelosti povlači. Ne može se kazati za takav postupak da je to pozivanje u vjeru. Najjasniji dokaz ovome što smo spomenuli je ono što se navodi u Kur’ani-kerimu preko jezika svih vjerovjesnika, neka je na njih mir, naime:
Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi. (Eš-Šu’ara, 109.)
Možemo osjetiti, u dubini ove rečenice koju su izgovorili vjerovjesnici, uzdah koji kao da nam kaže: “Ja se zaista trudim radi vas, u bolu sam i brizi radi vas, vi me vrijeđate i govorite da sam mentalno poremećen, pokušavate me udaljiti od ljudi i kamenujete me dok ulažem napor kako bih vam dostavio istinu. Kuću po kuću posjećujem, a vi meni vrata zatvarate. Vi me pokušavate različitim sredstvima onemogućiti, vi me i fizički napadate, a ja od vas ne tražim ništa - niti na ovome niti na budućem svijetu. Moja nagrada je kod Onoga Koji me je poslao i počastio ovom misijom.” Ovo je glas vjerovjesnika i njihov uzdah od Adema, a.s., do našega poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Ovo je duh u kojem su oni obavljali svoju zadaću. Kada su pomagači (havarijji) poslanika Isaa, a.s., došli u Antakiju, ukoliko je to mjesto uistinu Antakija, vlast ih je odmah zatvorila i bačeni su u zatvor. Kada je to čuo Habib en-Nedžar, a bio je onaj u koga su svi povjerenje imali, pohitio je onima koji su u državi utjecajni i govorio im je:
Slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravom su putu! (Ja-Sin, 21.)
Kur’ani-kerim spominje ovaj događaj kako bi skrenuo pažnju na dva osnovna uvjeta ili bolje rečeno na dvije osnovne zadaće osobe koja poziva u vjeru.
Prva je da osoba koja poziva u vjeru i sama bude upućena, a druga je da time ne traži bilo šta tj. da ne traži bilo kakvu naknadu za svoje pozivanje. Da, osoba neće biti pozivač u vjeru niti upučivać njoj ukoliko ne klanja. Također, neće se slušati govor osobe koja ne obavlja svoje ibadete u cijelosti, bez bilo kakvih nedostataka i propusta, takva osoba neće ostaviti bilo kakav utjecaj na sagovornika. Kako da bude upućivač onaj koji je svoj stomak ispunio kamatom, mitom ili haram zaradom. Kako da utonuli u uživanju u ovome svijetu i pretjerivanju budu dostavitelji vjere i upućivači u nju, kad u isto vijeme njih treba neko upućivati radi njihovoga ahireta? Zaista oni koji nisu svoj život uskladili sa životom većine nisu ti koji hode putem plemenitog Vjerovjesnika, s.a.v.s., i njegovih plemenitih ashaba. Njihovi postupci i riječi su laž u laži, a niko nije došao do istine slijedeći laž. Onaj ko nije upućen u istinu nije kadar druge upućivati. Pozivatelj u vjeru je poput putokaza koji se nikada ne mijenja, poučava istini i onome što je ispravno. Svaka osoba koja vidi njegov život i način na koji ga živi s lahkoćom će vidjeti istinu i pronaći će trag te istine na njoj, bolje rečeno trebala bi vidjeti i naći. Kur’ani-kerim je izvor upute onima koji su Boga svjesni. Kako da se s ovoga vrela Upute okoristi onaj koji nije u svoj život u cijelosti unio ono što Kur’ani-kerim pojašnjava kao stil života. Prava uputa je Pravi put koji se opisuje u Kur’ani-kerimu. Ne može dostaviti uputu onaj čiji život nije na Pravome putu. Kontradikcija bi bila kada bi takvi upućivali ljude u islam.
Kada osobe koje upućuju i dostavljaju islam obavljaju to onako kao što su to ranije obavljali vjerovjesnici, neka je na njih mir, one hode putevima vjerovjesnika. Posebno su takve osobe koje se prihvate zadaće dostavljanja u savremenom dobu - oni moraju slušati živim srcem više nego drugi. Savršeni upućivač je onaj čiji je razum Allah prosvijetlio onoliko koliko i srce. Njegovo srce je poput njegovog razuma, jer govori. Zaista, oni koji su u zabludi, optužuju učenjake da su uzeli znanje kao nešto od čega žive. Napadaju ih nepravedno i time pokazuju svoje neprijateljstvo, jer govore: “Oni su uzeli znanje i vjeru za sredstvo preko kojeg dolaze do svoje opskrbe.” Takve treba proglasiti lažovima, ali to treba učiniti kroz djelovanje. Da, moramo reći da lažu oni koji su se odali ovome dunjaluku, ali to moramo učiniti djelom, jer će sve drugo biti govor od kojeg nema nikakve koristi. Služenje islamu u svakome vremenu na sebe preuzima skupina koja nagradu traži od Allaha i koja živi na ovoj Zemlji. Takve osobe su one koje su se žrtvovale radi blagostanja čovječanstva. Poučavaju čovječanstvo kako se ponaša istinski dostavitelj vjere. Ova iskrena skupina radi u ime Allaha u nastojanju da dobije Njegovu nagradu - nekada do te mjere da ono što ostave kod sebe od imetka bude dovoljno samo za ćefine u koji će ih obući, a ponekad i za to ne bude dovoljno. Ja uljepšavam svoje misli s tim čestitim robovima. Oni su velikani koji nose veliki poziv časnome islamu.
Ummet se u svojoj prošlosti suočavao mnogo puta s onima koji su govorili o islamskom životu, ali kada bi vidjeli kako oni žive, ljudi bi se razočaravali. Veliko je to bilo razočarenje ummetu. Danas, više nego ranije, ummet očekuje da takav živi u skladu s islamskim pravilima i propisima - posebice to očekuje od onih koji zagovaraju islam. Štaviše očekuju od njega spremnost na žrtvu na tom putu. Ummet danas više ne sluša niti posvećuje pažnju onome ko ne radi prema onome što zna. Dodati još hoću, kao pojašnjenje, da ne trebate vjerovati niti se oslanjati na one koji ne žive životima sličnim vašim, životima većine ummeta Muhammedovog, s.a.v.s., jer pronicljivi vjernik neće sebi dozvoliti da se osloni i vjeruje osobi koja spletkari i vara. Ako želite biti privrženi nekome, gledajte najprije njegov svakodnevni život, pa ukoliko je skroman i nezavisan od ljudi, ukoliko njegova djela nisu u raskoraku s njegovim riječima, slijedite ga i budite mu privrženi. Mislim da je ovo nešto što je sasvim prirodno, jer nije ispravno slijediti i biti privržen nekome bez dodatnih provjeravanja. Historija je to pokazala mnogo puta i zbog toga treba slijediti onoga čija su stanja i postupci poput Muhammedovih, s.a.v.s., a ne treba slijediti one koji samo mnogo govore. Oni koji smatraju obmanjivanje vještinom i profesijom, nanose štetu islamskom djelovanju i oni su duhovno daleko od nas i mi ćemo biti daleko od njih. Isto tako, ni onaj ko se priključio nekoj asocijaciji i potpao pod njenu skrb, onima koji ga plaćaju neće moći kazati ništa. Zbog toga su Ebu Hanife, Lejs ibn Sa’d, Imam es-Sevri, Fudajl ibn ‘Ijjad, Ibrahim ibn Edhem i druge izvanredne ličnosti bili izuzetno oprezni u vezi s tim, tj. pazili su da ne budu ovisni ni o kome. Zato su njihova djela i riječi nadvisili stoljeća dospijevši čak i do našeg vremena. Koliko je samo veličanstveno to stoljeće, koje je osvijetlilo stoljeća poslije i koje je obuhvatilo mnoštvo ljudi u jednome mahu!
Navedimo primjer Sufjana es-Sevrija, da mu se Allah smiluje, kojeg su vidjeli tužnog. Upitali su ga: “Šta ti je?” rekao je: “Mi smo postali poput trgovišta onima koji su se prodali dunjaluku. Neki od njih se s nama druži dok ne nauči, pa onda postane sudac ili zapisničar, ili radi u administraciji.”
Pismo Sufjana es-Sevrija halifi Harunu er-Rešidu je mnogima poznato. To je primjer kako se treba ophoditi s vlastodršcima. Kada je Harun er-Rešid postao halifa, očekivao je da mu njegov bliski prijatelj Sufjan es-Sevri dođe i dadne mu prisegu - što je bilo bez sumnje njegovo pravo. Ali Sufjan nije razmišljao na taj način. Harun er-Rešid nije se mogao suzdržati pa mu je napisao pismo žestoko ga ukorivši. U pismu je kazao: “Znaj, Ebu Abdullah, da nije od moje i tvoje braće ostao niko, a da me nije posjetio i čestitao mi na položaju koji sam dobio. Otvorio sam blagajne i dao im velike naknade, kojima sam ja zadovoljan i kojima se moje oči vesele. I tebe sam očekivao, pa mi nisi došao. Napisao sam ti ovo pismo da bih ti kazao koliko sam te poželio. Tebi je, Ebu Abdullah, poznato šta vjera kaže o vrijednosti posjećivanja i održavanja veze s vjernikom...”
Kada je Sufjan vidio pismo, stresao se i udaljio se od njega. Uvukao je svoju ruku u rukav, ćoškom rukava uzeo pismo i okrenuo ga na drugu stranu. Zatim ga je dobacio onima koji su bili iza njega: “Neka neki od vas uzmu ovo pismo i pročitaju ga. Ja molim Allaha da mi oprosti ako sam dotakao nešto što je dotakao nasilnik svojom rukom.” Neko ga uze, zatim otvori pismo i pročita naglas. Sufjan es-Sevri se počeo smijati onako kako se smije osoba u čuđenju. Kada je završio čitanje pisma, rekao je: “Okrenite pismo i napišite nasilniku na poleđini njegova pisma.” Tada mu neko reče: “Ebu Abdullah, to je ipak halifa, kada bi mu barem napisao na čistom papiru.” On reče: “Napišite nasilniku na poleđini njegovog pisma, ako ga je stekao od halala, bit će nagrađen za to, a ako ga je uzeo od harama, bit će mu vatra koja će ga pržiti i neće ostati ništa što je dotakao zalim - nasilnik kod nas, pa da nam pokvari vjeru našu.” Upitaše ga: “Šta da mu napišemo?” Rekao je: “Napišite mu: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Od roba grješnika, Sufjana, sina Sejjidovog, sina Munzirovog es-Sevrija, robu koji je obmanjen dugim nadama Harunu er-Rešidu, onome kome je slast vjerovanja uskraćena. Nakon ovoga... ti si me zaista učinio svjedokom protiv sebe, jer si priznao u svome pismu kako si napao na blagajnu muslimana i potrošio ono što nisi imao pravo potrošiti i dao gdje nije pripadalo da se da. Harune, dobro svoju odjeću pritegni i dobro se, Harune, pripremi da odgovor daš. Zaista belaj ima svoju odjeću i znaj da ćeš stati ispred Onoga Koji je najmudriji i Koji je pravedan.”
Ostatak događaja spominje jedan od svjedoka koji je bio u dvorcu er-Rešida i kaže: “Harun je čitao pismo, dok su mu suze lile niz obraze. Čitao je pismo i uzdisao, zatim je pismo Sufjana čitao nakon svakog namaza sve dok ga Allah, dž.š., nije usmrtio.[1]
Šta misliš kojom je odvažnošću i vrelom hrabrosti napojen Sufjana es-Sevri kada se obratio halifi na ovaj način. Ova snaga izvire iz spremnosti na odricanje od ovosvjetskih uživanja i potpune odanosti Allahu, dž.š. Da su on i njemu slični bili vezani za dunjaluk, ne bi bili u stanju govoriti halifi na ovaj način. Treba znati da je ovaj halifa obavljao pet dnevnih namaza, da je išao na hadž i da je mnogo puta obavljao umru. Klanjao je nafile, noćni namaz i postio dobrovoljni post. Poznato je da je imao blago srce i da je bio obziran, ali je također u određenim svojim djelima bio grješan pa mu je jedan od njegovih bivših prijatelja na ovaj način skrenuo pažnju na njih. Zastanimo nakratko da vam dam svoju oporuku, svoju prvu i posljednju oporuku budućim generacijama od kojih se očekuje spas čovječanstva: “Budite dostojanstveni i plemeniti. Nemojte dozvoliti da vas se dočepaju poznati centri moći - čak i kada budete dolazili kod takvih ljudi kako biste ih pozivali, budite od onih koji su stalno neovisni od ljudi. Čuvajte se da ne uđete u okove koje će vam drugi nametnuti prilikom širenja istine. Zaista je ono što je Uzvišeni Allah propisao od osnova i pravila nešto čemu se treba posvetiti najveća pažnja. Na vama je samo da pokažete svoje robovanje Njemu. Tada će vaš govor imati utjecaj i vaša će misija pozivanja u vjeru pronaći svoje mjesto u dušama drugih. Uzvišeni Allah, dž.š., je sa svoje strane preuzeo obavezu da dadne snagu vašem govoru ukoliko ne budete očekivali bilo kakvu naknadu od drugih, jer ćete naknadu od Njega Uzvišenog uzeti. Kako to? Pa to je zato što će vaš govor na dunjaluku imati utjecaj, a Uzvišeni Allah će vas počastiti Svojom ljepotom i Džennetom na ahiretu. A ako ne budete radili na ovaj način i budete od ljudi nešto tražili, izgubit ćete sposobnost utjecaja vašim govorom i bit će vam uskraćena najveća od blagodati. Znajte da su ovosvjetski položaj i ugled nestalni i prolazni. Ne vrijedi se za to vezati niti dozvoliti sebi da se obmanemo time. Ipak, danas je dozvoljeno raditi u državnoj administraciji, naprimjer, ako je to neophodno. Ukoliko zaposlenik i njegova porodica žive od tako stečene plaće, tada će dokaz bogobojaznosti biti da iza sebe ne ostavi nasljedstvo, jer se ono sigurno, općenito posmatrano, pomiješalo s mnogim zabranjenim vidovima prihoda. Ovo se odnosi samo na vrijeme u kojem mi živimo. Nadamo se da će se ovi uvjeti u cijelosti promijeniti i da će svako pronaći islamski dozvoljen način stjecanja imetka. Mi smo čvrsto odlučni da na putu obavljanja misije pozivanja u vjeru ostavimo položaje i stepene na ovome svijetu, štaviše, da ostavimo položaje i stepene i na budućem svijetu, ako bismo ih imali na putu dostavljanja vjere. Da, mi isto tako dajemo prednost pojašnjavanju nekih stvari na putu istine, nekolicini osoba nad tim da budemo članovi parlamenta i tako šta preferiramo, kada to okolnosti nalažu, i u odnosu na najviše duhovne stepene, jer je osnova podsjećanje ljudi i njihovo upućivanje. Nema položaja koji je vredniji i viši od ovog, bez obzira da li je to ovosvjetski ili ahiretski položaj. Zbog toga se čin osobe, koja pozivanje i hizmet islamu učini sredstvom postizanja ovodunjalučkih ciljeva i interesa uz zloupotrebu popularnosti koju je tako stekla, smatra činom nemarnosti i gluposti. Usporediva je ta glupost s onom osobe koja mijenja komad bezvrijednog stakla za izuzetno vrijedan dijamant. U jednoj slaboj predaji se navodi da je u vrijeme Musaa, a.s., osoba pretvorena u svinju jer je vjeru učinila sredstvom kojim se bogatila, bez obzira što je ta osoba spominjala Musaa, a.s., i njegovu veličinu gdje god je bila, ali je sve to koristila za ličnu korist pa ju je Allah, dž.š., pretvorio u najnevredniju životinju. Nema sumnje da je pretvaranje vanjske forme nešto od čega je sačuvan ummet islama, jer je to nešto što je Uzvišeni Allah, dž.š., obećao svome miljeniku Muhammedu, s.a.v.s., ali su brojni oni čiji je kraj poput kraja ove osobe. Molimo Uzvišenog i Svemoćnog Allaha da nas sačuva i sve one koji dostavljaju vjeru islam i njoj upućuju kako ne bi upali u ovaj ponor i doživjeli ovakav kraj. Zaista On dovu čuje i On je Onaj Koji se odaziva.”
[1] Imami Gazalija, Ihja’u ‘ulumi-d-din, II tom, 507.-509.
- Napravljeno na .