Mjerila u odnosima s imućnima i osobama na vlasti
Pozivač i upućivač u vjeru neće imati čvrstu vezu s ljudima koji su na vlasti i najimućnijom kategorijom ljudi, a ako je i ima, imat će je u mjeri u kojoj to nalaže nužnost pozivanja i upućivanja. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Najlošiji u mome ummetu su učenjaci koji idu na noge vladarima, a najbolji vladari su oni koji dolaze na noge učenjacima.”[1] Naime, govor onoga koji prevenstveno ide za tim da svoj stomak napuni s trpeze bogataša koji kuca na vrata ljudi iz vlasti i njima se umiljava, neće djelovati ni na same te ljude, niti na druge. To stoga što je čovjek rob dobročinstva – kako je to utvrđeno. Uprkos tome ukoliko neko od imućnih ili ljudi na položaju dođe kod osoba koje upućuju i pozivaju vjeri, to treba poštovati sve dok se ne koristi za druge interese. Istinski upućivač takve upućuje i otvara im prostor da osjete ono što će ih nadahnuti i podsjetiti na budući svijet. Ovaj blagi povjetarac bit će nešto što će njihove otežale i materijalizmom pritisnute duše osvježiti - bez obzira da li je to na polju trgovine, društvenih odnosa ili administracije. Omer ibn Abdulaziz je posjećivao skupinu učenjaka i nije se sustezao od toga da od njih potraži savjet iako je bio od onih najpobožnijih i najudaljenijih od ukrasa ovoga svijeta. I Redža ibn Hajve je bio od tih učenjaka, neka je Allah zadovoljan s njim, on bi išao kod drugih učenjaka i učestvovao bi s njima na predavanjima, pa je jednom prilikom bio kod Ubejdullaha ibn Abdullaha, jer je smatrao da sahat proveden kod Ubejdullaha ibn Abdullaha vrijedi koliko čitav život. Slušao je ono što on izlaže i o životu s krajnjom predanošću i nastojao bi se okititi time. Treba znati da je i on bio more u znanostima, u najmanju ruku, jednako učen koliko i oni ljudi kod kojih je dolazio. U biti ono što je Omera ibn Abdulaziza učinilo takvim jeste upravo ovaj odnos. On je nastojao, za dvije i po godine koliko je trajao njegov hilafet, sprovesti stvari koje traže najmanje pola stoljeća i u tome je uspio.
Uprkos spomenutim činjenicama neki ljudi opravdavaju svojim kitnjastim govorom odlazak kod vladara argumentirajući taj postupak namjerom njihova upućivanja, ali se nakon nekog vremena pokaže da ljudi poput njih ne samo da ne uspijevaju biti upućivači već postanu beskorisni. Sve ono što su ranije imali izgube zbog toga, jer put Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nije ograničavanje upućivanja na one koji su obrazovani ili na one koji spadaju na imućnu kategoriju ljudi, niti je njegov, s.a.v.s., put sjediti sa njima mimo drugih. Navedeno se može desiti samo u vremenu kada je to nužno i pod uvjetom da ne narušava temeljno načelo u vezi s ovim i da se također zadrži određena distanca prema njima. Kada su glavešine Kurejšija tražile od Poslanika, s.a.v.s., u mekkanskom periodu, da im dadne poseban dan u kojem neće biti s onima koji su poput Ammara, Bilala i Suhejba, tada je objavljen plemeniti ajet koji odvraća od navedenog i upozorava na to zatvarajući vrata glavešinama Kurejšija:
Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti. (El-Kehf, 28.)
Duh Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bio je daleko od ovoga prijedloga a plemeniti ajet je objašnjavao na koji se način Allahov Poslanik, s.a.v.s., odnosio prema ljudima te da je to onaj način kojim je zadovoljan Gospodar. Na njemu je bilo da ustraje u tome. Poslanik, s.a.v.s., dakle, nije prihvatio njihov prijedlog. Ukratko kazano, Poslanik, s.a.v.s., je upućivač, a Kur’an je knjiga koja nas poučava principima i mjerilima kroz ličnost najvećeg upućivača u povijesti čovječanstva. Osnovno pravilo svih tih pravila, jeste da osoba bude neovisna od imućnih i ljudi na položajima u društvu te da ne bude opčinjena njima, a da u isto vrijeme ne zanemari njihovo pozivanje i upućivanje u vjeru. Ukoliko se danas pojave ljudi koji upućuju na ovakav način, zaista to bude veličanstvena pojava. U suprotnom, društvo će stagnirati čekajući da se pojave ovakvi upućivači.
[1] El-Adželuni: Kešfu-l-hafa, 2/4627; Ed-Dejlemi: El-Firdevs, 1/155.
- Napravljeno na .