Skrivena Iskušenja

Iskušenja dunjalučkog života mnoga su i različita. Neka od njih su očigledna, a neka relativno skrivena. S druge strane neporeciva je istina da čovjeku nije dat teret s kojim ne može da se nosi. Ipak, čovjek je ponekad predmet kušnje stvarima koje na prvi pogled ne prepoznaje ili ih nije svjestan. Nekad je to i lijepa stvar koju uradi. Desi se tako da tamni oblaci prekriju čovjekov svijet ideja i mašte pa se počne šepuriti zbog postignutog uspjeha. Na taj način svoje dobro djelo ostavi i bez bereketa i bez sevapa. Ta misao kojom kaže: “Ja sam uradio”, “ja sam ostvario”, “ja sam uspio”, dovoljna je da uništi sve. Jer ukoliko čovjek sebe drži zaslužnim za stvari koje je uradio, on je onda usvojio pristup koji u sebi sadrži elemente prikrivenog širka. Konstantno isticanje sebe opasan je vir koji čovjeka može uvući u vrtlog zablude i nevjerništva, a da on toga nije ni svjestan.

Upravo iz ovih razloga, čovjek koji želi biti siguran od nefsanskih i šejtanskih smicalica, mora znati da ostane prizeman, čak i da je lično on taj koji je čovječanstvu obezbjedio međuplanetarna putovanja. Ispravan pristup je da stane i sebi kaže: „Kako je samo nevjerovatno to što Allah omogućava da mi, obični ljudi, postignemo tako velike stvari.“ Ukoliko, zaista, želi naći neko objašnjenje za lijepe stvari, čovjek ovom pitanju treba prići iz pozicije Božije mudrosti pa će reći: „Da bi pokazao Svoju veličinu, Allah dozvoljava malim ljudima da čine velike stvari. S obzirom da naša snaga i volja očigledno nisu dovoljni za takve stvari, sve što se dešava ukazuje na Njegovu veličinu.“  

Istu stvar ćemo vidjeti i ako svoje poglede usmjerimo prema Knjizi kosmosa. Uzvišeni Allah je ogromna nebeska prostranstva stvorio od vrlo sitnih čestica. Koliko god neko stvorenje bilo veliko, ono je uvijek satkano od atoma, dok su atomi sastavljeni od elektrona, neutrona i protona. Čak su i te čestice stvorene od još sitnijih dijelova koji se nazivaju quark, ion ili eter, a čije karakteristike nauka još uvijek nije u punoj mjeri spoznala. Sve ovo nas dovodi do zaključka da je stvaranje velikih stvari iz malih dijelova na neki način jedna vrsta adetullaha ili sunnetullaha.

S druge strane, Allah će učiniti da jedan mrav uništi dvorac Faraona, da jedna muha uništi kralja Nemruda, i da jedan mikroorganizam dođe glave Dedždžalu. Sve su to stvari koje ukazuju na Njegovu neograničenu moć.

Budemo li u svakom momentu svjesni ove istine, ta svjesnost nam neće dozvoliti da nas čak ni najveći uspjesi odvedu u oholost i ponos, nego će nas držati u prostorima prizemnosti. Vođeni interpretacijom riječi Alije, r.a., shvatit ćemo da je prizemnost najbolja ljudska vrlina i nećemo dozvoliti da razmišljamo o ljudskoj superiornosti. Ne smijemo zaboraviti da je samodopadljivost osobina koja nas polahko obuzima i navodi da sebe smatramo zaslužnim za sve lijepe stvari, odnosno, da za sebe mislimo da smo nezamjenjivi što je odraz šejtanskog načina razmišljanja.

Skromnost i poniznost

Najbolji među ljudima, Muhammed, s.a.v.s., donio je takve promjene svijetu, svjedočene stihom pjesnika Akifa, kojima je samo jednim potezom porazio kraljeve i vladare, i u jednom dahu donio spas čovječanstvu. Uprkos tome, za svog života, on ni u jednom trenutku nije napustio skromnost i poniznost. Tako je jednom prilikom, primjetivši koliko drhti čovjek koji mu je došao u posjetu, rekao: „Ne boj se, budi miran! Ja nisam kralj. Sin sam jedne Kurejšijke koji se hrani osušenim mesom.“ (Ibn Madže, et'ime 30)    

I dok je Uzvišeni Gospodar Svojim blagodatima i dobrotom čitavom svijetu pokazivao veličinu Božijeg Poslanika, s.a.v.s, on je sve više i više pokazivao svoju zahvalnost prema Allahu, a prema drugim ljudima odnosio se uz maksimalnu dozu skromnosti. Svakako da nije mogao poreći vjerovjesništvo koje mu je dato, sačuvaj Bože! Nije mogao reći: „Ja nisam poslanik“, jer to je bila teška dužnost koja mu je data i jedna od najvažnijih obaveza u vjeri. U svim drugim stvarima, iako je nosio titulu poslanika, on nikada nije sebe smatrao velikim. Kada bi neko izvan zajednice došao da ga vidi, ako bi ga zatekao među njegovim ashabima, ne bi mogao sa sigurnošću da ga prepozna i pokaže prstom. Jer ni odjećom koju nosi, ni stolicom na kojoj sjedi, niti govorom tijela, nije se odvajao od ljudi oko sebe.

To je ustvari istinski pokazatelj veličine. Sigurno je, da je skromnost obilježje veličine kod velikana, dok je razmetanje obilježje niskosti kod malih ljudi.

U nedostatku nekog značajnijeg uspjeha nije teško sakriti vlastiti egoizam. Jer ako stvari koje ste postigli još uvijek ne predstavljaju djelo vrijedno spomena, kako onda da pohvalite vlastiti nefs? Međutim, ako se desi da Allahove blagodati poput kiše padaju po vama, tada će biti teško zadržati skromnost i poniznost. U ambijentu u kome se čine izvanredne stvari, gdje vam svi prilaze sa blagonaklonošću, mnogo je veća opasnost da se utopite u močvari ponosa i oholosti. Zato je važno ni u jednom trenutku ne zaborabiti da su Božije blagodati istovremeno i iskušenja koja vam se šalju.

Dakle, jedan od puteva koji nas kroz iskušenja vodi do uspjeha, jeste svjesnost da nismo mi ti koji su zaslužni za lijepe stvari i sposobnost, i da ni u jednom trenutku ne zaboravimo na Gospodara. Ne smijemo zaboraviti da je Allah vladar srca i da je On Taj koji upravlja svakim srcem. Ako se jedna grupa ljudi u jednom određenom periodu rasula širom svijeta u namjeri da čini hizmet, i ako su na tom polju postignuti veliki uspjesi, sve to se desilo jedino i isključivo uz Božiju pomoć i Njegove blagodati. Kažemo li: „Mi upravljamo, mi organizujemo, mi to omogućujemo...“, Allah će nas, sigurno, lišiti ovih blagodati. Ako je pojedinac taj koji se upušta u slična razmišljanja onda je po srijedi pojedinačni egoizam, a ako jedna grupa nosi takvo obilježje, onda se tu radi o kolektivno egoizmu. Takvo ponašanje se hadiskom terminologijom može opisati kao „širk-i hafi“, odnosno skriveni širk.  

Sve potiče od Njega (Uzvišenog)

Počnemo li u prvi plan stavljati i isticati svoju pripadnost grupi riječima kao što su: „Mi smo članovi zajednice koja je otvorila toliko i toliko škola širom svijeta i koja je uradila to i to...“, to će za nas biti pravi poraz. Način da se riješimo pojedinačnog egoizma jeste da napustimo „ene“ (ja) i da se okrenemo prema „nahnu“ (mi). Međutim, ni taj pristup nije siguran, te bi u cilju napuštanja kolektivnog egoizma trebali zapostaviti i „nahnu“, a okrenuti se prema „Huve“ (On), odnosno Njemu. Moramo znati da svi mi u svakom trenutku od Njega zavisimo, dok On kao Iskonsko Uzvišeno Biće nikada i ni od koga ne zavisi.

Zato je važno u vremenu kada se postižu veliki uspjesi, kada mediji uveličavaju važnost onoga što je učinjeno, kada vam svi zbog toga podilaze, znati obuzdati vlastite emocije i misli. U takvim trenucima treba doviti što više i stalno ponavljati: „Allahu, učini da sami sebi nevažni budemo.“ Ovaj pristup je jedini način da čovjek na onom svijetu osjeti korist od hizmeta koji je učinio. Sigurno je, da na drugom svijetu niko neće imati koristi od djela koja je učinio rukovodeći se vlastitim dobitkom.

I kao što se navodi u jednom često citiranom hadisu (Muslim, Imare 152; Nesai, Džihad 22) „Čovjek će se oslanjati na svoja dobra djela kada izađe pred Allaha, međutim, zato što ta djela nisu učinjena u ime Allaha, ona mu neće biti od koristi.“ Tako je i sa lijepim djelima kao što su: Borba na Allahovom putu, bavljenje naukom, upućivanje i davanje savjeta, pa i udjeljivanje siromašnima, ukoliko su učinjena u ime nefsa, sačuvaj Bože, takva djela mogu biti povod čovjekove propasti. Drugim riječima, jeftino se prodaju svi oni koji za svoja dobra djela očekuju hvalospjeve i aplauz. Takvi će nagradu sa svoja djela dobiti na ovom svijetu, a za onaj svijet neće im ostati ništa. Molim Allaha da nas sačuva od toga da svoju nagradu tražimo u malim stvarima, da svoje živote provedemo kao zatvorenici uskih ideala, da stremimo za prolaznim užicima i da zbog toga doživimo propast na vječnom boravištu.   

I zaista, što nas više Allah obasipa svojim davanjem i blagodatima, i što više čini da naša djela daju željeni plod, mi bismo u znak zahvalnosti trebali u istoj mjeri da Mu se okrećemo i da sputavamo svoj egoizam. Takav čovjek mora ponizno stati pred Allaha, svjestan blagodati koje su mu date, te svojom rukom i sedždom iskazati zahvalnost. Važno je da u svakom trenutku vjeruje kako nije dostojan postignutog uspjeha, da sa čuđenjem posmatra blagodati koje ga obasipaju i da na sve to uzvrati iskrenom zahvalom. Lijepo je to opisao alvarski imam Muhammed Lutfi riječima: „Ne zaslužih sve ovo što imam kod sebe, pa otkud ova blaga i dobra kod mene?“